Laibach – susret Kekca s dinastijom Kim (2019)
Lokacija: Ljubljana / Cankarjev dom / Slovenija
Datum: srijeda, 15.05.2019
Laibach ostaju nezaustavljiva tvrđava slovenske glazbene umjetnosti. Prošle su godine objavili novi album na kojem su obradili mjuzikl iz filma »Moje pesmi, moje sanje« i u svojoj poznatoj, uglađenoj prepredenosti art eklekticizma svom opusu dodali još jednu izuzetno uspjelu transformaciju umjetnosti u novu umjetnost, naslova »Sound of Music«. U aranžmanu su se opet izdašno povezali s duom Silence, a u osnovnu polaznu točku priče na kojoj počiva mjuzikl s jedne su strane ugradili izrazitu notu slovenstva, a s druge izgradili genijalan most sve do srca Azije i Sjeverne Koreje. Izvrsna sinteza Kekca i dinastije Kim, ako želiš. Izrazito i jedinstveno laibachovski.
Bend je tako svoje novo, odnosno aktualno glazbeno ostvarenje predstavio u Cankarjevom domu, dakle u Ljubljani. Tamo gdje je doma? Laibach u Laibachu. Rasprodana Gallusova dvorana. Nabijena do posljednjeg kutka. Kulise potkrijepljene pravovjernom laibachovskom scenografijom, u kojoj se na panoramskim alpskim prostranstvima našlo mjesta i za botaniziranje (planika), s čime se poistovjetio i dječji pjevački zbor po imenu Edelweiss. Tome dodaš obvezni gudački sekstet, duo Silence (Boris Benko i Primož Hladnik), vokalisticu Marinu Martensson, zatim vješte i profinjene zvučne i programske manipulatore te klavirskih tipki, a to su Jani Novak, Rok Lopatič i Luka Jamnik, kao i osvježenje na bubnjevima i gitari s Litošt navezom Bojanom Krhlankom i Vitjom Balžalorskym. U svakom slučaju, Laibach nije bez jedne jedine karizmatične ikonske figure, a to je jedinstveni gromovnik, recimo slobodno gromoglasni Milan Fras. U poznatom, ovaj put bijelom odijelu.
Bend, iza kojeg je opsežna proljetna europska turneja u prilog predstavljanju posljednjeg glazbenog ostvarenja, odnosno poglavlja umjetnosti skupine, odsvirao je dakle cijeli album od početka do kraja, što je obvezno nadogradio i pojačao pripadajućom scenskom kulisom poruka izuzetno bogatih projekcija te za Laibach tipičnom scenskom rasvjetom, u kojoj intimnost blagih žaruljica povremeno probijaju salve snopova svjetla.
A uvod je pripao još jednoj figuri koja upotpunjuje mozaik priče o Laibach, Petru Mlakarju. On je u uvodu publiku nagovorio »divno brutalno«. Crvena nit poruke bila je ljubav. Ona je jača od svega, neprolazna i čini nas vječnima. Samo iskrena ljubav vodi u ljubav. I nakon smrti. Bezgranična je i beskonačna energija, novi je život, nova smrt, svjetlo koje doseže samo iskrenost pojedinca. U vremenu u kojem smo dosegnuli rub ekološke apokalipse i više od toga, apokalipse sustava koji u svojem »demokratskom zlu« poteže posljednje poteze apsurda kako bi se održao, dakle izuzetno važna poruka. I više. Na nju se u nastavku vezao koncert. U novom konceptu Laibach se predstavljaju “zemaljski”. Tu traže iskonski, besprijekoran dodir s prirodom, majkom Zemljom. A zvuk glazbe je ljubav. Dodir je s dubinom i vječnošću duše, koji bezgranično oslobađa i čini nas stvarnima i snažnima. No uz sve to, ogleda se i onaj poznati lik, koji je već godinama postao parodija samoga sebe i što skupini daje izuzetno dopadljiv, jedinstven, šegav karakter. Glazbeno tijelo koje te uvijek strese, do savršenstva probudi, preporodi i raspiri tvoju nutrinu.
Boris Benko, Marina Martensson i Milan Fras zauzimali su središnje pozicije, pri čemu se Fras kretao po dodatnom nižem podiju. U prvom planu gudački sekstet. Ponovno je jasno prisutan pronicljiv duh idejne neobuzdanosti dua Silence, gdje je Benko opet opčinio nevjerojatnom prodornošću svoje slojevite vokalne ekspresije. Bilo u trenucima blagosti, falsetto trikovima, bilo u svečanosti gotovo operetnih napjeva. Nezamjenjivi, uvijek pečatni, grmljavi Fras i Martenssonova s blagošću gipkosti mezzosopranske besprijekornosti. Izuzetan trostruki vokalni kontrast dakle, h kojem se priključivao dječji pjevački zbor i dodavao četvrti kontrast. I ona sinteza okosnice aranžmana, koja pod isti krov okuplja poznatu kulturu laibachovske industrijalne zvučnosti, ovaj put lukavo uklopljenu u trikove aranžiranja dua Silence te izdašan dodir neoklasičnih struktura (gudački orkestar). Gudačima se spretno priključivao i Vitja, koji je povremeno svirao gitaru i uz uporabu gudala za violinu, a također je upozorio da je vrlo uglađen i u zvučnom manipuliranju, jer je njegova gitara u izrazitom distorziranom masivnom zvučnom zidu odjekivala jedinstvenim zvučnim karakterom. Zacijelo je riječ o prerađenoj gitari i unikatu među šesterožičnim instrumentima. Krhlanko, koji je mjestimice topovskim snare udarcima produbljivao i industrijalnu teatralnost marša Laibach ritmike, svoj jazzovski karakter ipak je uštedio za idući dan, kad je već u posve drugoj glazbenoj priči nastupio na ovogodišnjem izdanju festivala Jazz Cerkno. U popločavanju mosta od Alpa do Koreje Laibach se ovaj put nisu zaustavili ni pred integracijom tradicionalnog korejskog melosa. Kad tome pripneš svu tu izrazitu notu slovenstva, koju Laibach nose u sebi i izražavaju kroz svoj glazbeni iskaz, ne ostaje prikriveno da je sinteza u novom glazbenom kontekstu, to jest novih Laibach, ponovno u potpunosti uspjela.
Laibach je dakle u širokom prostranstvu svojeg umjetničkog vizionarstva ponovno jednom fascinirao. U svemu. Preuzeo, začarao, odveo, dok je gradio most između zapada i istoka. Most mira, pomirenja i prihvaćanja Zemljana. Ujedinio nas. Kamo li će se u duhu sebi svojstvene umjetničke genijalnosti i slobodoljubive prodornosti zaputiti u budućnosti, već sada budi budilicu najslađe znatiželje.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik



















