Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: King Crimson
Izdavač: Discipline Global Mobile
Izdanje: 1973
Ocjena: 5/5
King Crimson su se s “ševinim jezičcima u aspiku” vratili potpuno preporođeni. I to u pozitivnom smislu. Robert Fripp, od ovog albuma nadalje neprikosnoveni vođa sastava, nakon završetka prethodne turneje s albuma “Islands” (1971) izgubio je živce i izbacio iz benda preostala tri člana. Nakon toga je doveo neke od najboljih i najcjenjenijih glazbenika tog vremena. John Wetton (ex-Mogul Thrash, ex-Family), kojeg je Fripp htio još u prethodnoj verziji sastava, postao je novi pjevač i basist. Wetton je tada postao najbolji pjevač benda od odlaska Grega Lakea prije tri godine. Zanimljivo, njegov vokal u pojedinim trenucima podsjeća upravo na Lakeov. I kao basist Wetton je bio jedan od najboljih i najcjenjenijih u to doba. Ubojitu ritam sekciju upotpunio je bubnjarski genije Bill Bruford, koji je tada napustio Yes na vrhuncu komercijalnog uspjeha kako bi se mogao pridružiti preporođenim King Crimson. Samo vrhunski glazbenik kojemu glazba doista znači sve zamijenio bi komercijalni uspjeh za nestabilan i nepredvidiv sastav. No Bruford je bio glazbenik kojeg je više zanimalo artističko istraživanje glazbenih granica rock glazbe, a uz to je bio jazz bubnjar u duši, a King Crimson su do tada već imali dugu tradiciju jazz bubnjara. Povrh toga, bio je od prvog trenutka kad su se King Crimson pojavili na glazbenoj sceni potpuno opčinjen njima. Ni preostala dva nova člana, koje je Fripp otkrio na britanskoj “underground” glazbenoj sceni, nisu bila nimalo naivna. Violinist i povremeni klavijaturist David Cross donio je sastavu svoje ideje iz klasične glazbe i dokazao da i violina može biti uspješan element rock glazbe. Dok je ekscentrični, ali genijalni udarač Jamie Muir još dodatno produbio ubojitu ritam sekciju svojim izrazito inovativnim idejama na udaraljkama.
Preporođeni King Crimson bili su tada jači nego ikad, ako izuzmem njihovu originalnu postavu, a nakon tri godine napokon im je opet uspjelo složiti stabilnu postavu. S jednom od najboljih ritam sekcija tog vremena bili su doista nepobjedivi. “Larks’ Tongues In Aspic” bio je do tada nedvojbeno najeksperimentalniji uradak sastava. Prva dva nova glazbena elementa koja bitno obilježavaju ovaj album nedvojbeno su Crossova violina i viola te Muirove egzotične udaraljke, među kojima su listovi metala, oraščići i mbira (posebna afrička udaraljka). Njegov izbor udaraljki bio je doista raznolik. Ono što je kod ove postave najizvanrednije i najdivnije jest to da se na albumu više toliko ne usredotočuje na jazz elemente, kao što je to činila na prethodnim albumima sastava, nego u svoju glazbu uključuje najrazličitije glazbene elemente, koji u njihovoj izvedbi dosežu same sfere glazbenih granica. Riječ je o potpunoj glazbenoj fuziji avangarde, klasične glazbe, metala i jazza, koju daje kombinacija Crossove demonske violine, Brufordove dah oduzimajuće vještine na bubnjevima, Muirovih melodičnih i višeslojnih udaraljki, Wettonovog udarnog, a istodobno melodičnog basa te Frippove gitare, koja na ovom albumu seže od soft pop jazz dionica do ježeći dlake na koži električnih ekspanzija. Na ovom je albumu dobila i znatno veći prostor nego što ga je imala prije. Uz klasičnu profinjenost i još uvijek primjetan utjecaj jazz fusiona i avangarde, ova je inkarnacija sastava povremeno, na pojedinim mjestima, u svoju glazbu uključivala i elemente ranog heavy metala, što su dočaravali Frippova agresivnija gitara, Brufordovi prijelazi na bubnjevima i Wettonov udarni bas. Tekstovi Wettonovog prijatelja Richarda Palmer-Jamesa (koji za razliku od prethodnika Petera Sinfielda nije postao službeni član sastava) za razliku od prethodnikovih metafizičkih tekstova više se usredotočuju na društvene probleme modernog društva pa su tako bliži razumijevanju većine slušatelja. Naravno, onaj zaštitni, apokaliptični zvuk i vizija sastava uvijek su prisutni. Neobičan naslov albuma smislio je udarač Muir, a navodno potječe iz njegovih dojmova pri slušanju glazbe na albumu: nešto krhko, a istodobno uronjeno u nešto korozivno.
Uvodni dulji eksperimentalni instrumental “Larks Tongues In Aspic-Part I” odličan je primjer toga kako svaki od glazbenika pokazuje svoju genijalnost i kako se njihove vještine redaju jedna za drugom. Uvodni dio kompozicije otvara se Muirovim melodičnim orijentalnim prstnim cimbalama kojima se uskoro pridružuje Crossova violina. Zatim udari paklenski, teški metalni Frippov rif, kojemu se pridružuje vatrena ritam sekcija Brufordovih prijelaza na bubnjevima i Wettonovog udarnog basa. King Crimson dotad nikad nisu zvučali tako užareno tvrdo kao što zvuče na pojedinim mjestima u ovoj kompoziciji, koja pak nije ni izbliza najtvrđa na albumu. Crossova violina i melotron cijelo vrijeme dodaju onu apokaliptičnu tajnovitost, tipičnu za ovaj sastav, a istodobno malo smiruju cjelokupnu napetost. Pred kraj kompozicije, kad skladba dosegne dramatični vrhunac, možemo čuti snimljeno grozničavo žamorenje ljudi, što dočarava naslov skladbe. “Ševini jezičci u aspiku” naime su dobra metafora za stres i zbunjenost suvremenog društva, koje se nemoćno utapa u poplavi svakojakih, uglavnom beskorisnih informacija.
“Book Of Saturday” velik je kontrast i prelijepa melankolična balada, koja je ujedno vokalni debi Johna Wettona u pravom smislu riječi (ako ne računam njegov doprinos u Mogul Thrash, gdje je imao osim jedne skladbe ulogu pratećeg pjevača). Do tada je naime većinom bio poznat samo kao odličan basist. Wetton je sjajan pjevač, koji se tada još nije ni zavjetio svog vokalnog potencijala pa se više usmjeravao na svoju izvanrednu tehniku sviranja bas gitare. Melotron, Frippova akustična gitara i Crossova violina stvaraju prekrasnu klasičnu podlogu, koja se savršeno slaže s Wettonovim melodičnim i izuzetno melankoličnim vokalom. Skladba je tekstom najosobnija kompozicija koju je sastav do tada stvorio. Istodobno smiruje atmosferu nakon kataklizme uvodnog instrumentala i vraća nas onim divnim romantičnim trenucima sastava, koje su u stanju dočarati samo oni.
“Exiles” je prekrasna simfonijska epika i jedna od najljepših kompozicija koje je stvorila ova verzija sastava. Nakon eksperimentalnog i energičnog uvoda na udaraljkama slijedi prelijepa melodija izgrađena na Crossovoj violini i Frippovom melotronu. Odlični Bruford na bubnjevima pokazuje zašto je u Yesu bio toliko važan. Tome se pridružuju melankoličan i dramatičan Wettonov vokal te Frippova gitara. “Exiles” je lijep primjer klasičnog lica sastava i ponovno prikazuje King Crimson kao utemeljitelje simfonijskog progresivnog rocka, što je tek jedan od mnogih glazbenih aspekata ovog sastava.
“Easy Money” je čista klasika i jedan od najbriljantnijih uradaka na albumu. Izgrađena je na briljantnom ritmu i odličnom, sarkastičnom Wettonovom vokalu. To je skladba na kojoj Wetton kao pjevač doista blista i u kojoj je nemoguće zamisliti skladbu bez njegova vokala. Da ne govorim o njegovim briljantnim i jedinstvenim dionicama na bas gitari kojima zasjenjuje baš sve svoje prethodnike. Fenomenalni Brufordovi bubnjevi i Muirove udaraljke, na kojima možemo čuti svašta, vode nas kroz ovu izuzetno promjenjivu kompoziciju. Dok Cross u tren oka otklanja sve sumnje i dokazuje da violina može stati i u glasnije i oštrije pasaže rock glazbe. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni Frippov briljantni solo u srednjem dijelu. “Easy Money” završava otkačenim smijehom nekoga tko je očito naletio na hrpu novca i umire od sreće. Crni engleski humor…
Instrumental “The Talking Drum” prava je bubnjarska ekstaza, u kojoj Bruford pokazuje sve svoje vještine i dokazuje zašto je bio jedan od najboljih bubnjara svog vremena. Dok Muir predstavlja nekoliko svojih najboljih trenutaka na udaraljkama. Kompozicija se razvija od tihog uvodnog dijela sve do tutnjave na svom kraju. Jazzerskom ritmu usredotočenom na bas liniju cijelo se vrijeme, u pravom međusobnom obračunu, pridružuju Crossova violina, koja pred kraj vodi i cjelokupnu improvizaciju, i Frippove avangardne dionice na gitari. Njihov dvoboj završava pravom erupcijom instrumenata. Šibanje bubnjeva nastavlja se sve do kobnog klimaksa, koji završava pravim vriskom “ševa” i najavljuje izravan prijelaz u sljedeću kompoziciju.
“Larks Tongues In Aspic-Part II” završna je klasika i jedno od najboljih i najkompleksnijih instrumentalnih djela sastava, koje naprosto puca od izvanredne supersonične energije. Nevjerojatno je kako joj istodobno uspijeva spojiti i kompleksnost i dostupnost. Istodobno nagovješćuje kamo će se sastav usmjeriti na sljedećim albumima. Glavnu inicijativu ovdje ima Frippova zametaliziranа gitara, koja ispaljuje ubojite metalne rifove. Cijelo je vrijeme prati fenomenalna ritam sekcija. Brzi i spori dijelovi neprestano se izmjenjuju i stvaraju izvanrednu atmosferu. Ovom nastavku “ševinih jezičaca” tijekom godina slijedila su još dva, koja se odlično nadovezuju na taj instrumentalni koncept sastava. “Larks Tongues In Aspic-Part II” kompozicija je koja je svojom izvanrednom tvrdoćom i (inteligentnom) agresivnošću daleko ispred svog vremena.
“Larks’ Tongues In Aspic” predstavlja prvi i najeksperimentalniji dio trilogije albuma koje je objavila ova legendarna verzija sastava. Teško je naći prikladne komplimente za tako odličan album. Svaka skladba na albumu naime je klasika za sebe. Ovaj je album jedno od najveličanstvenijih djela ne samo King Crimson nego progresivnog rocka općenito i omogućio je sastavu posve novi početak i povratak na mjesto vodećih predstavnika svog žanra, koje su skoro izgubili zbog sveopće zanemarenosti inače odličnih “Islands” (1971). Istodobno je jedno od najvažnijih djela sastava i značilo je proboj za brojne odlične glazbenike na ovom albumu, predvođene Wettonom. Unatoč tome, spori i neizbježni raspad ove izvanredne verzije King Crimson počeo je već ubrzo nakon izlaska ovog albuma. Udarač Jamie Muir napustio je sastav još prije kraja turneje zbog ozljede ruke, a zatim postao redovnik u nekom škotskom samostanu (mnogo godina kasnije ipak se vratio glazbi). Preostali kvartet nastavio je dalje i u kratkom vremenu stvorio nešto od najoriginalnije, najeksperimentalnije i najinovativnije glazbe 20. stoljeća, koja je prelazila same granice rock glazbe.
Postava
John Wetton – vokal, bas gitara
Robert Fripp – gitara, melotron, devices
Bill Bruford – bubnjevi
David Cross – violina, viola, melotron
Jamie Muir – udaraljke
Produkcija
King Crimson
Popis skladbi
1. Larks’ tongues in aspic part one (13:36)
2. Book of Saturday (2:49)
3. Exiles (7:40)
4. Easy money (7:54)
5. The talking drum (7:26)
6. Larks’ tongues in aspic part two (7:12)
Trajanje albuma: 46:37
