Mjesto: Postojna
Datum koncerta: 23.10.2008
Broj posjetitelja: 300
Cijena ulaznice: 14 €
U četvrtak je u Postojni u sklopu tamošnjeg tradicionalnog blues svinganja nastupio malo poznati ameriški trubadur Larry Garner. Dijete bluesa iz Louisiane prvi je put gostovalo u Sloveniji. Riječ je o glazbenom imenu koje je domaćoj javnosti prilično nepoznato. Unatoč tome, opća naelektriziranost atmosfere u prostoru Jamski Dvorec naslućivala je da nas čeka još jedna nezaboravna večer, koja se na kraju pokazala čak jednim od vrhunaca svih RockLineovih posjeta festivalu Postojna Blues!
Larry Garner glazbenik je kojega uz zahvaćanje opsežnog žanrovskog registra krasi prisutnost mnogo važnijeg interpretativnog elementa, a to je osebujnost. Larryjeva, često vrlo propovjednički intonirana komunikacija naime njeguje specifičnu blues intonaciju koja uz osobni ispovjedni dah briljira u stvaranju domaće atmosferičnosti, a ona slušatelja brzo nauči poslušnosti, iako se u njezinoj biti može osjetiti naklonost sirovim počelima bluesa. Ona ostaju čvrsto usidrena u Larryjevu srcu, što naravno ne znači da se 56-godišnji striček Garner brani od koketiranja s bogatstvom suzvučja utjecaja funka, r & b, soula i na trenutke čak gospel glazbe.
Larryjev je nastup bio najavljen u paketu s njegovom tzv. originalnom postavom, koja je, nekim čudnim slučajem, uključivala starog prijatelja postojnske publike, majstora crno-bijelih tipki Raphaela Wressniga (naravno, negdje iz pozadine s pivom u ruci prema pozornici virio je i čokati Mike Sponza). Fantomi postojnskog podzemlja pač uvijek budno bdiju nad svakim događanjem u radijusu užeg gradskog jezgra te time posljedično, s dobro razvijenim NKVD-ovskim njuhom, brinu za uravnoteženost njegove kulturno-umjetničke ponude. Kako god, druga večer ovogodišnje postojnske blues odiseje počela je već dobro uhodanim manevriranjem, odnosno dugom improvizacijom, čije je uzde iz vizure dinamike čvrsto u rukama držao sve ljepši Raphael. Ostro funky postavljenu tematiku briljantno je začinila učinkovita slapping bas tehnika svestrane gromade Shedricka Nellona, a sve je skupa na kraju rezultiralo dopadljivom uvertirom večeri, koja nije davala naslutiti smjer njegova daljnjeg tijeka.
Glavni akter večeri, Larry Garner, otmjeno je pristupio s Jook Joint Woman, koja je u tren oka poslužila svom magičnošću njegova glazbenog izraza. Larry led probija opuštenim, mjestimice čak neočekivano baršunastim vokalom, koji prije podsjeća na neku propovijed vrućeg nedjeljnog poslijepodneva nego na pjevanje. Gitarističkom igrom, koja je zapravo minimalizam u pravom smislu riječi, i pikantnim južnjačkim humorom tvori moćnu izražajnu cjelinu koja rječito svjedoči u prilog vrhunskom glazbeniku, čije je lirsko nasljeđe puno radosnog veseljačenja na svoj način zasanjanog romantika. Larryjeva osobna ispovijed snažna je, nerazdvojna veza glazbe i lirike koja komunicira jednostavnom izravnošću. Jedan od snažnije izraženih Garnerovih utjecaja ostaje gospel, a zasigurno i s tim žanrom povezana propovjednička narav koju glazbenik ima u krvi. Svilenkasto izvedena Amazing Grace, a odmah iza nje The Preacher Man, brzo su priskočile u pomoć potvrdi tih spoznaja.
Bottle Of Whiskey nas je čvrsto usidrila u blizini tradicionalnog bluesa, kojemu je ipak nedostajalo malo više robusnosti, kao uvijek kad za klavijature sjedne Raphael Wressnig. Našem austrijskom prijatelju konkretnije blues hrustanje, usprkos svoj neosporivoj virtuoznosti, nije pisano na kožu, ali se čovjek proslavio posrećenim grickanjem kroz svima dobro poznati motiv What’s Going On, koji je obilježio improvizirani vrhunac večeri. Na žalost, frenetična se energija potonjeg ubrzo razlila u Hoochie Coochie Man, jer gospodinovoj većinom površinskoj melodici više nego očito nedostaje potrebnog žmohta, što se bez punokrvnog suzvučja hammond orgulja, koje je Raphael za izvedbu Dixonove klasike zamijenio zvukom klavira, nije dalo sakriti. S Larryjem je priča posve drugačija. Odrastanje uz zvukove bluesa, točnije pod ravnanjem striče opsjednutog likom i djelom Jimmyja Reeda, ogleda se u gospodinovoj emotivnosti, koja je uvijek ostajala zajednički interpretativni nazivnik večeri. Garner je uspomene na velikane blues glazbe dozivao i ekstatičnim Going Down Freddieja Kinga, a tijekom Keep Playing The Blues misli su ga vodile k veličini Lightnin’ Hopkinsa. Retrospektivnu glazbenu rekreaciju majstor je za kraj zaokružio i poklonom poznavanju bluesa na starom kontinentu te srdačnim riječima “hvala što ste došli na moj koncert”, naravno izrečenima na gotovo savršenom slovenskom.
Tekst: Daniel Pavlica
Fotografija: Mojca Perdih
Galerija slika
