Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Europe
Izdavač: Ear Music Records
Izlazak: 2009
Trajanje: 47.15
Ocjena: 2.5/5
Treći album nakon ponovnog okupljanja švedskih hard rockera Europe ne donosi ništa novo. Ni za mnoštvo koje album nestrpljivo čeka, ni za bend, iako ovaj o albumu nipošto ne razmišlja tako. Hvala bogu na velikom samopouzdanju benda, iako odavde do tvrdoglavosti koja ti može napraviti više štete nego koristi nije daleko.
“Last Look At Eden” je album na kojem će ti odmah biti jasno da su Europe kao “tinejdžeri” odrastali slušajući Deep Purple, Rainbow, UFO. Komadi naime imaju šablonu napisanu po starokopitnom hard rock principu: dva pred-refrena, dva refrena, srednji instrumentalni dio i ponavljanje refrena. Europe su se u prošlosti pokazali kao izvrsni aranžeri, njihov opus iz zlatnih vremena ostaje neokaljan i velik. Nisu im strani znanje, snaga i sposobnost kako postaviti gitarski uzorak, podmetnuti mu snažnu ritmičku podlogu te oplemeniti cijelu pozadinu uveličavanjem melodije, emocija i naravno dinamičnog valovanja, kad se uključi dobro poznati pristup vokalista Joeya Tempesta s jedne strane i klavijatura s druge.
Do tu je sve okej, sve posve okej. Ovo bi bila super ploča, da… Europe prije nje nisu izdali dva vrlo slična albuma. Problem albuma je u tome što i nakon deset i više slušanja djeluje jednodimenzionalno, skladbe su si kao jaje jajetu. Glavnina te zamjerke otpada na punkersku produkciju koju ime Europe ne zaslužuje, iako bend naravno razmišlja posve drugačije. Gitare su doslovno porezane, a gitarski riffovi ne ispuhuju apsolutno nikakvu energiju. Zaustavimo se konkretnije na skladbi Catch That Plane. Nosi staroškolski riff koji ni u čemu ne skriva da su dečki vrlo rano upoznali album “In Rock” grupe Deep Purple. I? Sada spajanje zvuka orgulja u kombinaciji s gitarskim riffom prepuštaš samoniklo-punk produkciji, koja diktira izrazitu razmazanost gitare, a u solažama osjetno guranje wah-wah efekta, koje dodatno kvari zvuk. Nekako ne ide. Posebno boli kad veliki John Norum majstorski razvali nekoliko solaža koje se uz takvu prljavu produkciju nikako ne zasjaju. Ne ide, možeš se ubiti i što god trudiš iz petnih žila tražiti magiju koja bi te podkožno zanjihala i usisala u vrtlog jedinstvenog svijeta benda.
Točke albuma velikog glazbenog potencijala u aranžerskom smislu, kao što su skladbe No Stone Unturned ili Last Look At Eden, zabijaju posljednji čavao u lijes albuma, kad tijekom slušanja obiju skladbi počneš razmišljati kako odlični komadi bi to mogli biti, da su Europe u studiju namjestili gumbe znatno drugačije (posjeduju preslabu produkciju)! Uz takvu produkciju postavlja se pitanje je li uvodni klavijaturski dio na albumu uopće potreban, i općenito, je li za Europe uopće još smisleno koristiti klavijature. Prvo, u ovoj novoj produkciji ne postižu željeni učinak gradnje zvučne trodimenzionalnosti, a drugo, ne intenziviraju nikakva raspoloženja. Svu pozornost doduše preuzima disonantno zvučno riffanje Noruma, koje pak nema volumena, ni nabrijanosti, ni buke, ni posesivnosti, ni arogancije. Kao da si zgrabio pustinjski pijesak koji se polako osipa kroz šaku. Tako prazna ostaju i osjećanja uz slušanje novog albuma Europe.
Kao rečeno. Ovo nije loš album, ako poznaješ, ili prvo upoznaješ, samo ovaj album Europe. Inače, svi koji poznajete opus ovog benda, nećete ostati zaslijepljeni, kad vas svaka skladba, jedna za drugom, bude ostavljala hladne glave. I Tempest se drži većinom predvidljivih srednjih registara, iako s vokalom još uvijek može činiti “čuda” i u visinama! Namjerno. Time album dodatno dobiva (za Europe!) nadasve odbojan punk akcent. Mnogo je hard rock bendova koji su se raspali u prvoj polovici devedesetih i za sobom ostavili snažan pečat na rock karti. Zatim su se okupili u zrelim godinama kao Europe. I među njima redom teško nalaziš svijetlu iznimku koja dosiže razinu kvalitete starih albuma, kad su bili prisutni identitet benda, nadahnuće, kreativna žed. Svijetla iznimka su primjerice Tesla s oba “povratnička” albuma “Into The Now” (2004) i “Forever More” (2008), na kojima su uspješno uspjeli spojiti moderno sa staroškolskim. Predlažem dečkima iz Europe da u Tesli pronađu uzor u potrazi za davno izgubljenim identitetom. “Last Look At Eden” je lijep, niše ugođen rock album koji dokazuje da su zreli muškarci dobro situirani, da se ne dosađuju uz ugodna druženja u studiju i da će dvorane ponovno puniti na račun slave svojih starih hitova. Ako se već stari prdci ne dosađuju, završni proizvod još kako dosađuje! Zagledajmo se dakle još posljednji put u raj. Doslovno.
Postava
Joey Tempest – vokal
John Norum – gitara
Mic Michaeli – klavijature
John Leven – bas gitara
Ian Haugland – bubnjevi
Produkcija
Tobias Lindell & Europe
Popis skladbi
1. Prelude
2. Last Look at Eden
3. Gonna Get Ready
4. Catch That Plane
5. New Love in Town
6. The Beast
7. Mojito Girl
8. No Stone Unturned
9. Only Young Twice
10. U Devil U
11. Run with the Angels
12. In My Time
