Pro-Pain: jednosatna oluja u Metelkovoj (2009)

Autor: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Gala hala (Metelkova) / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 03.09.2009
Broj posjetitelja: 70
Cijena ulaznice: 18,00€ / 22,00€

Stigao je novi rujan. Početak svega novog. Klinci moraju u školu, ljudi nakon godišnjih odmora na posao, bendovi na headlinerske turneje. Glavnina festivalske sezone tako je i za 2009. zaključena. U Sloveniju su tu novu eru donijeli legendarni newyorški hardcore punkeri Pro-Pain, čiji se koncerti, kao i uvijek, mogu pohvaliti ekstremnom demonstracijom sviranja na silu, brzine, prve lopte i nasilnog ispuštanja neukroćenog bijesa koji pogoni ovaj unikatni kvartet u svom glazbenom izrazu. Bend je u svakom pogledu posebna priča, odlično podmazan i neuništiv čak i nakon skoro 20 godina rada. Nakon prošlogodišnjeg nastupa na festivalu MetalMania Open Air u Komnu, ukazala se tako još jedna prilika da doživeš taj jedinstveni bit Pro-Paina u intimnijoj atmosferi dvorane Gala hala na Metelkovoj, u Ljubljani.

In The Crossfire su odličan hardcore sastav iz Laškog koji postoji od 2003. Vjeruj mi, dosta se potucam po koncertima, ali njih tamo još nisam uhvatio. Očito nisu baš česti gosti pozornica. Članovi benda iskusni su glazbenici, prekaljeni. In The Crossfire su bend s vlastitim prepoznatljivim karakterom. Vrlo su dobro uigran i kompaktan kvintet koji je u Gala hali dobio odlično ozvučenje. Bilo ih je užitak slušati. Pjevač Vladi ima pravu boju vokala kad se laća ekstremnog pjevanja. Nije preduboko pa da gravitira prema death metal growlanju, a nije ni previsoko pa da se približi nekom preboleće piskavom vrištanju. Skladbe imaju lijepu mjeru srednje valjajućih ritmova, gdje posebno godi stil i boja vokala koji u cjelinu unosi zagušljivu, zadušljivu, turobnu atmosferu, bližu death metal ili čak doom metal bendovima nego prosječnom bendu s nastavkom “core”. U osnovi su I.T.C. hard core, do kosti. Svoju odličnu potkovanost momci su okrunili usklađenom izvedbom materijala koji zahtijeva i duhovito prebacivanje između osnovnih ritmova i riffova. Krajem ovog rujna konačno izlazi debitantski album benda, s kojeg smo čuli zapravo gotovo sve skladbe. Dosta je prašine podigla razjarena See You In Hell, a posebno NWO kojom su momci zaključili izuzetno uvjerljiv i karizmatičan nastup. Vjerojatno to nije bio njihov maksimum jer ne nastupaju puno, ali kad bi im omogućili pravu turneju, vjeruj mi da In the Crossfire nose još kakav razvojni potencijal. Dobro su podmazan stroj koji na pozornici djeluje vrlo kredibilno i uvjerljivo, iza svojih djela. Svakako se u riffanju i uplitanju dvostrukog bas bubnja osjete utjecaji death metal glazbe, koji In The Crossfire stavljaju na posebno mjesto slovenske hard core scene!

Vengince su bend koji je upravo izdao drugi studijski album. Njihova je posebnost da u postavi imaju klavijature. Doduše, klavijaturist većinom brine o pratećem vokalu, ali ipak. Bend svira neku modernu metal inačicu koja puno duguje core osnovama. Vokal je u ekstremnim, znatno višim položajima nego kod vrlih slovenskih prethodnika. Ekstremno brutalan i žestok, s napadačkim bijesom turbulencije svjetlosno brzog napada riffovske i ritamske artiljerije. A tome iznenada može slijediti refren u čistoj vokalnoj izvedbi, što odnese veliku mjeru kredibilne agresije koju je bend prije toga ispustio u prostor – na tom se dijelu može osjetiti i zavjesa pozadine klavijatura (Failure To Flee). Mislim da to bendu baš ne godi. Svakako je jasno da momci ne bi htjeli biti nalik hordi takvih bendova od Suicide Silence do Becoming The Archetype, a ipak, u core i modernim metal pristupima s ekstremnim vokalom, miješanje čistog vokala s pretjeranim umetkom melodiciranja nema što tražiti. Momci, nemojte slučajno postati Bullet For My Valentine! No ima nešto. S momaka je znoj curkom kapao. Svirali su iz petnih žila i taj pogled na zbivanje silno je razveseljavao, iako je većina posjetitelja bend ignorirala iz daljine i čekala Pro-Pain.  Doživjeli smo još jedan zanimljiv trenutak crossovera u Torch The Trophy s black metalskim introm klavijatura i paklenskim dvostrukim lupanjem bas bubnja te dijeljenjem vokalnih dužnosti između pjevača i klavijaturista, a ponovno se u jednom od prijelaznih dijelova pojavilo i čisto pjevanje. Pjesma s lijepom dozom eksperimentiranja. I Vengince su iz sebe izvukli maksimum i priredili suveren i prije svega duboko preznojen špil. Još nešto! Vengince koriste sedmožičane gitare koje su ugođene niže, pa je zvučni riffovski zid u koncertnom zvuku benda još dodatno istaknut.

Drone su fascinantni njemački ekstremni metalci koji u svojim riffovima u osnovi puno duguju bendovima Machine Head i Pantera. U skladbe na prijelazima upliću melodične ukrase tercnih harmonija, što ih čini europskima, radije kažem njemačkima, i uz što bi se zadovoljno nasmiješio čak i naš dobri stari Michael Schenker. Posebno godi vodeći vokal gitarista Mutza, koji ima posebnu bravuru. Ekstremno je, prodorno i u izvlačenju sve zarazne grlenosti u srednjim položajima silno učinkovito. Bend bespotrebno okreće refrene u mekšu orijentaciju kad se ovdje usredotoči na upotrebu čistih vokala, što je poprilična šteta za razvoj silno dopadljive agresije i beskompromisne arogancije njihova riffovskog bijesa koji u skladbama prije toga tako uvjerljivo uspostavlja.  Dakle, momci! Melodične i čiste (cmizdrave!) vokale morate nužno izbaciti s jelovnika. Inače, luda svirka, nevjerojatna međusobna usklađenost, s nizanjem duhovite riffovske regate koja je morala fascinirati sve Machine Head pravovjerne. Srcem, u curcima znoja i uz odličnu uigranost, Drone su se predstavili kao visoko koherentna i pouzdana ekipa koju s velikim užitkom pratiš na pozornicama. Skladbe poput Theopractical i Welcome To The Pit potpuno su ti odpuhale dušu iz tijela! Malo šale su si dopustili momci kad su u uvodu jedne od skladbi na svoj način odsvirali glavni obrazac Survivorova hita Eye Of A Tiger. S trećim albumom u džepu, nazvanim “Juggernaut”, i tako intenzivnim nastupima kakvom smo svjedočili u Ljubljani, momci su definitivno na pravom putu prema općoj prepoznatljivosti.

Što reći o bendu koji je ovaj put nekako razočarao posjetom Sloveniji? Teško je naći iskrenije srce od onog koje kuca u grudima Garyja Meskila, neprijeporna šefa, basista i pjevača benda. Kad god se ta silno karizmatična figura pojavi na pozornici, raskoračena zauzme položaj iza svog stalka za mikrofon, počne trgati i kopati po basovskim žicama dok bijesno reži svojim na milju detonirajuće-ekstremnim vokalom, nema hrabrca koji glazbeniku ne bi iskazao barem mrvicu strahopoštovanja. Bend je unikatan i u karijeri dugoj skoro 20 godina razvija svojevrstan pristup na newyorškoj hard core sceni, gdje se osjeti garažno punkersko i rock ‘n roll podvozje s jakim sklonostima prema thrash metal riffanju. To u kombinaciji s voluminoznom ritam sekcijom, zapovjedničkim dvostrukim bas pedalama, unosi zaštitni znak “groove” atmosfere!

Ovaj je put bend malo odugovlačio s nastupom i pojavio se skoro pola sata kasnije nego što je prvotno najavljeno. U 23.30 napokon se zamračio prostor dvorane Gala hale! Pričekamo još snimljeni intro i bend je prasnuo na van s Three Minutes Hate. Momci su uz novi album “No End In Sight” (2008) na ovoj turneji predstavljali i novog bubnjara u bendu, Ricka Halversona. Ispod pozornice je konačno proključalo, ruke su poletjele u zrak, nekoliko najluđih glava muškalo se u mosh pitovima i kasnije se odvezalo do te mjere da je izvelo par prelijepih stage divingova, bez potresnih udaraca koje bi izazvala eventualna strmoglavljivanja sudionika. Kome se ne bi bljeskalo od zaraznih udaraca skladbi Fuck It, UnAmerican ili In For The Kill kroz koje su Pro-Pain valjali svoj nastup? I zęšto nastup nije oduševio toliko koliko smo očekivali? S bisom je naime trajao jedva sat. Halo?

Vjerojatna krivnja ide na rašun slabog odziva posjetitelja, kojih je bilo jedva kojih 70. To je poprilično tužno i za objašnjenje tog slovenskog fenomena neposjećivanja dobrih i kvalitetnih koncertnih događaja trebao bi cijeli Einstein. Ne da je narod sit svega. To mogu govoriti drugdje sjeverno i zapadno od nas po Europi, čak i južno i istočno, što je inače na moć tužna stvarnost. Prije svega radi se o tome da narod ide na koncerte piti i događati se, pokazivati se, a manje slušati glazbu, slušati glazbu u smislu dubljeg poistovjećivanja s njom, recimo tome obožavateljskog, podupirateljskog poistovjećivanja, što je recimo samo u Njemačkoj stalnost. A da ironija bude još veća, nije daleko ni nagađanje da je po svoj prilici u međuvremenu cijela slovenska nacija već kremenito nabrusila zube za dolazak na Josh Stone, 4.9.2009., koji će nastupiti posve besplatno usred Ljubljane, da potroši novac koji bi inače otišao na koncertne ulaznice, radije na hektolitre alkohola. Takvi smo pač Slovenci i po pravdi rečeno, možemo se poprilično sramiti zbog toga. Radije ostanemo doma, nažderemo se, nego da platimo ulaznicu i nažderemo se na koncertu. Pa ispadne skuplje, zar ne? Butalci.

Bez obzira na tu tužnu činjenicu, šaćica vjernih pripadnika “distorziranog groovea” zajedno s Pro-Pain priredila je fantastičnu, dinamitom napunjenu smjesu rajanja ispod pozornice, koja nažalost nije dugo trajala, ali je pojava Pro-Pain ponovno opravdala glas jednog od najenergičnijih bendova ljudske ere, koji iz punih cijevi puca na svoju publiku. Let the Blood Run Through the Streets bila je jedina skladba novog albuma “No End In Sight” (2008) koju smo čuli, a bend je odsvirao (nažalost prekratku) set listu miješanu od starog i novog materijala te nanizao, uz spomenute, između ostalog i Can You Feel It?, No Way Out, Full Taste Of Freedom, Make War (not Love), Get Real, All For King George, Shine.

Pro-Pain su dakle odsvirali kratak nastup nabijen oduševljavajućom energijom, koji je cijelu publiku držao visoko u pripravnosti i cijelo vrijeme uz bend, da je ona s njim meketala iskonski abecedarij Pro-Pain unikata. To je potvrdilo da su momci u odličnoj formi i da je Garyjev vokal i dalje nevjerojatno izdržljiv! Nadam se i želim momcima samo to da su drugdje po planetu deležni veće posjećenosti na koncertima. Uz to bih se želio zahvaliti i hrabrom i nepokolebljivom srcu lokalnog promotora Dirty Skunks, koji i dalje uz podršku odličnoj glazbi nezaustavljivo pluta protiv razornih struja mainstream glazbe. Velika većina bi na njegovu mjestu, a pogotovo u Sloveniji, odavno odustala!

Galerija slika