Izdavač: Cherry Red Records
Datum izlaska: 26. 2. 2021.
Produkcija: Lee Kerslake
Trajanje albuma: 38.22 min
Žanr: Hard Rock
Ocjena: 8.0/10
Lee Kerslake ime je koje poznaju svi ljubitelji dobre i prave rock glazbe, a najmanje zbog uloge i djela u dvama sastavima: kod Ozzyja Osbournea, kao i u Uriah Heep. Početkom ove godine izašao je njegov prvijenac »Eleventeen«. Nažalost posthumno. Kerslake je dugi niz godina patio zbog ozbiljnih zdravstvenih problema. Već 2007. morao se zbog toga oprostiti od Uriah Heep, a njegovo se zdravstveno stanje kroz godine samo pogoršavalo. Lee Kerslake slovio je kao odličan rock bubnjar, kojeg bez problema svrstavamo uz bok slavnim imenima poput Johna Bonhama, Billa Warda ili Cozyja Powella. I ne samo to. Kerslake je slovio i kao fascinantan pjevač, koji svoj talent nikad nije ni pokušao ozbiljno kapitalizirati. Multivokalne harmonije Uriah Heep na svim albumima na kojima je sudjelovao Kerslake nikad ne bi dosegle takvu grabežljivost bez bubnjarove specifične vokalne nijanse, koja je tako prepoznatljiva u harmonijama napjeva te legendarne skupine. I nevjerojatno. Na »Eleventeen« se ti osjećaji vraćaju. Zajedno s nostalgijom.
Kerslake i njegov kolega iz Uriah Heep, Toe Fat i The Gods, Ken Hensley, otišli su jedan za drugim. Prošle godine, u razmaku od mjesec i pol. Ken Hensley je svoj posljednji album »My Book of Answers« još uspio dovršiti do te mjere da album u tom smislu djeluje koherentno od glave do pete. »Eleventeen«, kao Kerslakeov prvijenac, pak, ako »cijepaš dlake«, ne ostavlja u cijelosti takav dojam, jer primjerice završnoj Mom nedostaje malo »daha« – instrumental djeluje nedovršeno i sam po sebi nagovješćuje da mu nedostaje Leejev vokal. Zato je skladba postavljena na začelje albuma. Album »Eleventeen« kao cjelina ipak je kvalitetan album. Ultimativno djelo legendarnog bubnjara kojim se oprostio od glazbenog svijeta na više nego dostojan način. Radije bih vidio da je drugačije i da ni ovaj album ne bi bio potreban, ali tako idu stvari. Takav je život.
Istina je. Skladba Take Nothing For Granted bez problema bi našla mjesto na nekom od albuma Uriah Heep koji su izašli u razdoblju od 1982. do 1998. Iako se pri prekapanju po službenim izvorima nigdje ne može jasno razaznati tko konkretno svira koji instrument na albumu – jasno je samo da na njemu bubnja i pjeva Lee Kerslake –, jasno je da prste u ploči ima Uriah Heep gitarist Mick Box. Aranžmani su snažno naslonjeni na organsko masno gitarsko fraziranje, koje je klasično isprepleteno s čokastim Hammond linijama. Uvodna Celia Sienna, koja se sramežljivo, akustično i u opuštenom folky zvuku otvara album, u kojoj se predstavlja Leejev ćutno pečatni vokal, to još ne najavljuje, ali stvari postavlja na rockersko mjesto odmah iza nje spomenuta Nothing For Granted. Taj se moment produbljuje u nastavku s Where Do We Go From Here. Tome dodaj prepletanja multivokalnih harmonija, atmosferični krešendo u refrenskom napjevu i stvar je zapravo fascinantna aproksimacija klasičnih Uriah Heep. No nije sve tako »heepovski«. You May Be By Yourself (But You’re Never Alone) Lee je napisao kad je jednom promatrao svog bivšeg kolegu i suborca iz Ozzy Osbourne i Uriah Heep, Boba Daisleya, i njegov ljubazan, brižan očinski odnos prema maloj kćeri. Tu ima priličan višak šećera i ona rockerska srž koju uspostavljaju prethodne dvije skladbe blijedi. Pravi primjer oznake “dad rock”. Lee pak nije znao biti samo vrlo emotivan lik, nego je važio i za zaraznog šaljivdžiju. Tu njegovu karakternu stranu prikazuje šaljiva i u kabaretski hunky tonk marš odvedena Port And a Brandy, u kojoj vam Lee razotkriva razuzdanu ponudu svog omiljenog puba, dok u pozadini bezbrižno brunda družina nažganih kojota. Tu je još i obrada Carole King izvornika za skladbu You’ve Got A Friend, koja je potpuno akustična točka, prije nego što album ponovno pravovjerno rockerski plane u Home is Where the Heart Is, gdje ponovno fascinira bubnjarov vokalni talent.
Na albumu nedostaje barem još jedna slična skladba, poput Nothing For Granted , Where Do We Go From Here i prije kraja albuma Home is Where the Heart Is, da bi prevladao u pravovjernijoj rock ‘n’ roll maniri. Uz završni instrumental Mom, koji djeluje kao izlazna glazbena podloga za neki vrlo nostalgičan film, slušatelja istodobno obuzima osjećaj da je ta skladba dovršena naknadno te da je u početku bila zamišljena kao vokalna. No Leeja je starica s kosom nažalost prerano pozvala k sebi. Na uratku se dakle krije malo umjetničkih rezervi, koje bi se zasigurno iskoristile da je Lee još uvijek s nama. Iako je prvenstveno riječ o raspravi o albumu Leeja Kerslakea – dakle kantautorskom albumu –, na njemu se može zamjeriti da nedostaje još poneka točka koja bi malo više »heepovski« dražila. Posljednjem Kerslakeovu djelu njegove su kolege mogle namijeniti nešto manje jeftinu albumsku naslovnicu. Uriah Heep fanovi će u njoj ipak pronaći mnogo simbolike. Leejeve plave oči naime su upravo one koje su ugurali “kreaturi” s naslovnice Uriah Heep albuma “Innoncent Victim” (1977).
“Eleventeen” je u zbroju vrlo lijep posljednji manifest legendarnog bubnjara, koji je u rock univerzumu važio za samosvojan unikat. Easy Livin’ bez njegove jedinstvene »jahaće stampede« nikad ne bi postao tako veličanstvena rock klasika i rock zimzelen. Lee je bio jedan i jedini. Nezamjenjiv. Jedinstven dragulj rock’n’rolla i zvijezda koja odsad jasno gori i sjaji na nebu. U vječnost. Slava.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Celia Sienna
2. Take Nothing For Granted
3. Where Do We Go From Here
4. You May Be By Yourself (But You’re Never Alone)
5. Port And A Brandy
6. You’ve Got A Friend
7. Home Is Where The Heart Is
8. Mom (Instrumental)
Postava:
Lee Kerslake – vokal, bubnjevi
Gostujući glazbenici:
Jake Libretto, Thomas Jacobson, Jo Kelly, Shane Cauldfield, Simon Goodchild, Mick Box
