Izdavačka kuća: Frontiers Music Srl.
Datum izlaska: 12. 2. 2021.
Produkcija: Robert Berry
Trajanje albuma: 56.59 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 9.0/10
3.2 je posebna priča rock univerzuma. Kao što je to bila i 3 s albumom »The Power of Three«. Kad se priča o velikim progresivnorockerskim »rušiteljima tabua« ELP-u konačno privela kraju, glazbeni su agenti sredinom osamdesetih nagovarali Keitha Emersona i Carla Palmera da pokušaju oblikovati sastav koji će skladati glazbu radijima prihvatljivije naravi. Greg Lake očito nije htio biti dio te priče, ili pak nikad nije ni bio pozvan na suradnju. Iskustvo s »Love Beach« ostalo je nezacijeljena rana u diskografiji ELP-a, ali i u srcima ljubitelja tog sastava. Tu se u cijelu priču uključuje Robert Berry. Američki skladatelj, multiinstrumentalist i po potrebi više nego pristojan vokalist. Tako su nastali 3 (Emerson-Berry-Palmer) i izdali prethodno spomenuti album. Godine su prolazile, a Berry je obnovio kontakt s Emersonom. Razgovarali su o novom albumu 3. Nastajale su demo snimke, odvijala se živa razmjena ideja i snimaka. No Emerson to nije dočekao jer ga je prehitjela smrt. Unatoč tome je 2018. izašao album pod imenom 3.2 i nazivom »The Rules Have Changed«, na kojem su baš sve albumske kompozicije zajedničko autorsko djelo Berryja i Emersona, s tim da je Berry – nevjerojatno iskusan i prekaljen glazbenik i producent – pobrinuo za sve detalje i pojedinosti. Album »The Rules Have Changed« tako je moguće proglasiti vjerodostojnim nastavkom projekta 3, koji je nastao u vrijeme kad su suvremenici Emersona, Lakea i Palmera svirali u radijima prihvatljivim formacijama poput Asie i GTR-a, dok su Yes i Genesis uspješno obavili kameleonsko presvlačenje kojim su zadržali radijsku prihvatljivost stečenu u sedamdesetima. Mnogim proggerima to nije uspjelo (Jethro Tull, Gentle Giant), ali to je već druga priča.
No, Berry je više nego opravdao ime 3.2. Čovjek bi ga protumačio ovako: »nekadašnja trojica, svedena na sadašnja dvojica«, i kako rekosmo. S »The Rules Have Changed« trijumfalno je zatvorio knjigu o 3. Barem do kraja prošle godine stvar je tako djelovala. No na nagovor Frontiers Music Srl. Berry je još jednom odlučio da cijeloj toj glazbenoj avanturi doda još jedan nastavak. Nastao je album »Third Impression«. Berry sa svojim iskustvom i nevjerojatnim glazbenim talentom takav izazov zasigurno ne bi prihvatio. Iskreno rečeno. Svoje je s »The Rules Have Changed« odradio, a oni koji ga prate radije bi željeli novi album Alliancea. No Berry je u arhivima pronašao još jednu skladbu, nastalu u suradnji s Emersonom, koja je kao kompozicija bila preduga da bi je uvrstili na album »The Rules Have Changed«. To je skladba Never, posljednja na »Third Impression«. Berry se u izjavama o tome kako je pristupao pisanju posve novih skladbi za album »Third Impression« raspričao da se uživljavao u Keitha Emersona te je pri odabiru aranžmana za klavijature (sintesajzeri, Moog, Hammond orgulje) i klavir pisao onako kako je zamišljao da bi ih pisao Emerson da je živ. U zvučnim strukturama, dodanim Hammondovim začinima, integraciji Moogovih vragolija i naravno segmentima odsviranima u zvučnim koprenama klasičnog klavira, s jasno istaknutom začinom koja evocira sintezu rocka i neoklasike – sve to naravno leti na lik i djelo Keitha Emersona – album »Third Impression« nevjerojatno je posrećen album. Nije se moglo ni nadati da će se to moći napisati. No Berry je još jednom i ovim albumom potvrdio kako je fascinantan glazbenik i kako fascinantan glazbenik ostaje.
Berry je doista mislio na sve detalje pri aranžiranju. Aranžmani su bogati, a točke iznimno ugodno razigrane. Ima onih koje nagovaraju progresivno i istraživački te onih koje bi se bez puno razmišljanja mogle brzo uvrstiti u radijski program, kao što je npr. odlična Missing Peace (skladba kao da je uzeta s nekog albuma Alliancea). Black of the Night također je pristupačnija točka, s vodećim keltskim folk motivom koji budi teatralnost i pompoznost. The Devil Of Liverpool progresivno je usmjerena impresija na kojoj je Berry postigao odličnu zvučnu prostranost – osnovni ritam podložio je dodatnim udaraljkama, a uvijene bas linije (Berry je u sastavima prvenstveno u pravilu preuzimao ulogu basista) dodaju iznimno ugodan »groovy« podton i donose organsku toplinu. Refren je naravno muzikalan i fascinantno pjevan. Tu su promjene ritmičkih ključeva i u izlaznom dijelu solaža na Hammond orguljama, koju bi gotovo sigurno odsvirao Emerson. To je samo jedna od takvih točaka koje dominiraju albumom. Među progresivno zamišljenim točkama teže je tražiti favorite, ali među najimpresivnijim trenucima albuma zasigurno su otvaračka Top of the World, koja se otvara »folkyjem«, a brzo i vješto pokaže cijeli svoj progresivnorockerski sadržaj i opuštenost, te završna Never. Na albumu »Third Impression« posebnost je skladba Emotional Trigger. Ona se otvara u mekom lijenom lelujanju koje gradi okosnica na pianu. Njega obavijaju nježni pasteli sintesajzera koji dodaju koprenu misticizma. Povrh svega toga riječ je o trenutku bliskom karakteru kabaretskog jazz šansona. Odlična mekša skladba koja se iz kruga u krug aranžerski nadopunjuje i uz koju nije teško zamisliti čak ni neku Ninu Simone, što pak »presiječe« genijalno uklopljena solaža na Moogu, koja ovoj točki daje apsolutni art rock pečat. Izvrsno osvježenje albuma. Zatišje pred oluju koju donose A Fond Farewell sa zanimljivo razigranim dijelom u koji Berry uvodi ritmički ključ 7/8 i završna Never – albumski vrhunac. Never, najprogresivnije rockerski usmjerena točka albuma, sadrži originalne Emersonove linije, fascinantan Hammond solo Emersona, koji je Berry sjajno produljio svojom gitarskom solažom. A Bound Of Union skladba je svečanosti i zanosa. Ta himna ima u posljednjoj trećini zanimljiv dio koji bi se, kao glazbena podloga, slikovito mogao uklopiti u neki stari crno-bijeli film.
Berry je doista nevjerojatan. Sjajan. Čak i ako ovo nije njegov solo album, riječ je o djelu velikog perfekcionizma i dovršenosti. Predanosti. Berry je i odličan pjevač. Njegov vokal je prepoznatljiv, upečatljiv i nevjerojatno privlačan. Kako u progresivnom rocku, tako i u skladanju koje se obraća AOR-u. Uz to je Berry odsvirao i sve gitare i solaže. I tu je fascinirao. »Third Impression« je progresivni rock album stare škole. Posrećen je dodatak prethodnim dvama izdanjima – pri čemu je jedno od njih debelo pomaknuto u osamdesete – i premda njegov prethodnik »The Rules Have Changed« održava više čistokrvnosti, odnosno srodnosti s albumom »The Power of Three«, »Third Impression« nevjerojatno je posrećen »falsifikat« koji više nego vjerodostojno nosi sve sastojke po kojima su prepoznata njegova dva prethodnika. Dakle, kao da je Emerson prisutan ne samo na skladbi Never, nego na svim točkama albuma. To je bio i cilj ove Berryjeve sinteze, nastale po narudžbi Frontiers Music Srl., zbog čega se vlasnici izdavačke kuće Berryju mogu samo klanjati. Uza sve to nevjerojatno je što sve može napraviti samo jedan glazbenik u svom studiju. U svakom pogledu. Pa i produkcijskom. »Third Impression« je u svemu fascinantno djelo, djelo visoko pronicljivog umjetničkog intelekta koje za razliku od mora svih naručenih i umjetno plasiranih glazbenih projekata od strane izdavačke kuće Frontiers Music Srl. – često neproživljenih i »instant ambalaže« – posjeduje punokrvnu opipljivu dušu i glazbeni karakter.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Top of the World (9:00)
2. What Side You’re On (2:51)
3. Black of the Night (6:15)
4. Killer of Hope (3:16)
5. Missing Peace (5:54)
6. A Bond of Union (5:20)
7. The Devil of Liverpool (6:09)
8. Emotional Trigger (4:54)
9. A Fond Farewell (4:27)
10. Never (8:58)
Postava:
Robert Berry – vokal, bas gitara, klavijature, gitara, bubnjevi
