Mjesto: Graz (Austrija), Stadthalle
Datum koncerta: 30.05.2005
Broj posjetitelja: 5000
Cijena karte: 13.500,00 SIT (54,00 €)
No napokon, taj veličanstveni dan. Tog se dana lijepo naoblačilo, kiša je osvježila atmosferu i nigdje nije bilo sparine, pa je izlet što se vožnje autom tiče odjednom postao vrlo lako izvediv, usprkos tome što smo krenuli iz centra Ljubljane tek u 17:30.
Preselimo se kar u dvoranu. Točno u 20:00 publiku su počeli zagrijavati Dragonforce. Power metal veseljaci. Brzo, tako da se samo još pitaš ide li uopće brže? ‘Nadrilani’ dečki, vjerojatno gitaristi spavaju i noću s gitarama pod ‘jastukom’. Dakle, demonstracija čistog školskog nadzvučnog prepletanja prstiju duž vrata gitare. Glazba u stilu nekih skandinavskih power veseljaka Nocturnal Rites, ukratko, klišej. Zvuk slab, dvostruka bas pedala je probijala, bas je bio užasno previše navijen i rifovi se nisu razločno čuli, kao ni većina dvostrukih tercnih harmonija. Unatoč tome, pjevač je nekako nadglasao onu zvučnu zbrku koja je vladala na pozornici i ako si dobro naćulio uši, melodiju se čak dalo pratiti. Dečki su svirali korektno, lijepo su se potrudili i dali svoj maksimum. Ali tih power metalaca je danas tako puno i previše. A glazba? Zažmiriš i već zamišljaš kako patuljci iz Snjeguljice marširaju s krampovima i svjetiljkama u rudnik, …hajli – hajlo. Ukratko, ja sam zijevao, dok je publika prilično marljivo pratila bend i korektno ga nagrađivala pljeskom. Dragonforce su svirali 45 minuta, a onda su roadie-ji, iskusno i vješto, trebali 30 minuta da pripreme pozornicu za nastup legendi heavy metala.
21:15 i čuje se snimljeni intro The Ides Of March. Aaaaa, prvi su mravci počeli puzati niz leđa. Tresak i bum, ‘lights on’ i stvar prelazi u Murders in a Rue Morgue i već smo na Iron Maiden ploči ‘Killers’ usred davne 1981. Snovi, naravno. Iron Maiden na turneji s promocijom svog posljednjeg DVD-a ‘The Early Years’, dakle set lista sastojala se isključivo od pjesama s prva četiri studijska albuma. Strogo! Zato su prvo odsvirali otrovne Another Life i Prowler! Sve se prilično brzo vrtjelo i fanove je početni repertoar odmah odapeo u sedmo nebo. I onda The Trooper, ta Iron Maiden uspješnica je osim fanova digla u zrak i sve ostale. Dickinson je u tu svrhu navukao englesku ‘red coat’ uniformu i divlje bjesnio po pozornici sa zastavom Velike Britanije. Sve bi bilo cool, ali bend se ponekad očito prevari kad tako samouvjereno preskače svoje tonske probe. Zvuk prvih četiriju pjesama bio je očajan. Sve tri gitare su nerazlučivo škripale, bubnjevi i bas Stevea Harrisa bili su osjetno preglasni. Dobro, barem su Dickinsona odmah primjereno popravili (podigli klizače), odmah nakon trećeg stiha u Murders in a Rue Morgue, a Dickinsonov vokal je, što se melodije u scenskom zvuku grupe tiče, zapravo spašavao situaciju kroz taj prvi dio koncerta. Tijekom Remember Tomorrow zvuk su napokon namjestili kako se pristoji. Remember Tomorrow odsviran je iznenađujuće u originalnom studijskom ritmu i bez up-tempa kojeg bend u živo rado koristi kad sve odsvira još za nijansu brže. I ovaj put je u toj polubaladnoj pjesmi glavni riff zvučao baš doomerski, tako se teško valjao. Dickinson je najavio Remember Tomorrow kao pjesmu koja mu posebno puno znači, jer kad se pridružio Iron Maiden, Iron Maiden su ga testirali upravo s Remember Tomorrow. Situacija je postajala sve vrelija.
Odjednom smo se našli usred unakrsne vatre mitraljiranja koja je dolazila iz zvučnih snimki filma ‘Orlovsko gnijezdo’. Izbušio ga je onaj jedinstveni roll na bubnjevima koji se pretvorio u poznati grandiozni i veličanstveni riff pjesme Where Eagles Dare. Madona! Opet sam se raspao! Da ću doživjeti i ovu pjesmu jednom uživo! Razarajuće i do krajnosti beskompromisno. Naravno, bez obavezne Run To The Hills nije išlo. Dickinson je briljirao vokalom, pjevao vrhunski, bez greške. Posebno se uživio tijekom Revelations, naravno balade koju je sam napisao za Iron Maiden i koja i danas vrijedi za jednu od najljepših Iron Maiden balada. Atmosfera je bila izvanredna, no da ne bismo previše odletjeli na drugu stranu, Iron Maiden su nas lijepo prizemljili s nestašnim Wrathchild (navodno su u Pragu prije dva dana svirali Charlotte The Harlot, a u Grazu su tu pjesmu zamijenili s Wrathchild, u očima pravog Iron Maiden fana to je nedvojbeno nepojmljiva šteta). Tijekom Die With Your Boots On doživjeli smo prvi pirotehnički efekt i naravno, Dickinson je prvi put napokon zaurlao svoju famoznu skovanicu, rečenicu: ‘Scream for me Graz!!!’
Koncert je dosegnuo svoj definitivni vrhunac izvedbom Phantom Of The Opera. Dickinson je uzeo malo vremena da dođe do daha i rekao je, između ostalog, i sljedeće: ‘This song is all about Iron Maiden. This bastard rocks! If you get this song, than you get Iron Maiden. If you don’t get this song, then well …fuck you!!!’ Phantom Of The Opera. Prvi pravi mini ep koji su napisali Iron Maiden prije 25 godina. Prava remek-djelo, prava polazišna točka za sve distorzirano melodiciranje koje se bujalo nakon 1980. i koje su Iron Maiden, kao prva violina New Wave Of Brtish Heavy Metal-a, pokrenuli. Zvuk je ovdje bio fenomenalan. Iron Maiden su zablistali u punom sjaju. U izvanrednoj scenskoj perfekciji i uigranosti! Ma nije da nije klapalo. Pjesma je oduzimala dah. Izvanredni rollovi McBrainovih bubnjeva, zveckajuća Harrisova bas gitara. Sve je letjelo zajedno kao u snovima. Svi preskoci između mirnih i brzih pasaža, uživljen solo Davea Murraya na sredini i onda atmosferično zaključenje. Uopće bih među sva tri gitarista ovaj put izdvojio Davea Murraya, koji je tijekom koncerta vrtio većinu solaža. Bio je izuzetno dobro raspoložen i vatre u prstima mu nije i nije nestajalo. Kapa dolje!
No zanimljivostima nije bilo kraja. Pjesma The Number Of The Beast poslužila je s pet pohotno odjevenih djevojaka koje su došle praviti društvo Iron Maiden na pozornici, odjevenih u crveno i crno. S rožićima, mašućim repićima i (plastičnim) vilama u rukama, vjerno su služile svom velikom prijatelju iz pakla i budile slinu tih nekoliko trenutaka. Tijekom izvedbe pjesme pojavila se na pozornici vrtljiva figura čupavog rogatog vraga s ljutitim svjetlucavim oćima. Dakle, pjesma The Number Of The Beast uživo zabavna kao dugo ne. Uz to su Iron Maiden ‘prasnuli’ priličnu količinu pirotehnike u zrak. Naravno staromodno, zovemo u život osamdesete. No unatoč tome bi im jedan školski sat ‘o pirotehnici’ kod Rammstein ipak dobro došao, a njih bi Iron Maiden mogli u zamjenu naučiti svirati gitare. I onda još jedan mini ep za kraj. Naravno Hallowed Be Thy Name. Opet kao kod Phantom Of The Opera. Iron Maiden u sanjskoj izvedbi. Bez greške, na nulu. Završetak je bio standardan, obično ga već i preslišim, Iron Maiden kao Iron Maiden. No Eddie je ovaj put napravljen iz niskog proračunskog budžeta. Iza Nickovih bubnjeva naime se naduvao vrlo jednostavan balon s Eddiejevom glavom preuzetom s naslovnice prvijenca Iron Maiden. Glavni dio je tako bio završen. Iron Maiden su rutinirano nestali iza zavjese uz par litara mineralne.
Bis su otvorili s Running Free, a prije toga je Dickinson upozorio sve prisutne da će Iron Maiden sljedeće godine izdati novi studijski album i da neke pjesme koje imamo priliku čuti večeras vjerojatno više nikad neće biti na Iron Maiden set listi. Figura Eddie bila je pak izrazito podprosječna! Na pozornicu je prilomastio tijekom legendarne pjesme Drifter. Da, to je zanimljivo. Cijeli bis bio je potpuno rock’n’rollerski postavljen. Drifter i Sanctuary nastali su krajem sedamdesetih i oboje imaju zanimljivu, prije rock’n’rollerski osnovno zamišljenom glavnom motivu, nadodanu sasvim mirnu pasažu, koja namjerno lomi fluidnost same pjesme, što je za ono vrijeme bio svojevrstan eksperiment, koji su Iron Maiden najvjerojatnije pokupili od U.F.O., koji su na rani lik Iron Maiden snažno utjecali (slično je postavljena npr. i pjesma Iron Maiden, koja je isto tako nastala krajem sedamdesetih). Zato je bis naravno bio doista nešto posebno, jer je kao takav predstavljao potpuni izlet u sam početak stvaranja čeličnog i ultimativnog repertoara željeznih djevica.
Inače, generalna ocjena koncerta je ta da bi si za neskromnih 13 komada ljudi u dvorani mogli zaslužiti normalan zvuk kroz cijeli nastup, s obzirom na rutinirani staž grupe. Ljudi je bilo samo 6000 u dvorani, iako bi ih se moglo ugurati još toliko, dakle nekakvo posebno raspoloženje i dojam austrijska publika nikako nije uspjela stvoriti. A sada, ako dozovemo u paralelu hipotetsku organizaciju koncerta Iron Maiden u dvorani Tivoli, bila bi prvo, puna dvorana, i drugo, ‘totalni lom’, koji bi definitivno priredili Slovenci. Toliko još jednom na razmišljanje svim preplašenim zečevima u Sloveniji (čitaj: potencijalnim organizatorima), koji su previdjeli opet još jednu turneju legendi. Možda smeta i mjestimično previše očita rutina grupe. Mogu se osvrnuti i na set listu, koja je, osobito što se tiče ploča ‘Piece Of Mind’ (1983) i ‘The Number Of The Beast’ (1982), dovela mnoge koji su očekivali pjesme Still Life, Invaders, Children Of The Damned, To Tame A Land, žednima preko vode.
No, kako god okrenem. Koncert Iron Maiden jednostavno ne može razočarati. Ako izuzmemo početne zvučne peripetije kojih smo bili dionici u Grazu, koncert Iron Maiden je uvijek neponovljiva avantura u koju te mogu povesti samo legende i tako je bilo i ovaj put. I ovaj je koncert zaista bio nešto posebno. Bio je prisutan onaj pravi ‘eighties feel’ na pozornici (s izuzetkom Dickinsonove frizure). Da ti sviraju redom pjesme s ‘Killers’ i prvijenca, ho, ho, ho, …. Nema šta. Iron Maiden ostaju velikani koje jednostavno ne smiješ propustiti kad dođu svirati u ‘naše’ (grazke) loge.
Setlista
The Ides Of March (taped intro)
01. Murders In The Rue Morgue
02. Another Life
03. Prowler
04. The Trooper
05. Remember Tomorrow
06. Where Eagles Dare
07. Run To The Hills
08. Revelations
09. Wrathchild
10. Die With Your Boots On
11. Phantom Of the Opera
12. The Number Of The Beast
13. Hallowed Be Thy Name
14. Iron Maiden
—
15. Running Free
16. Drifter
17. Sanctuary
Galerija slika
