Legende nikad ne umiru (2013)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. listopada 2026.

Autor: Sebastijan Videc
Fotografije: Jerneja Jerak

Mjesto: Cvetličarna, Ljubljana
Datum koncerta: 06.12.2013
Broj posjetitelja: 1.350
Cijena ulaznice: 17€

Deja Vu – dvije riječi kojima bi se mogao opisati dolazak pred Cvetličarnu ako ste nedavno bili i na koncertu Doors Alive: mraz, ostarjeli hipiji u neslužbenim majicama i ovaj put iznimno dugačak višegeneracijski red pred ulazom, samo se miris marihuane ovaj put nije osjećao. Pa nije ga ni trebalo. Veseli prosinac je, kako se čini, već u punom jeku, a gomila se ovaj put došla zabavljati uz melodije jedne od najomiljenijih rock grupa svih vremena – Queen. The Bohemians su se okupili 1996. i u gotovo dva desetljeća postigli status najboljih imitatora spomenute grupe te svirali pred oduševljenom publikom diljem svijeta.

U devet sati, kada je koncert trebao početi, dvorana još nije bila puna, a dugačak red pred blagajnom još se nije istanjio. Unatoč tome, u zraku se osjećala pozitivna energija, na neki način čak i magična. Organizator je pametno (ili ne) pobrinuo se za odgodu početka koncerta pa se u deset i petnaest parter već poštено gurao, dok su se balkoni još uvijek punili u nekoliko redova, a iz zvučnika su nam čekanje skraćivali rock hitovi, od Deep Purple i Led Zeppelin do Guns n’ Roses i Aerosmith.

Nakon 25 minuta čekanja glazba se napokon ugasila, a uz veliko oduševljenje i blago čuđenje mase, umjesto The Bohemians na pozornicu je izašao, čini se već pomalo kućni, predgrupa bend tribute grupa, Top Stripper. Dečki su ovaj put nastupili »priključeni« za razliku od Doors zagrijavanja, što je vidljivo godilo i publici. Umjesto uobičajenih pola sata, ovaj put su zaslužili čak 50-minutni set u kojem su odsvirali mješavinu autorskih skladbi i obrada. Dečkima su se na pozornici ovaj put pridružile i prateće vokalistice za dodatno obojenje Jašinog vokala. Iako publici nisu baš poznati, osim nekoliko očitih iznimki u prvim redovima, kroz set su je prilično dobro uspijevali zagrijavati, a vrhunac su definitivno dosegnuli Aerosmith obradom ‘Walk this way’ i pretposljednjom odsviranom GnR klasikom ‘Paradise City’.

Pauza između bendova obično znači lagano pražnjenje parterа radi osvježenja, olakšanja i nikotinskog fiksa, ali ovaj put činilo se kao da gomila napeto čeka glavni događaj i zbog sporednih obaveza neće ostaviti svoje mjesto u parteru ili uz balkonsku ogradu. Srećom, tehničari su vrlo brzo obavili svoj posao, zamijenili bubnjeve, pojačala i postavili sve potrebno u samo petnaest minuta. Točno u pola jedanaest ponovno su se ugasila svjetla, iz zvučnika su zagrmjele gitare Briana Maya, studijski uvod u Tie Your Mother Down, a na pozornicu su izašli John Deacon, Roger Taylor i Brian May – barem je tako izgledalo na zamračenoj pozornici Cvetličarne. Nakon završetka uvoda bend je udario brzom koncertnom verzijom rockerske himne ‘We Will Rock You’, a na pozornicu je uz bučno ludovanje publike utrčao Freddie Mercury, pardon Rob Comber.

Odjeven u svijetle traperice s bijelom potkošuljom, kožnom narukvicom s zakovicama na desnoj ruci i obuven u Adidas Universal, Rob je ovaj put oponašao Freddieja s legendarnog nastupa Live Aid iz 1985. Ako je Freddie bio liveaidovski, ostali članovi benda nosili su odjeću s različitih koncerata odnosno turneja. Tribute bendovi se uglavnom dijele na dva tabora – one koji žele uprizoriti zvuk i scenu benda kojeg imitiraju, i one koji se uz to trude poprimiti i izgled uzora. Ovi potonji spadaju u drugu skupinu, jer Roba s njegovom građom i karakterističnim brkovima nije lako zamijeniti za Freddieja, kao ni plavokosog bubnjara, suzdržanog basista i grivastog gitarista.

U pokušaju stvaranja autentičnog Queen zvuka bend je posegnuo i za originalnim instrumentima. Tako bubnjar udara po Ludwigima, basist podlaže na Fenderovom Precission Bassu, a gitarist melodira s replikom Brianove Fireplace gitare u kombinaciji s Voxovim pojačalima. Rob, koji osim vokala, baš kao i Freddie, svira i klavir, njega zamjenjuje Rolandovim klavijaturama – očekivati da će tribute bend sa sobom voziti velik, nezgrapan i pretjerano skup Steinwayev klavir, naravno, nije realno.

U prvom dijelu nastupa bombardirali su nas uspješnicama iz sedamdesetih, uz iznimku Another One Bites the Dust (1980). Koreografski me bend potpuno uvjerio, bilo da su to bubnjarove grimase tijekom sviranja, basistovi skokovi objema nogama ili gitaristove kretnje s gitarom – sve je tu. Naravno, najteži posao pripada Robu, koji ga obavlja s odlikom. Freddie je bio kralj pozornice, a ući u njegove hlače težak je zadatak, no Robu ide jako dobro od ruke. Od svih pokreta, baletnih elemenata, interakcije s publikom do brzih izmjena sviranja klavira i ludovanja po pozornici s karakterističnom šipkom mikrofonskog stalka – sve nam servira. Naravno, ne treba očekivati Freddiejev vokal, jer osim Marca Martella iz službenog Queen tribute benda Queen Extravaganza još nisam čuo nikoga tko bi mu se približio i po rasponu i po boji. No svoj posao ipak odlično obavlja. Zamjerka više ide gitaristu; on doduše u ritmičkim dijelovima lijepo prati Mayev zvuk, a razlika se pokaže ponajprije u solažama, jer one nemaju karakterističnu melodiku nego više podsjećaju na generične hard rock solaže.

Nakon Crazy Little Thing Called Love, posljednje pjesme prvog dijela, u kojoj je Rob zgrabio i akustičnu gitaru, a na pozornici im se pridružio izvrsni klavijaturist, čije ime nažalost nisam uhvatio, uslijedila je petnaestominutna pauza, a dečki su se vratili uz zvukove uvoda u One Vision, nakon čega je, očekivano, uslijedio set s naglaskom na osamdesetima. Rob je ovaj put nosio Freddiejevu opravu s posljednje Queen turneje 1986. – bijele hlače s dvostrukom crvenom prugom, bijelu majicu s dubokim V izrezom i žutu jaknu. Nažalost, ove večeri tonski majstor nije zaslužio majstorski naziv. Zvuk je bio preglasan, gitara je bila namještena preglasno, što je smetalo osobito u mirnijim dijelovima skladbi, a vokal pretih. Posljedično se Roba čulo vrlo slabo, osim u tim mirnijim dijelovima. Vokal se nešto popravio u drugom dijelu seta, ali cjelokupni zvuk je još uvijek bio daleko od dobrog.

Zvuk na stranu, publika je više nego uživala u nastupu Engleza. Nizali su se hit za hitom i više puta sam stekao dojam da Rob uopće ne mora pjevati, jer je dvorana nadglasala (loše namješten) vokal. Kohezija je bila izvanredna, bilo da je riječ o pjevanju ili o mimici koncerata ili spotova iz prošlosti – od podignutih pljeskajućih ruku kod Radio Ga Ga i We Will Rock You, do usisavanja u I Want To Break Free i naravno za Freddieja tako karakterističnog vokalnog izmjenjivanja s publikom. Rob je kasnije u drugom setu zamijenio majicu, u skladu s turnejom, a za bis je odjenuo bijelu jaknu s crvenim dodacima kakvu je Freddie nosio u bisevima na spomenutoj turneji. Koncert se završio još jednom rock himnom We Are The Champions, u kojoj smo Rob i publika iscrpili glasnice do kraja, a on je tijekom produljenog instrumentalnog dijela skladbe izišao iza pozornice s britanskom zastavom na čijoj je poleđini bila prišivena slovenska – još jedna od karakteristika grupe koju Bohemiansi tako dobro imitiraju, a istovremeno primaju gromoglasne ovacije. Dečki su se od ljubljanske publike uz zvukove britanske himne oprostili s obećanjem da se vidimo iduće godine. Nadam se da će obećanje i održati!