Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Orto bar / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 06.12.2013
Broj posjetitelja: 150 – 200
Cijena karte: 10 €
Sve ima svoj rok trajanja, a pravi rock’n’roll s obzirom na dvostruku dozu izgaranja obično ima znatno kraći datumski rok vitalnosti, no unatoč tome dogodi se da upravo oni najdekadentniji, razarajući briljanti garaže nadmaše sva očekivanja, probiju magičnu granicu dvaju desetljeća i dočekaju gotovo tri desetljeća postojanja. Dio te priče o svojevrsnom uspjehu, pomicanju granica mogućeg, a ponajprije priče o pravoj čeličnoj potenciji nepokolebljivog pravovjernog švic’n’rolla ovaj put čine muškarci koji već 25 godina ruše stereotipe, provokativno koketiraju s demonima samouništenja i serviraju pravu dozu garažne genijalnosti, a nakon gotovo 23 godine hoda po rubu nihilističkog svemira poetičnosti put se navodno zatvara na način na koji je i satkan – brzo, udarno i bez žaljenja. Velenjska rockerska briljantna, krvava zvijezda Res Nullius počela je sjati davne 1991., kad svoje žezlo kreativne moći i nekonformizma spajaju samouvjereni vokalist Zoran Benčič i mršavi štovatelj šest žica Boštjan Senegačnik, a u svoju misiju osvajanja dalekih vrhunaca izvrsnosti domamljuju brojne suputnike koji se na dugom putu izmjenjuju za bubnjevima i basom, pritom isprepleću pet punokrvnih albuma, a ova će godina, kako se čini, biti prijelomni trenutak kad se paklenski stroj adrenalina definitivno zaustavlja – u ime ispražnjenosti, traženja novih izazova i očuvanja vlastitog scenskog ponosa. Šteta, ali samo pravi muškarci znaju priznati da su dosegli krajnji rub svojih mogućnosti, pa je nakon potresne nevjerice, gorkog žaljenja i razočaranja došlo vrijeme da se divovima šaleške garažne avangarde poklonimo na jedini pravi način – koncertnom prisutnošću i posljednjim plesom na prave organske tonove.
Da je velik broj ljudi bio takvog mišljenja dokazuje činjenica da je prostora ispod pozornice ljubljanskog Orta kronično nedostajalo, a osim ljubljanskih branitelja prave vjere u seksepil elektrike redove su punili i pridošlice iz svih krajeva Slovenije, koji su se za misiju prave sedmine i časnog pokopa heroja odlučili pratiti četvorku autentičnih nekonformista i buntovnika na svim raspisanim trenucima postupnog gašenja u prosincu. Zoki je rekao da je prosinac, savršene zimske studeni, vrijeme koje je još namijenjeno Res Nullius, a onda … Da se ne bismo uzalud nadali reprizama nakon dana X, trebalo je slijediti unutarnji glas i prisustvovati jedinom pravom oproštaju oratora užitka od sljedbenika i vjernika. Malo nakon deset navečer na dobro opkoljenu pozornicu Orta probijaju se sva četvorica. Boštjan Časl prihvaća bas, za bubnjeve sjeda Janez Marin, nakon ugađanja Senijeve gitare kao posljednji pred publiku na pozornicu staje Zoki i jedna od zadnjih, a definitivno posljednja ljubljanska predstava može početi. Značajno uz Zadnji ples s izvrsne plošče Zdravo je biti divji. »Pridi k meni tebi ti / jaz znam ustavit čas / pridi k meni ti / jaz mislim na glas / Ujela bova zvok / prodrla vanj / v fantastičnem letu / preletela dan …« zagrijava zrak Zoran. Res Nullius žele otići u velikom stilu i bez suza žaljenja učiniti sve da trenutak bude urezan u srca svih, makar je karta pala i sve je već odlučeno. Divni fatalizam nastavlja se klasičnim dodirom seksualnosti, slasti i strasti. Ženske nikol’ ne čakajo zapjenila je Boštjanova otrovno slatka telecasterica, a Fenderovi otrovni krikovi uz sjajno kompaktan napad ritmike i divne dekadentne razuzdane Zoranove poezije putenosti pune svodove Orta, gdje se publika prepušta divnom boogie rock milovanju i njihanju bokova. Kako god okrenemo, život je kocka, gdje je kraj, ne zaustavlja se, poruka je kojoj se Res Nullius sa Zadovoljstvom potentno pridružuju. Sa zadovoljstvom padamo i dižemo se da bismo mogli izraziti živost i prisutnost u sjecištu koordinata svemira. Divni pejzaž fatalizma i neopozivosti potom se ubrzava i zaoštrava gromovnički zaoštrenom brzinom skladbe Dvoboj treh. »Peklenska mašina prebija led / peklenska mašina je na poti spet!« drveći i bez rezerve izvode Res Nullius, a meni unatoč izuzetno udarnoj metrici i izvedbi nedostaje poštipaljka strasti i spontane vandalske destruktivnosti, kojih sam još prije deset godina u društvu velenjskih veterana kože i izravnosti stalno bio dionik. Ovaj put od cjeline je ostala samo forma, kostur, a pod tkivom nekadašnje opasnosti odvija se nešto drugačije, malo gorče, ostarjelo i ipak blago suzdržano. Jedini koji izgara dvostruko je posve pijani Zoran. Ostali suborci, kako se čini, prerasli su iskonski neukroćeni rock’n’roll i uzeli ga kao hobi, a ne više kao mladenačko poslanje, misiju za koju bi bili spremni i umrijeti te izgarati još godinama.
Još jedan Pasji dan u nizu egzistencijalnog pražnjenja, svaka stvar ima svoju cijenu, zar ne? Divan ekstrakt standardne ljepote otuđivanja, strasti, besmislenih smislova urbanog ispreplitanja hormona, a zatim povratak na pradavne trenutke albuma No One Can Like Drummer Man iskonskom izvedbom skladbe Mama, koja je manje punkoidna nego 1991., a potom slijedi nešto novo, da nam Res Nullius kvalitetno »jebu majku« s Prekletim bazarom, kad nas povedu na jug u skladbi V vagonu raztrganih duš. Nešto je ljutito u pljuvanju u lice, kidanju komadića svijeta kojem se suprotstavljaju, nešto je bijesno u suprotstavljanju vječnom Drugom s umjetnog postolja pozornice na kojem možeš biti zvijezda tek nekoliko svijetlih trenutaka. Barem tih nekoliko svijetlih trenutaka kad se crne misli i tegobe mogu istisnuti preko zvučnika, preko glasnica u mikrofone, preko prstiju na žice i preko palica na opne, van u svijet, da ogorčena duša bude malo lakša. A onda tu je tip koji se aktivno bori protiv svijeta, makar od Đonija bježe svi – i mačke i psi. Male beštije i moralisti koji stišu naš suhi znoj i čekaju naš raspad danas su negdje daleko, a adrenalinski povratak na Bazar zvuči rockerski potentno i puno. Nema hlinjenja, treba priznati, na način kakav znamo od bendova Partibrejkers i Majke Res Nullius vuku svoj srebrni dim dok ravnaju Izkrivljene ravnivne, koje lome kosti. »Neokusno trezen grabim pod / Onečaščenje vse povsod / brezzobi duhovi usode delijo / Boj se ljudi, ki si resnico lastijo,« poezija je koja puzi pod kožu i ima reći nešto više od lažne lakoće zaslijepljenosti neonom reklamnog savršenstva. Hipnoticizam dekadencije je udarniji i beskompromisniji, a Res Nullius svoj posao dobro, što dobro – izvrsno – vladaju. Otrovno začinjena gitara juri u nepoznato, a publika gromko pozdravlja prelazak preko rubikona koji se zove Prekleti bazar. Dosad suvišnog mekog tkiva nije bilo primjetno. Plešem s krvavimi podplati divna je prispodoba neksusa Res Nullius svijeta, gdje je nastupilo vrijeme za distanciranje od vampira lijevo i desno koji piju krv, a na način plesne ljepote tame Zoran svoju bol i ogorčenost pretače u stihove o posljednjem krvavom plesu kroz noć u jutro nepoznatog sutra. A onda napnu okidač svog revolvera – skladbe Revolver ljubezni – uperu ga prema publici i bez milosti slatko ispale cijeli šaržer. Saksofon se ovaj put ne čuje na pozornici, ali uz minimalije opuštenije gitare dolazi do prijelaza u manje zahtjevnu dimenziju ugode – posebno s jednim od najvećih hitova sastava, skladbom Rojen leta 72. »Rojen sem leta 72 / Skočil sem dol s pobesneloga vlaka / oblečen v vse barve sveta / ker jaz nisem otrok mraka / Zlato polt mam, železne žile / Veliko srce, živim rock’n’roll drile / Moja je ulica, eden je kralj / Moje misli parajo metal,« poetično ispovijeda Zoran, kad se samouvjerenost uključivanja glasova publike u refrenu dotakne razine perfekcije, a scensko zbogom velenjskih vitezova garažne izvrsnosti odvija se prema velikom finalu večeri.
Nakon marša skladbe Pistoljero nalazimo se Nekje v Sloveniji, koja juri razarajuće i bez primjese lakoće, jer »iščem voljo / iščem smeh / v soboto nekje v Sloveniji,« gdje svatko vozi svoj mračni trip depresije u našoj maloj državi, a Res Nullius sjedaju u nitroglicerinski tank i pucaju rafalima potentne rockerske drskosti. Divno i zarazno dotiču bijes i ljutnja sam centar mekog srca osjećajnih, a potom se gotovo stonerski prljavo dogodi sentiš za onu publiku koja nakon sudnjeg dana sanja svoje posljednje snove. »Rad bi bil s teboj / Sam še mal s teboj / Brez tebe sem izgubljen,« oproštaj i poštipaljku tuge s Ortom dijeli Zoki, a Res Nullius bez smanjenja potentnosti vode svoj posljednji ples do kraja. Tu sem da dajem, kaže tekst jedne prilično ugodno ostarjele skladbe, a nakon spusta na Balkan devedesetih izgubljena soldateska izbrisane generacije sanjara dopušta si još posljednji Rock’n’Roll Party, nakon kojeg četvorka napušta pozornicu, a na nju se penje mlada zgodna djevojka koja vjerojatno ima toliko godina koliko i Res Nullius, a potom slijedi veliko finale sa specijalnim efektima i dodacima. Damir Jazbec, zvani Jimmy, unatoč tridesetim godinama života jedan je od najboljih i najsočnijih blues – rockerskih usnoharmonikaša, a kad otvori svoj kožni neseser dobro zamotanih usnih harmonika, večeri daje zadnju točku na i! Već na Izštekanih 20 moglo se primijetiti da je sinergija četvorke i posebnog usnoharmonikaškog gosta izvanredna, a kad akustiku zamijeni nešto naelektriziranije i glasnije, sviranje je još bolje! Nakon povratka na pozornicu spjev se zatvara divnom verzijom skladbe Zdravo je biti divji, koja bluesovski zaželi lijepo slijetanje u naš svijet, a potom zajednički slijepe divan Krvavi kolaž, koji zvuči kao ubrzani paklenski country. »Rad bi videl, kaj počneš takrat, o si sam,« pita se Zoran, a tonske razine idu sve više u smjeru potpune destrukcije. Jimmyju usred toga crkne mikrofon, ali ga do povratka u Velenje sa skladbom 1000 Milj do doma osposobi, a udarni kompaktni udarac u sam centar srca s brutalno iskrenim »mi smo noč, mi smo dan / kdor verjame ne bo izigran,« voze Res Nullius svoje srce smrti do samog ruba egzistencije tog divnog petka. Nedostaje malo znoja i krvi na pozornici, zahtijevali bi zahtjevniji, a nakon posljednjeg izbijanja i erupcije skladbe Rock’n’Roll mogu se i oni primiriti. »To je mesto zadnjih dni / zrak ima okus po črvih …,« bruha nekrofilna ljepota iz Zoranove metaforike, koji postavlja ogledalo cijelom društvu, a nepoznatoj ljubavnici bi rado polizao prašinu s osušenih vena, sam veliki pompozni finale pak u znaku velike četvorke djeluje tako puno i sočno da je nakon izvijanja zadnjeg krvarećeg akorda već prisutna tuga, žaljenje, pompozna gorčina tame.
Možda sam sad blago skeptičan, jer ono što je dobro ne može i ne smije tako naglo, tako eutanazijski konačno prekinuti svoje postojanje. Res Nullius su sastav koji je obilježio lavovski dio vremena kojeg mogu perceptivno shvaćati kao glazbeno vrijeme koje sam živim od tinejdžerskih godina. Ostavili su dašak posebnosti mjestu koje je nakon prijelaza iz socijalizma u kapitalizam postalo utočište brojnih zalutalih sanjara. Velenje je nakon odlaska posljednjih od onih najboljih nositelja garažne izvrsnosti postalo praznije, pustije, nadrealističnije ispražnjeno od struje. Možda je riječ tek o fazi, prolaznoj slabosti, možda je stvar neopozivo konačna, a činjenica je da je posljednja stanica u Ljubljani, u dobro poznatom Ortu, bila ispisana divnom poezijom ispražnjenosti, gorčine, trpkosti i samonikle uspravnosti, koja je u svijetu umjetnika željnih dopadanja sve prije nego pravilo. Res Nullius uklesani su u srca svih nas koji imamo poštovanje prema organskosti i smislenosti pobune, duboko i zauvijek. Nakon prvog kontakta infekcija je ostala, a mrlja tinte žmohtne poruke u tih se dvadeset godina samo proširila u beskonačnost. Kažu da smo ovaj put Res Nullius bili dionici neopozivo zadnji put. Ja dodajem da nada umire posljednja, a s nadom u preobrazbu fatalističkog svemira u konstruktivnijem smjeru želim dečkima, muškarcima, oratorima užitka, sve najbolje na njihovom daljnjem putu kroz hladnoću svijeta. Ako se predomisle, uvijek ćemo ih na slovenskim pozornicama biti željni i sretni, a važno je da ostanu, kao i do sada, uvijek vjerni sami sebi. Fejkanje i lažno produživanje agonije u ime kapitala bilo bi naime gore od izdaje koju bi im mnogi mogli opravdano zamjeriti do smrti i preko …
Setlista
1. Zadnji ples
2. Ženske nikol’ ne čakajo
3. Zadovoljstvo
4. Dvoboj treh
5. Pasji dan
6. Mama
7. V vagonu raztrganih duš
8. Đoni
9. Izkrivljene ravnine
10. Prekletih bazar
11. Plešem s krvavimi podplati
12. Revolver ljubezni
13. Rojen leta ’72
14. Pistoljero
11. Nekje v Sloveniji
12. Brez tebe
13. Tu sem da dajem
14. R’n’r Party
15. Zdravo je biti divji
16. Krvavi kolaž
17. 1000 Milj do doma
18. Rock’n’roll
Galerija slika
