Nastupaju: Keith Emerson Band, Uriah Heep, Melanie, Wishbone Ash, Nazareth, Meena Cryle & The Fillmore Blues Band
Lokacija: Wiesen / Austrija
Datum: petak, 7. 7. 2006.
Za sve štovatelje onih sastava koji su pisali povijest rocka sedamdesetih! Za sve koji žudite za zvukovima progresivnih notornih “punk” ekstravagantnika ELP, za sve koji želite još jednom poslušati orkestar orhideja okupljen na čarobnjakovoj feštici u društvu Uriah Heep, za sve one koji vječno tražite “čarobnim štapićem” čudotvorni izvor vode koji te održava rosno mladim i volite Wishbone Ash, za sve koji niste zaboravili što je to paklenski iskonska sila rock n’roll divljaštva nezaboravnih Nazareth i za sve koji se nostalgično sjećate Woodstocka i nastupa tadašnje preljupke djevojke Melanie, ovogodišnji Legends Of Rock apsolutno je tip festivala koji vam je, ako ste mu prisustvovali, nedvojbeno bio skrojen po mjeri.
Naravno, za nekoliko najodanijih fanova pobrinuo se požrtvovno, tko drugi nego Koncert Freak, koji je svojom djelatnošću svjesno ili nesvjesno (hotimice ili nehotice, glavno da u svom poslu uživa) jedan od rijetkih dobročinitelja koji čuva i širi nasljeđe rock glazbe među Slovencima. S mini busom u kojem se vozila šačica užarenih Uriah Heep fanova, što me ispunjavalo izvanrednim zadovoljstvom i iznenađenjem da je u Sloveniji uopće još moguće nešto takvo, vožnja je vrlo brzo prošla. Usput smo napravili stanku na kojoj smo se neki mastili visokokaloričnim gulašom a s Petrom sam se nakon srdačnog dočeka na “press šalteru” blagajne u Wiesenu ubrzo našao usred isparavanja na zelenoj površini namijenjenoj šatorovanju. Zašto šator, kad je festival trajao samo jedan dan? Sutradan će tu svirati Deep Purple, pa čemu se vraćati u Sloveniju, nisam valjda pao na glavu da bih slučajno doživio kobni potres mozga koji bi me preobratio u “prerano ogojenog japija”. Ni Divlje Jagode u Velikom Ubeljskem to ne nadoknađuju. U svakom slučaju, zemlja u kojoj se nalazi Wiesen zemlja je jagoda! I to uzgojenih u zatočeništvu, dakle udomaćenih jagoda. Jagoda i voća (kruške i sl…). U grbu “sela” Wiesen čak je naslikana velika sočna crvena “njam – njam” jagoda. To što sam toga dana čak oprao i zube ionako više nije važno. Idemo dakle na festivalski prostor.
Golem bijeli šator koji na prvi – slabo izoštreni pogled djeluje kao dvorac u Disneylandu, zatvoren je s dvije strane. S jedne strane je pozornica, poprečno na nju VIP lože, a s druge poprečne strane prelazi u festivalsko mjestašce gdje se možeš poslužiti brzom hranom, kupiti suvenire i ostalu krama za rodbinu, CD-e, čak i odložiti suvišni teret u toaletima,… Nasuprot pozornici je naravno prostor za cca. 4000 ljudi pod šatorskim platnom. Taj je od tu nadalje bez zidova i prelazi u zelenu površinu prekrivenu redovito košenom engleskom travom. Ta se zelenica uzdiže u blagom nagibu, tako da ako si izmožđen ili umoran, doneseš jastuk (ili ne) i ugodno se zavališ na travu, odakle su zvuk i pogled na prostor događanja svakako još uvijek posve prihvatljivi. O nepodnošljivim uvjetima za preživljavanje u takvom šatoru, npr. na svakogodišnjem festivalu Tollwood u Muenchnu, nema ni govora!
MEENA CRYLE & THE FILLMORE BLUES BAND:16.30-17.00
Počelo je točno na sat! Na pozornici su se pojavili lokalni austrijski zanesenjaci i pošteno iznenadili suverenim vladanjem prvorazrednim “rhythm n’ bluesom”. Karizmatična tamnokosa Meena Cryle i njezin prateći sastav The Fillmore Blues Band zajedno su dočarali odličan kompaktan koncertni nastup u kojem je kraljevala Meena s izvrsnim vokalnim performansom i uživljenošću koja je budila sam samcati sentiment kakve Arethe Franklin. Sastav je briljirao u uigranosti i ponudio odličan koncertni zvuk. Mene, kao potpunog laika, ostavio je dobrano šokiranim, a nadam se i mnoge druge turiste koji su se “dovukli” bogzna odakle u Austriju na Legends Of Rock festival. Vrlo smjelo otvaranje.
NAZARETH: 17.40 – 18.35
Drugi su na pozornicu stupili naši stari znanci, legendarni škotski rock n’ roll razbijači Nazareth. Do njihova nastupa parter se nevjerojatno zgusnuo i brojao sigurno kojih 3000 glava, s onima koji su ležali na travi iza partera zajedno 4000. Nazareth se nisu ustezali. Najprije je pozornicu dobrano ispunio dim, zatim se na nju prikrao zvuk keltskog introa s tipičnim gorštačkim melosom. Dečki su gromoglasno pozdravljeni od mnoštva i već udaraju s vrlo prikladnim izborom za svako otvaranje svog nastupa, pod nazivom Miss Misery. Legende Dan McCafferty i Pete Agnew u kasnim pedesetima (ili ranim šezdesetima, b?) nikako još nisu obračunali s općom karakternom osobinom fenomena poslanog iz Adamova rebra (čitaj: žene), koja se zove povremena nestašnost, pa su i set listu ispunile takve pjesme, koje opjevavaju tegobe krotiteljstva “mrkvom i batinom”. Nazareth su odmah ponudili svoj standardan, rokerski uzvišen, sirov i samo njima prepoznatljiv zvuk. McCafferty na vokalu nakon svih godina ostaje neokaljan. Nakon Miss Misery Dan najavljuje pjesmu staru 150 godina i nastavlja da je iz vremena: “….when I was beautifull and tall….” pa Nazareth već jure s Razamanazz. Nakon This Flight Tonight smirili su tempo, ali je atmosfera narasla, jer je slijedila fenomenalna balada Dream On, u kojoj je apsolutno briljirao Dan s izvedbom koja je bez problema pokrenula žmarce po tijelu. Pjesma slomljenih srca… No, da Nazareth slučajno i greškom ne bi ispali preozbiljni, vratili su se prvorazrednom šaljivdžijstvu koje je otvorila pjesma Holiday. Dan je u vezi s njom rekao, da je to priča o boravku sastava u Kaliforniji i tamošnjim iskustvima, odnosno o osjećaju kakav je kad si sit svega do grla. Veselih i razuzdanih trenutaka nikako nije bilo kraja pa je My White Bicycle probudila poznate navike koje su Nazareth donijeli iz Amsterdama, a McCafferty je tijekom nje priuštio i nekoliko perolako plesnih pokreta iz gorštačkih visina. Nakon završetka te točke Dan otpije gutljaj vode iz plastične boce i svoj postupak popraća komentarom: “This is water! Fish fuck in it!” Hvala na upozorenju Dane, odsad ću pokušati živjeti od udisanja vodenih para. Shanghai’d In Shanghai Jimi Murrison je u prijelazu duhovito začinio tako da je posudio riff Rolling Stonesa Satisfaction, ali to je već stalnica na koncertima Nazareth. U svakom slučaju, opet smo kod žena i ovaj put čak kod ortodoksno nestašnih! U Whiskey Drinkin’ Woman, gdje su Pete i Dan ponudili “u nulu” izbrušen vokalni duet u refrenu, koji je izvlačio genijalnu kopiju takve harmonije s ploča (“vinilki”) sastava. Regularni dio Nazareth su zaključili češkanjem “pseće dlake” (“dlaka psa”, kako želite). McCafferty je tijekom pjesme uzeo u ruke svoje škotske gajde i to je bio vrhunac nastupa Nazareth. Na pozornici se tijekom nastupa pojavio i “roadie” (čitaj: jedan od tehničkih asistenata sastava), kojemu je bilo naloženo da tuče koliko god može po nekom predmetu iz kojeg je dolazio udarački zvuk, što je podsjećao na zvonjavu kravljeg zvona. Pa znate onaj jedinstveni, mravinjajuće penetrantni riff u Hair Of The Dog, zar ne? He, he, he… i brrrr…. Tako su legende odjurile s pozornice, ali vrlo brzo se vratile, a dodatak je otvorio odlični bubnjar Lee Agnew, inače sin basista Petea Agnewa! Ne možeš ga promašiti po karakterističnom visokom čelu koje je naslijedio od oca, ali važnije od toga bilo je da je momcima odsvirao energičan bubnjarski uvod kojem se uskoro na bas gitari pridružio njegov otac i nekoliko trenutaka su tako u zajedničkom taktu složno “mencali” na pozornici, a onda, kad su se Nazareth ponovno našli u obliku kvarteta na pozornici, otvaraju novo poglavlje o ženama, točnije o “noćnoj ptici” (Night Woman). Svakako je to ponovno temeljito digло publiku na noge. Još odlučnije je cupkao auditorij kad su Nazareth za kraj odsvirali svoj najveći hit Love Hurts, gdje je sastav ponovno upozorio kako vlada pjevanjem multiharmonija s back vokalima i u kojoj je još jednom dominirao jedinstveni pjevač Dan McCafferty sa svojim nezaboravnim vokalom. Vrišti još i danas kao u transu i podsjeća zapravo, površno rečeno, na “Janis Joplin pod muškom kožom”! Besprijekorno! Besprijekorni i Nazareth! Ljudi su bili vidljivo euforični. Bilo je prekratko! Skupinica Slovenaca u prvom redu, s kojima smo zajedno dijelili mini bus od Ljubljane do Wiesena (čitaj: “ljuljanje od Ljuljane do Vizna”), kojim je zapovijedao veliki neustrašivi koncertni vođa “Concert Freak”, bila je primjerice zajedno s njim preznojenih zacrvenjenih lica, ali pritom nije skrivala orgazmičko uskrsnuće, da je preko nje upravo prešao veliki rock n’ roll mužar iz Prvog svjetskog rata, koji ih je dobrano zasuo jedinstvenim rock n’ roll bombama. Njih velemajstorski dijele i danas učinkovito kratko i jezgrovito, iskusni stari dobri Nazareth.
Set lista Nazareth:
1. Intro
2. Miss Misery
3. Razamanazz
4. This Flight Tonight
5. Dream On
6. Holyday
7. My White Bicycle
8. Shanghai’d In Shanghai
9. Whiskey Drinkin’ Woman
10. Hair Of The Dog
—dodatak—
11. Night Woman
12. Love Hurts
WISHBONE ASH: 19.10 – 20.00
S nestrpljenjem sam očekivao Wishbone Ash, jer ih još nikad nisam imao prilike gledati uživo. Dobro, lažem. Turneja “Twin Barrels Burning” i Hala Tivoli 1982., kad je s Wishbone Ash svirao Trevor Bolder, o kojem će biti riječi kod Uriah Heep, ali tada bi me moji stari živog odrali da im s 12 godina pobjegnem na rock koncert. Wishbone Ash! Čarobni štapić! I Flyin’ V u rukama jedinog originalnog člana sastava, gitarista/pjevača Andyja Parkera, svakako je znova i znova podsjećao na čarobni štapić. Kvartet je prvi put preusmjerio pažnju na sebe nakon što je upotrijebio zanimljivu metodu ugađanja. Za “štimung” su se naime pobrinuli sami članovi sastava. Najprije su Muddy Manninen i Andy Parker udarili motiv tercne harmonije i narod je bio uvjeren da je koncert zaista počeo. Dečki prekidaju nakon nekoliko sekundi. Parker kimne kolegi. Idemo dalje. Slijede multivokalne harmonije. Po istom principu. Nekoliko melodičnih “slogova” i dečki su spremni. Napuste pozornicu tek na koju minutu. Opet su gore. Sad ide zaista. Prva pjesma je instrumental. Pokazao je sve karakteristike Wishbone Ash. Majstori dvostrukih gitarskih tercnih harmonija i instrumental je kar plakao od tog karakterističnog melosa, čiji su pioniri Wishbone Ash. Izvanredno ugađanje. Mirno, spokojno. Prije svega mirno. Rekao bih čak suzdržan početak, ali u drugoj pjesmi zagrijali su svoje udove i prebacili u “višu”. Slijedila je pjesma s upravo izdanog studijskog albuma “Clan Destiny” (2006) naslova Healing Ground, u kojoj je sad sjedeći Muddy Manninen položio na koljena svoju Gibson Les Paul tijekom solaže, kao da je dijete uzeo iz kolijevke i malo ga ljuljuškao, uz to stavio je još i naprstak i vukao duge “slide” dionice uz vrat u stilu sviranja “steel pedal” gitare, što je ispalo vrlo privlačan scenski potez. Ljudi je bilo znatno manje u “parteru” nego na Nazareth. Dobrih 2000. Čak i manje. Sve je skupa bilo mnogo mirnije. Naravno. Wishbone Ash su na pozornicu donijeli posve drugu energiju. Za razliku od podivljalih neukroćenih Nazareth, Wishbone Ash usmjereni su na potpunu zvučnu perfekciju i znatno otmjeniji koncertni zvuk, koncentrirani prije svega na savršenu izvedbu svog materijala, a ne toliko na žur i poticanje mase. Zato je kontakt sastava s publikom bio posve drukčiji i za razliku od današnjih Nazareth, današnji se Wishbone Ash mnogo slabije snalaze na festivalima. Očito su zaboravili što znači biti pravi “arena band”, jer su svoja sedamdeseta ostavili daleko za sobom te se posve podredili ulozi klupskog benda, kojeg posjećuju uglavnom danas stariji “tipovi”, njihovi vršnjaci. Drugim riječima, bio je osjećaj kao da sastav ne zna ili ne želi iskoristiti veliku pozornicu, ili ne želi napraviti kakvu “glupost” koja bi se svidjela razigranim i napaljenim rockerima pod pozornicom, koji su na to čekali kroz cijeli koncert sastava. Ali znaka nije bilo pa je i “feed back” mase tijekom koncerta bio žalostan. Štoviše. Wishbone Ash povukli su se još malo dublje na pozornicu te se zavukli svaki uz svoj instrument. Međutim! Pravi ljubitelji i znalci ipak su dobili ono po što su došli. Jer slijedila je pjesma s ploče “Argus” (1972) The King Will Come i za njom Warrior, koja je od svih najviše zapalila svojim proto – power metal riffom i i masa se napokon intenzivnije uključila u predstavu sastava. Zvuk je bio precizan, kao što je rečeno. Wishbone Ash izvanredni su što se tiče filigranske preciznosti. Multivokalne harmonije u refrenima, gitarski tercneti. Ta je magija zaplamtjela na pozornici, njihova jedinstvena magija, blizu “Byron era” magiji Uriah Heep, s mističnim dahom koji je ispunjava specifična boja glasa Andyja Parkera. Tu se šou Wishbone Ash uspinjao. Slijedila je Tales Of The Wise (“Illumination”, 1996), a za njom su iznenadili pjesmom Almighty Blues (“Bona Fide”, 2002), koja je građena baš za otvaranje koncerata. Narod se još jednom intenzivnije počeo ljuljati i prebacivati s noge na nogu u taktu, koji su sada odlučnije diktirali Wishbone Ash. Osma i zadnja (!) pjesma bila je Time Was (“Argus”, 1972). Nevjerojatno hladan odziv očito je bio povod tome da su Wishbone Ash brzo pospremili s pozornice pa su tako, nakon svega skromnih 50 minuta šoua, ostavili mnoštvo i na pozornicu te večeri nikad više nisu vratili da bi odsvirali barem još dodatak. Ostavili su tužan i blijed dojam i mnogi je razočarano kukao i negodovao zbog takvog odnosa! Nazareth su uništili Wishobne Ash! Polit kao cucak hladnim tušem, nikako nisam mogao doći k sebi nakon nastupa Wishbone Ash. Obična i gola rutina! Očito ih treba otići pogledati na solo turneji kad budu negdje u Njemačkoj, Austrija im nikako nije po guštu, jer su djelovali baš egzotično. Mnogi su već tijekom koncerta s nezainteresiranošću napustili prostor i u obližnjem šatoru radije nagnuli koju krigлу piva više, što dokazuje da su Wishbone Ash u Austriji danas zapravo duboko zaboravljen i otpisan sastav. Šteta, zaista šteta.
MELANIE: 20.30 – 21:35
Posve drugu sliku zračio je prostor ispred pozornice neposredno prije nastupa Melanie. Bila je jedva dočekana. Najmanje 4000 glava velika masa grozničavo je očekivala njezin nastup. Gospođa, koja je danas dobrano u zrelim godinama, nikako nije odbacila svoju “flower power” nošnju i došla je umotana u živopisnu deku te s folk gitarom u naručju na pozornicu, sa svojim pratiocem, koji joj je pomagao drndati po žicama akustične gitare, Beauom (skraćenica od Beautifull). Stvari su se u pospanom Wiesenu postavile u trenutku na pravo mjesto, kad je Melanie tek otvorila usta. Koncert je naime počela pjesmom Beautifull People. Ljudi su spontano eksplodirali i pozdravili gospođu bučnim pljeskom i poklicima. Melanie se posebno potrudila u izvedbi i njezin je vokal bio nezaboravan. Nakon svih ovih godina naprosto veličanstveno odnosno blaženo nezaboravan. Snažan i doslovno takav da te zahvati poput groma iz vedra neba i pogodi ravno u samu bit esencije. Činilo se da taj glas može rezati kroz beton, osobito sa svojim sentimentom i specifičnim čarom koji resi Melanie. Osjećalo se kako je Melanie puna entuzijazma, kako je sretna što je opet na pozornici i što može dijeliti svoju radost s ljudima, da je vrlo poželjna među ljudima i da je cijeli auditorij apsolutno s njom i na njezinoj strani. Slijedila je pjesma Rock N’ Roll Heart i za njom Nickel Song, uz koju je masa posebno planula. Austrijanci su nakon svake točke pozdravljali Melanie s oduševljenjem i uvijek doista burno reagirali na prekide, što je bilo naprosto šokantno nakon ignorancije koju su iskazali Wishbone Ash. Očito je Melanie “izbor naroda”, “glas naroda”, “želja naroda”! Dama je takvom perolakom lakoćom osvojila masu da je bilo pravo zadovoljstvo pratiti i biti dio tog jedinstvenog susreta odnosno stapanja Melanie s publikom. Slijedi Jammin’ Alone i za njom pjesma Smile, u kojoj je masa ponovno aktivnije sudjelovala u pjevanju. Zatim je Melanie malo predahnula, a Beau je odsvirao skraćenu verziju pjesme Malaguena. Atmosfera je ponovno skočila na višu razinu uz Ruby Tuesday. Za njom slijede I Tried To Die Young i Look What They Done To My Songs a za kraj odsvira još Peace Will Come. Tijekom te pjesme pozornicu je preplavila tamna modrina, bez reflektora usmjerenih na masu. Ta je izvedba ostavila snažan dojam koji nije bio daleko od toga da ako Melanie “zapali po stolu” da će biti mira, onda nema više nikakve sumnje, koja bi možda protivila činjenici da će tu podivljalu ljudsku vrstu, zapisanu samouništavajućem ponašanju, jednom možda ipak snaći pamet. Melanie je bila izuzetna točka festivala! Prava halogena žarulja! Možda zagriženim rockerima ponešto suvišna, ali nevjerojatna je bila činjenica koliko je Melanie još danas omiljena u Austriji i kako je narod sa žarom navijao cijelo vrijeme tijekom njezina nastupa. Energija je bila grandiozna! Nakon koncerta Melanie je došla među ljude, točnije na sam štand na kojem se nalazio “merchandise” (čitaj: prodaja majica, CD-a i ostale “službene” glazbene krame) te širokogrudno potpisivala CD-e koje su pred nju pružali njezini vjerni obožavatelji. Melanie bi pri glasovanju za najomiljenijeg izvođača dana vjerojatno s lakoćom odnijela u toj kategoriji čak prvo mjesto!
URIAH HEEP: 22.20 – 23.40
Aaaaaa!!! I dalje fanatičan na Uriah Heep nakon svih tih milijuna kilometara koncertne rutine! Ali kad ti krv u žilama uzavre, znaš da si došao na koncert svog najdražeg sastava. Upravo su me oblili žmarci, tek što sam se sjetio svog novog nezaboravnog druženja s Uriah Heep u Wiesenu! Uriah Heep nastupali su peti po redu i njihov je zadatak bio da vrate nazivu festivala “Legends Of Rock” njegovo pravo značenje. Uriah Heep stari su znanci Wiesena i vrlo omiljen i cijenjen, da ne kažem visoko poštovan bend u Austriji. Prostor ispred pozornice bio je ponovno fenomenalno nabijen i to je navješćivalo pravi juriš!!! So Tired i evo ih! So Tired su iznenadili, jer je riječ o jednoj od slabijih točaka albuma “Wonderworld” (1974) i nekako ne baš najsretnijem izboru za otvaranje koncerta. Možda su Heep htjeli reći da su malčice umorni i možda zasićeni svega. Ali to nikako nije bilo moguće! U svakom slučaju, ta moja niskotna analitička opaska nije se mogla osjetiti, jer je masa doslovno nosila sastav na krilima euforičnog oduševljenja kroz tu otvarajuću pjesmu Heep koncerta. Moje jadanje o otvaranju koncerta odmah je dodatno utišano izvanrednom AOR pjesmom Cry Freedom (“Raging Silence”, 1989), u kojoj je Bernie Shaw prvi put upozorio da je riječ o “vražjem” vokalistu! Treća pjesma bila je doslovan šok, jer su Heep izabrali baš pjesmu iz ere Johna Lawtona, koja je vrlo težak zalogaj za interpretaciju svakog vokalista, s još tako “istreniranim” glasom ili prirođenim osjećajem za pjevanje. Pjesma Faling In Love (“Fallen Angel”, 1978) ispunila je prostor energijom! Nakon nje dečki su bez stanke prešli na jedinstvenu Words In A Distance (“Sea Of Light”, 1995), u kojoj je ta energija samo još nadograđena i koncert se sad zaista rasplamsao! Uriah Heep nastupili su kako se ne sjećam! Lani na Biker’s Festu uz Faaker See bila je pozornica gotovo deset metara udaljena od publike, pretprošle godine napunile su Carl Orff Saal u Muenchnu same stare mame s pretplatama na Heep akustičnoj turneji, 2003. su Heep svirali pred pola manjim brojem posjetitelja u Muffathalle u Muenchnu i 2002. u Italiji (6.7.2002, Riolo Terme), gdje Heep naprosto ne pale tako kao u zemljama germanskih naroda. Ovaj put sve je izgledalo idealno. Prostor nabijen ljudima, masa tik uz pozornicu. Pogled na raspojasanu publiku probudio je sastav i on je zaista nastupio s punim zaletom. Čak je i Trevor Bolder izveo nekoliko trzavih pokreta, općenito tijekom svog munjevitog šprudlanja po bas gitari, kad je energično vukao “licke” uzduž žica. Upravo je Bolder obično najbolji pokazatelj općeg raspoloženja i radne kemije sastava na pozornici. Bolder je ovaj put bio “nestašan” kako se ne sjećam i to je značilo da ostali članovi uopće galopiraju po pozornici 200 km/h. Box se neprestano zabavljao “yogi” gestama i uživao u energiji koju mu je slala masa, a također je neizmjerno uživao dok je zafrkavao fanove u prvim redovima oko dijeljenja trzalica. Svakako gitarist koji najljepše baci trzalicu iz ruku da ona nađe pravo mjesto u rukama pravog fana! Sastav je bio vrhunski. Opet bez greške. Možda je Lee na početku Stealin’ prateći vokal u pozadini Shawa pjevao za nijansu nižim tonom nego što je bilo traženo, ali to je bilo sve. Uriah Heep zaštitni znakovi sjali su ponovno u svom prepoznatljivom standardnom sjaju. Za sladokusce su Uriah Heep u svojoj set listi zadržali klasike If I Had A Time i Year Or A Day te potvrdili svoju neprocjenjivu moć stvaranja današnjih dana s Between Two Worlds (“Sonic Origami”, 1998). Inače je cijela set lista bila prilagođena pravom “power” nastupu i tako je postava u sat i 20 minuta odsvirala praktički glavninu hitova i neke njihove najpoznatije pjesme. Zvuk je bio besprijekoran, uigranost vrhunska, općenito je oduzimala dah savršena izvedba višedijelnih vokalnih harmonija. Među tim hitovima nije nedostajala ni Free Me, u kojoj je Shaw nahuškao publiku da koliko god može glasno surađuje s Heep te za njom jedinstvena The Wizard. Kao uvijek atmosfera se ponovno naelektrizirala do maksimuma u drugom dijelu, kad su Heep počeli čeznutljivom Sunrise, za njom podivljali s opskurnom i povampirenom Gypsy, koja nosi elementarni heavy metal riff kojem se ne možeš othrvati, a zatim je prostor preplavila čista, bijela svjetlost, kad je Bernie sjeo na jedan od monitora. Naravno. Bila je to July Morning i večer se zaista priklanjala novom srpanjskom jutru. Box je u pjesmi posebno isticao svojom uživljenom “vah-vah” solažom. Dečki su za kraj “ostavili” Easy Livin’ i završni ples razuzdanosti bio je zajamčen. Heep su pozdravili narod i napustili pozornicu. Odmah su se vratili. Voda im je tekla u grlo zbog raspodjele minutaže! Tako se Mick Box obratio publici da sastav moli prisutne da im se još jednom pridruže u još jednoj izvedbi klasika. U rukama je držao akustičnu gitaru, kao prije njega Melanie, kojoj je Mick tom prilikom uputio duboki naklon kroz zahvalne riječi, kad nije mogao prežaliti njezin vokal. Zagonetka brzo riješena i Lady In Black pozdravila je ljude! Naravno da smo glasno i složno pratili Shawa i društvo na pozornici, kroz dirljiv završetak pun pozitivnih vibracija i iskrenosti, koju nose u sebi Uriah Heep. Svakako bi se nakon Lady In Black prilegli Look At Yourself ili Bird Of Prey, pa ipak za nešto takvo nije bilo više raspoloživog vremena.
Legende su pokazale najintenzivniji nastup na festivalu! Najintenzivniji u smislu da je bio cijelo vrijeme prožet najvećom dozom elementarne rock energije, koju može stvoriti samo izniman osjećaj sjedinjavanja riffovske udarnosti s nezaboravnim melodijama, koje zajedno napišu samo Uriah Heep. Nastup koji ti nudi zapravo sve! Čista perfekcija uz koju poželiš ponovno što prije susret s nezaboravnom magijom koju dočaravaju Uriah Heep. Dečki! A sad brže u studio “zabubnjati” zajedno dugo obećanu novu studijsku ploču i “hop” natrag na novu turneju, gdje ćemo se sresti na novoj takvoj veselici.
Set lista Uriah Heep:
1. So Tired
2. Cry Freedom
3. Fallin’ In Love
4. Words In A Distance
5. Stealin’
6. If I Had A Time
7. A Year Or A Day
8. Between Two Worlds
9. The Wizard
10. Free Me
11. Sunrise
12. Gypsy
13. July Morning
14. Easy Livin’
—dodatak—
15. Lady In Black
KEITH EMERSON BAND: 0.30 – 2.00
Nakon Uriah Heep napokon smo dočekali nastup najvažnijeg člana legendarnog trojca koji je pomogao postaviti progresivni rock na noge i popularizirati ga i među širim masama. Govorim naime o “svetim trima kraljevima” progresivnog rocka – Emersonu, Lakeu & Palmeru, koji su 1998. zbog neslaganja (ponovno) otišli svaki svojim putem. Dok se Lake trenutno koncentrira uglavnom na područje Velike Britanije (lani je otpala njegova turneja po kontinentalnoj Europi) i dok je Palmer lani boravio u Beču i navodno ondje ostavio dobar dojam, klavijaturistički čarobnjak Keith Emerson napokon se pojavio nešto bliže nego inače. Ne sam, nego sa sastavom u kojem je bila četvorka vrhunskih glazbenika. Priznajem da prije njegova nastupa i mog prvog pogleda na Emersonov koncert nisam imao bogzna kako velika očekivanja, ni pojma na koji će način nastupiti. Moja su očekivanja bila prije pesimistična jer sam si u jednom trenutku čak umišljao da će nastupiti sam, okružen svojim brojnim klavijaturama i samo prebirati po skladbama majstora klasične glazbe 20. stoljeća, kojima će tu i tamo dodavati svoje aranžmane. Pobožno sam se još nadao da će se, ako bude dobre volje, sjetiti i koje ELP ili The Nice klasike. Emersona sam si dakle posve pogrešno predstavljao i kao glazbenika i kao osobnost. Vjerojatno su me nešto zavele i snimke njegovih starih koncerata s ELP, gdje je djelovao ne samo kao brzoprsti majstor nego i kao izuzetno energičan i hirovit glazbenik.
O ponoći, kad su neuništivi Uriah Heep napustili pozornicu i kad su roadieji počeli pripremati sve potrebno za nastup maestra, već sam nekako osjetio da će to biti vrhunac festivala. Njegove hammond orgulje i moderni sintisajzeri već su bili postavljeni. Zatim se na pozornici našla ogromna kutija puna šarenih žica povezanih s tipkama, za koju sam shvatio da je moog modular, kojeg Emerson na pozornici koristi otprilike od 1973. Golemna igračka donekle je prizvala sjećanje na Emersonove ekstravagantne nastupe 60-ih i 70-ih, kad su njegovu opremu prevozili u čak tri kamiona i kad je on između pojedinih pjesama zabadao noževe u svoje hammond orgulje, tijekom nastupa se dizao u zrak te na kraju obavezno razbio orgulje. Tako nešto naravno više nije bilo za očekivati jer je i Emerson od tada davno postao uglađen član britanskog društva koji rado srče podnevni čaj s kraljicom.
U 0:30 Emerson i njegov sastav, u kojem su uz njega bili još gitarist/pjevač, bubnjar i basist, ušetali su na pozornicu. Emerson je sa sijedom, ali dugom kosom, još prije nego što je počeo svirati djelovao vitalno (zadržao je i nešto svog glam imidža iz 70-ih). Kad je pritegnuo gumb na svom moog modularu i kad je on počeo izvlačiti elektronske zvukove, svi su pogledi bili prikovani za njega. Priznajem da sam najprije pomislio da je nešto pošlo po zlu jer su se i Keith i članovi njegova sastava pritom zvjezdano smješkali i vrtjeli glavom. Odjednom sam prepoznao onaj elektronski efekt koji je predstavljao uvod u nezaboravni ELP sci-fi ep “Karn Evil 9” (točnije dio 1st impression part 2) s nezaboravnog “Brain Salad Surgery” (1973) i sastav je odmah prihvatio svoje instrumente. Moja je pozornost bila razumljivo većinu vremena usmjerena prema Emersonu, koji je nakon svih ovih godina izgubio tek malo svoje brzine i vladanja instrumentima s tipkama i s lakoćom je svirao istodobno na dva instrumenta . Pjevač-gitarist Marc Bonilla počeo je pjevati nezaboravne stihove “welcome back my friends to the show that never ends…” Njegov vokal bio je neobično sličan Lakeovu, tako da sam trenutačno pomislio da prisustvujem “pravom” ELP nastupu. Izuzetna vokalna sličnost, a blago i fizička. Što se pak vladanja gitarom tiče, Bonilla nosi Lakea po cijeloj liniji. Naravno, to je blago nepravedna izjava, jer je Bonilli društvo pravio i odlični basist Phil Williams, dok je Lake bio zadužen za oba instrumenta, uglavnom bas. Williams je također odličan glazbenik koji često svira bas kao gitaru, što je pokazao i u svom kratkom solo nastupu. Keith je zatim predstavio sastav i slijedilo je veliko iznenađenje. Naime pjesma koju ELP nikad nisu svirali uživo – “Living Sin” (Trilogy, 1973). Bonilla je u nju unio i nešto svog načina pjevanja, dodao je i nekoliko novih aranžmana na gitari i pjesma je zvučala znatno tvrđe nego u izvorniku. Album “Trilogy” nastavio se instrumentalom “Hoedown” (original A. Copland), još jednim ELP klasikom, koji je Emerson odlično razvukao, ali cijelo vrijeme držao izvornog motiva. Od svih izvedbi na koncertu upravo je “Hoedown” ispao najsličniji studijskoj verziji. Pjesme s “Trilogy” naprosto su izrađene za koncertne izvedbe jer spadaju među kompaktnija djela ELP. Nakon toga slijedilo je još jedno iznenađenje. Lakeova besmrtna balada “Lucky Man” (Emerson, Lake & Palmer, 1970), inače najveći hit sastava. Bonilla je pjesmi pridodao posve nove aranžmane što je pridonijelo njezinoj dubini. Posebno je oduševljavao njegov svemirski solo na gitari te Emersonov produženi solo pri kraju. Nedvojbeno verzija koja je što se dorađenosti i aranžmana tiče nadmašila original, iako pjevač ovaj put vokalno nekako nije uspio posve uhvatiti izvornu Lakeovu magiju. No, zatim je Keith najavio vrlo staru kompoziciju još iz 1968. Odmah je bilo jasno da je riječ o The Nice klasiku. Slijedila je “America”, omiljena The Nice pjesma, poznata po tome što je Keith prije mnogo godina tijekom nje prosvjedno zapalio američku zastavu i zato čak 25 godina nije smio nastupati u kraljevskoj filharmonijskoj dvorani. No, ovaj put je naravno nastup prošao bez i najmanjeg incidenta, a Emerson je dokazivao svoje savršeno vladanje klasičnim aranžmanima, a zajedno s Bonillom u jednom dijelu prihvatili su se i usnih harmonika. Keith je kasnije spretnim preokretom kompoziciju prevagnuo u “Rondo”, gdje si je uz pomoć prijenosnog sintisajzera priuštio i komičan “dvoboj” s Bonillom. Zatim je slijedilo ono čemu sam se cijelo vrijeme prije koncerta tiho pobožno nadao – jedna od najboljih kompozicija koje je ikad stvorio ljudski um. Fantastična suita “Tarkus” (1971), koja u svojoj duljini od više od 20 minuta pripovijeda priču o obrnutoj evoluciji nakon atomskog rata, kad su zavladale životinje-strojevi i kad je tenk-armadilo Tarkus započeo svoj nemilosrdni ratni pohod. Kad je Keith na hammond orguljama počeo svirati uvod “Eruption”, prošli su me žmarci po tijelu. Ona naime sadrži onaj njegov čuveni solo, koji je osnovna podloga jedne od najboljih instrumentalnih i najutjecajnijih tvorevina za klavijaturiste. Bonilla je odsvirao dodane solaže na gitari tamo gdje ih nema, u biti je u originalu ta samo u jednom dijelu (“Battlefield”), a on je cijelo vrijeme gotovo ravnopravno pratio Keitha. Kad je slijedio besmrtni dio “Stones of Years”, Bonilla je ponovno zvučao kao Lakeov blizanac. U dijelu “Battlefield” pak je znamenitom floydovskom solažom ponovno preusmjerio pozornost na sebe. U određenom trenutku bubnjar Pete Riley priuštio si je i solo točku i dokazao da je nadasve solidna “zamjena” za Palmera. Kad se na kraju preko Keithove solaže na hammond orguljama ponovio glavni motiv (Aquatarkus) i time završila cijela kompozicija, Emerson je u mojim očima konačno potvrdio svoj renome i dokazao da je nakon svih ovih godina i dalje među najboljima u poslu. Tako sam dočekao jedan od najveličanstvenijih koncertnih trenutaka do sada, koji se riječima ne može opisati. Ne samo da je “Tarkus” odsviran u cijelosti, produljili su ga za cijelih deset minuta. Došao, vidio, pobijedio – “Tarkus” je bio za mene ne samo vrhunac Emersonova nastupa nego cijelog festivala. Sastav se nakon kratke stanke vratio za dodatak. Na moogu su se začule fanfare i slijedila je “Fanfare for a Common Man” (The Works – Vol. 1, 1977) bez koje jednostavno ne ide. Obično je odsvirana ili na početku ili na kraju koncerta. Emerson je u nju cijelo vrijeme spretno unosio motive iz najrazličitijih glazbenih predložaka, od rocka do klasike. Slušatelji su u jednom od motiva mogli odmah prepoznati Van Halen pjesmu “Jump” (pritom je njihovo oduševljenje bilo neopisivo), pa poznatu Bachovu simfoniju, bumbarov let te dio “Orašara” (u The Nice/ELP verziji nazvan “Nutrocker”). Pritom je Keith demonstrirao najrazličitije načine sviranja klavijatura, među njima i sviranje s suprotne strane tipkovnice. I ta je verzija bila uočljivo produljena. Time je završio i njegov nastup.
Emersonov nastup bio je doista deveto nebo za svakog ljubitelja progresivnog rocka. Zvuk je bio vrlo dobar, Emersonove klavijature začudo nisu bile previše gurnute u prvi plan, tako da se jasno razabiralo sve ostale instrumente, a nastup je bio očekivano na profesionalnoj razini, uz to da su pojedini glazbenici bili izuzetno uigrani i puni energije.
Emerson je svojim energičnim i profesionalnim nastupom potvrdio da je nakon svih ovih godina i dalje pojam profesionalnih klavijaturista, iako su ga neki prije nastupa već htjeli otpisati. I dalje je pravi brzoprsti čarobnjak i izniman virtuoz , koji kao od šale udara s tri prsta po hammondu, električnim klavijaturama i moog modularu. Tek rijetko mu se dogodi da koji put malo zakasni kod kakvog motiva. Na kraju krajeva, i on je samo čovjek. Oko sebe je u sastavu uspio okupiti mlađe i nadarene glazbenike, koji su zacijelo značajno pridonijeli njegovoj revitalizaciji. To je bio nedvojbeno jedan od najboljih nastupa kojima sam do sada bio svjedok. Emerson je svojim nastupom jednostavno posve zasjenio sve sastave prije sebe. Bila je to doista neponovljiva noć. Nadam se da će i oni koji ga budu vidjeli na njegovim sljedećim nastupima dijeliti moje oduševljenje nad tim velikim glazbenikom
Set lista Keith Emerson Band:
1. Karn Evil 9 (1st impression part 2)
2. Living Sin
3. Hoedown
4. Lucky Man
5. America/Rondo
6. Tarkus
—dodatak—
7. Fanfare For A Common Man
Autori: Peter Podbrežnik (Keith Emerson Band) & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
