Legends Of Rock

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 19. lipnja 2026.

Datum koncerta: 12.07.2006
Broj posjetitelja: 707
Cijena karte: 4500

Za sve štovatelje onih grupa koje su pisale povijest rocka u sedamdesetima! Za sve koji nedostaju zvuci progresivnih notornih “punk” ekstravagantnika ELP, za sve koji žele još jednom čuti orkestar orhideja, okupljen na čarobnjakovoj žurci u društvu Uriah Heep, za sve koji vječno tragaju “čarobnim štapićem” za čudesnim izvorom vode koji te održava rosno mladim i sviđaju vam se Wishbone Ash, za sve koji niste zaboravili što je to paklenski izvorna sila rock n’roll divljaštva nezaboravnih Nazareth i za sve koji se nostalgično sjećate Woodstocka i nastupa tadašnje preljupke Melanie, ovogodišnji Legends Of Rock apsolutno je tip festivala koji vam je bio, ako ste mu prisustvovali, nedvojbeno skrojen po mjeri.

Naravno, za nekoliko najodanijih fanova pobrinuo se požrtvovno, tko drugi nego Koncert Freak, koji je nekako svojom djelatnošću svjesno ili nesvjesno (hotimice ili nehotice, glavno da u svom poslu uživa) jedan od rijetkih dobročinitelja koji čuva i sširi naslijeđe rock glazbe među Slovencima. S mini busom u kojem se vozila šačica ugrijanih Uriah Heep fanova, što me ispunjavalo izvanrednim zadovoljstvom i iznenađenjem da je u Sloveniji uopće još moguće nešto takvo, vožnja je vrlo brzo prošla. Usput smo napravili stanku na kojoj smo se neki mastili visoko kaloričnim gulašem a Peter i ja smo se nakon srdačnog prijema na “press šalteru” blagajne u Wiesenu, ubrzo zatekli usred isparavanja na zelenoj površini namijenjenoj šatorenju. Zašto šator kad je festival trajao samo jedan dan? Sljedeći dan ovdje nastupaju Deep Purple, pa što bih se vraćao u Sloveniju, nisam pao na glavu da bih slučajno doživio kobni potres mozga koji bi me preobratio u “prerano zrelog japija”.Ni Divlje Jagode u Velikom Ubeljskom to ne odvagnu. U svakom slučaju, kraj gdje se nalazi Wiesen je zemlja jagoda! I to uzgojenih u zatočeništvu, to jest udomaćenih jagoda. Jagoda i voća (kruške, itd…). U grbu “sela” Wiesen čak je naslikana velika sočna crvena “njam – njam” jagoda. To što sam taj dan čak oprao zube, ionako više nije važno. Idemo dakle na festivalski prostor.

Golemi bijeli šator, koji na prvi – slabo izoštren pogled djeluje kao dvorac u Disneylandu, je zatvoren s dvije strane. Na jednoj strani je pozornica, poprijeko na nju VIP lože, a na drugoj poprečnoj strani prelazi u festivalski gradić, gdje se možeš poslužiti brzom hranom, kupiti suvenire i ostalu krame za rodbinu, CD-e, čak i odložiti suvišni teret u zahodskim prostorima,… Nasuprot pozornici je naravno prostor za cca. 4000 ljudi pod šatorskim platnom. Ono od tu nadalje slobodno, bez otvora, prelazi u zelenu površinu, koja je prekrivena redovito košenom engleskom travom. Ta zelenica se diže u blagom nagibu, tako da ako si iscrpljen ili umoran, doneseš jastuk (ili ne) i ulegneš na travu, odakle su zvuk i pogled na pozornicu svakako još uvijek posve prihvatljivi. O nepodnošljivim uvjetima za preživljavanje u takvom šatoru npr. na godišnjem festivalu Tollwood u Münchenu nema govora!

MEENA CRYLE&THE FILLMORE BLUES BAND:16.30-17.00

Počelo je točno na sat! Na pozornici su se pojavili lokalni austrijski zanesenjaci i pošteno iznenadili svladavanjem prvorazrednog “rhythm n’ bluesa”. Karizmatična tamnokosa Meena Cryle i njezina pratnja The Fillmore Blues Band, zajedno su dočarali odličan kompaktan koncertni nastup u kojem je kraljevala Meena s odličnom vokalnom izvedbom i uživljenošću koja je dozivala sam sentiment neke Arethe Franklin. Grupa je briljirala u uigranosti i ponudila odličan koncertni zvuk. Mene, kao potpunog laika, ostavila je dobrano šokiranog i nadam se da i mnoge druge turiste koji su se “dovukli” bogzna odakle iz Austrije na festival Legends Of Rock. Vrlo hrabro otvaranje.

NAZARETH: 17.40 – 18.35

Drugi na pozornicu su stupili naši stari znanci, legendarni škotski rock n’ roll razgrađivači Nazareth. Do njihova nastupa parter se nevjerojatno zgusnuo i brojao sigurno kojih 3000 glava, s onima koji leže na travi iza partera zajedno 4000. Nazareth se nisu ustezali. Najprije je pozornicu dobrano napunio dim, zatim se na nju prikrao zvuk keltskog introa s tipičnim gorštačkim melosom. Dečki su gromoglasno pozdravljeni od mase i već udaraju s vrlo prikladnim izborom za svako otvaranje svog nastupa zvanim Miss Misery. Legende Dan McCafferty i Pete Agnew u kasnim pedesetima (ili ranim šezdesetima, b?) nikako se još nisu obračunali s općom karakternom osobinom od Adamova rebra poslanog fenomena (čitaj: žena) koja se zove povremena nestašnost pa su i set listu napunili takvim komadima koji opjevavaju tegobe krotiteljstva s “mrkvom i štapom”. Nazareth su odmah ponudili svoj standardan, rokerski uzvišen, sirov i samo njima prepoznatljiv zvuk. McCafferty na vokalu nakon svih godina ostaje neokaljan. Nakon Miss Misery Dan najavljuje skladbu staru 150 godina i nastavlja da je iz vremena: “….when I was beautifull and tall….” i Nazareth već jure s Razamanazz. Nakon This Flight Tonight usporili su tempo, ali je atmosfera narasla, jer je slijedila fenomenalna balada Dream On, u kojoj je apsolutno briljirao Dan nastupom koji je bez teškoća potjerao žmarce po tijelu. Skladba slomljenih srca… Pa, da Nazareth slučajno i nesretnim slučajem ne bi ispali preozbiljni, vratili su se prvorazrednom šaljivdžijanju koje je otvorila skladba Holiday. Dan je u vezi s njom rekao da je to priča o boravku grupe u Kaliforniji i o tamošnjim iskustvima, odnosno o osjećaju kad imaš svega do guze. No veselih i razuzdanih trenutaka nikako nije bilo kraj i My White Bicycle, dozvala je poznate navike koje su Nazareth donijeli iz Amsterdama, a McCafferty je tijekom nje privoštio i nekoliko pernato lakih plesnih pokreta, iz gorskih visina. Nakon završetka te točke Dan si privošti gutljaj vode iz plastenke i svoj čin prati komentarom: “This is water! Fish fuck in it!” Hvala na upozorenju Dan, odsad ću pokušati živjeti od udisanja vodenih para. Shanghai’d In Shanghai je Jimi Murrison u prijelazu duhovito začinio tako da je posudio riff Rolling Stones Satisfaction, ali to je već stalnica na koncertima Nazareth. Svakako smo opet kod žena i ovaj put čak kod ortodoksno nestašnih! Kod Whiskey Drinkin’ Woman, gdje su Pete i Dan ponudili “u nulu” izbrušen vokalni duet u refrenu, koji je dočaravao genijalnu kopiju takve harmonije sa singlica (“vinilki”) grupe. Regularni dio su Nazareth zaključili češanjem “pseće dlake” (“dlaka psa”, kako želite). McCafferty je tijekom skladbe uzeo u ruke svoje škotske gajde i to je bio vrhunac nastupa Nazareth. Na pozornici se tijekom nastupa pojavio i “roadie” (čitaj: jedan od tehničkih asistenata grupe), kojem je bilo naloženo da lupa koliko god može po nekom predmetu iz kojeg je dolazio udarni zvuk koji je podsjećao na zvonjavu kravljeg zvona. Znate onaj jedinstveni, mililući penetrativni riff u Hair Of The Dog, zar ne? He, he, he… i brrrr…. Tako su legende odbrzale s pozornice, ali su vrlo brzo došle natrag i bis je otvorio odlični bubnjar Lee Agnew, inače sin basista Petea Agnewa! Ne možeš ga promašiti po karakterističnom visokom čelu koje je naslijedio od oca, no važnije od toga bilo je da je odsvirao energičan bubnjarski uvod kojem se uskoro na bas gitari pridružio njegov otac i nekoliko trenutaka su tako u zajedničkom taktu složno “mlatili” na pozornici, a potom, kad su se opet našli Nazareth u obliku kvarteta na pozornici, otvaraju novo poglavlje o ženama, točnije o “noćnoj ptici” (Night Woman). Svakako je to opet temeljito podiglo publiku na noge. Što odlučnije je cupkao auditorij kad su Nazareth za zaključak odsvirali svoj najveći hit Love Hurts, u kojem je grupa opet upozorila kako vlada pjevanjem višeglasnih harmonija s back vokalima i u kojem je još jednom dominirao jedinstveni pjevač Dan McCafferty sa svojim nezaboravnim vokalom. Šišti još i danas kao u transu i podsjeća zapravo površno rečeno na “Janis Joplin ispod muške kože”! Besprijekorno! Besprijekorni i Nazareth! Ljudi su bili vidno euforični. Bilo je prekratko! Skupinica Slovenaca u prvom redu, s kojima smo zajedno dijelili mini bus od Ljubljane do Wiesena (čitaj: “ljuljanje od Ljuljane do Vizna”), kojim je zapovijedao veliki neustrašivi koncertni vođa “Concert Freak”, bila je, na primjer, zajedno s njim preznojenih zarumenjenih lica, ali pritom nije skrivala orgazmično uskrsnuće da je preko nje upravo prešao veliki rock n’ roll mužar iz Prvog svjetskog rata, koji ih je dobrano izbombardirao jedinstvenim rock n’ roll bombama. Njih velemajstorski dijele i danas učinkovito kratko i jezgrovito, iskusni stari dobri Nazareth.

Set lista Nazareth:

1. Intro

2. Miss Misery

3. Razamanazz

4. This Flight Tonight

5. Dream On

6. Holyday

7. My White Bicycle

8. Shanghai’d In Shanghai

9. Whiskey Drinkin’ Woman

10. Hair Of The Dog

—bis—

11. Night Woman

12. Love Hurts

WISHBONE ASH: 19.10 – 20.00

S nestrpljenjem sam očekivao Wishbone Ash, jer ih još nisam imao priliku gledati uživo u životu. Dobro, lažem. Turneja “Twin Barrels Burning” i Hala Tivoli 1982., kad je s Wishbone Ash svirao Trevor Bolder, o kojem će biti riječi kod Uriah Heep, ali tada bi me moji stari živog oderali da im pobjegnem s 12 godina na rock koncert. Wishbone Ash! Čarobni štapić! I Flyin’ V u rukama jedinog originalnog člana grupe gitarista/pjevača Andyja Parkera je svakako uvijek iznova podsjećao na čarobni štapić. Kvartet je prvi put usmjerio pozornost na sebe nakon što je upotrijebio zanimljivu metodu ugađanja. Za “štimung” su se naime pobrinuli sami članovi grupe. Najprije su Muddy Manninen i Andy Parker udarili motiv tercne harmonije i narod je bio uvjeren da je koncert zaista počeo. Dečki prekidaju nakon nekoliko sekundi. Parker kimne kolegi. Idemo dalje. Slijede višeglasne harmonije. Po istom principu. Nekoliko melodičnih “slogova” i dečki su spremni. Napuste pozornicu samo na kojih minutu. Opet su gore. Sad ide zaista. Prva pjesma je instrumental. Ta je pokazala sve značajke Wishbone Ash. Majstori dvostrukih gitarskih tercnih harmonija i instrumental je kar plakao od tog karakterističnog melosa kojem su pioniri Wishbone Ash. Izvrsno ugađanje. Mirno, spokojno. Ponajprije mirno. Čak bih rekao suzdržan početak, ali u drugoj skladbi zagrijali su udove i prebacili u “višu”. Slijedila je skladba s upravo izdanog studijskog albuma “Clan Destiny” (2006) naslovljena Healing Ground i u njoj je sad sjedeći Muddy Manninen položio na koljena svoj Gibson Les Paul tijekom solaže, kao da je dijete uzeo iz kolijevke i malo ga mazio, uz to navukao naprstak i vukao duge “slide” dionice duž vrata u stilu sviranja “steel pedal” gitare, što je ispalo vrlo privlačan scenski potez. Ljudi je bilo znatno manje u “parteru” nego na Nazareth. Dobrih 2000. Čak i više. Sve je skupa bilo mnogo mirnije. Naravno. Wishbone Ash donijeli su posve drugu energiju na pozornicu. Za razliku od podivljalih neukroćenih Nazareth, Wishbone Ash usmjereni su prema potpunoj zvučnoj perfekciji i znatno otmjenijem koncertnom zvuku, koncentrirani prije svega na savršenu izvedbu svog materijala, a ne toliko na žurku i potpirivanje mase. Zato je kontakt grupe s publikom bio posve drukčiji i za razliku od današnjih Nazareth, današnji Wishbone Ash znatno se slabije snalaze na festivalima. Očito su zaboravili što znači biti pravi “arena band”, jer su svoja sedamdeseta ostavili daleko iza sebe te se posve podredili ulozi klupskog benda kojeg posjećuju uglavnom danas stariji “matorci”, njihovi vršnjaci naime. Drugim riječima, bio je osjećaj da grupa ne zna ili neće iskoristiti veliku pozornicu, ili neće napraviti kakvu “ludost” koja bi se svidjela razbarušenim i napaljenim rockerima ispod pozornice, koji su čekali na to kroz cijeli koncert grupe. A znaka nije bilo i zato je i “feed back” mase tijekom koncerta bio jadan. Štoviše. Wishbone Ash povukli su se još malo dublje na pozornicu te privili svaki uz svoj instrument. Ali! Pravi ljubitelji i poznavatelji ipak su dobili ono po što su došli. Jer je slijedila skladba s ploče “Argus” (1972) The King Will Come i za njom Warrior, koja je od svih najviše zapalila svojim proto – power metal riffom i masa se konačno intenzivnije uključila u nastup grupe. Zvuk je bio precizan, kao što je već rečeno. Wishbone Ash su izvanredni što se tiče filigranske preciznosti. Višeglasne harmonije u refrenima, gitarski tercetti. Ta magija je zaplamsala na pozornici, njihova jedinstvena magija, blizu “Byron era” Uriah Heep magiji, s mističnim dahom koji je upotpunjuje specifična boja glasa Andyja Parkera. Tu se šou Wishbone Ash uzdizao. Slijedila je Tales Of The Wise (“Illumination”, 1996), a za njom su iznenadili skladbom Almighty Blues (“Bona Fide”, 2002), koja je građena baš za otvaranje koncerata. Narod se još jednom intenzivnije počeo njihati i prestupati u taktu koji su sad odlučnije diktirali Wishbone Ash. Osma i zadnja (!) skladba bila je Time Was (“Argus”, 1972). Nevjerojatno hladan odziv očito je bio povod tome da su Wishbone Ash brzo pospremili s pozornice i tako, nakon svega skromnih 50 minuta šoua, napustili masu i na pozornicu te večeri nikad više nisu vratili da bi odsvirali barem još bis. Žalostan i blijed dojam su ostavili i mnogi je razočarano tarnao i negodovao zbog takvog odnosa! Nazareth su uništili Wishobne Ash! Polit kao pas hladnim tušem, nikako nisam mogao doći k sebi, nakon nastupa Wishbone Ash. Jednostavna i gola rutina! Očito će ih trebati otići pogledati na solo turneji kad će biti negdje u Njemačkoj, Austrija im nikako nije po guštu, jer su djelovali posve egzotično. Mnogi su već tijekom koncerta bez zanimanja napustili prizorište te u obližnjem šatoru radije nagnuli koji vrč piva više, što dokazuje da su Wishbone Ash u Austriji danas zapravo duboko zaboravljena i otpisana grupa. Šteta, stvarno šteta.

MELANIE: 20.30 – 21:35

Posve drugu sliku je zračilo predvorje pozornice neposredno prije nastupa Melanie. Bila je jedva čekana. Najmanje 4000 glava velika masa je grozničavo iščekivala njezin nastup. Gospođa, koja je danas dobrano u zrelim godinama, nikako nije odbacila svoju “flower power” nošnju i došla je umotana u živopisnu deku te s folk gitarom u naručju na pozornicu, sa svojim pratiteljem koji joj je pomagao drndati po žicama akustične gitare, Beauom (skraćeno od Beautifull). Stvari su se u pospanom Wiesenu postavile u trenu na pravo mjesto, čim je Melanie otvorila usta. Koncert je naime počela skladbom Beautifull People. Ljudi su spontano eksplodirali i pozdravili gospođu gromoglasnim pljeskom i usklicima. Melanie se posebno potrudila u izvedbi i njezin vokal je bio nezaboravan. Nakon svih ovih godina naprosto veličanstveno odnosno blaženo nezaboravan. Snažan i doslovno takav da te oplazi kao grom iz vedra neba i pogodi ravno u samu bit esencije. Činilo se da taj glas može rezati kroz beton, osobito sa svojim sentimentom i specifičnim čarom koji krasi Melanie. Osjećalo se kako je Melanie puna entuzijazma, kako je sretna da je opet na pozornici i da može dijeliti svoju radost s ljudima, da je vrlo željena među ljudima i da je cijeli auditorij apsolutno s njom i na njezinoj strani. Slijedila je skladba Rock N’ Roll Heart i za njom Nickel Song, uz koju je masa posebno zaplamsala. Austrijanci su nakon svake točke pozdravljali Melanie s oduševljenjem i uvijek doista burno reagirali na prekide, što je bilo naprosto šokantno s obzirom na ignoranciju koju su pokazali prema Wishbone Ash. Očito je Melanie “izbor naroda”, “glas naroda”, “želja naroda”! Dama je s takvom pernatom lakoćom osvojila masu da je bio pravi užitak pratiti i biti dio tog jedinstvenog susreta odnosno stapanja Melanie s publikom. Slijedi Jammin’ Alone i za njom skladba Smile, gdje je masa opet aktivnije sudjelovala u pjevanju. Zatim je Melanie malo predahnula, a Beau je odsvirao skraćenu verziju skladbe Malaguena. Atmosfera je opet poskočila na višu razinu uz Ruby Tuesday. Za njom nastupaju I Tried To Die Young i Look What They Done To My Songs i za zaključak svira još Peace Will Come. Tijekom te pjesme pozornicu je preplavila tamna modrina, bez reflektora usmjerenih na masu. Ta izvedba ostavila je snažan dojam koji nije bio daleko od toga da ako Melanie “udari šakom o stol” da će biti mira, onda više nema nikakve sumnje, koja bi možda proturječila činjenici da će ta podivljala ljudska vrsta, predana samouništavajućem ponašanju, jednom možda ipak doći pameti. Melanie je bila izuzetna točka festivala! Prava halogena žarulja! Možda zagriženim rockerima pomalo suvišna, ali nevjerojatna je bila činjenica koliko je Melanie popularna još i danas u Austriji i kako je narod sa žarom navijao kroz cijeli njezin nastup. Energija je bila grandiozna! Nakon koncerta Melanie je došla među ljude, točnije na sam štand gdje se nalazio “merchandise” (čitaj: prodaja majica, CD-a i ostale “službene” glazbene krame) te širokogrudno potpisivala CD-e koje su pred nju pružali njezini vjerni obožavatelji. Melanie bi na glasovanju o tome tko je najpopularniji izvođač dana, vjerojatno s lakoćom odnijela u toj kategoriji prvo mjesto!

URIAH HEEP: 22.20 – 23.40

Aaaaaa!!! I dalje fanatičan na Uriah Heep nakon svih tih milijuna kilometara koncertne rutine! A kad krv u venama uzavrije, znaš da si došao na koncert svoje najdraže grupe. Upravo su me oblili žmarci, samo sam se sjetio svog novog nezaboravnog druženja s Uriah Heep u Wiesenu! Uriah Heep nastupali su peti po redu i njihova zadaća bila je da vrate nazivu festivala “Legends Of Rock” njegovo pravo značenje. Uriah Heep su stari znanci Wiesena i vrlo popularan i cijenjen, da ne kažem visoko poštovan bend u Austriji. Prostor pred pozornicom bio je opet fenomenalno nabijen i to je naznačivalo pravi juriš!!! So Tired i evo ih! So Tired su iznenadili, jer je riječ o jednoj od slabijih točaka albuma “Wonderworld” (1974) i nekako ne baš najsretnijem izboru za otvaranje koncerta. Možda su Heep htjeli reći da su malčice umorni i možda siti svega. No to nikako nije bilo moguće! U svakom slučaju, ta moja niska analitička opaska nije se mogla osjetiti, jer je masa doslovno nosila grupu na krilima euforičnog oduševljenja, kroz tu uvodnu skladbu Heep koncerta. No moje jadikovanje o otvaranju koncerta odmah je dodatno utišano izvanrednom AOR skladbom Cry Freedom (“Raging Silence”, 1989), gdje je Bernie Shaw prvi put upozorio da je riječ o “đavolskom” vokalistu! Treća pjesma bila je doslovni šok, jer su Heep izabrali baš skladbu iz ere Johna Lawtona, koja je vrlo težak zalogaj za interpretaciju svakog vokalista, s još tako “treniranim” glasom ili urođenim osjećajem za pjevanje. Skladba Faling In Love (“Fallen Angel”, 1978) napunila je prostor energijom! Nakon nje dečki su bez stanke prešli na jedinstvenu Words In A Distance (“Sea Of Light”, 1995), gdje je ta energija bila samo još nadograđena i koncert se sad zaista razplamsao! Uriah Heep pristupili su kako ne pamtim! Lani na Biker’s Festu kraj Faaker Seea pozornica je bila gotovo deset metara udaljena od publike, preklani su Carl Orff Saal u Münchenu napunile same stare mame s pretplatama na Heep akustičnoj turneji, 2003. su Heep svirali pred upola manjim brojem posjetitelja u Muffathalle u Münchenu i 2002. u Italiji (6.7.2002, Riolo Terme), gdje Heep naprosto ne zapale kao u zemljama germanskih naroda. Ovaj put je izgledalo sve idealno. Prostor nabijen ljudima, masa tik uz pozornicu. Pogled na raspjevanu publiku probudio je grupu i ona je doista pristupila svojim punim zaletom. Čak je i Trevor Bolder izveo nekoliko trzavih pokreta, općenito tijekom svog munjevitog šprudlanja po bas gitari, kad je energično vukao “licke” duž žica. Upravo je Bolder obično najbolji pokazatelj općeg raspoloženja i radne kemije grupe na pozornici. Bolder je bio ovaj put “vragolast” kako ne pamtim i to je značilo da ostali članovi uopće galopiraju po pozornici 200 km/h. Box se konstantno zabavljao “yogi” gestama i uživao u energiji koju mu je slala masa, a također je neizmjerno uživao dok se šalio s fanovima u prvim redovima oko dijeljenja trzalica. Svakako gitarist koji najljepše baci trzalicu iz ruku da ona nađe pravo mjesto u rukama pravog fana! Grupa je bila vrhunska. Opet bez greške. Možda je Lee na početku Stealin’ pratio vokalom u pozadini Shawa u malo nižem tonu nego što je bilo traženo, ali to je bilo sve. Uriah Heep zaštitni znakovi sjali su opet u svom prepoznatljivom standardnom sjaju. Za sladokusce su Uriah Heep u svojoj set listi zadržali klasike If I Had A Time te Year Or A Day i potvrdili svoju neprocjenjivu moć stvaranja današnjih dana s Between Two Worlds (“Sonic Origami”, 1998). Inače je cijela set lista bila prilagođena za pravi “power” nastup i tako je postava u sat i 20 minuta odsvirala praktički glavninu hitova i neke od njihovih najpoznatijih pjesama. Zvuk je bio besprijekoran, uigranost vrhunska, općenito je oduzimala dah savršena izvedba višedijelnih vokalnih harmonija. Među tim hitovima nije manjkalo ni Free Me, gdje je Shaw nagovarao publiku neka što glasnije sudjeluje s Heep te za njom jedinstveni The Wizard. Kao uvijek, atmosfera se opet naelektrizirala do maksimuma u drugom dijelu, kad su Heep počeli čeznutljivom Sunrise, za njom podivljali s opskurnom i povampirenom Gypsy, koja nosi elementarni heavy metal riff kojem se ne možeš oduprijeti, a zatim je prostor preplavila čista, bijela svjetlost, kad je Bernie sjeo na jedan od monitora. Naravno. Bila je to July Morning i večer se zaista naginjala u novo srpanjsko jutro. Box je u skladbi posebno isticao svojom uživljenom “vah-vah” solažom. Dečki su za kraj “pripremili” Easy Livin’ i završni ples razuzdanosti bio je zajamčen. Heep su pozdravili narod i napustili pozornicu. Odmah su bili natrag. Voda im je išla u grlo zbog raspodjele minutaže! Tako je Mick Box nagovorio publiku da grupa moli prisutne još jednom, neka im se pridruže u još jednoj izvedbi klasike. U rukama je držao akustičnu gitaru, kao prije njega Melanie, kojoj je Mick tom prilikom uputio duboki naklon kroz zahvalne riječi, jer nije mogao prežaliti njezin vokal. Zagonetka brzo riješena i Lady In Black pozdravila je ljude! Naravno da smo glasno i složno pratili Shawa i kompanjone na pozornici, kroz dirljiv završetak, pun pozitivnih vibracija i iskrenosti, koju nose u sebi Uriah Heep. Svakako bi se nakon Lady In Black dobro uklopile Look At Yourself ili Bird Of Prey, ali za tako nešto više nije bilo raspoloživog vremena.

Legende su prikazale najintenzivniji nastup na festivalu! Najintenzivniji u smislu da je bio cijelo vrijeme prožet najvećom dozom elementarne rock energije, koju može stvoriti samo izniman osjećaj spajanja riffovske udarnosti s nezaboravnim melodijama, koje spajaju samo Uriah Heep. Nastup koji ti ponudi zapravo sve! Čista perfekcija uz koju poželiš opet što prije susret s nezaboravnom magijom koju dočaravaju Uriah Heep. Dečki! Sad pak brže u studio “zabubnjati” zajedno dugo obećavani novi studijski album i “hopla” natrag na novu turneju, gdje ćemo se sresti na novom takvom veselju.

Set lista Uriah Heep:

1. So Tired

2. Cry Freedom

3. Fallin’ In Love

4. Words In A Distance

5. Stealin’

6. If I Had A Time

7. A Year Or A Day

8. Between Two Worlds

9. The Wizard

10. Free Me

11. Sunrise

12. Gypsy

13. July Morning

14. Easy Livin’

—bis—

15. Lady In Black

KEITH EMERSON BAND: 0.30 – 2.00

(Autor teksta: Peter Podbrežnik)

Nakon Uriah Heep, napokon smo ipak dočekali nastup najvažnijeg člana legendarnog trojca, koji je pomogao postaviti progresivni rock na noge te ga popularizirati i među širim masama. Govorim naime o “svetim trima kraljevima” progresivnog rocka – Emersonu, Lakeu & Palmeru, koji su 1998. zbog nesuglasica (ponovno) otišli svaki svojim putem. Dok se Lake trenutno koncentrira uglavnom na tlo Velike Britanije (lani je otkazana njegova turneja po kontinentalnoj Europi) i dok je Palmer lani boravio u Beču i navodno ondje ostavio dobar dojam, klavijaturistički čarobnjak Keith Emerson napokon se pojavio nešto bliže nego inače. Ne sam, već s grupom u kojoj je bila četvorka vrhunskih glazbenika. Priznajem da prije njegova nastupa i mog prvog gledanja Emersonova koncerta nisam imao bogzna kakva očekivanja, niti pojma na koji način će nastupiti. Moja očekivanja bila su prije pesimistična jer sam si u jednom trenutku čak umišljao da će nastupiti posve sam, okružen svojim brojnim klavijaturama i samo prebirati kompozicije majstora klasične glazbe 20. stoljeća, kojima će tu i tamo dodavati svoje aranžmane. Pobožno sam se još nadao da će se, ako bude dobre volje, sjetiti i kakve ELP ili The Nice klasike. Emersona sam si dakle posve pogrešno predstavljao i kao glazbenika i kao osobnost. Vjerojatno su me donekle zavarale i snimke njegovih starih koncerata s ELP, gdje je djelovao ne samo kao brzoprsti majstor, nego i kao iznimno energičan i hirovit glazbenik.

U ponoć, kad su neuništivi Uriah Heep napustili pozornicu i kad su roadiji počeli pripremati sve potrebno za nastup maestra, već sam nekako osjetio da će to biti vrhunac festivala. Njegove hammond orgulje i moderni sintesajzeri već su bili postavljeni. Nakon toga se na pozornici našla golema kutija puna šarenih žica povezanih s tipkama, za koju sam shvatio da je moog modular, koji Emerson na pozornici koristi otprilike od 1973. Gromadna igračka donekle je dozvala sjećanje na Emersonove ekstravagantne nastupe u 60-ima i 70-ima, kad su njegovu opremu prevozili čak u tri kamiona i kad je on između pojedinih skladbi zabadao noževe u svoje hammond orgulje, tijekom nastupa dizao se u zrak te na kraju obavezno razbio orgulje. Takvo što naravno više nije bilo za očekivati jer je i Emerson od tada odavno postao uglađeni član britanskog društva koji rado srče podnevni čaj s kraljicom.

U 0:30 Emerson i njegova grupa, u kojoj su uz njega bili još gitarist/pjevač, bubnjar i basist, stupili su na pozornicu. Emerson je sa sijedom, ali dugom kosom, još prije nego što je počeo svirati, djelovao vitalno (zadržao je i nešto svog glam imidža iz 70-ih). Kad je zavrnuo gumb na svom moog modularu i kad je on počeo izvlačiti elektroničke zvukove, svi pogledi bili su prikovani za njega. Priznajem da sam najprije pomislio da je nešto pošlo po zlu jer su se i Keith i članovi njegove grupe pritom zvjezdano smješkali i vrtjeli glavom. Odjednom sam prepoznao onaj elektronički efekt koji je predstavljao uvod u nezaboravni ELP sci-fi ep “Karn Evil 9” (točnije sekciju 1st impression part 2) s nezaboravnog “Brain Salad Surgery” (1973) i grupa je smjesta prionula svojim instrumentima. Moja pozornost bila je razumljivo većinu vremena usmjerena prema Emersonu, koji je nakon svih tih godina izgubio tek malo svoje brzine i vladanja instrumentima s tipkama i s lakoćom je svirao istodobno na dva instrumenta . Pjevač-gitarist Marc Bonilla počeo je pjevati nezaboravne stihove “welcome back my friends to the show that never ends…” Njegov vokal bio je neobično sličan Lakeovu, tako da sam trenutačno pomislio da prisustvujem “pravom” ELP nastupu. Izvanredna vokalna sličnost, a donekle i fizička. Što se pak njegova vladanja gitarom tiče, Bonilla nadmašuje Lakea po cijeloj liniji. Naravno, to je donekle nepravedna izjava, jer je Bonilli društvo pravio i odlični basist Phil Williams, dok je Lake bio zadužen za oba instrumenta, uglavnom bas. Williams je također odličan glazbenik koji često svira bas kao gitaru, što je pokazao i u svom kratkom solo nastupu. Keith je zatim predstavio grupu i slijedilo je veliko iznenađenje. Naime skladba koju ELP nikad nisu svirali uživo – “Living Sin” (Trilogy, 1973). Bonilla je u nju unio i nešto svog načina pjevanja, dodao i nekoliko novih aranžmana na gitari i skladba je zvučala puno žešće nego u izvorniku. Album “Trilogy” nastavio se instrumentalom “Hoedown” (original A. Copland), još jednom klasikom ELP, koju je Emerson odlično razvukao, ali se cijelo vrijeme držao izvornog motiva. Od svih izvedbi na koncertu upravo je “Hoedown” ispala najsličnija studijskoj verziji. Skladbe s “Trilogy” naprosto su stvorene za koncertne izvedbe jer spadaju među kompaktnija djela ELP. Nakon toga slijedilo je još jedno iznenađenje. Lakeova besmrtna balada “Lucky Man” (Emerson, Lake & Palmer, 1970), inače najveći hit grupe. Bonilla je skladbi pridodao posve nove aranžmane, što je pridonijelo njezinoj dubini. Osobito je oduševljavao njegov svemirski solo na gitari te Emersonov produljeni solo pri zaključku. Nedvojbeno verzija koja je što se dorađenosti i aranžmana tiče nadmašila original, premda pjevač ovaj put vokalno nekako nije uspio posve uhvatiti izvornu Lakeovu magiju. Pa, zatim je Keith najavio vrlo staru kompoziciju još iz 1968. Odmah je bilo jasno da je riječ o The Nice klasici. Slijedila je “America”, omiljena The Nice skladba, koja je poznata po tome što je Keith prije mnogo godina tijekom nje prosvjedno zapalio američku zastavu i zato čak 25 godina nije smio nastupati u kraljevskoj filharmonijskoj dvorani. Pa, ovaj put je nastup naravno prošao bez i najmanjeg incidenta, a Emerson je dokazivao svoje savršeno vladanje klasičnim aranžmanima, a zajedno s Bonillom prihvatili su se u jednom dijelu i usnih harmonika. Keith je kasnije spretnim preokretom kompoziciju prevagnuo u “Rondo”, gdje si je uz pomoć prijenosnog sintesajzera privoštio i komičan “dvoboj” s Bonillom. Nakon toga slijedilo je ono čemu sam se cijelo vrijeme prije koncerta potiho pobožno nadao – jedna od najboljih kompozicija koje je ikad stvorio ljudski um. Fantastična suita “Tarkus” (1971), koja u svojoj dužini od više od 20 minuta pripovijeda priču o unatražnoj evoluciji nakon atomskog rata, kad su zavladale životinje-strojevi i kad je tenk-armadilo Tarkus započeo svoj nemilosrdni ratni pohod. Kad je Keith na hammond orguljama počeo svirati uvod “Eruption”, prošli su me žmarci po tijelu. Ona naime sadrži onaj njegov znameniti solo, koji je osnovna podloga jednog od najboljih instrumentalnih i najutjecajnijih ostvarenja za klavijaturiste. Bonilla je odsvirao dodane solaže na gitari tamo gdje ih nema, u biti je u originalu gitara samo u jednom dijelu (“Battlefield”), a on je cijelo vrijeme gotovo ravnopravno pratio Keitha. Kad je slijedio besmrtni dio “Stones of Years”, Bonilla je opet zvučao kao Lakeov blizanac. U dijelu “Battlefield” pak je znamenitom floydovskom solažom opet preusmjerio pozornost na sebe. Na određenom mjestu si je bubnjar Pete Riley privoštio i solo točku i dokazao da je nadasve solidna “zamjena” za Palmera. Kad se na kraju preko Keithove solaže na hammond orguljama ponovio glavni motiv (Aquatarkus) i time kraj cijele kompozicije, Emerson je u mojim očima konačno potvrdio svoj renome i dokazao da je nakon svih tih godina još uvijek među najboljima u poslu. Tako sam dočekao jedan od najveličanstvenijih koncertnih trenutaka do sada, koji se riječima ne može opisati. Ne samo da je “Tarkus” odsviran u cijelosti, produljili su ga za cijelih deset minuta. Došao, vidio, pobijedio – “Tarkus” je za mene bio ne samo vrhunac Emersonova nastupa nego cijelog festivala. Grupa se nakon kratke stanke vratila za bis. Na moogu su se začule fanfare i slijedila je “Fanfare for a Common Man” (The Works – Vol. 1, 1977) bez koje jednostavno ne ide. Obično se svira ili na početku ili na kraju koncerta. Emerson je u nju cijelo vrijeme spretno unosio motive iz najrazličitijih glazbenih predložaka, od rocka do klasike. Slušatelji su u jednom od motiva mogli odmah prepoznati Van Halen skladbu “Jump” (pritom je njihovo oduševljenje bilo neopisivo) pa poznatu Bachovu simfoniju, let bumbara te dio “Krckalice” (u The Nice/ELP verziji nazvan “Nutrocker”). Pritom je Keith demonstrirao najrazličitije načine sviranja klavijatura, među njima i sviranje s suprotne strane tipkovnice. I ta verzija bila je primjetno produljena. Time je završio i njegov nastup.

Emersonov nastup bio je doista deveto nebo za svakog ljubitelja progresivnog rocka. Zvuk je bio vrlo dobar, Emersonove klavijature začudo nisu bile previše gurnute u prvi plan tako da se jasno razlučivalo sve ostale instrumente, a nastup je bio, kako se i očekivalo, na profesionalnoj razini uz to da su pojedini glazbenici bili izuzetno uigrani i puni energije.

Emerson je svojim energičnim i profesionalnim nastupom potvrdio da je nakon svih tih godina još uvijek pojam za profesionalne klavijaturiste, premda su ga neki prije nastupa već htjeli otpisati. Još uvijek je pravi brzoprsti čarobnjak i izniman virtuoz , koji kao od šale udara s tri prsta po hammondu, električnim klavijaturama te moog modularu. Samo rijetko mu se dogodi da kad malo zakasni s kakvim motivom. Napokon, i on je samo čovjek. Oko sebe je u grupi uspio okupiti mlađe i nadarene glazbenike, koji su zacijelo značajno pridonijeli njegovoj revitalizaciji. To je bio nedvojbeno jedan od najboljih nastupa kojima sam do sada bio svjedok. Emerson je svojim nastupom jednostavno posve zasjenio sve grupe prije sebe. Bila je to doista neponovljiva noć. Nadam se da će i oni koji ga budu vidjeli na njegovim sljedećim nastupima dijeliti moje oduševljenje tim velikim glazbenikom

Set lista Keith Eemerson Band:
1. Karn Evil 9 (1st impression part 2)
2. Living Sin
3. Hoedown
4. Lucky Man
5. America/Rondo
6. Tarkus

—bis—
7. Fanfare For A Common Man