Mjesto: Ljubljana / Hala Tivoli
Datum koncerta: 01.07.2008
Broj posjetitelja: 3200
Cijena karte: 45.00€
Tko bi pomislio da će odmah nakon posjeta Johna Fogertyja rokerski puls Ljubljane pod povećalo uzeti i legendarni Status Quo! Rossi i ekipa, ohrabreni prošlogodišnjim izdanjem već 28. albuma po redu, još uvijek obilaze svijet u potrazi za famoznim četvrtim akordom, za čije otkriće, čini se, nema puno nade. Srećom!
Nakon Fogertyja (RockLine reportažu pronaći ćeš ovdje) najavljivao se dakle još jedan od vrhunaca ovogodišnjeg koncertnog zbivanja u bijeloj Ljubljani. Teško iščekivanje je u Tivoli, za promjenu u odnosu na nastup Creedence Clearwater “mainmana”, dovelo znatno veći broj posjetitelja, zapravo dobrih 3000 glava, kojima su kao predjelo najprije poslužene Ljubljančane Leaf Fat. Čudna odluka, da ne kažem čak i pucanj u prazno, jer su okupljene neukusnim režanjem gnjavili punih 45 minuta! Leaf Fat su se naravno potrudili najbolje što su mogli, odnosno kako i dolikuje mladim nadama, ali što ćeš, dečkići baš kao i većina njihovih vršnjaka pate od manjka vlastitosti i karaktera. Mnogi su si tako usred neumornog poskakivanja klinaca radije priuštili pivo ili dva, pa čak i ako su na njega morali (pre)dugo čekati u sauni lokalnog bifea!
No ništa zato! Malo prije pola deset navečer u dvorani su se još jednom ugasila svjetla, što je nestrpljiva publika pozdravila gromoglasnim pljeskom. Lakim korakom i naizgled prepun elana, na pozornici se ubrzo mogla uočiti pojava Francisa Rossija, koji je auditoriju najprije uputio nekoliko sramežljivih pozdrava, prije nego što se pred nama našla na ples željna Caroline! Status Quo su od početka do kraja večeri davali sve od sebe, do posljednjeg atoma snage, i prelijepo je bilo promatrati zanesena lica (o intenzivnom znojenju da ne govorim) rokerskih djedova, koji se i u poštenim zrelim godinama poput djece željne igre prepuštaju razbacivanju po pozornici! Rossijeva banda je naravno veličanstveno ime glazbenog svijeta. Njihov repertoar se uvijek bez problema pretvara u vijenac pučkih napjeva, od prvog do posljednjeg, napajanih gotovo frenetičnim odazivom publike. Silovit desant uvodne trojke skladbi u porugu toliko puta spominjanom četvrtom akordu kvazi glazbenih svjetskih ljudi slikovito je demonstrirao snagu njihove glazbe. Caroline, The Wanderer i oštro odsječeni blues rokerski rušilac Rain pristupile su nam ruku pod ruku, bez predaha i uz zaraznu neotesanost ubrzo udarile o slab otpor naših bubnjića.
Zvučno gledano koncert je prošao bez većih kiksova, naravno gledano kroz prizmu akustičnosti Hale Tivoli, koja se u tom pogledu još jednom pokazala maćehinskom domaćicom. Ponajprije su Rossijeve gitarske solaže u kliještima snažno naglašenog udaranja bas linije često gubile na jasnoći. Status Quo su prema očekivanju djelovali kompaktno i prije svega nevjerojatno svježe, pogotovo za svoje godine, bez nepotrebnih kičastih razvlačenja i s punom torbom jednostavnih trikova, upravo onih začina koji uvijek iznova pozitivno utječu na slušateljevu prokrvljenost. Osvježenje posebne vrste stiglo je u obliku hammonda svestranog Andyja Bowna, koji je mjestimice iznenađivao i fino otpuhanim orguljaškim varijacijama na raznobojne rock & roll teme. Cijelo vrijeme nevjerojatno jednostavno, a za poludjeti učinkovito!
Već spomenutu kompaktnost dvojac Rossi i Parfitt tradicionalno je velikodušno oplemenio stalnom podjelom vokalnih dužnosti. Nakon nezaboravnog susreta s Caroline i bezbrižnog šetkanja koje je uslijedilo nakon vrućekrvnog plesa s zgodnom djevojkom, uz Rain je ubrzo na svoje glasovne karakteristike upozorio Rick Parfitt! Gospodin je doista dao sve od sebe, barem do Rossijeve šaljive najave Beginning Of The End, jedine predstavnice mlađe generacije napjeva Status Quo, koja je po uzoru na prethodnice požnjela gromoglasan pljesak. Uz slušanje potonje bilo je teško izbjeći povlačenje paralela sa željeznim Quo repertoarom, što ide na račun jednostavnog kombiniranja udarnosti gitarskih duela i Rossijeva glasa s neuništivom boogie ritmikom Johna Edvardsa i Matta Letleya. Potonji se na završetku In The Army Now proslavio i kratkom demonstracijom različitih bubnjarskih tehnika, koje su se razumljivo povinovale naelektriziranosti atmosfere uz sigurno jedan od najvećih hitova Status Quo. In The Army Now je naravno već davno dosegla kultni status i na sunčanoj strani Alpa, u što nas je nakon zborskog pjevanja napamet naučenih kitica, koje su u postupnom crescendu praktički iz svih grla odjekivale Halom Tivoli, na kraju uvjerio i pučki poklik “stand up and fight”!
Opće pjevanje mnoštva ostalo je vjerni pratilac većine odsviranih skladbi, naravno ponajprije bisera poput Down Down, melankolične Living On An Iceland, Roll Over Lay Down i obveznih Whatever You Want, kojoj je u bisu bez imalo griže savjesti ulje na vatru dolila i Fogertyjeva Rockin’ All Aver The World. Odličan dojam na kraju je malo pokvario, po mom mišljenju više nego nepotrebno nabačen i predvidljiv vijenac Rock ‘n’ Roll Music i Berryjeve Bye Bye Johnny. Stats Quo arsenal naime bez sumnje posjeduje mnogo više od spomenutog isticanja veseljačkih prerađenih motiva. Na kraju krajeva, Quo su nam u dobrih četrdeset godina glazbenog djelovanja nabacali preko 60 hitova, što ih svrstava na sam vrh rock & roll srenje!
Tekst: Daniel Pavlica
Fotografije: Barbara Milharčič
Setlista:
1.Caroline
2.The Wanderer
3.Rain
4.Beginning Of The End
5.Don’t Waste My Time
6.Don’t Drive My Car
7.Hold You Back
8.The Oriental
9.Creepin’ Up On You
10.Paper Plane
11.Proposing Medley
12.Big Fat Mama
13.Living On An Island
14.In The Army Now
15.Roll Over Lay Down
17.Down Down
18.Whatever You Want
—bis—
19.Junior’s Wailing
20.Rockin’ All Over The World
21.Rock ‘n’ Roll Music/Bye Bye Johnny
Galerija slika
