Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Electric Light Orchestra
Izdavač: Legacy Recordings
Izlazak: 1975
Ocjena: 4.5/5
Uz “Face The Music”, peti album legendarnih britanskih art rockera Electric Light Orchestra, njihov šef, gitarist, pjevač, producent i autor većine glazbe, Jeff Lynne stvorio je još jedno remek-djelo profinjenog spajanja klasično rockerske snage, pop rockerske osjetljivosti i lebdeće simfonike predivnih orkestralnih aranžmana. Sve to upakirano u tipično blistavu produkciju, koja je bez sumnje bila ispred svog vremena. Album je bio uspješan sljedeći logičan korak u evoluciji grupe, a njime su postigli i lijep komercijalni uspjeh, ponajprije s druge strane Atlantika, dok su kod kuće i dalje ostajali zanemareni. “Face The Music” donio je čak dva ELO hit singla, “Evil Woman” i “Strange Magic”, koji se i danas ubrajaju među najveće uspješnice popularne glazbe 70-ih, no odlikuje se i drugim skladbama među kojima nema nijednog slabog trenutka.
“Face The Music” važan je album i zato što se na njemu prvi put pojavila klasična ELO postava, koja je stvorila njihove najveće uspješnice i godinu dana nakon izlaska ovog izdanja postigla golem svjetski uspjeh. “Otpisane” Mikea de Albuqerqueja i Mikea Edwardsa na basu, odnosno čelu zamijenili su Kelly Groucutt i Melvyn Gale. ELO su na “Face The Music” u mnogočemu nastavili uspješan glazbeni recept koji su zadali na prethodnom albumu, konceptualnom remek-djelu “Elodorado : A Symphony” (1974), samo što su na njemu pokazali još veću melodičnu osjetljivost i Lynneovu sposobnost za pisanje velikih radijskih hitova. Album je (u tradiciji ELO-a) glazbeno vrlo dobro uravnotežen i na njemu ima dovoljno poslastica kako za prog rock sladokusce tako i za ljubitelje melodičnog/pop rocka, kojima odgovaraju lakši ritmovi. Ni pompoznosti pojedinih aranžmana ne manjka, pa se po tome može ubrojiti među ključna izdanja koja su vodila oblikovanju pojma/novog žanra arena rock. Grupa je na “Face The Music” pokazala i u glazbi rijetko viđen smisao za crni humor neobičnom naslovnicom i poleđinom albuma. Dok prednja strana prikazuje električnu stolicu, na stražnjoj se vide članovi sastava kako pritišću lica na staklo i napetih izraza promatraju pogubljenje. Svi osim klavijaturista Richarda Tandyja, koji je bio odlučno protiv smrtne kazne pa se radije okrenuo na drugu stranu.
Album je, kao što je rečeno, iznimno raznolik i na njemu nema nijednog slabog trenutka. Uvodna progresivno rockerska instrumentalna poslastica “Fire Down Under” svojevrsna je satira na samoproglašene američke moraliste, koji su ELO optužili da je prethodni album na jednoj od skladbi sadržavao “pogubnu” subliminalnu poruku. U tu svrhu su na početku ove skladbe namjerno snimili govorenu poruku koja se može razabrati ako se skladba pusti unatrag. U njoj se čuje bubnjara Beva Bevana kako kaže “The Music Is reversible but time is not. Turn back. Turn back. Turn back. Turn back”. Još jedan lijep primjer engleskog crnog humora. Skladba se otvara jezivim, gotovo avangardnim uvodom s spomenutom subliminalnom porukom, repetitivnim udaranjem jedne tipke klavira, zvukovima gudača, raznim otkačenim efektima te kasnije još i gospel zborom. S vremenom slijedi odličan prijelaz s upadom moćnih orkestralnih aranžmana na klavijaturama i gudačima te udaran Lynneov gitarski riff, što pridonosi stvaranju visoke simfoničnosti. Dok Lynne ispušta dramatičan gitarski rifing, u međuvremenu se na dramatičan način prepleću zvukovi obaju čela i violine. Atmosfera kompozicije doseže vrhunac s “plačućim” gitarskim solom i veličanstvenim zborskim vokalima u pozadini.
Baladno usmjereni “Waterfall” znatno je smirenija i profinjenija tvorevina s brojnim lijepim orkestralnim pasažama na gudačima i klavijaturama, poduprtima moćnim bubnjarskim prijelazima. Ova odlična skladba nazorno pokazuje koliko je do tog razdoblja očito napredovao Lynneov melodični i višeslojni vokal, ponajprije u tehnički zahtjevnijim višim registrima kojima se prije obično izbjegavao. Slijedi fenomenalni singl/ultra hit “Evil Woman”, njihov prvi svjetski hit i jedna od najomiljenijih skladbi u povijesti grupe. Nakon kraćeg klasicističkog orkestralnog uvoda upada dramatični Lynneov vokal te se preko zvukova klavira prevaljuje u poskočan ritam s elegantnim pasažama na gitari i gudačima. Lynne svojim lakoćom, katkad već pomalo sarkastičnim pristupom u vokalu dodatno pojačava sveukupni seksepilni naboj ove divne skladbe. Njezin glavni čar leži ponajprije u poskočnom rifu i ultra melodičnom refrenu, gdje u nastavku upadaju još i erotično ukrašene prateće ženske vokalne harmonije. U ritmičkim ukrasima čak se već naziru neke disco finese, kojima će se kasnije u karijeri još mnogo služiti. Nedvojbeno jedno od najboljih ostvarenja u povijesti grupe, vječna radijska klasika i jedna od mojih najdražih ELO skladbi. Teško je povjerovati Lynneovim riječima da je to bila najbrža skladba koju je ikad napisao u karijeri i da je izvorno bila zamišljena kao jedan od manje važnih popunjivača prostora na albumu.
“Nightrider” sadrži dramatičan “beatlesovski” uvod s melankoličnim vokalom i jednostavnim pasažama na klavijaturama, nakon čega prelazi u energičan dio s moćnim gudačkim zahvatima i varijabilnim pjevanjem koje povremeno doseže i neobično visoke registre. I ovo je sjajna skladba s melodičnim refrenom, poskočnim ritmom i dobrom ravnotežom između simfonijske veličanstvenosti i rockerske udarnosti. Završetak je pak potpuno klasicistički orkestralan. Ritmički navijeni “Poker” još je jedan zanimljiv eksperiment na granici prog i heavy rocka s brojnim udarnim gitarskim rifovima i dramatičnim Tandyjevim pasažama na klavijaturama. Poseban je ponajprije po tome što u ulozi glavnog pjevača nema Lynnea, nego novog člana, basista Kellyja Groucutta, koji je svoju ulogu vrlo dobro odradio. Skladba je predivna mješavina različitih glazbenih stilova od heavy rocka, simfonijskog rocka i pop rocka, a ponajviše dobro pokazuje tehničke sposobnosti pojedinih instrumentalista, koji se izmjenjuju na dramatičnim instrumentalnim umetcima, bilo da je riječ o puhačima, duhovitim rifovima ili izbrušenim solističkim epopejama na klavijaturama.
Ezoterična klasika “Strange Magic”, drugi veliki hit singl s ovog albuma, na početku sadrži izuzetno lijep orkestralni aranžman, nakon čega prelazi u smirenu dionicu na akustičnoj gitari, klaviru i melankoličnom vokalu. U predivnom melodičnom refrenu, u kojem se miješaju dramatične vokalne harmonije i sanjive gudačke pasaže, doista se može osjetiti onu neobičnu orkestralnu ELO magiju, koja na osjetljiv način spaja melodičnu pristupačnost i tehničku dovršenost. Ova neponovljiva klasika ima kontrastnu sposobnost da slušatelja svojim zasanjanim refrenom lako odnese u svijet snova, a s druge strane sadrži naglašenu energičnu komponentu koja ga cijelo vrijeme drži “budnim”. Slijedi kaubojska satira “Down Home Town”, koja je šaljivi trenutak albuma i nedvojbeno jedan od najneobičnijih eksperimenata u povijesti grupe, jer osim uobičajene kombinatorike orkestralnih aranžmana i energičnih gitarskih pasaža sadrži i burleskne elemente countryja i dixielanda. Lynne tu uz pratnju akustične gitare namjerno pjeva na naglašeno “kaubojski” način s južnjačkim naglaskom. Za završni refren upadaju još i ženske prateće vokalne harmonije, koje se pobrinu za još izraženije kaubojsko ozračje. Unatoč tome što se većinom oslanja na country u zvuku gudača i gitare (ili upravo zbog toga) ovaj šaljivi eksperiment ispada posrećeno, pa čak i zabavno. Završno mistično baladno simfo rock remek-djelo “One Summer Dream” s druge je strane jedno od najdubljih djela u njihovoj povijesti, u kojem se ponovno može osjetiti utjecaj njihovih vječnih uzora Beatlesa. Veličanstvene orkestralne zavjese na gudačima i klavijaturama (među ostalim i divne pasaže na melotronu) pretaču se kroz Lynneovo pjevanje. U ovoj čarobnoj kompoziciji cijelo je vrijeme prisutna neka nevjerojatna atmosfera nostalgije, osobito kad upadnu prateće ženske vokalne harmonije i melotron postane dominantan element među sanjivim orkestralnim aranžmanima.
“Face The Music” još je jedno ELO remek-djelo i dostojan nasljednik “Eldorada”, koji je bio “osuđen” na veliki uspjeh na američkom glazbenom tržištu, dok je kod kuće ostao posve zanemaren. To se u tren oka promijenilo već sa sljedećim albumom, “A New World Record” (1976), kada se prvi put pojavio onaj njihov poznati svemirski brod, odnosno leteći tanjur kojim su napokon osvojili cijeli svijet i postali jedna od najuspješnijih grupa druge polovice 70-ih. Silovit uspjeh sljedećeg albuma, o kojem će biti više riječi u nekoj drugoj recenziji, pridonio je i većoj prepoznatljivosti “Face The Music”, jednog od rijetkih albuma u kojem bez predrasuda mogu uživati i vječni tragatelji za tehničkim vještinama, prog sladokusci, kao i ljubitelji radijskih zvukova, naravno onih koji nisu uvredljivi za inteligenciju slušatelja. ELO su nakon izlaska “Face The Music” već bili jedna od najvrućih rock formacija tog vremena i samo je još sitan detalj bio potreban da osvoje svijet.
Postava
Jeff Lynne – vokal, gitara, klavijature
Bev Bevan – bubnjevi, udaraljke, govoreni uvod (unatrag), prateći vokal
Richard Tandy – klavijature
Kelly Groucutt – bas gitara, prateći vokal
Mik Kaminski – violina
Hugh McDowell – čelo
Melvyn Gale – čelo
GOSTUJUĆE PJEVAČICE:
Ellie Greenwich – prateći vokal
Susan Collins – prateći vokal
Nancy O’Neill – prateći vokal
Margaret Raymond – prateći vokal
Produkcija
Jeff Lynne
Popis skladbi
1. Fire on High (5:30)
2. Waterfall (4:27)
3. Evil Woman (4:19)
4. Nightrider (4:23)
5. Poker (3:31)
6. Strange Magic (4:29)
7. Down Home Town (3:54)
8. One Summer Dream (5:47)
Trajanje albuma: 36:20
