Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Marillion
Izdavač: Intact Records
Izdanje: 2009
Trajanje: 57:24
Ocjena: 4/5
Marillion posljednjih godina s prividno razigranom lakoćom i u razmjerno kratkom roku izdaju studijske albume koji unutar izuzetno lojalne zajednice njihovih brojnih sljedbenika obavezno izazivaju prilično pomiješane osjećaje, no na kraju se uglavnom gotovo svi slože u ocjeni da art rock legendama s godinama tako lako ne ponestaje mašte i pustolovnog duha, što ih drži u eliti najzanimljivijih sastava koji djeluju na zapletenoj granici između eksperimentalne i popularne glazbe. Ovaj put odlučili su se za potpuno drukčiji pristup koji će mnoge iznenaditi, jer “Less Is More” nije uobičajen, električno usmjeren studijski album, nego je riječ o njihovu prvom potpuno akustičnom izdanju uopće, što znači da su neke višegodišnje favorite odjenuli u akustične košuljice.
Taj prilično neobičan korak za tradicionalno električni sastav dao je različite rezultate. Neke nove verzije starih favorita ispale su nadasve posrećeno, dok su druge gotovo potpuno izgubile izvornu magiju. Od svih glazbenika na albumu najviše je uživao vjerojatno gitarist Steve Rothery, majstor gitarske suptilnosti, koji se vrlo dobro prilagodio akustičnoj situaciji, dok ga uspješno prati klavijaturist Mark Kelly s gotovo potpuno minimalističkim sintisajzerskim umetcima. Takav akustičan pristup bio je poseban izazov za bubnjara Iana Mosleya, koji inače jako rado dolazi u prvi plan, a ovaj se put morao što taktičnije povući u pozadinu. Ni Trewavasove se bas linije često ne čuju tako dobro kao inače. Steve Hogarth je pak dobio odličnu priliku da se gotovo potpunom odsutnošću elektrificiranih i kompleksnih zvučnih zidova ponovno pokaže kao pjevač koji je i u starijoj dobi uspio vrlo dobro sačuvati svoj vokal.
Izbor novo obrađenih skladbi ne može se baš proglasiti spektakularnim, jer će svatko pogrešiti poneku od svojih favoritki. Uglavnom je riječ o skladbama koje su uživo u posljednjih dvadesetak godina već “bezbroj puta” izvodili. Sve akustične obrade potječu s većine albuma od 1989. nadalje, dakle otkako gospodin H zarađuje kruh kao njihov glavni pjevač. Za zagrijavanje su odabrali dvije od omiljenijih skladbi s albuma “marillion.com” (1999), “Go!” i “Interior Lulu”, od kojih bolje ispada potonja, jer uspješno oživi s promijenjenim, prilično suptilnijim ugođajem. Među bolje preradbe spada i dugogodišnja klasika “Out Of This World” s albuma “Afraid Of Sunlight” (1995), koja govori o tragediji Donalda Campbella, čovjeka koji je svojim vozilom želio postaviti brzinski rekord u vodenoj plovidbi. Zanimljivo je ispala i “Brave” (1994) klasika “Hard As Love”, koja je u novom ruhu zaživjela s prilično optimističnijim nabojem. “Memory Of Water” (original se nalazi na albumu “This Strange Engine”, 1997), koja je već tradicionalno tiha i baladno usmjerena tvorevina, jedina je obrada koja se uz pomoć potpuno osvježene ambijentalne magije može nositi sa studijskim originalom.
Prilično manje uvjerljivo ispale su akustične preradbe dramatičnijih i epski usmjerenih djela kakva je primjerice “The Space…” s H-ova krstnog albuma “Season’s End” (1989). Mnogi će pogrešiti pompozne klavijaturske aranžmane i veću H-ovu emocionalnu angažiranost koja je prožimala original. Album “Anoraknophobia” (2001), za koji već dugo nije tajna da spada među najdraže članovima sastava, zastupljen je s čak tri akustične preradbe, od kojih je zbog nekih jazzom obojenih improvizacija na relaciji klavijatura još najbolje ispala “If My Heart Were a Ball It Would Roll Uphill”. Jedna od izvedbi potječe i s posljednjeg (električnog) studijskog albuma “Happiness Is The Road” (2008), i to “Wrapped Up in Time”, koja po ugođaju gotovo posve slijedi original. Na kraju se nalazi još i tzv. skrivena i neimenovana bonus skladba, koja nije nikakvo dramatično iznenađenje, jer je riječ “samo” o posrećenoj preradbi psihodelično-otkačene “Afraid Of Sunlight” klasike “Cannibal Surf Babe”.
Na popisu izvedbi nalazi se samo jedna nova skladba, i to “It’s Not Your Fault”, koja nije nimalo posebna, da ne kažem razočaranje, barem za njihove uobičajene prilike. Isto tako nema nijedne skladbe iz razdoblja s Fishom, što dakako nije nikakvo iznenađenje, a na svoj je način čak i dobrodošlo, s obzirom na H-ovo uobičajeno, emocionalno neuvjerljivo izvođenje djela iz vremena prije njegova dolaska u sastav. Pojedinim se obradama možda može zamjeriti da su mogli negdje upotrijebiti malo više mašte i barem malo proširiti pojedine aranžmane, a ostavili su ih u originalnoj dužini ili ih čak skratili, no to ni u čemu ne umanjuje sveukupni užitak koji vlada tijekom slušanja ovog izdanja.
“Less Is More” u osnovi je zanimljiv akustični eksperiment koji će zasigurno ugrijati najodanije Marillion sljedbenike, dok će one manje angažirane ostaviti razmjerno hladnima, a kamoli da bi im donio kakve moguće nove obožavatelje. Njime su Marillion prije svega potvrdili da ostaju među glavnim majstorima zvučne redefinicije. Da se skupina tijekom njegova nastajanja izvanredno zabavljala, u to uopće ne treba sumnjati, iako svi plodovi akustičnih re-aranžiranja nisu jednako posrećeni. S vremena na vrijeme zanimljivo je poslušati one višegodišnje klasike koje su akustičnu preobrazbu uspjele dobro preživjeti i ponovno se naužiti instrumentalne svestranosti i naoštrenog osjećaja za improvizaciju koji vlada među članovima ove legendarne skupine. Svoj ugled “narodnog” benda koji sobožavateljima komunicira na što domaćiji način najbolje će opravdati time da “Less Is More” neće prodavati po uobičajenoj cijeni regularnog, elektrificiranog studijskog albuma.
Postava
Steve Hogarth – vokal
Steve Rothery – gitara
Mark Kelly – klavijature
Pete Trewavas – bas gitara
Ian Mosley – bubnjevi
Produkcija
Marillion
Popis skladbi
1. Go!
2. Interior Lulu
3. Out of This World
4. Wrapped Up in Time
5. The Space…
6. Hard as Love
7. Quartz
8. If My Heart Were a Ball It Would Roll Uphill
9. It’s Not Your Fault
10. Memory of Water
11. This is the 21st Century
12. Cannibal Surf Babe
