Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Video: Primož Novak
Mjesto: Kino Šiška, Ljubljana
Datum koncerta: 24.06.2014
Kao prvo: ono što smo prije tjedan dana vidjeli u Šiški nisu bili Death. Kultni sastav, jedan od najvažnijih i najutjecajnijih metal sastava svih vremena, naprosto ne može postojati bez Chucka Schuldinera. Bez njegova utjecaja death metal bi danas vjerojatno zvučao drugačije, iako se on tog statusa skromno otresao. U svakom slučaju, nema sumnje da je, ako već nije »osnivač« death metal pokreta, sigurno jedan od prvih koji su mu udahnuli život (hehe) i jedna od najvećih i najcjenjenijih figura žanra. A kao drugo: Death (DTA) je prvenstveno projekt koji slavi Chuckovu besmrtnu ostavštinu, u njega su uključeni originalni članovi i dugogodišnji menadžer benda Eric Greif (uskoro će biti objavljen i intervju s njim), projekt podupire Schuldinerova obitelj, a dio prihoda namijenjen je organizaciji Sweet Relief, koja u SAD-u pomaže oboljelim glazbenicima koji si zbog američkog zdravstvenog sustava ne mogu priuštiti liječenje (a pomogla je i Chucku). No prije svega govori glazba, koja u slučaju Death u svoj svojoj veličini govori sama za sebe. A krvavo crveni Death logotip izvješen u dvorani davao je osjećaj nečeg posebnog, kroz što živi duh Chucka Schuldinera.
Kao prvi na pozornicu su izašli kultni kanadski tehnički death metal sastav Gorguts, koji je bio barem toliki razlog za dolazak na koncert koliko i glavna zvijezda večeri. I Gorguts su visoka očekivanja više nego opravdali! Kanadski veterani pod vodstvom nezaustavljivog Luca Lemaya devedesetih su jedan za drugim izdavali albume koji danas vrijede kao temelji tehničkog, čak i avangardnog death metala, a 2005. su nakon samoubojstva bubnjara Stevea MacDonalda prestali s radom. No njihova mirovina nije trajala baš dugo, Lemay je kotačiće sastava uskoro opet pokrenuo, a nezaustavljivi stroj zvan Gorguts prošle je godine izbacio izvrstan, nevjerojatno moćan comeback album (po uvjerljivosti svakako negdje na razini Carcass comebacka sa Surgical Steel) Colored Sands. Kanađani su doduše i prije izlaska novog albuma, prije dvije godine, nastupili na Metalcampu, no unatoč uvjerljivom nastupu ostali su nekako previđeni. Nakon ovog puta to se sigurno neće dogoditi. Gorguts su već lijepo napunjenu dvoranu u prvoj polovici nešto više od sat vremena dugog nastupa (napokon za sastav takvog renomea unatoč statusu predgrupe primjereno odmjereno vrijeme!) pozdravili potresnim pomacima albuma Colored Sands. Već prvi tonovi dali su do znanja da nas ne čeka ništa drugo doli zvuk mljevenja kostiju eksperimentalno intoniranog death metala kakvog nema; psihotični Lemayevi riffovi koji u svojoj drskoj fazi dosežu gotovo psihodelične trenutke nezemaljske disonance, atonalni solaži koji inspiraciju crpe iz djela klasičnih skladatelja poput Šostakoviča, Pendereckog i Bartóka, brutalni vokali i neljudski zahtjevno bubnjanje, koje je fenomenalni Patrice Hamelin (Quo Vadis, ex-Martyr, Cephalic Carnage i Beneath the Massacre) odradio s perjanom lakoćom, zasuli su dvoranu poput pijeska. Poput pijeska koji je glavna tema Colored Sands, poput tibetanskih mandala, prekrasnih geometrijskih kreacija koje budistički redovnici stvaraju pijeskom. I koje, kad su gotove, ritualno unište. Ako budistička doktrina to vidi kao simbol prijelaza iz materijalnog u duhovni život, to može biti i paralela za Gorguts, koji svojim do tančina dotjeranim elementima nadilaze isključivo materijalno biće glazbe. Gorguts su svoj nastup završili trojcem rušilačkih klasika Nostalgia, Inverted i Obscura i iako je istina da njihova vizija glazbe za uši, živčane završetke i mozak nije baš najlakši zalogaj, ono što su pokazali u Šiški bila je totalna perfekcija tehničkog death metala.
Ne sjećam se kad je kod nas koncert ekstremnog metala zadnji put imao tako dobar odaziv, što je samo dokaz koliko je moćnu, besmrtnu ostavštinu iza sebe ostavio Chuck Schuldiner nakon svoje prerane smrti 2001. godine. Nešto mlađe generacije nikad nisu (nismo) imale priliku vidjeti Death uživo u njihovu jedinom pravom obliku pa je DTA jedina mogućnost da i uživo dožive veličinu glazbenog genija. Ovogodišnja inkarnacija projekta uključuje tri četvrtine postave koja je s Chuckom snimila prijelomni album Human (1991), kojim su Death doista započeli svoj put progresivnog death metala – Steve DiGiorgio (bas; Testament, Sadus), Paul Masvidal (gitara; Cynic) i Sean Reinert (bubnjevi; Cynic), a u Chuckove golemo velike cipele s poštovanjem je stao Max Phelps (Cynic, Exist). Postavi primjereno pozdravili su nas uvodnim rušilačkim Human komadom Flattening of Emotions, kojim su Death prije 23 godine u novom svjetlu, koje je obilježilo put sastava sve do njegova kraja – složenije strukture, napredni pristupi, raznoliki ritmovi, briljantne melodije i promišljeniji društveno kritični te introspektivni tekstovi. Flattening of Emotions glasno, energično i vjerno je publiku umotao u oblak misli paranoičnog shizofrenika, a pokazao je i prve prednosti i slabosti benda. Fantastično se naime pokazao upravo Phelps, koji je imao sigurno najtežu ulogu, a odlično je odsvirao i još bolje otpjevao (s nekoliko doista vrhunski izvedenih krikova), povrh toga njegova je silueta s BC Rich Stealth gitarom povremeno izgledala jezivo slična Chucku. Uz pomoć energičnog DiGiorgia (obuvenog u papuče, hehe), čije su bas linije i vučenje po žicama fretless basa opet izazivali naježenost, s Phelpsom je prilično uspješno prikrivao brojne fuševe Cynic dvojca. Masvidalovu, odnosno njegovu gitaru, zaista su mučili očiti tehnički problemi (teško je bilo gledati i njegovo skakanje po pozornici), a potpuno je razočarao jedno od većih bubnjarskih imena u metalu. Vidno uništeni Reinert za bubnjevima je djelovao kao stara baka i većinu dijelova odsvirao je posve bez energije i osjetno sporije nego u originalu.
U prvom dijelu koncerta, unatoč kiksovima koje si glazbenici kova Reinerta i Masvidala doista ne bi smjeli dopustiti, naježenost su izazvali još i »himna« gubavcima Leprosy s masivnim riffovima i brutalnim Phelpsovim vokalima, naspidirana Left to Die s cupa-cupa bubnjevima i sjajno odkričanim tekstom o umirućem vojniku, jedan od najpoznatijih Death komada Suicide Machine sa sjajnim tekstom o eutanaziji (»How easy it is to deny the pain of someone else’s suffering«), genijalnim preplitanjem zlokobnih gitara i otrgnutih DiGiorgijevih bas linija te dvojac sa Spiritual Healing, naslovna kritika američkih evangelističkih propovjednika koji ovcama bez vlastitog mišljenja usađuju svoje i u ime Boga im peru mozak (fantastično je zazvučao eksplozivni refren!) te Within the Mind uz koji je među publikom zavrilo već tijekom uvodnog besmrtnog riffanja, a zatim i tijekom orgazmičnog sola. Prvi dio koncerta nekako je zaokružio instrumentalni EP Cosmic Sea, nakon njega se spustilo platno i odvrtio se dirljiv video poklon palom vođi benda, tijekom kojeg su se dvoranom razlegli povici i skandiranje Schuldinerova imena. Najbolji dio koncerta bio je vjerojatno upravo njegova sredina, kad je umjesto Reinerta (koji je u međuvremenu vjerojatno otišao na četverostrukog Whoppera) za bubnjeve sjeo Hannes Grossman (Obscura) i o prethodnom pospanom bubnjanju nije bilo ni traga ni glasa, Grossmanovo bubnjanje bilo je naime točno, energično i prava bomba, pogotovo jer su dečki projurili kroz fenomenalan trojac Crystal Mountain, Spirit Crusher i Symbolic, koje je umjesto Phelpsa odlično odkričao još jedan Obscurovac, Steffen Kummerer (iako je Symbolic na početku konkretno zasrao). S »gore festom« krvavog dvojca Zombie Ritual i Baptized in Blood dečki su nas vratili u vrijeme Evil Chucka, a nastup su s obzirom na bogatu riznicu komada prebrzo završili s Lack of Comprehension i Pull the Plug.
Nikad neću zaboraviti kad sam prije mnogo godina od kolege poštom dobio paket na kojem je velikim slovima pisalo God Fucking Stuff Inside. Sadržaj paketa bio je na kazetu presnimljen album Symbolic, koji me otpuhao prvi put i do danas svaki put iznova. I sve što su Death snimili doista je god fucking stuff i iako Chuckova ostavština govori sama za sebe i ne treba brojne »tribute« nastupe, oni su samo dokaz njegove veličine i činjenice da sjećanje na Schuldinera i sve što je učinio za ekstremni metal nikad neće umrijeti. »What has now been days, it seems like years/To stay like this in what I fear/Life ends so fast, so take your chance/And make it last« (Chuck Schuldiner, Leprosy).
Setlista
GORGUTS:
1. Le Toit du Monde
2. An Ocean of Wisdom
3. Forgotten Arrows
4. Colored Sands
5. Reduced to Silence
6. Orphans of Sickness
7. Nostalgia
8. Inverted
9. Obscura
DEATH:
1. Flattening of Emotions
2. Leprosy/Left to Die
3. Suicide Machine
4. Spiritual Healing/Within the Mind
5. Cosmic Sea
6. Crystal Mountain
7. Spirit Crusher
8. Symbolic
9. Zombie Ritual
10. Baptized In Blood
11. Lack of Comprehension
— bis —
12. Pull the Plug
Galerija fotografija
