Limited PARTIBREJKERS – Cvetličarna VPK

0 9

Autor: Sandi Sadar Šoba

Mjesto: Cvetličarna Mediapark VPK, Ljubljana
Datum koncerta: 25.04.2007
Broj posjetitelja: 0
Cijena karte: 15 € u pretprodaji / 18 € na dan koncerta

 Četvrtak navečer. Ljubljana je opet bila posve okupana sunčevim zrakama, a miris proljeća već se pošteno uvukao u svaku poru našeg glavnog grada. Nešto svježiji večernji povjetarac ipak nije mogao zatomiti mješavinu sentimentalnih osjećaja, prizivanja starih uspomena i duboke, prikrivene napetosti pred ulazom u dvoranu Cvetličarna. Novi desant na slovenske pozornice pomno su, u suradnji s TNT Events, isplanirali i namjeravali izvesti srpske legende garažnog rock’n’rolla, beogradski sastav Partibrejkers, koji su u svom elementarnom odnosu prema tradicionalnom rock’n’rollu u dobrih 25 godina stvaranja uspjeli satkati prepoznatljiv zvuk, koji je “iggypopovski” pozivao na hedonizam, katarzu i ponovno ustoličio iskonskost osnovnih rockerskih vrijednosti na balkanskom tlu. Bez šminke. Bez nepotrebnog tupljenja. Samo miris znoja i zvuk iskrenog, sustavu prkosnog revolta glasnika generacije X. Tako je bilo barem davne 1982., a poslanje glasnih kritičara političkog raspada na tlu bivše Jugoslavije te pejzaže ispražnjenog sustava vrijednosti među srpskom mladeži intenzivno su opjevavali sve do 2002., kad je ugledao svjetlo dana posljednji album Gramzivost i Pohlepa. Nakon njega nije se naslućivao puls ikakvog novog navala kreativnosti. Usta su ostala prilično apatično nijema. Uši i misli već su se djelomice odvikle od njihova energičnog izbijanja jednostavnog rocka, koji zna koketirati i s boogie zvukom, a pritom mu ne fali jaja.

Ispred dvorane Cvetličarna već oko devet navečer počele su se skupljati mase posjetitelja koje su polako, ali sigurno punile prazninu pred pozornicom. Oko 400 ili više posjetitelja – recimo da ih je bilo dobrih 500 – imalo je zajedničke tri stvari: pivo u jednoj ruci, mlađu ili malo manje mladu pratilju u drugoj te 20 do 40 godina na plećima, a postupno zagrijavanje atmosfere bilo je prilično mirno. U 22 sata gase se svjetla i na pozornicu kreću Cane i ekipa. Koncert je mogao početi.

Set otvaraju pjesmom s prvijenca Partibrejkers I – ‘Večeras’. Prilično nježan i ležeran boogie rock zvuči kao pretiha pratnja večernjem pivu, a energija dvorane ostaje atmosferski mirna, mrtva i na temperaturi blizu one u tvom hladnjaku. “Večeras kad lutke šetaju / saznaćeš, saznaćeš istinu / Kako se osećam…” Canetov vokal zvuči kao da pjeva mimo mase. Nakon pjesme lagan pljesak. Kao da prisustvuješ akapela koncertu, a ne rock’n’rollovskom izlivu testosterona. Poslije toga opis stanja potpune čežnje i želje za uvjerljivošću s nešto živahnijim tempom – ‘Noć’, ali tonac ostaje neodziv pustom zvuku čak i nakon pjevačeva obraćanja preko središnjeg ozvučenja. Slovenske mase uparenih ostarjelih rockera apatično su stajale i čekale svoj doping, The Best Of Partibrejkers pjesme, uz koje bi se doista dala provjeriti gipkost kralježaka u zdjeličnom dijelu, a komunikacija između pozornice i backstagea bila je jedini znak života na koncertu. A onda prvi hit. ‘Zemljotres’. Prvi odaziv skandiranja tekstova i prvo komešanje u prvim redovima ispod pozornice. “Vreme brzo prolazi / Spreman sam da izronim / Noć me izaziva / Dolaze po mene / Glasno komentarišu / Ljudi dosađuju / To nije zemljotres / Moje srce pokušava da kuca…”. Scenska dinamika je nešto živahnija, a primjeren je i pljesak te prvo obraćanje slovenskoj raji. Less is more. To dokazuje sljedeća pjesma sa svojim rudimentarnim zvukom i jednostavnim, izravnim obraćanjem bez filozofski zakrivenih značenja. Poziv na zabavu, prepuštanje ritmu i opuštenost. ‘Hej ti dole’ poslužuje nedvosmislenost i vrlo topao, seksi zvučeći solo. “Priđi grupi ispred sebe / I radi isto što i oni / To je kompromisna igra / Za mene i za tebe…”. I sljedećih nekoliko pjesama zrak u dvorani ostaje uglavnom nepromijenjen – metaforički bi se masa mogla opisati samo kao šuma slobodno stojećih kandelabara. Scenska dinamika bila je na rubu nervoze. Prilično suh i prazan zvuk pokušavaju popraviti kar među skladbama, kad nakon kanonade pjesme ‘Ti moraš biti moja’ dobivamo scensku tonsku probu. Slijedi kratka stanka, EPP, a nakon isprike zbog nastalih komplikacija evo nove infuzije svježe energije – ‘Ona sve zna’ zvuči, u vezi sa sljedećom pjesmom ‘Daleko od srca’, puno sigurnije i s jajima, a prijelaz na tematski razdrobljenu pjesmu ‘Put’, koja se poigrava sentimentima jugonostalgičara i svih kojima Balkan diše, žanje prve prave ovacije na nogama. “Pričao sam priče o brdu u zlatu / Svoje sam telo video u blatu / Moj duh sada slobodno šeta / Videčeš ga na putu za jug…”. Nakon vrlo sugestivne izvedbe pjesme ‘1000 Godina’ vrijeme je za ponovnu provjeru povijesnog pamćenja. Partibrejkers vrlo ležerno i opušteno, možda čak i namjerno malčice bezvoljno odsviraju jedan od većih hitova iz svog opusa – ‘Mesečevu kći’, koja je nedvojbeno bila glavni favorit večeri. Ne! Jedan od glavnih favorita s popisa The best of svakako… Slijedi pomalo funky groove verzija pjesme ‘Nočas u gradu’, koja ljulja publiku u lagano sanjarenje, a njega namjerno prekidaju osvjetljavanjem gledališta. Gdje su ruke? Gdje je euforija? Cane i Partibrejkersi u opoziciji sa slovenskom publikom završili su u nesvjesnoj provokaciji i značajnim pogledima pri interpretiranju tekstova. Umjetnici na pozornici zauzeli su držanje odmaknutih artista, a žongliranje s publikom nije išlo najorganskije i najprirodnije. Svakako treba istaknuti da su beogradski kritičari sustava, opisivači socijalnog beznađa i hedonističke zadrogiranosti svoj posao obavljali solidno. Nakon ‘Sjajni bodučnosti’ shvaćamo da smo rođeni pokvareni – ‘Rođen loš’, a poziv na razmišljanje vlastitim misaonim potencijalima podsvjesno nižu pjesmom ‘Hipnotisana gomila’, imaginarijem otuđenog društva koje se razraslo u veliko rakovo tkivo ljudi bez volje, ciljeva i mišljenja. I onda finale, nakon kojeg se većina prisutnih može uputiti kući na spavanje, jer su čuli gotovo sve što su željeli – ‘Kreni prema meni’. Katarza još nije gotova. Treba vas provući kroz suvereno, napsihirano ozračje društva represije, gdje se kao uličar lako možeš naći pod gumenim pendrecima – za svaki slučaj i da ne bi slučajno radio kakve gluposti. ‘Poulični hodač’ je sarkastična slikovnica štrajkova, rastućeg bijesa i nezadovoljstva, sve na takav način da ga lako slušamo i u Sloveniji. Riječ je o gorkoslatkom spletu krikova za oslobođenjem i za tim da napokon nađemo svijetle ideale. Svijetlo svjetlo ponovno dočarava i privlačna funky gitara. Erotični groove booster, rastuća plima ljuljajućeg ritma osvaja – i zbog gotovo Morrisonovskog diskursa, nakon čega je redovnog dijela kraj. Nakon duljeg pljeska i poziva na bis ponovno dolaze na pozornicu i pred već šesteroglavom masom razvijaju još posljednje argumente zbog kojih zaslužuju primat jednog od uglednijih rockerskih praotaca Balkana. Nakon bubnjarskog uvoda koji se stupnjuje pale se svjetla iznad pozornice. Osvijetljena lica u dvorani zrače energijom pomiješanih osjećaja. Od čuđenja do blage suzdržanosti, pa i potpunog flegmatizma, našlo se čak i nekoliko posve oduševljenih jezičnošću pjesme ‘Gramzivost i pohlepa’, a savršeni, zlatni rez proporcija nadopunjuje ‘Lobotomija’, koja sugestivno poziva na planirano zaboravljanje svih briga, jer samo se tako može preživjeti od danas do sutra. Štoviše, još ljepše zazvuče akordi novog, svježeg komada, kojem za veliko finale slijedi ‘Kako je teško bez tebe‘. “Suviše ponosan / da bi videla kako je teško / Kako su stvari prazne bez tebe / Kako je teško / Odlazim koracima suviše brzo / Da bi to mogla da vidiš…Na meni…” i u stilu neopozivog oproštaja samo još kratka zahvala. Svjetla se pale i masa smije napustiti hram rockerskog “razvrata”…

Zapravo, večeri se ne može prigovoriti baš ništa. Organizacija je bila besprijekorna. Publika uzorna. Svirka posve solidna. Možda je u tome problem. Premalo srčanosti, krepkog rockerskog patosa i volje pridonijelo je i mlakosti masa, no svejedno je nedvojbeno istina da smo mi Slovenci prilično nezahvalna i razmažena rockerska publika. Djelomice i zato što su godišnji desanti i invazije rockerskih bendova s Balkana postali rjeđi. Barem ako među njih ubrojimo još nekoga osim Bajage i ostarjelog Bore Đorđevića. Nadu u malo veću ponudu malo rockerskijih i malo manje popovskih glazbenih mačaka organizatori obećavaju i svibanjskim nastavcima Limited koncertne euforije, koju će nastaviti Disciplin A Kitschme. Neka metafora ovaj put bude draškajuća za jezične pupoljke: uz ćevape i pljeskavice te burek, kojih smo se možda već prejeli, dočekat će nas još i egzotika buranije, srpske pogače i visokoprocentnog napitka domaće rakije…

Setlista

1. Večeras 2. Noć 3. Zemljotres 4. Hej ti dole 5. Još jednom 6. Ti moraš biti moja 7. Ona sve zna 8. Daleko od srca 9. Put 10. 1000 Godina 11. Mesečeva kći 12. Noćas u gradu 13. Bez ljubavi 14. Sjajnija bodučnost 15. Rođen loš 16. Hipnotisana gomila 17. Kreni prema meni 18. Hoću da znam 19. Ulični hodač 20. Gramzivost i pohlepa 21. Lobotomija 22. Nov komad (Tajne otima telegram) 23. Kako je teško bez tebe

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići