Marillion čarolija u Bologni

Čim je počela podnevna sunčana žega, naša se trojka zaljubljenika u progresivne melodije zaputila u Bolognu kako bi prvi put uživo vidjela Marillion, koji su nakon izlaska novog albuma “Somewhere Else” krenuli na opsežnu europsku turneju. Marillion sigurno ne treba posebno predstavljati svima onima koji su veći dio 80-ih proveli uz radio, gdje su se povremeno vrtjela njihova dva najveća hita, “Kayleigh” i “Lavender”. Tada su bili veliko ime i u komercijalnom smislu, pa su bez većih problema mogli napuniti i cijeli stadion, a danas se radije drže znamenite titule “najbolje čuvane engleske tajne”: unatoč izvanrednom komercijalnom potencijalu koji nose neka njihova djela, već se dugo klone svake medijske izloženosti i preko vlastite, neovisne etikete sviraju prvenstveno za vlastitu dušu i za svoje fanove, koji važe za jedne od najodanijih u cijelom svijetu rock glazbe.

Takav im se pristup, slobodno mogu reći, tijekom godina bogato isplatio, unatoč kritikama onih koji se nisu pomirili s time da su neprestane inovacije i promjene glavno vodilo svih pravih progresivnih glazbenika. Marillion već dugo nisu (samo) neo prog rock bend (oznaka kojoj su se oduvijek žestoko othrvavali), barem ne onaj klasični, jer je njihova glazba tijekom godina postala puno eksperimentalnija i šira od one njihovih vršnjaka, koji su zadržali većinu onog zvuka tipičnog za 80-e (prije svega preko sintisajzera i ritam linije), a koji se u mnogočemu temelji na zvuku simfonijskih prog rockera 70-ih. U međuvremenu su Marillion već odavno prerasli žanrovska ograničenja. Posljednjih godina poštovanje zarađuju ponajviše albumima koje krase izuzetna raznolikost, visoki ambijent, dubok zvuk i izražajni tekstovi koji se često dotiču aktualnih društvenih i životnih problema. Što se tiče njihovih koncerata, oduvijek su slovili kao majstori raznovrsnih atmosfera i scenske teatralnosti, koju je definirao već njihov originalni pjevač Fish, kojeg smo imali priliku vidjeti prošle godine, i to otprilike u isto vrijeme. Ništa manje uspješno s teatralnošću nastavlja i njegov nasljednik Steve Hogarth, koji je, kao što smo se mogli uvjeriti i vlastitim očima, danas doista prava pokretačka snaga grupe.

Puni iščekivanja stigli smo pred dvoranu Estragon otprilike šest sati prije početka koncerta, a ona se nalazila na bogu iza nogu, mjestu koje je najviše podsjećalo na neku napuštenu vojnu bazu. Potpuno zapuštena lokacija odavala je tužnu sliku, bez ikakvih najava koncerta, a svoje su dodala i neoznačena parkirališta, napuštena sportska dvorana i dvije zahrđale prikolice. Sve skupa više je podsjećalo na grad duhova nego na mjesto održavanja rasprodanog koncerta. Za vrijeme do otvaranja dvorane otišli smo na kraće lutanje gradom, gdje smo se pošteno namučili dok nismo otkrili pizzeriju, a prije toga smo na brzinu provirili kroz vrata i na pozornici ugledali klavijaturista Marka Kellyja, koji se na računalu iznad klavijatura upravo bavio programiranjem zvučnih uzoraka. Kad smo se navečer, otprilike tri sata prije početka, vratili, pred dvoranom se već vrvjelo od ljudi koji su čekali svoje “bonove za gulaš”, što su u Italiji sasvim uobičajena vrsta ulaznica. Dok smo pasli oči po scenskom postavu i glazbenoj opremi, ponajviše po šarolikom izboru gitara za obojicu Steveova, Rotheryja i Hogartha, dvorana se već napunila do posljednjeg kutka, ali tako da se bez problema moglo disati i micati. Tome je išlo u prilog to što su u publici većinom prevladavali već osijedjeli muškarci srednjih godina, neki zajedno sa svojim obiteljima. Našli su se i ponosni vlasnici pošteno otrcanih majica iz 80-ih, još s originalnim logotipom i dvorskom ludom, tako da sam opet bio jedan od rijetkih koji su spašavali čast onih rođenih nakon osnutka grupe.

Oko deset navečer dugom je čekanju napokon bio kraj i došlo je vrijeme za početak koncerta. Svjetla su se ugasila i nakon kraćeg ambijentalnog uvoda na Kellyjevim programiranim zvučnim uzorcima na pozornicu je izašlo pet poznatih likova, koji su počeli svirati prve taktove oduševljavajućeg iznenađenja, “Splintering Heart” (Holidays In Eden, 1991), koji su preko mirnog uvoda postupno razvijali do prvog prijelaza, kad je nastupio udarni gitarski rif koji je publiku u trenu digao na noge. Među likovima na pozornici nedvojbeno je najviše odskakao onaj pred mikrofonom, koji je svojom smotanom pojavom, u uskom kaputu u stilu 19. stoljeća i dugom, do ramena sezom crnom kosom poprilično podsjećao na mrzovoljnog profesora Snapea (u našem prijevodu Rawsa) iz Harryja Pottera, ali samo za vrijeme trajanja te izvedbe. Pred nama je stajao vidljivo ostario (godine već jednom teku za sve) Steve Hogarth, jedan od najizražajnijih i najkarizmatičnijih pjevača u (progresivnom) rocku. O njegovim scenskim odlikama napokon smo se mogli uvjeriti i vlastitim očima. Hogartha (prijateljima i fanovima poznatijeg kao H’) uz odličan vokal krasi i izvanredna scenska gluma, potkrijepljena brojnim grimasama i presvlačenjima. Ne štedi ni na raznim šaljivim dosjetkama između pojedinih stanki, koje pomalo razbijaju njihov tradicionalni imidž “ozbiljnog” benda. Čovjek se u svaku izvedbu potpuno uživio, bilo da je stajao pred mikrofonom, električnim klavirom, gitarom ili se “igrao” udaraljkama. Cijelo je vrijeme svojom scenskom igrom neumorno pazio da dvorana ne zaspi ni tijekom duljih ambijentalnih dionica. Tada smo jasno mogli ugledati i ostale članove grupe. Sitni (sitni, naravno, samo po građi, a ne po sviranju, u kojem je pokazao niz oduševljavajućih pasaža) Pete Trewavas, koji je povremenim skokovima posredno pazio da atmosfera među energetskim punjačima nikad ne popusti, sa svojim je basom stajao na lijevoj strani, tik pred nama. S desne strane mu je društvo pravio čovjek moćne građe i punih obraza, koji je sa svojim svemirskim gitarskim pasažama često bio potpuno u svom svijetu. Riječ je o Steveu Rotheryju, jedinom izvornom članu grupe, koji je tijekom nastupa cijelo vrijeme dokazivao zašto spada među najrafiniranije gitariste našeg vremena, rame uz rame s Davidom Gilmourom (Pink Floyd) i Andrewom Latimerom (Camel). Mark Kelly je za svojim opsežnim nizom klavijatura, gdje je osim puštanja zvučnih uzoraka ponudio i nekoliko vrhunskih solaža na sintisajzerima, u sportskoj majici djelovao daleko najmlađe od svih članova. Na najvišoj točki pozornice, s vječnim osmijehom na licu, pazio je da je sve “pod kontrolom”. Ian Mosley, bubnjarska legenda koji je u prošlosti surađivao s glazbenicima poput Curved Air, Daryla Waya i Stevea Hacketta, cijelo je vrijeme bio skriven iza svoje golemne palete bubnjeva, koji su se dobro ugibali pod tučom njegovih udaraca. Marillion su većinu koncertnog repertoara prilagodili novom albumu “Somewhere Else”, s kojeg su odsvirali čak šest skladbi, što uopće nije smetalo jer je riječ o još jednom vrhunskom uratku. Svoje je rekao i pogled na Mosleyjeve bubnjeve, koji su nosili glavni simbol albuma (što je inače ustaljena praksa na njihovim koncertima). Ipak su i s nekim starijim stvarima priredili poneko zanimljivo i dobrodošlo iznenađenje. Svi oni koji su na koncert došli samo zbog njihova neo-progresivnog razdoblja i oba prethodno spomenuta hita ovaj su put ostali kratkih rukava. Hogarth je u jednom trenutku zgrabio i neobičan instrument, koji je izgledao kao neki križanac sintisajzera i flaute, i na njemu si dao oduška (iskoristio ga je, doduše, samo jednom). Bez riječi su nastavili s “The Other Half”, prvom skladbom s novog albuma, koja je svojim srednjim tempom i blagim ezoteričnim pulsom opustila atmosferu i pobrinula se da se ruke ponovno podignu visoko u zrak. Gospodin H’ je na kraju izvedbe sjeo za električni klavir i nas u papinskom stilu blagoslovio kar svojim udaraljkama. Potom je riječima “o zahvalnosti svima onima koji su svjesni da mogu dati svoj doprinos popravljanju svjetskih nepravdi” najavio “Thank You Whoever You Are”, prvu baladu s novog albuma, uz koju se raspoloženje u dvorani opet malo smirilo. Sukladno tome, vrlo energična “See It Like A Baby” (Somewhere Else), tijekom koje je i H’ zgrabio električnu gitaru, svojim je visokonaponskim refrenima dvoranu ponovno digla na noge. Zatim su me s “Fantastic Place” (Marbles, 2004), gdje me je najviše oduševio Rothery sa svojim brojnim svemirskim solažama i slideovima, na kojima tijekom cijelog nastupa nije ni najmanje štedio, prvi put odveli u stanje zanesenosti, koje se tijekom koncerta ponovilo nekoliko puta. Marillion su posljednjih godina postali izuzetno aktivni i u upozoravanju na zablude globalizacije, što je inače opći trend među većinom današnjih glazbenika, no oni to rade na prilično nepretenciozan način. H’ je “A Voice From The Past”, koja također potječe s novog albuma, najavio riječima da je “dok nam planet iz godine u godinu sve više postaje smetlište i sve je više prekršenih obećanja, došlo vrijeme za istinsku promjenu takvog stanja”. Odlična izvedba “The Damage” (Marbles) u dvorani je opet stvorila svemirsku atmosferu. I naslovna skladba novog albuma me je na tren odvela “nekamo drugamo”. Grupa je cijelo vrijeme demonstrirala visoku uigranost uz odličnu akustiku i poštene izvedbe koje se nisu mnogo razlikovale od studijskih izvornika. Sljedeću skladbu s novog albuma, “The Last Century For Man”, H’ je najavio kao kritiku suvremene tiranije pod vodstvom dviju poznatih anglosaksonskih država, koje su u novijoj povijesti izazvale nemalo jada. Tim je riječima, naravno, požnjeo gromoglasan pljesak. Za sljedeću skladbu, “Mad” (Brave, 1994), H’ se sukladno tome preobukao u “ludu” s ogrtačem punim ogledala i cijeli nastup popratio nizom šaljivih grimasa, koje su se odlično uklapale u tijek cijele izvedbe. Slijedile su dvije izvedbe s albuma “Anaraknophobia” (2001), koje su uspjele do vrelišta zagrijati atmosferu u dvorani i predstaviti njihovu tvrđu stranu; “Separated Out” i “Between You And Me”, a posebno su oduševili ovom potonjom. Tada su u dvoranu, u stilu Jethro Tull, bacili i velike balone, a publika si ih je cijelo vrijeme izvedbe oduševljeno dodavala. U tom trenutku grupa i publika doista su postale cjelina. Za kraj redovnog dijela iznenadili su izvrsnom verzijom klasika “King” (Afraid Of Sunlight, 1995), gdje se posebno istaknuo Kelly, koji se ovaj put posvetio isključivo sintisajzerima i tako stvorio onaj zvuk koji je bio tipičan za rane Marillion, što je kod svih starih fanova izazvalo izniman entuzijazam.

Tada je već došlo vrijeme za prvu stanku, koja se pošteno ootegnula jer se H’ prije povratka na pozornicu morao presvući za svoju novu “ulogu”. Nakon napetog uvoda napokon se dovukao natrag na pozornicu, ovaj put u armaniju, sa slušnim aparatom i drvenim štapom i s izrazom čovjeka kojeg pošteno boli zub. Tom ulogom “nevidljivog čovjeka” djelomično je pridonio tome da “The Invisible Man” (Marbles) bude jedan od vrhunaca večeri. Rothery, koji je već prije više puta mijenjao vrstu gitare, u tom je trenutku zgrabio 12-žičanu električnu gitaru bez vrata i na njoj demonstrirao nekoliko najboljih solaža večeri. Slijedio je još jedan dodatak. Nakon kraće šale, u kojoj su počeli svirati “This Boy”, jednu od klasika Beatlesa, prešli su na odličnu izvedbu prelijepe balade “Beautiful” (Afraid Od Sunlight), koja nas je ponajprije zvukovima akustične gitare i H’-jeva izražajnog vokala očarala nevjerojatnom magijom i podsjetila nas da se prava ljepota obično krije upravo ondje gdje je najviše ismijavana i prezirana, te na uskogrudnost modernog čovječuljka, opterećenog neprestanim gomilanjem i uništavanjem.

Nakon dugog i ekstatičnog bisa, tijekom kojeg su na nas popadali šareni konfeti, uslijedio je drugi dodatak i završetak s ezoteričnim “Neverland” (Marbles), koji je sa svojom krhkom, prelijepom atmosferom i dinamičnim ritmom bez sumnje bio vrhunac koncerta i ono konačno otkrovenje u kojem su Marillion još jednom dokazali zašto su i danas jedni od najvećih majstora dramatike i ambijenta, koji su se u njihovoj glazbi često usko isprepleli jedno s drugim.

Nastup Marillion bio je doista vrhunski doživljaj i prava poslastica za sve ljubitelje dinamičnih melodija, visokog ambijenta, bogatih zvučnih struktura, scenske igre i punog zvuka. Marillion su tako potvrdili svoj ugled odličnog koncertnog sastava i ispunili sva moja očekivanja. Pokazali su se kao doista velika grupa koja je preko glazbe i scenske komunikacije sposobna u tren oka stvoriti čvrst most s publikom i brojnim iznenađenjima priskrbiti čistu bajku, koju su krasili vrhunska izvedba, visoka atmosfera i izniman protok scenske energije. Na kraju smo sva trojica bili zadovoljni što je duga i naporna vožnja bogato isplaćena. Zato bih se još jednom želio zahvaliti Marillion za ovu nezaboravnu večer, koja će još dugo ostati u lijepom sjećanju.

 

tekst: Peter Podbrežnik

fotografije: Andrej Leben