Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Emerson, Lake & Palmer
Izdavač: Sanctuary Records
Izdanje: 1993
Trajanje: 70:22
Ocjena: 3/5
Legendarni klavijaturist Keith Emerson bio je gotovo dvadeset i pet godina ‘persona non grata’ u prestižnoj londonskoj dvorani Royal Albert Hall nakon što je 1968., još kao član sastava The Nice, zapalio američku zastavu u znak prosvjeda protiv rata u Vijetnamu (zapravo nije bila prava zastava, nego samo njezina replika). Sve do neočekivane obnove progresivnorockovskih legendi Emerson, Lake & Palmer 1991. vrata Royal Albert Halla bila su mu zatvorena, čime se inače nije pretjerano opterećivao. Ipak mu je odlanulo kad su se nakon dvadeset i četiri godine strasti smirile pa su ELP u listopadu 1992. napokon mogli bez zapreka nastupiti u slavnoj dvorani. Njihov nastup u Royal Albert Hallu bio je prvi pred domaćom, engleskom publikom nakon osamnaest godina. Rezultat tog u mnogočemu važnog nastupa bio je koncertni album »Live At The Royal Albert Hall«, koji je lijepo ovjekovječio posljednju fazu glazbene karijere legendarnog trija.
Emerson se tijekom nastupa po preporuci menadžmenta naravno morao ‘povući unatrag’, pa je otpalo zabadanje noževa među tipke hammond orgulja, skakanje i ležanje ispod ostatka klavijatura te paljenje (replike) zastave, no klavijaturistički velemajstor ipak je cijelu večer bio odlično raspoložen. Lake je pristojno obavio svoje pjevačke, gitarske i basgitarske zadatke, iako mu je vokal tada već zamjetno oslabio, što je za nekoć jednog od najboljih progrockovskih pjevača bila gotovo manja tragedija, jer se nikad više nije približio nekadašnjoj pjevačkoj razini. Palmer u toj večeri nije dobio mnogo prilike za svoje raskošne bubnjarske solističke točke, no sve je izvedbe odsvirao na uobičajeno visokoj razini. Popis izvedbi bio je promišljen i dobro odabran, jer su prevladavala djela iz gotovo svih poglavlja ELP-ove povijesti (od studijskih ploča ‘zaboravili’ su samo »Trilogy«, 1972.), pri čemu je pomalo gorak okus ostavila činjenica da su osjetno skratili izvedbe dvaju najboljih djela svoje karijere.
Distopijski superep »Karn Evil 9«, kojim su otvorili nastup, skraćen je samo na uvodni, dvominutni dio sa znamenitim stihom »Welcome Back My Friends to the Show That Never Ends«. Isto su tako za više od pola skratili postapokaliptični superep »Tarkus«, što svakako nije bio najmudriji potez i razljutilo je poveći broj dugogodišnjih sljedbenika. Od duljih epova bolje su prošli »Pirates« i »Fanfare For The Common Man«, koji su odsvirani u cijelosti. Unutar »Fanfare For The Common Man« usput su ubacili i Bernsteinovu »America«, skladbu uz koju je Keith 1968. zapalio repliku američke zastave, te Brubeckov »Blue Rondo A La Turk«, koji je nastup zaključio na krajnje pozitivistički, pompozan i pobjednički način, dakle u pravoj ELP tradiciji. Iznenađujuće dobro ispao je energetski katalizator »Knife Edge«, dok su s tada aktualnog studijskog albuma »Black Moon« (1992.) izabrali tri najbolja djela, to jest »Paper Blood«, Prokofjevljevu »Romeo & Juliet« i naslovnu kompoziciju. I obje Lakeove klasične balade, »Still…You Turn Me On« i posebno »Lucky Man«, odsvirane su s posebnim zanosom i srčanošću te su se pobrinule za lijep kontrast inače prevladavajućim epsko-pompoznim simfonijskim aranžmanima, dok si je Emerson s »Creole Dance« priuštio kraću klavirsku solo točku.
»Live At The Royal Albert Hall« solidan je koncertni album i jedan od rijetkih pozitivnih trenutaka relativno kratkog ponovnog okupljanja legendarnog trija, koje je nažalost trajalo samo sedam godina jer su nesuglasice među njima s vremenom postale prevelike. Dvorane su u sljedećim godinama postajale sve manje, što zasigurno nije bio dobar osjećaj za glazbene ‘heroje sedamdesetih’, Palmeru su počeli zadavati probleme živci u desnoj ruci (kasnije se oporavio), Emerson se sve više borio sa stresom i depresijom (što se 2016. za njega tragično završilo), dok Lake nije našao način da vokal vrati na nekadašnju zavidnu razinu. Nakon katastrofalnog studijskog albuma »In The Hot Seat« (1994.) i koncertnih nastupa koji su varirali u kvaliteti, već je bilo jasno da legendarni trio u ‘drugom pokušaju’ neće dugo izdržati zajedno. Ipak je njihov oproštajni koncertni nastup na High Voltage festivalu 2010. ostavio lijep dojam i ELP-ovu priču zaključio na pozitivan način.
Ova je recenzija posvećena u spomen na Keitha Emersona (1944.-2016.).
Postava
Keith Emerson – klavijature
Greg Lake – vokal, gitara, bas-gitara
Carl Palmer – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Emerson, Lake & Palmer
Popis skladbi
1. Karn Evil 9 (1st Impression – Part 2) (1:45)
2. Tarkus (Medley): (9:33)
a) Eruption {Emerson}
b) Stones Of Years {Emerson/Lake}
c) Iconoclast {Emerson}
3. Knife Edge (5:27)
4. Paper Blood (4:10)
5. Romeo & Juliet {Prokofiev, arranged by Emerson} (3:41)
6. Creole Dance {Emerson, based on Alberto Ginastera’s Suite de Danzes Cirallas} (3:17)
7. Still… You Turn Me On {Lake} (3:18)
8. Lucky Man (4:38)
9. Black Moon (6:32)
10. Pirates (13:23)
11. Finale (Medley): (14:41)
a) Fanfare For The Common Man {Aaron Copland, arranged by Emerson}
b) America {Leonard Berstein, arranged by Emerson}
c) Rondo {Brubeck}
