Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Yes
Izdavač: Eagle Records
Izdanje: 1994
Trajanje: 55:04
Ocjena: 3/5
Yes su se nakon završetka megalomanske »Union« turneje, koja je na pozornici okupila osam glazbenika što su na ovaj ili onaj način ostavili važan trag u povijesti progresivnorockovskih velikana, odlučili obnoviti svoju komercijalno najuspješniju postavu iz osamdesetih, koja je 1983. postigla nevjerojatan uspjeh hitom »Owner Of a Lonely Heart« i snimila albume »90125« (1983) te »Big Generator« (1987). To je značilo da su vokalni veseljak Jon Anderson, basistički inovator Chris Squire, južnoafrički gitarski virtuoz Trevor Rabin, bubnjarski moćnik Alan White i izvorni klavijaturist Tony Kaye ponovno udružili snage i prihvatili se snimanja novog albuma, dok su se Steve Howe, Rick Wakeman i Bill Bruford (potonji se nakon kraja »Union« turneje nikad više nije vratio u Yes) tada ponovno posvetili svojim samostalnim projektima.
Novi Yes album zvao se »Talk« i u vrijeme izlaska postao je razvikan prije svega zato što je bio jedan od prvih (prog rock) albuma nastalih uz pomoć računala. To naravno nije značilo da je sva glazba odsvirana na računalu, kako su tada pogrešno zaključivali brojni obožavatelji, jer su svi instrumenti i dalje bili odsvirani na ‘prirodan’, uobičajen način, samo je način snimanja glazbe uz pomoć Rabinova Appleova računala bio malo ‘osuvremenjen’. Pokretačka snaga novog projekta bio je Rabin, kojemu je »Talk« bio posljednji album u ulozi člana Yes, jer mu je upravo u to vrijeme dojadilo stvaranje filmske glazbe pa je s vremenom postao uspješan filmski skladatelj. I zato što je južnoafrički gitarski maestro, koji je ujedno pobrinuo za izvrsnu produkciju, u njega uložio svoj maksimalni stvaralački angažman, »Talk« je bio najambiciozniji projekt ove verzije Yes, ali i njihov najeksperimentalniji dosezi, iako je na nekim skladbama još uvijek bliži pop rocku odnosno melodičnom rocku nego simfonijskom progresivnom rocku po kojem su Yes bili poznati kroz većinu svoje karijere.
Unatoč tome što je omot opet bio u tipičnom (dosadnom) minimalističkom stilu, karakterističnom za ovu verziju Yes, »Talk« je stilski ipak bio najbliži progresivnom rocku od svih Rabinovih albuma s Yes. Mnogo je tome pridonijelo i to što je Kaye umjesto sintesajzera, koji su vladali kroz osamdesete, opet počeo koristiti Hammond orgulje i tako vratio barem nešto klasičnog Yes zvučnog ‘jezika’, iako je njegovih orgulja na albumu tek za uzorak. Ostale klavijature odsvirao je Rabin. Karakteristične vokalne harmonije bile su, očekivano, sjajne, pri čemu su Squire i Rabin ponovno odigrali važnu ulogu u asistiranju Andersonovu glavnom vokalu. Trevor je od Jona nekoliko puta dobio i ekskluzivno ‘dopuštenje’ da s njim nakratko podijeli glavnu vokalnu harmoniju. No, svi rezultati na »Talk« naravno nisu bili najimpresivniji, ali je bilo i priličnih razloga za zadovoljstvo.
Uvodni »The Calling« tipičan je Rabin era Yes hibrid između proga i popa s brojnim pompoznim aranžmanima, sočnim orguljaškim pasažama i energičnim gitarskim frazama, ali sa suvremenijom produkcijom, što znači da je riječ o jednom od boljih trenutaka na albumu. Jon naravno nije mogao iz svoje kože, a njegovi tekstovi opet su bili puni dubokog ljubavnog mantranja koje često zalazi u duhovnu sferu, ali ništa drugo dugogodišnji obožavatelji od njega nisu ni očekivali. »I Am Waiting« također je jedan od zanimljivijih trenutaka na »Talk«, iako sadrži prilično sladunjav, pomalo klišejiziran središnji aranžman s neutješnim ljubavnim pozivom. Rabinove domišljate gitarske fraze i inteligentni ritmički prijelazi dobro razgibaju prilično spor početak ove baladno usmjerene kompozicije.
»Real Love« s neočekivano mračnijim ugođajem, napetim ritmičkim stupnjevanjem i snažnom glavnom vokalnom melodijom pobrinut će se za dobar kontrast, pri čemu je posebno zabavno slušati Rabina dok stvara udarnije, gotovo metalske gitarske pasaže, kakve njegovu slavnijem prethodniku Steveu Howeu nikad nisu previše odisale. I »State Of Play« sadrži malo agresivniji pristup s udarnom gitarom i bijesnim bubnjevima, dok je povremena, doduše usputna upotreba vokodera prilično nepotreban dodatak. »Walls« je Rabin napisao u suradnji s Rogerom Hodgsonom (ex-Supertramp) početkom osamdesetih, još prije rođenja albuma »90125«. Roger je tada odbio ponudu da postane novi pjevač Yes. Rabin, Squire, White i Kaye tada naime još nisu znali da će u tadašnji bend, koji se zvao Cinema, doći Jon i posljedično pobrinuti se za uskrsnuće Yes iz mrtvih. Glavnu vokalnu melodiju ovdje lijepo dijele Trevor i Jon, a riječ je o tipičnom Rabinovu skladateljskom djelu jer sadrži brojne AOR elemente.
»Where Will You Be« još je jedno Rabinovo skladateljsko dostignuće, koje je prvotno bilo predviđeno za neki australski film. Sadrži mistični, istočnjački prizvuk i gotovo tribalnu ritmičku podlogu, što znači da se dobro prilagođava Jonovu vokalnom pristupu. Stilski bi ova kompozicija zapravo gotovo više pripadala na Andersonov solo album. Sve navedene skladbe barem su solidne, ako već ne dobre, ali ni previše uzbudljive. »Talk« od potpune prosječnosti spašava završna kompozicija, ambiciozni EP »Endless Dream«, dug nešto manje od šesnaest minuta, koji je ujedno najsloženiji dosezi ove inkarnacije slavnih progresivaca. »Endless Dream je podijeljen na tri dijela. Instrumentalni, uvodni dio, koji se zove »Silent Spring«, mogao bi biti glazbena podloga za neki film. Drugi dio, »Talk«, sadrži melankoličnu klavirsku melodiju i zanimljive vremenske prijelaze koji vode u složenu instrumentalnu sekciju, nakon čega slijedi pobjednički refren. Treći i ujedno završni dio, »Endless Dream«, nabijen je eteričnim vokalnim harmonijama koje pobrinu za epski završetak albuma.
»Talk« je bio uspješan zaključak jedne ere, iako unutar diskografije Yesa uz hrpu znatno boljih albuma ne zauzima baš ugledno mjesto. U usporedbi s neuspjelim prethodnikom »Union« (1991) ipak je predstavljao korak u pravom smjeru, natrag prema onome što je od njih očekivala većina obožavatelja, što se posebno čuje na »Endless Dream« kojim su barem malo uspjeli utišati one kritike koje su Rabina (nepravedno) optuživale da je od Yes napravio pop bend. S druge strane, još uvijek su bili daleko od svog klasičnog zvuka iz sedamdesetih kojem su se polako željeli vratiti. To im je nakratko u sljedeće dvije godine ipak uspjelo. Nakon odlaska Rabina i Kayea 1995. obožavatelje je razveselio povratak Howea i Wakemana, što je značilo (još jednu kratkotrajnu) obnovu klasične postave Yes, koja se otisnula na novu koncertnu turneju i izdala oba koncertno-studijska albuma »Keys to Ascension«.
Postava
Jon Anderson, vokal
Trevor Rabin – gitare, klavijature, vokal, programiranje
Chris Squire – bas, vokal
Tony Kaye – Hammond orgulje
Alan White – bubnjevi
Produkcija
Trevor Rabin
Popis skladbi
1. The Calling (6:52)
2. I Am Waiting (7:22)
3. Real Love (8:42)
4. State of Play (4:58)
5. Walls (4:52)
6. Where Will You Be (6:03)
7. Endless Dream (15:41)
a) Silent Spring
b) Talk
c) Endless Dream
