Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Barclay James Harvest
Izdavač: Polydor Records
Izlazak: 1978
Trajanje: 78:47
Ocjena: 4.5/5
»Live Tapes« bio je nakon »Barclay James Harvest Live« (1973) drugi koncertni album britanskih progresivnorockerskih legendi Barclay James Harvest (skraćeno BJH), snimljen na vrhuncu njihove artističke snage, ali i komercijalnog uspjeha, ako ne drugdje, onda barem u srednjoeuropskim zemljama predvođenim Njemačkom, gdje su od sredine sedamdesetih uživali zvjezdani status. Prvotno je »Live Tapes« trebao izaći samo za američko tržište, što je bila svojevrsna glupost, jer je skupina najveće uspjehe doživljavala na već spomenutom srednjoeuropskom tlu, pa su na sreću taj snimak, koji se u početku trebao zvati »Caught Live«, izdali za one zemlje u kojima su ih najviše cijenili. Promjena naslova uslijedila je kad su shvatili da su The Moody Blues, skupina s kojom su ih određeni mediji u to vrijeme neprestano uspoređivali, što im je išlo na živce do te mjere da su na albumu »Gone To Earth« (1977) objavili samoironičnu skladbu »Poor Man’s Moody Blues«, već izdali album sa sličnim naslovom, »Caught Live Plus Five«, koji je također izašao za ciljano europsko tržište.
Većina materijala na ovom snimku snimljena je tijekom turneja 1976. i 1977. godine. Popis izvedbi tome primjereno obuhvaća većinu najpopularnijih BJH klasika iz tog razdoblja, među kojima se od onih koji nedostaju najviše pogrešaju zimzeleni poput »Medicine Man«, »The World Goes On« i »Hymn For The Children«. Postava koja je snimila »Live Tapes« bila je njihova najjača, sastavljena od originalnog BJH kvarteta, dakle još prije nego što ih je 1978. napustio prekaljeni, nažalost već pokojni klavijaturist i po potrebi glavni vokal Stuart ‘Woolly’ Wolstenholme, nakon čega su dugo djelovali kao trio. Produkcija na »Live Tapes« relativno je kvalitetna, a brojne izvedbe zvuče gotovo ravnopravno studijskim verzijama, tako da »Live Tapes« nudi nezaboravno iskustvo ne samo za vjerne sljedbenike, nego i za sve one koji tek počinju istraživati njihovo naslijeđe.
Svaka skladba, počevši od otvaračkog pacifističkog anthema »Child Of the Universe«, koji se brine za sanjivi početak »Live Tapes«, poglavlje je za sebe, što dokazuje da je bend tada doista bio na vrhuncu artističkog elana. Glavne odlike ‘klasičnih’ BJH oduvijek su bili Wolstenholmeovi moćni simfonijski aranžmani na melotronu te slikovite, a prije svega kontrastne vokalne harmonije između karakterističnog tenora gitarista Johna Leesa i (gotovo) falsetnog pristupa bradatog basista Lesa Holyroda, koji se očekivano posebno ističe na budničarskoj klasici »Rock ‘n’ Roll Star«. Ne smije se zaboraviti spomenuti ni kompleksne bubnjarske podloge nažalost također već pokojnog bubnjara Mela Pritcharda, koji je uvijek činio idealno društvo Holyrodovim melodičnim bas linijama.
Među vrhunce snimka zasigurno spada već spomenuti »Poor Man’s Moody Blues«, koji sadrži ironičnu aluziju na središnji motiv klasika The Moody Blues »Nights In White Satin«, kad su pokušali jednom zauvijek pokazati da je razlika između uvijek nešto pastoralnijih BJH-a i Moodyja više nego očita. Slijedi ga najprepoznatljivija skladba u povijesti skupine, veličanstveni melotronski ep »Mockingbird« s albuma »Once Again« (1971), nezaboravna škola simfonijsko-progrockerske suptilnosti, u kojoj se BJH ponovno iskazuju kao svojevrsni majstori stvaranja moćnih eteričnih prostranstava. Gotovo sakralno obojene vokalne harmonije, koje se miješaju s melodramatičnim valovanjima melotrona, još su i danas prava paša za sve ljubitelje orkestralno obojenog progresivnog rocka.
»Hard Hearted Woman«, još jedna klasika s »Gone To Earth«, u kojoj BJH pokazuju da su im često bile po volji i tvrde rockerske gitarske fraze, također zvuči ravnopravno studijskom izvorniku, dok je pastoralni standard »One Night« prava poslastica za sve ljubitelje raskošnih orguljaško-melotronskih harmonija i suptilnih vokalizacija. Na baladi »Taking Me Higher« Holyrod, glavni ‘krivac’ što su BJH ponekad uspoređivani i s Bee Gees, dobiva još jednu ‘zvjezdanu’ priliku za svoje falsetno vokalno gugutanje, kad se vokalne linije dotaknu ‘neba’ toliko visoko koliko je u tom bendu mogao samo on. Krasna izvedba klasika s albuma »Octoberon« (1976), »Suicide?«, predstavlja još jedan od simfonijskih trijumfa »Live Tapes«, kad Wolstenholmeovo klavijaturističko carstvo uz Leesove suptilne gitarske pasaže ponovno zasja u punom veličanstvu.
Neutješna, melankolična eterika, koja je oduvijek bila neodvojivo povezana sa zvučnim naslijeđem BJH-a, zahvaljujući rušilačkoj gitarskoj frazi vlada i na za njihove prilike neobično udarnom »Crazy City«, nezaboravnom proto-metalskom klasiku s albuma »Baby James Harvest« (1972). Svaki slušatelj koji u jednakoj mjeri cijeni dvije tako različite skupine kao što su Yes i Iron Maiden, na tom će zimzelenu uvijek pronaći mnogo zanimljivog za svoje uši. BJH su bili, slično kao i prije spomenuti Yes, uvijek veliki pozitivistički zanesenjaci, što najbolje odražava pastoralna balada »Jonathan« s albuma »Time Honoured Ghosts« (1975), u kojoj Wolstenholme ponovno širom otvara vrata svog melotronskog kraljevstva. Za idealan završetak »Live Tapes« brinu se eterični »For No One«, gdje ponovno vladaju plačljive gitarske pasaže i melodramatična valovanja melotrona, udarni zabavljač »Polk Street Rag« te pozitivistička, akustično-orkestralno aranžirana himna »Hymn«, koja upozorava na zlouporabu droga i koja je na njemačkom tlu bila čak i manji hit.
»Live Tapes« je odmah iza »BJH Live« drugi najbolji službeni koncertni dokument u cijeloj povijesti BJH-a, jer legendarni kolektiv hvata na vrhuncu njihove koncertne snage, kad su se nakratko našli u neobičnoj ulozi pravih rock zvijezda, što je naravno vrijedilo samo za srednju Europu, dok je britanska domovina prema njima i dalje imala maćehinski odnos, a s druge strane Atlantika nisu se previše obazirali na njih. Nažalost, predstavljao je i kraj jednog razdoblja, jer je Wolstenholme nakon studijskog albuma »XII« (1978) otišao na samostalni put, tako da su BJH sve do raspada na ‘dva dijela’, što se dogodilo 1998., djelovali kao trio.
Postava
John Lees – vokal, gitara
Les Holyrod – vokal, bas gitara, gitara
Stuart ‘Woolly’ Wolstenholme – vokal, klavijature, melotron
Mel Pritchard – bubnjevi
Produkcija
Barclay James Harvest
Popis skladbi
CD1: (38:29)
1. Child Of The Universe (6:44)
2. Rock’N’Roll Star (5:25)
3. Poor Man’s Moody Blues (7:30)
4. Mockingbird (7:28)
5. Hard Hearted Woman (4:47)
6. One Night (6:35)
CD2: (40:18)
1. Taking Me Higher (4:38)
2. Suicide (6:46) 3. Crazy City (4:42) 4. Johnathan (6:03)
5. For No One (6:28)
6. Polk Street Rag (5:41)
7. Hymn (6:00)
