Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: VPK Cvetličarna, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 29.08.2013
Broj posjetitelja: 1.000 – 1.200
Cijena ulaznice: 25 € (prethodna prodaja) / 29 € (na dan koncerta)
Kako je lijepo kad se ostvare lijepe stvari, a mladi i stari dobiju beskompromisno razmazivanje bogatom žetvom punka, koji unatoč bizarno malom postotku domaćih kupaca, žanrom prožetim anarhičnim oslobađanjem, masama servira ekipa Gale Hale, a ponajviše genijalno nadahnuti Andrej Sevšek. Prije nekoliko godina ne bih se usudio prognozirati da ću na istoj pozornici vidjeti Bad Religion, a nakon njih i NOFX, no budući da su nas ovi potonji u velezvjezdanskom duhu zaobilazili čak 15 godina, ako se ne varam, bilo je gotovo nestvarno očekivati da će se Fat Mike i družina doista vratiti u naš podalpski kutak jadnog svemira i nakon tri godine opet nam donijeti malo radosti u živote opljačkane recesijom i beznađem. Čuda se događaju, a nakon tri Punk Rock Holidaya, unatoč tome što je ove godine u Sloveniji prodano samo 400 karata, nastavlja se postizanje nemogućeg, pa je tako Sevšek s ekipom odlučio u Cvetličarni izvesti PRH Afterparty, odnosno predigru za PRH 1.4, čiji su glavni gosti bili NOFX, a banket punkoidnog ekscesa dopunili su Grci iz Hollywooda, sastav Barb Wire Dolls, i naša vojska HC veterana s veganskim aktivističkim porukama i čeličnim jajima iz Ribnice, izvanredni Golliwog. Izlika ovaj put nije bilo, a put do ljubljanske Cvetličarne bio je gotovo samorazumljiv.
Prvi su pred već prilično dobro popunjenom dvoranom nastupili ribniški anarho punkerski aktivisti Golliwog, koji su mi u lijepom sjećanju ostali još s pozornice Orto bara, na kojoj su na koncertu u sklopu događaja Drunk In Public dokazali da i u našem svijetu ima dovoljno talenta, ljutnje i upornosti za kvalitetno nekonformističko suprotstavljanje sustavu, s nadprosječnom dozom dobro artikuliranog bijesa i kritičnosti. Samoinicijativni D.I.Y. »fakof« svim normativima hitoidnosti je masan, glasan i nepolirano sirov, a Golliwog umjesto suhe robe publici nude debelozvučne salve pomalo robusnog, ali prokleto pjevnog i dopadljivog HC-a. U lijepom mi je sjećanju iz Orta ostala ponajprije seksipilna vokalistica i gitaristica Saša, a razrjeđivanje feromonskog opojа osiguravaju tri prava muškarčine – basist Matej, gitarist Vid i udarni bubnjar Rok. Nažalost sam propustio uvodni dio koncerta, no ribniški antiglobalistički manifest i boje prave punkerske zabave, a razine serotonina izravnavaju se ultrabrzom melodikom skladbe Serotonin Fix, koja se, kratka, udarna i jezgrovita, otkliže u izuzetno jasno »NE!« svim korporativnim sranjima skladbom Corporate Puppet. Golliwog imaju nadprosječnu energetsku razinu, a dobru scensku kemiju malo je kvario prilično neuravnotežen zvuk, u kojem su se pomalo gubili vokali, a basa se čulo odlučno premalo, no unatoč tome nije se bilo moguće odreći pogoa i podlijeganja dobro kalibriranom raspirivanju strasti s taman dovoljno nabijenom provokativnošću per excellence! Boje izvanrednog albuma Plague Allegiance dobro brani slatkozvučni galop skladbe Solitary Confinement. Golliwog na trenutke zazvuče kao savršena mješavina starodobnih NOFX-a s dodacima pro-političke privrženosti nekonformizmu i neposlušnosti zahtjeva za novim svjetskim poretkom dominatora, a čuje se, unatoč sličnosti, da raspiruju strast na baš začinjen način. Make My Day dokazuje da je u škrto odmjerenom vremenu moguće iz sebe iscijediti mnogo osobne filozofije, a oznojenih čela i tijela žrtvu izvrsnosti s pozornice lijepo su nagradili i vjerni pratitelji sa svih strana naše male domovine plesom pod pozornicom. Među masom ljudi u NOFX majicama moglo se vidjeti i nositelje udarnijih i pravovjernijih HC sastava, a među oznojenim frizurama isticalo se i nekoliko lijepo njegovanih mohawk cirkulara, i svi prisutni lijepo su podlegli ribniškim grijačima srca i duša. Termofor večeri ovaj su put udarni munjeviti napadi ritma i melodike, u kojima se potpuno iskazuju baš svi članovi sastava, a namjerno razvučeni pojedinačni trenuci tu su postavljeni zato da vas suspenzom prikuju na betonski pod, prizemlje, nalijevaju čistog vina i prenu iz vaše svevremenske sanjarenja i apatije. Saša s Matejem svako toliko izmijeni koju dosjetku, a inače se vrijeme ne krade besmislenim naklapanjem i govorancijama. Jeste li spremni umrijeti za političare i kolovođe novog svjetskog poretka porobljavanja? Upravo o sustavu potonjeg govori skladba Factory Of Neo-Con Stomping Boots, kojom Golliwog servira niti malo servilno more razloga za zamišljanje i produbljivanje u samu bit naše prazne egzistencije, a uz sve to se još i da plesati! More Than Meets D.I.Y. bila je pločica iskonske biti kojoj se s pravom možete klanjati i danas, a u minuti i pol Optimus Prime istrese sve elemente kvalitetne melo-core zabave, a budući da su ljudi natopljeni opojnim supstancama vodljiviji, Planet Xanax je spektralna dopuna večeri sa salvama eskapističke lirike i parolama daleko od ovog svijeta u više sfere svijesti. Ni malo ljubavno nježni Lovers završava brutalno udarnim otkrivenjem skladbe Tomorrow When I Wake Up There Will Be A Brand New Happy Life For Me, koja obećava svjetlo, nadu, a ujedno poziva na akciju, djelovanje i trud.
Golliwog su svoju zadaću ledolomaca atmosfere te večeri izvanredno dobro ispunili, a mi, oznojeni, željni nastavka i novih iznenađenja, u velikom smo broju čekali dolazak Grka, koji su svoje snove o uspjehu otišli tražiti iz recesijom srušene Grčke u »krasni novi svijet« Hollywooda. Kritičari skupinu Barb Wire Dolls opisuju kao eksplozivne, iskonske, grungeoidno punkerske, a u svakom pogledu skupina privlači pažnju i zbog toga što su ti Krećani sve prije nego uobičajeni glazbeni trojac. Isis Queen je seksipilna vokalistica izvanrednog karizme, golobradi i u kožne hlače odjeveni gitarist Pyn Doll kao glavni tekstopisac i autor glazbe vodi put skupine još od 2008. samouvjereno dalje, a okosnicu zvuka i samonikle privrženosti revoltu starinskih korijena lijepo dopunjuje i bubnjar Krash Doll. Estrogenski nastavak večeri počinje tako da desnu stranu pozornice okupira vidno napeti Pyn Doll, pred bubnjeve Krash Doll na pod sjeda svjetlokosa Isis Queen i oštrim pogledima probada prve borbene linije, u kojima su se okupili znatiželjni mladići i djevojke. Destroyer Boy potvrđuje glasine da u udarnim valovima sastava ima mnogo Nirvaninog mojoa, križanog s Dead Kennedys ukrasima, a antiglobalistički pop sa srčanim street punk duhom ispjeva priču o političkom previranju, slomu financija i nada, a Isis Queen u svojoj starinskoj punk opravi punk diva odmjerava statične redove nerazumljivo smirenih i prema starim napjevima očito kritičnih posjetitelja. Isis im zato posvećuje Misfitsima nalik skladbu Walking Dead. Invazivna kombinacija distorzirane gitare, koju još uvijek napeti Pyn dobro krotи, lijepo se prepliće s pjevačičinim prodornim glasom, u tripletu eksplozivne Jello Biafra oštrine oře konstantno i dobro izbrušeno, a ekscesivna mješavina seksualnosti, nasilja i melodike sedamdesetih, odnosno pravovjernog prvog vala punka, daje do znanja da punk nikad nije umro. Barem ne posve, ali je poprimio drugačije zvučne forme, čiji je jedan od najvažnijih inkarnacija bio upravo u grungeu. Isis svojom ženstvenom ljepotom i sirovim glasom stupa stopama Debbie Harry, Joan Jett i Nene Hagen. Da zaslužujemo više nego što imamo i da nije vrijeme za stajanje i mirovanje, Isis nas podsjeća činjenicom da smo nakon izlaska iz Jugoslavije i dobrovoljnog ulaska u EU sami sebe samovoljno potopili gotovo do dna tamnih virova krize, a narodu je za tako nešto očito naprosto dovraga svejedno, ako smo smjeli biti malo izravni i bez dlake na jeziku. World On Fire je možda doista prilično rustikalan, ali za metu uzima sve postulate svijeta koji sije beznađe. Socijalna nota kuha iz seksi frontmanice kroz sve pore, a unatoč naizgled dotjeranoj scenskoj pozi, u nastupu sastava osjeća se više prirodnosti i vjere u ono što rade nego u mnogo čemu galantnije postavljenom i masama dopadljivijem. Barb Wire Dolls su eksplozivna mješavina izvanredne kritike, s spletom glazbe koja negira sve novotarije, a priseže na nasljeđe Black Flagova, The Circle Jerksa, Ramonesa, Dead Kennedysa, Vibratorsa i razvikanih Sex Pistolsa, pa trojac niti ne želi udovoljiti masama. Wild Child Diamonds na ovaj put ženstveniji način dočarava prljavi rock skupine Nashville Pussy, a I Wanna Know se s plesnijim podtonom ne uspijeva posve utkati u misli i osjećaj. Vjerojatno zbog lažne naivnosti koja ispod površine, vjerujem, skriva nešto sočnije i punije od obračuna s egotripovima i egomanijacima. Skladba Your Escape ponovno vraća osjećaj na punkoidnije tračnice, a Isis dobro smišljenim šetnjama slijeva nadesno pokušava malo podići uspavanu statiku ljubljanske publike, no nažalost street punk s primjesama grungea ovaj put nije posve pravi recept za aktiviranje masa. Devil’s Full Moon u set unosi malo stonerskog duha, kojeg na punk koncertu nisam očekivao, a suspenz prigušenijih Pynovih gitara vodi drugu etapu koncerta polako kraju, a točku na i nastupu stavlja Isis Queen s proživljenom posvetom publici, koja je sastav ovaj put, vjerujem, razočarala. »Ne zaboravite se boriti za sebe. Slovenijo, probudi se. Ova pjesma je za vas. Revolution!«. Revolution zvuči kao rana Nirvana – jednostavno, udarno i bez uljepšavanja, a osjeća se baš duh Stevea Albinija, koji je svoj pečat utisnuo na pločи SLIT, kojom su BWD obilježili svoju 2013. godinu. Ljubljana možda ovaj put doista nije osvojena, ali dečko i cura za iskren, premda ne posve osjećen i shvaćen nastup zaslužuju sve pohvale. Nadam se samo da ih ovaj hladni tuš slovenske publike neće odvratiti od kakvog povratka u naše krajeve.
Potom slijedi malo dulja stanka, tijekom koje roadiesi uz pojačala, gitare i mikrofone pripremaju dodatne elemente za savršeno ugađanje glavnih zvijezda na ljubljansku atmosferu, a uz alkohol na pozornici, vjerujem, nije manjkalo ni nečeg manje legalnog u backstageu. NOFX ili veliko NE svim bivšima definitivno su na tome da potresu Sloveniju, a do posljednjeg kutka nabijena Cvetličarna u bezračju i znojem natopljenom auditoriju čekala je dolazak skupine koja već posljednjih 30 godina sije među mase melodične salve HC-a nabijenog cinizmom i humorom, a među tonama kvalitetne glazbe u repertoaru kalifornijskih provokatora i nonšalantnih zajebanata nađe se i punk i nešto manje ortodoksno. Smijeha dakle neće manjkati, a kad na pozornicu uz pratnju reggae tonova dođampaju debeljuškasti i dobrodušni gitaristi El Hefe i Eric Melvin, kad za bubnjeve sjedne Erik Sandin, a kao posljednji se kroz tisuće ruku na pozornicu dokotrlja ovaj put plavim mohawkom ukrašeni Fat Mike, koji prije samog početka baci u masu svoju narukvicu, zabava tek počinje. Koncertno slavlje godine započinje upozorenjem: »What you’ll believe to expirience as one of if not the best show of your lives I’ll consider at best as for mediocre!« što nipošto nije obećanje besmisla, jer su NOFX u tri desetljeća postojanja dokazali da im je samo perfekcija dovoljno dobra. 11 albuma koji su uslijedili nakon albuma Liberal Animation svjedoči o tome do posljednjeg akorda, a ovaj put momci oru ledinu superhitom albuma Pump Up The Valuum, a već uz prvi akord u Mikea doleti projektil piva, kojemu se ovaj put očito dobro raspoloženi zabavljač samo nasmiješi i žari savršenu izvedbu skladbe o prapovijesnim ostacima prošlosti, a ujedno postavlja prvi spomenik sastavu koji unatoč slavi ostaje vjeran samo sebi. Dinosaurs Will Die bila je krasna uvertira u večer, nakon koje je uslijedila sarkastično zajedljiva opaska glavnog grla sastava na račun frizura i odjeće, a dobro nagurana masa zaplesala je dalje divlji ples užitka i podređenosti kratkometražnoj huronskoj uz kratko odmjerenu minutažu skladbe Murder The Government, a starinsko razdoblje dominacije skatea, punka i alkoholizirane zabave sa skladbom Bob s albuma White Trash, Two Heebs And A Bean stilom i dosljednošću dočarava svaki akord izvanredno raspoloženog kvarteta. Prema pozornici polako se valjaju prvi valovi crowd surfera, koje ih mišićavi zaštitari dosljedno odbijaju i preusmjeravaju. Da su ženski vaginalni sokovi krasni za glađi vrat, pred skladbom Quart In Session obraća se mladom paru, kod kojeg je uslužnom dečku za vratom sjedila ljupka djevojka u suknjici, beskompromisni Mike, srkne malo hlapljive visokooktanske mješavine iz svoje čaše na stalku mikrofona i šou se nastavlja. Eric Melvin i El Hefe ugašeno furaju depilacijski tok dalje, a prvom skladbom s novog albuma, nazvanog Self Entitled, 72 Hookers, dokazuje se da su i noviji materijali vitalni i sposobni za dubinsku penetraciju u centar srca. Unatoč svemu, epicentar užitka treba tražiti u prošlim dostignućima, jer se nove tvorevine još nije bilo moguće posve uživati. Činjenica da bi na svijetu bilo više mira da se ljudi više tuku šakama i manje pucaju i zveckaju oružjem maskirana je dobrom mjerom humorističnih dosjetki. Punk In Drublic ostaje naravno apsolviraniji teren, a Seing Double In Triple Rock salvama ultra dovršenih rifova i ritmikom potpuno uzvalovi svaki kutak Cvetličarne. Alkohol je tekao potocima, a skladbe o alkoholu popraćene su dobrodušnim i dobrovoljnim podređivanjem pozivu vječne žeđi, a s albuma I Heard They Suck Live reggae ritmiku dočarava obrada izvanrednih Rancida s njihovom skladbom Radio. Asocijacijom na Boba Marleya i Wailerse ples se neočekivano nastavlja dalje. Kaos i razaranje koje uzrokuje krasna izvedba na repertoaru gotovo nezaobilazne skladbe Linoleum, hita s izvanrednog albuma Punk In Drublic, nakon čega slijedi malo crnog humora iz pera, odnosno satkanog alkoholiziranim umom nekadašnjeg debeljuškastog frontmena.
S cinističnim uvjerenjem da su bolji od svih, Mike za metu poruge uzima invalidnog fana u kolicima, kojemu čudo poskočnosti obećava kar dozom svog u backstageu pohranjenog kokaina, a nakon kratkog intermezza uzima si vrijeme za obračun s prokreacijom u skladbi Fuck The Kids, s albuma Coaster penetrira uvjerljiva izvedba skladbe Quitter, nakon čega slijedi hommage Ljubljani s novim tekstom skladbe What Now Herb? Ovaj put je Ljubiana (Herojuana), koja se rimuje s marihuanom taman dovoljno prikladna za buđenje pušačkih sentimenata ljubitelja zelenila, a NOFX gromkim pljeskom zarađuju još nekoliko skalpova više, barem što se domaće mladeži tiče. Manje su oduševljeni bili posjetitelji koncerta s hrvatske strane granice, jer je ovaj put navodno »drugi najbolji koncert europske turneje« bio upravo ljubljanski, a Zagreb je navodno »sisao« … Unatoč svemu zamjerki nije bilo, a atmosfera nimalo narušena. Da je upornost ključ uspjeha i da si, ako cijelu večer za vratom nosiš svoju srčanu odabranicu, njezin »bijač«, mladom paru, koji mu je očito upao u pijano oko, ponovno poručuje neispravljivi Mike, a ujedno prije izvrsne nove skladbe I Believe In Goddess priznaje da je i sam pokoran peti svoje domine. Wolves In Wolves Clothing je izgovor da su momci već pošteno nakljukani, a skladba 60 % punkoidnim countryjem kaže ono što je potpuna istina: »I don’t care how bad I fuck up / I care about how fucked up I get / I’m not your clown / I’m your dealer / And I’m holding three bindles of bullshit / And you’re buyin’ them ’cause you are addicted / To the pure and totally uncut.« Ovaj put je sjaj doduše zlatniji i krasniji, a okupani u znoju i gotovo potpunoj ushićenosti dočekujemo i meni najdraži komad večeri – skladbu Eat The Meek. »Why must we stay where we don’t belong?« Prokleto dobro pitanje – zašto? A u introspekciji usred moshanja na laktove se nepozvano lijepe čeljusti i rebra nametljivih uživatelja koji se za vaš osobni prostor nisu i neće obazirati. Krasan splet tijela i jednog jedinog uživalačkog duha u savršenom vakuumu prerano prekidaju upravo NOFX, koji potom uzimaju petominutnu stanku, a nakon salvi zviždanja i krikova vraćaju se na pozornicu. »Organizatori su zaprijetili da nas neće isplatiti ako vam ne odsviramo još nešto. Majku mu! Gore nego u San Franciscu!« pokušava prividnu nevoljkost zbog nastupanja izraziti enfant terrible sastava, toliko puta spomenuti attention whore Fat Mike, koji je barem gledljiv i slušljiv! Svoju antibushističku salvu politički aktivirane nevoljkosti potom ispjevaju Mattersville, prema Americi kritični Franco Un-American, a kruni ga skladba We Called It America. Finale je bilo u znaku posljednjih atoma energičnosti, tijela su se valjala prema ogradama i zaštitarima, koji su kao brana od mišića i brutalnosti pokušavali obraniti neosvojivost pozornice, a nekolicini se ipak uspjelo probiti do pozornice. Stickin’ In My Eye, pjevni hitić albuma White Trash, Two Heebs And A Bean nastavlja se s Valiumom nadahnutim Bottles To The Ground, a nakon bučno pozdravljenog punko-drublićnog The Brews uslijedio je veliki finale skladbom Kill All The White Man, posljednji pozdrav i »fakof« publici, nakon čega se NOFX opraštaju od Ljubljane.
Ali ne zauvijek, nadam se, jer neutješenih te večeri nije bilo. Zadovoljstvo potpuno nasmijanih i alkoholom opijenih mladih umova bilo je potpuno, a NOFX su potvrdili svoj primat nositelja baklje najbolje punk zabave, kojoj nitko ne može parirati. Unatoč svim hvalospjevima kalifornijskim zvijezdama, ne bih zaboravio ni naše europske bisere. Kao spojni član barem u mojim su se očima kvalitetno odrezali i Barb Wire Dolls, domaći aduti uzbudljive HC melodike, izvrsni Golliwog pak su u mom srcu raspirili još veći i jači plamen ljubavi prema tom ribniškom bendu. Hinjenih emocija ta izvanredna uvertira u novo obećanje punkoidnih praznika (ili pak konačan oproštaj od ovogodišnjih) nije dopuštala ni u kojem pogledu, dakle. Tko dakle ovaj put nije bio u Cvetličarni, neka to sam zapiše iza uha. Čak i da je došao, nema jamstva da bi se u do kraja nabijenoj dvorani za njega našlo mjesta, a ja sam nakon tako masovnog i dobro posjećenog koncerta željan i kakve repriza u budućnosti. I to ne samo onda kad na pozornici stoje zvijezde iz prve lige. Malo više strasti, uzvišenosti i podrške zaslužuju i kvalitetni radnici, na koje dosad možda još niste pomislili, a koji će vam rado uliti u uši malo više svježine, elana i strasti nego onih nekoliko koji se nakon zlata, hvalospjeva i uspjeha manje zauzeto bore protiv rutine i dosade, jer je s punom guzicom uvijek lakše srati nego na tešče. Po tome kako su primljene nove i stare stvari s NOFX repertoara treba barem tiho prišapnuti: »Na starim lovorikama se ne može vječno udobno ležati,« a ujedno je istina i da veterani s 30-godišnjim stažem više ne trebaju dokazivati. Oni su franšiza koja se prodaje sama za sebe, a nakon koncerta, koji je po mom mišljenju bio još bolji od posjeta prvih punk praznika prije nekoliko godina, ujedno se nadam da će se iskustvo još jednom ponoviti, jer dobrog nikad nije previše, zar ne?
Setlista
GOLLIWOG:
1. My Philosophy
2. Places
3. Deception
4. Serotonin + Corporate
5. Solitary Confinement
6. Make My Day
7. Rain Of Ruin
8. Factory
9. Optimus Prime
10. Xanax
11. Lovers + Tomorrow
BARB WIRE DOLLS:
1. Destroyer Boy
2. Walking Dead
3. World On Fire
4. Wild Child Diamonds
5. I Wanna Know
6. Your Escape
7. Devil’s Full Moon
8. Revolution
NOFX:
1. Dinosaurs Will Die
2. Murder the Government
3. Bob
4. Quart In Session
5. 72 Hookers
6. Seeing Double at the Triple Rock
7. Radio (Rancid cover)
8. Fuck the Kids
9. Linoleum
10. The Quitter
11. What Now Herb?
12. Herojuana
13. I Believe in Goddess
14. Eat the Meek
15. Mattersville
16. Franco Un-American
17. Champs Elysées (Joe Dassin cover)
18. Stickin’ in My Eye
—dodatak—
19. 60%
20. We Called It America
21. Bottles to the Ground
22. Perfect Government (Mark Curry cover)
23. The Brews
24. Kill All the White Man
Galerija slika
