Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Genesis
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1993
Ocjena: 3/5
Drugo koncertno izdanje s turneje “We Can’t Dance” nakon “The Way We Walk – Volume One – The Shorts” (1992) ujedno je peti koncertni album grupe koji sadrži njihove duže skladbe. To su one progresivne, kompleksnije kompozicije među kojima su i njihovi legendarni progresivni epovi, koji će privući pozornost i ljubitelja njihovih klasičnih radova, odnosno tradicionalnih fanova i ljubitelja progresivnog rocka. Lijepo je spoznati da je grupa još uvijek mogla odlično svirati svoja bolja djela, ako je to htjela. Ali nemojte od popisa skladbi očekivati previše, jer to su ipak bili “oni” Genesis.
Izbor tih dužih, uglavnom progresivnih, kompozicija nije baš sretan, jer se uglavnom fokusira na duže kompozicije iz njihova “pop” razdoblja (s njihova tri komercijalno najuspješnija albuma: Genesis (1983), Invisible Touch (1986) i We Can’t Dance (1991)), dok su njihova najbolja djela svedena na skup skladbi nazvan “Old Medley”. Iako mu uspije oživjeti nešto stare magije, gorak okus koji “Old Medley” ostavlja pri slušanju ipak ostaje, jer s tom “lijepljevinom” njihovih legendarnih djela ne uspijeva zadovoljiti prosječnog ljubitelja grupe. Unutra su doduše pojedini središnji dijelovi remek-djela kao što su “Dance On A Volcano” (A Trick Of The Tail, 1976), “The Lamb Lies Down On Broadway” (The Lamb Lies Down On Broadway, 1974), “The Musical Box” (Nursery Cryme, 1971) (tu moram pohvaliti Collinsovu iznenađujuće dobru vokalnu interpretaciju te Gabrielove klasike u završnim stihovima), “Firth Of Fifth” te “I Know What I Like” (obje Selling England By The Pound, 1973). U zadnjem dijelu “medleya” čak čujemo i neke dijelove, odnosno stihove hit skladbi kao što su “That’s All”, “Illegal Alien” (obje Genesis, 1983), “Your Own Special Way” (Wind And Wuthering, 1977) te Follow You Follow Me” (And Them There Were Three, 1978), što može zbuniti mnogog fana grupe, i prog i pop. “Old Medley” je doduše na svoj način lijep dokaz da grupa nije zaboravila svirati svoja najbolja djela, no njihovo pretvaranje u neku vrstu kolaža gotovo djeluje kao bogohuljenje. Očit znak da je grupa bila umorna od svoje moćne prošlosti te da je, umjesto da se malo više potrudi, sve lijepo zapakirala u “lijepljevinu”. Grupa se bolje pokazuje na svojim dužim prog-pop skladbama iz 80-ih te s “We Can’t Dance” (1991). Ova koncertna verzija “Driving The Last Spike” (We Can’t Dance, 1991) ima odlične bubnjeve Chestera Thompsona i bolja je od studijske, iako Collins završne stihove otpjeva u nižem tonu. “Domino” (Invisible Touch, 1986) također je poboljšana jer umjesto elektroničkih bubnjeva, koji su bili na studijskoj verziji, ima živi zvuk odličnih Thompsonovih bubnjeva, iako u središnjem dijelu skladbe i dalje sadrži dio na bubnjarskoj ritam mašini, koji je ipak sastavni dio te skladbe. Posebno oduševljava odlična verzija “Fading Lights” (We Can’t Dance, 1991), Collinsova oproštajnog epa, koji blista u svoj svojoj melankoliji. Središnja instrumentalna sekcija je fenomenalna, posebno Collinsovi bubnjevi (dakle onaj dio kad se ispred mikrofona premjesti za bubnjeve) te odlične Banksove solaže na klavijaturama. A kad Rutherford završi svoj instrumentalni dio na gitari, Collins se ponovno vraća pred mikrofon da otpjeva završni stih, što predstavlja vrhunac cijelog snimka. “Home By The Sea/Second Home By The Sea” također je odsviran bolje nego u studijskoj izvedbi jer sadrži “žive” akustične bubnjeve. Posebno oduševljava instrumentalna sekcija na “Second Home By The Sea” te odlična interakcija između Collinsovih i Thompsonovih bubnjeva. Završni dio “Druem Duet” zapravo je bubnjarska kompozicija za koju su zasluge međusobno podijelili i Collins i Thompson. Za razliku od sličnih bubnjarskih dvoboja, “Drum Duet” je kompozicija jer ima nekoliko bubnjarskih dijelova odsviranih istim redoslijedom između oba bubnjara te nekoliko u kojima jedan drugome “odgovaraju”, ako hoćete, u nekakvom bubnjarskom obračunu.
Naravno, za sve ljubitelje progresivnog rocka i klasičnih Genesisa nedostaju oni pravi zalogaji kao što su primjerice (cjelovite verzije, naravno) “The Knife”, “Watcher Of the Skies”, “Cinema Show” ili “Supper’s Ready”. Ipak, od oba koncertna izdanja “The Way We Walk” ovo je nedvojbeno bolje. Sadrži naime one bolje, kreativnije kompozicije grupe, koje dokazuju koliko veličanstvena je ona još uvijek mogla biti, ako je to htjela. Album je i prikladan flaster za sve one ljubitelje grupe koji ne žele kvariti uši njihovim pop stvarima s prethodnog koncertnog albuma i koji su već od početka 80-ih čeznuli da se grupa jednom vrati tamo gdje pripada – u progresivni rock. “The Longs” je naravno daleko od onoga što bi si prosječan ljubitelj grupe poželio, ali ipak predstavlja dostojan kraj Collinsove ere i dokaz da trio unatoč svemu nikad nije zaboravio svoje korijene. Tko bi pomislio da će se Collinsovo razdoblje s grupom završiti koncertnim albumom kompleksnijih kompozicija?
Postava
Phil Collins – vokal, bubnjevi, udaraljke
Mike Rutherford – gitara, bas gitara, prateći vokal
Tony Banks – klavijature, prateći vokal
Gostujući glazbenici:
Daryl Stuermer – gitara, bas gitara, prateći vokal
Chester Thompson – bubnjevi i udaraljke
Produkcija
Nick Davis, Robert Colby i Genesis
Popis skladbi
1. Old Medley (19:31)
Dance On A Volcano
The Lamb Lies Down On
Broadway
The Musical Box
Firth Of Fifth
I Know What I Like
2. Driving The Last Spike (10:17)
3. Domino (11:20)
part 1 – In The Glow Of The Night
part 2 – The Last Domino
4. Fading Lights (10:54)
5. Home By The Sea / Second Home By The Sea (12:16)
6. Drum Duet (6:06)
Trajanje albuma: 70:27
