Mjesto: Casino Velden / Velden am Woerthersee / Austrija
Datum koncerta: 10.07.2007
Broj posjetitelja: 1000
Ljubazni turistički gradić Velden am Woerthersee (Vrba na Koruškom) u Austriji ističe se time što je sve lijepo pometeno, pospremljeno i namirisano. To je svijet živopisnih svjetala koja oživljavaju tek kad se spusti mrak. I tu se našla dva velika plava autobusa parkirana ispred Casino Velden, kojima se na svojoj turneji zaustavljaju Living Colour i počašćuju nas svojim posjetom. Pokušavao sam povući paralele s posjetom Johna Lawtona (ex-Uriah Heep) na Bledu prije nekoliko dana (isto turistički gradić, isto uz jezero, isto imaju casino, itd…) ali nikako nije išlo. Austrijanci su naime iznenadili odazivom i u dvoranu ih se nagurilo dobrih 1000, a blejsko iskustvo je po jadnoj posjećenosti u tome svjetlosnim godinama daleko.
Living Colour nikamo se nije žurilo. Čekali smo ih do 21.45, kad su krenuli zanimljivom reggae verzijom skladbe Type (album “Time’s Up”), u kojoj su počeli marljivo zagrijavati glasnice, bicepse i prste. Ambijent je bio uzbudljiv! Osjećao sam se kao u steriliziranoj čašici jogurta. Kakva improvizacija u nuždi i gdje su za Living Colour vremena posjeta velikih dvorana? Srećom nije bilo ograde, pozornica je bila niska, tako da smo bend zapravo imali kao na dlanu pred sobom. Ne treba ni nagađati da su se Austrijanci na nastup odazvali opet kao i obično. Ledeno hladno. Između točaka uglavnom su pristojno pljeskali. Malo više vruće krvi pokazali su tijekom najvećih hitova grupe (Middle Man, Glamour Boys, Love Rears His Ugly Head i naravno Cult Of Personality), a dogodilo se čak i to da je priličan svežanj znatiželjnika tijekom koncerta napustio dvoranu.
Dečki su odrasli za 14 godina otkako su nastupili u ljubljanskoj Hali Tivoli, kad su bili na vrhuncu. Tamo je Corey Glover nosio plavi hokejaški dres, penjao se po monitorima, skakao s njih, ostala trojka bila je užarena do krajnjih granica… Dvorana je bila nabijena, tadašnja publika, koja je uz popularne Living Colour odrastala na zvukovima grungea i thrasha, uzavrele krvi…. Bilo je magično…
Velden am Woerthersee 14 godina poslije ponudio je malo drukčiji pogled. Koncertni Corey, koji je navukao kapicu u stilu ex-YU filmske zvijezde Miodraga Petrovića – Ćkalje, dobio je malo podbradka, trbušić i radije se smireno šetao po pozornici te mekano ljuljao u ritmovima svoje ekipe. Vernon je većinu koncerta presjedio na svojoj lijevoj poziciji, dreadlocksi su za njega prošlost, na glavi kapa kubanskih pobunjenika, ali ipak i dalje poderane traperice (kao nekoć u Hali Tivoli) i dvije iste Hammer gitare, otrcanih tijela, s kojih su se na rubovima već poprilično ljuštili boja i lak… Čovjeku je u tom vremenu popustila sklonost sviranju kroz najluđe gitarske efekte, najviše takvih ludosti na pozornici danas kod Living Colour zadržao je Doug Wimbish, koji je svoju plejadu pedala s efektima unovčio pri kraju u produženom jamu tijekom pjesme Flying, kad se prihvatio otkačenog soliranja na bas gitari. William je u novom vremenu, što se Living Colour konfekcije tiče, od cijele četvorke zadržao najviše “živopisnosti”.
Bez obzira na to što su godine prošle i što smo svi malo odrasli, Living Colour su pojeli dvoranu! Na pozornici su uvjerili da im je stalo do čistog užitka! Praktički svaka je skladba na pozornici bila glazbeno nadograđena, duhovito oplemenjena Dougovim ili Vernonovim trikovima, ludim prijelazima, u kojima dečki ni na trenutak nisu izgubili tijesan kontakt, koji im omogućuje izvrsno zamjećivanje i osjećanje jedni drugih na pozornici. Vernon je namjerno udarao akorde podignute ili spuštene za pola tona, koji su svojom disperzijom zapravo punili zajednički zvuk, svirao je solo bijesno i brzo, a istodobno puno senzualnosti! Pristupi nisu skrivali utjecaje Jimija Hendrixa. Koncert je bjesnio kao masivni lavinasti “groove” kroz cijela dva sata, a momci su još jednom pokazali da im je teško tko ravan u njihovu nadnaravnom stapanju elemenata jazza i rocka, koje su kroz urođenu ritmičku perfekciju doveli do točke koja je publici ponudila jedinstveno stapanje s vibracijom funk erotike. Na pozornici su majstorski i na svoj način spojili snagu i preciznost s elementima nepredvidljivosti i spontanosti. Jednostavno! Tijekom svih tih godina dobro se poznaju i scenska kemija radi!
Living Colour su, kako bi podigli ljude na noge, nakon Type naravno postavili Middle Man (album “Vivid”), kojem je slijedio funky instrumental Funny Vibe (album “Vivid”), koji je meni osobno bio jedno od iznenađenja u set listi. Posebno je godila bijesna Go Away (album “Stain”), prije koje je Vernon objasnio o čemu govore njezini stihovi, posve uglađeno i s naglašenom osobnom notom, bez ikakvog huškanja i upiranja prstom u bilo koga. O iskorištavanju crnog kontinenta (Afrike) od strane država “razvijenog” dijela svijeta. Kod skladbe Bless Those glavni je vokal preuzeo vražji Doug Wimbish, koji je tijekom koncerta pucao od viška energije, a William Calhoun mu u tome nikako nije ostao dužan. On je gotovo srušio set bubnjeva svojom tučom razornih i sonički brzih orkanskih zamaha.
Nakon dobrih 10 minuta Williamova divljanja, dečki su nas probudili u stvarnost slatkim hitom Love Rears His Ugly Head, kojem je slijedila skladba Flying s ploče “Colleidoscope”, koju su dečki u svom poznatom stilu majstorski razvukli. Glover je najavio početak jamma stihovima Heroes (David Bowie), a potom je slijedio bas solo Douga Wimbisha, koji je zvuk na bas pedalama namjestio praktički blizu zvuka električne gitare. Vernon je, s druge strane, trebao poprilično svog znanja da bi spretno hvatao akordima spontano razuzdanog kolegu na suprotnoj strani. Za kraj redovnog dijela dečki su odsvirali žarku Time’s Up i izgubili se u backstageu. Pri povratku na pozornicu naravno nije trebalo posebno nagađati što će prionuti svirati! Cult Of Personality. Glover je napokon skinuo sunčane naočale i njegov je kontakt s masom barem u posljednjim koncertnim minutama dobio na noti iskrenosti! Naposljetku se čak i šačica publike pod pozornicom otkopčala uz vražji zimzeleni hit. No očito je dečkima bilo dosta sviranja! Na set listu bila je uvrštena The Beatles obrada Tomorrow Never Knows, ali su je izostavili. No s odlukom ostalih članova sastava nije se složio William, koji je tako, nakon što su nas ostali već napustili, svirao sam dalje svoj drugi solo. Očito je čovjeku bilo zaista dobro i bio je još željan sviranja. A okrenula su se čvrsta dva sata. Prošlo je kao da je netko mignuo. Living Colour – trenutak kad živopisni glazbeni intenzitet nikako ne izostaje. Jedinstveni zametalizirani funkoidni jazzy projektil za sve izgladnjele duše koje su zaboravile što je to elementarni ritam groove! Dobro jutro! Living Colour i dalje ostaju u prezentaciji toga nerješiva zagonetka i danas, izvan svoje popularnosti devedesetih. Godi njihova jednostavnost. Dođu i uživaju. Bez glumljenja princeze na zrnu graška. Tu je samo spontanost koja spontano razoružava.
Setlista
1. Type
2. Middle Man
3. Funny Vibe
4. Wall
5. Sacred Ground
6. Memories Can’t Wait
7. Glamour Boys
8. Go Away
9. Bless Those
10. Ignorance Is Bliss
11. Drum solo I.
12. Love Rears His Ugly Head
13. Flying (incl Heroes, bass solo)
14. Time’s Up
—dodatak—
15. Cult Of Personality
16. Drum solo II.
Galerija slika
