Lovely Days festival 2007

 

 

COLOSSEUM: 17.30 – 19.00

Nakon što su me Blood Sweat & Tears, odnosno grupa koja si danas prisvaja to ime, ostavili u potpunom nebu zbog izvrsnog nastupa, uputio sam se na mjesto nastupa legendarne jazz rock fusion ustanove Colosseum. Gledanje grupa u “cvjetnoj” dvorani bilo je samo za najhrabrije, koji su bili spremni na nekoliko sati žrtvovati svoj dišni sustav dimu i sparini, jer je prozračivanje bilo očajno, a posljednje postotke kisika potrošila je do ruba dvorane nagurana publika. Unatoč nimalo poticajnim okolnostima koje su vladale na “mjestu zločina” s izuzetnom sam se lakoćom odrekao gledanja nastupa gospođe Suzanne Vega, koja je za to vrijeme na vanjskoj pozornici zagrijavala najrazneženije posjetitelje priredbe.

Tko god je barem jednom bio na nastupu Colosseum, zna da je riječ o grupi koja iz sebe uvijek iscijedi sve što se da i još preko toga, što je za njihove godine sigurno više nego respektabilno postignuće, pa sam opravdano opet očekivao pravu pašu za uši. Pradjedovi progresivnog rocka prvi su me put šokirali već prije tjedan dana, kad su zajedno s Man nastupili u Celovcu i pokazali kako se nekoć svirala glazba, kad se praktički sva glazba snimala dušom i srcem. Colosseum su ovaj put naravno primjereno skratili izbor skladbi i prilagodili ga vremenskim ograničenjima festivala. Unatoč tome mogu reći da su u nekim segmentima ostavili još bolji dojam nego u Celovcu, barem što se tiče instrumentalnih izvedbi. Ovaj su put počeli kar s omiljenim blues/hard rock razbijačem “Skellington” (Colosseum Live, 1971), gdje se publici predstavila cijela postava, sastavljena od samih legendi rock zanata. Stari poglavar Jon Hiseman, skriven iza svoje hrpe činela (kojoj bi se sigurno divio i neki Phil Collins), budno je ispod sebe pratio što radi njegova žena Barbara Thompson, koja se cijelo vrijeme vrtjela na svom saksofonu (njezino neprestano vrtnjenje nažalost je posljedica Parkinsonove bolesti), legendarni orguljaški brzoprsti Dave Greenslade (uz Hisemana jedini originalni član, dobro poznat i po svojoj solo karijeri i vlastitoj grupi), gitarski bog Clem Clempson (neki ga se najviše sjećaju kao člana Humble Pie nakon odlaska Petera Framptona), svestrani basist Mark Clarke (kojeg kao suautora skladbe “The Wizard”, legendarne ode slobodi, najviše poštuju ljubitelji Uriah Heep, čiji je član bio samo nekoliko tjedana) i središnja karizma sastava – lijepo uhranjeni i izbrazdani, ali izuzetno simpatični gospodin Chris Farlowe (ex-Atomic Rooster). Potonji se za mikrofonom svojim “soul” vokalom kezio i grmio kao da je upola mlađi. Colosseum su u osnovi blues bend pa u njihovim nastupima obično uživaju i ljubitelji prljavih zvukova, bluesovske agonije i srdžbe i progresivno rockovski sanjari kojima više leže duge instrumentalne dionice, improvizacije i mekan, fin zvuk klavijatura kojim gospodin Greenslade svakako ne škrtari. I ovaj su put svoju instrumentalnu fuziju bluesa, jazza i hard rocka nadograđivali opsežnim solažama pa čak i nekim improvizacijama. Tako su skladbe proizašle iz bluesa i hard rocka, poput primjerice “Tomorrow’s Blues” s njihova posljednjeg studijskog albuma, odveli na mnoge eksperimentalne izlete. Ponajprije kroz opsežne jamove između Clempsona i Clarkea kao i razbarušenih Greenslaedovih solaža. Vrhunac hard rockerski usmjerenih dijelova bila je vrlo dobra izvedba njihova hita “Walking In The Park” (prvijenac Those About To Die, 1969). Nakon toga uslijedio je teško očekivani “odklop”. Hiseman je ispričao priču o tome kako je 1969., kad je na televiziji gledao čovjekovo slijetanje na Mjesec, odlučio odgovoriti na slavni Armstrongov citat o “malom koraku za čovjeka i velikom za čovječanstvo”. Zato je sam napravio “velik korak za rock glazbu” i napisao “Valentyne Suite”, koja nije samo najbolje djelo u povijesti grupe, nego jedno od najvažnijih i najboljih u priči o progresivnom rocku. Farlowe je za to vrijeme opet mogao otići na pivce, jer su tada gospoda (i gospođa naravno) do kraja otkrili svoj potencijal. Legendarna jazz rock fusion suita u svoj se veličini ponovno oživjela i emocije koje su me tijekom njezine izvedbe preplavile nisu bile mnogo daleko od potpune blaženosti. Takav perfekcionizam i pretanak osjećaj za stvaranje izvrsne atmosfere koji ti starci još uvijek posjeduju više me puta ostavio bez daha.

Za dodatak je uslijedio još i monstruozan bubnjarski solo gospodina Hisemana kojim je čak i svog jazzovskog kamerada, gospodina Phila Collinsa (kojeg sam nedavno također imao čast vidjeti na djelu), ostavio žednog preko vode. Hisemanov solo bio je bez sumnje jedan od najboljih bubnjarskih solo nastupa kojih se sjećam iz svojih koncertnih pustolovina. No, cijela se postava još posljednji put zajedno predstavila na blues/hard rock anthemu “Lost Angeles” (The Graas Is Greener, 1970), gdje je Farlowe do kraja pustio svoje vokalne konje i ostale članove posjeo na razigrani hard rockerski vrtuljak. Colosseum su me i ovaj put posve osvojili i još jednom me očarali svojom profesionalnošću, uigranošću i izvrsnim kontaktom s publikom. Legendarni dedeki očito se doista stare kao dobro vino, što su stariji, to su bolji (inače pomalo drska tvrdnja za nekoga tko se rodio kad su njihovi najkreativniji dani već odavno bili prošli i tako nikad nije mogao vidjeti njihove tadašnje nastupe, ali ipak bi se po mom mišljenju i mnogi rockerski “starci” složili sa mnom).

Jedina pomalo nespretna stvar tijekom nastupa dogodila se gospođi Thompson, kad tijekom kultnog instrumentala “Theme From An Imaginary Western” nikako nije uspjela ugoditi sopran saksofon i dugo je puhala u prazno, ali se nije dala smesti i taj je spiks prebrodila kao prava profesionalka. Dopustit ću si ovaj put i jednu pomalo kiselu primjedbu na račun imidža većine članova, jer su oni, osim očito uvijek odlično raspoloženog Clarkea, koji je za tu priliku odjenuo svečanu košulju i kravatu, bili odjeveni posve identično kao u Celovcu. Inače je to nekakva ustaljena praksa grupa njihove generacije, koje još i danas žive gotovo isključivo za svoju glazbu i kojima su razni modni trendi deveta briga, što sigurno prate i s lijepom mjerom sarkazma na račun sveopće izumjetničenosti koja vlada u današnjoj popularnoj rock glazbi. Mnogo bi više o tome imao reći i poglavar sljedeće nastupajuće grupe, koja je bila jedan od triju glavnih razloga što sam se našao na festivalu.

COLOSSEUM setlista:
1. Skellington
2. Morning Story
3. Tomorrow’s Blues
4. Theme From An Imaginary Western
5. Walking In The Park
6. Valentyne Suite 
—dodatak—
7. Drum solo
8. Lost Angeles

JETHRO TULL: 19.40 – 21.10

Tko me poznaje, zna da su Jethro Tull jedna od mojih najdražih grupa, pa ako je ikako moguće, činim sve što je u mojoj moći da prisustvujem njihovu nastupu, ako se već nađu u logistički koliko-toliko dostupnom mjestu. Neuništivi Ian Anderson, i danas glavni kandidat za najčvršćeg rockera svoje generacije, uspio je očuvati legendu o Jethro Tull i u 21. stoljeću i unatoč tome što je njihov stvaralački faktor pošteno zaspao, jer na njihov novi album čekamo već osam godina, odlazak na koncert Jethro Tull događaj je koji je još uvijek obveza i za sve one glazbene ljubitelje kojima progresivni rock obično nije posebno pri srcu. Kad sam krajem lipnja gledao njihov nastup u Pordenoneu, majka priroda grdno im je podvalila i nakon opsežnog pljuska za kraj veselja još i pokrenula munju koja je oduzela glavni kabel i prekinula struju. Ian i njegovi kamerati bili su tako primorani oprostiti se samo nekoliko minuta prije nego što bi nakon završetka regularnog dijela uslijedio dodatak. Inače vrlo pristojan (ali ne i prvoklasan) nastup tako je završio s gorkim okusom. Ovaj je put strah od nečeg sličnog bio posve suvišan jer je njihov nastup protjecao u dvorani koju su pola sata prije do vrelišta doveli izvrsni Colosseum. Za to su vrijeme vani s nastupom već počeli Barclay James Harvest featuring Les Holroyd (za one koji ne znaju; riječ je o jednom od dvaju bendova koji si prisvajaju ime BJH, dok gitarist i klavijaturist izvode njihova rana progresivno simfonijska djela, tankoglasni basist “šarmira” ponajprije svojim AOR (više-manje) tvorevinama). Budući da to nisu bili oni pravi BJH, nisam ni najmanje žalio što ih nisam pogledao. Gledanja Jethro Tull odrekao bih se (možda!) samo kod ponovnog okupljanja sve trojice BJH nergača jer ih još nikad nisam gledao.

Napravio bih doista salamensku pogrešku da sam ostavio na cjedilu Iana i njegovo preširno društvo jer sam bio uvjeren da ću, unatoč pošteno nagurnutoj, sparnoj i duhanskim dimovima zaplinjenoj dvorani (zanimljivo, to je bilo već drugi put, a ne i posljednji, da sam se tijekom njihova nastupa kuhao kao u kotlu), biti svjedok uigranog nastupa grupe koja te jednostavno nikad ne može razočarati. Jedan od roadieja došao nas je čak dvaput upozoriti da kremeniti škotski starac ima probleme s ugađanjem flaute pa se čekanje na dolazak grupe malo oduljilo. Općenito su roadieji ovaj put posve zakazali, jer je Martin Barre, najpoštovaniji među previđenim gitaristima u povijesti rock glazbe, morao sam ugađati gitaru. Tako su svi članovi grupe osim Iana bili na pozornici već prije nego što su se ugasila svjetla, što svakako nije bio najprikladniji početak nastupa.

Pravi šok uslijedio je u trenutku kad su instrumentalni uvod u “Living In The Past” (s istoimenog kompilacijskog albuma iz 1972.) počeli svirati kar bez svog “kapetana”. U trenutku dok sam to gledao i već me počela hvatati panika da slučajno ne prisustvujem prvom nastupu bez poglavara u povijesti grupe, što bi naravno bila sramota bez presedana, na pozornicu je razigrano doplesala živa legenda svog posla s nezaobilaznom flautom, prslukom i gusarskom maramom. Ian je kao pravi vođa i scenski čarobnjak svojom nevjerojatnom karizmom i energijom za sobom u tren povukao i ostale članove, koji su isprva djelovali vrlo suzdržano i čak pomalo mrzovoljno. Uz dva stara prijatelja, Barrea i bubnjara Doanea Perryja, društvo su mu pravila još dva nova člana, basist David Goodier i klavijaturist John O’ Hara (koji izgleda kao stariji brat blizanac Stevena Wilsona (Porcupine Tree)). Oba nova člana uvjerila su me već u Pordenoneu da je Ian tim potezom poboljšao cjelokupni zvuk grupe u odnosu na njihove prethodnike. Nakon što je svojim uvijek energičnim puhanjem uspio “probuditi” svoje kamerade, po publici ubacio niz za njega karakterističnih izbuljenih pogleda i zaplesao na jednoj nozi, čovjek se bacio na prvu od svojih šaljivih anegdota kojima više-manje uspješno zabavlja publiku od pamtivijeka.

Kad je zgrabio akustičnu gitaru i najavio legendarnu skladbu koju je (u Ianovoj fikciji, naravno) napisao 8-godišnji dječak Gerald Bostock, počelo je sasvim ozbiljno. Svaki je fan naravno odmah znao da je riječ o “Thick As A Brick” (istoimeno konceptualno remek-djelo iz 1972.), najambicioznijoj tvorevini u njihovoj karijeri, koju su naravno i ovaj put poprilično skratili. Unatoč tome odsvirali su sve glavne aranžmane i iako Ianov glas nije više ono što je nekoć bio (osobito kod starijih skladbi), ovaj se put opet vrlo dobro snašao. O’ Hara se udobno snašao i na harmonici, a Goodier se povremeno uhvatio i ksilofona. Svestranost na svakom koraku, ukratko. 10-minutna izvedba “Thick As A Brick” bila je sigurno jedna od najboljih izvedbi cijelog nastupa. Sljedeću je skladbu Ian popratio svojim karakterističnim humorom, “da je riječ o posve novoj skladbi koja je posvećena omiljenoj pivnici klavijaturista Johna O’ Hare i izaći će i na njihovu albumu”. Već sam se u Pordenoneu uvjerio da je “Donkey And The Drum” izvrstan instrumental s mnogim utjecajima orijentalne glazbe (što je inače karakteristično za većinu djela s njihovih posljednjih dvaju albuma) i ni ovaj put nisu zakazali u uvjeravanju da su još uvijek sposobni stvarati prvoklasne tvorevine. Uslijedio je još jedan mnogo, mnogo poznatiji i omiljeniji instrumental s albuma “Stand Up” (1969), koji Ian uvijek popraća drugačijom duhovitošću na račun “skrnavljenja” klasičnog remek-djela J. S. Bacha. Ovaj ga je put vječni šaljivdžija nazvao kar porno jazz. Novije izvedbe te Tull klasike sadrže dodatni uvod na flauti i tako je bilo i ovaj put, nakon čega su se Ianu pridružili i ostali, izvrsno uigrani članovi među kojima je nešto više distorziranih upada dopustio i dobro raspoloženi Martin. Na redu za preparaciju u novom obliku bila je stara zloglasna vještica “Mother Goose”, koja je po mom mišljenju bila kar vrhunac večeri. Već sam način na koji Ian predstavi izvedbu te tvorevine jamči lijepu mjeru smijeha, osobito svima onima koji je čuju prvi put (nekoliko riječi naravno uvijek zamijeni). Dok je tjerao golemog Doanea za male bongose, uz koje je djelovao ne malo komično, Martin i John zgrabili su, svaki svoju, pišćalku. Obje su bile različitih veličina, s tim da je Johnova bila kraća. Ian je to u tren popratio onim “pa veličina nije važna, zar ne, cure”. Nakon čega je zbog neodobravanja jedne od djevojaka ispod pozornice ustanovio “da je važna” i pokušao dovesti mršavog klavijaturista u neprilku. Što se izvedbe tiče, bila je to čista bajka jer su joj dodali još nekoliko novih aranžmana za koje se čini kao da su ih smišljali usput, za svaki koncert posve drugačije.

Nakon toga opet su zasvirali na hard rockerske note i prihvatili se još jedne prastare klasike “Nothing Is Easy”, za koju je Ian rekao da “ima ritam za koji bi i Status Quo ubijali, ali ih na sreću nema ovdje”. “Nothing Is Easy”, koja vrijedi kao jedno od najdugovječnijih i najomiljenijih djela njihova koncertnog repertoara, uspjela je do kraja zagrijati i sve sijede brade koje su je imale priliku čuti još pri njezinu izlasku. Ian je opet izazvao salve smijeha kad je progovorio o tome “da su Britanci nekoć imali kralja koji nije bio kralj Blair, nego kralj Henrik VIII, koji je uz umjetnost cijenio i sijecanje glava svojim brojnim ženama i da je sljedeći instrumental posvećen njegovu vremenu”. Na redu je bio barokni madrigal koji je originalno izašao kao “King Henry’s Madrigal”, ali je Ian nedavno otkrio da se skladba zapravo zove “Past Time With Good Company”. Zanimljivo da je ta srednjovjekovna folk rockovska poslastica, ponajprije za sve ljubitelje grupa kao što su primjerice Gryphon, zaslužila jedan od najbučnijih pljeskova večeri. Na redu je bila Martinova solo točka “After You After Me” s njegova albuma “Stage Left” (2005), u kojoj je opet dokazao koliko je podcijenjen gitarist. “Lancelota” su ovaj put za promjenu transparentima poticali obožavatelji (i obožavateljice, naravno), što je Ian odmah primijetio i dobacio mu masnu šalu na račun. Gospodin je doista neumoran u svojim šaljivdžijanjima.

Sljedeći je instrumental najavio kao izvorno djelo Leonarda Bernsteina i zvučnu podlogu filma “Priča sa zapadne strane” u kojem glumi John Wayne (potonjeg je “pogodio” tek nakon što je spomenuo i preostala dva američka heroja Toma Hanksa i Stevea McQueena). Glavni aranžman pak je, po Ianovim riječima, vjeran verziji koju je uglazbio legendarni klavijaturski čarobnjak Keith Emerson, još u svojim vremenima kod The Nice, kojem je posvećena i ta izvedba. Osobno nisam previše oduševljen što grupa koja u svojoj povijesti nije stvorila praktički gotovo nijednu obradu, na koncertima umjesto klasika svira dobro poznate glazbene himne, ali zbog doista izvrsne izvedbe bio sam im ovaj put spreman progledati kroz prste. Ian je sljedeći glazbeni desert popratio sarkazmom da “je sada na redu naše najpoznatije djelo, koje se zove “Stairway To…oprostite…”Smoke On…. “Smoke On Aqualung!”. Pedofilski skitnica s uništenim grlom naime je dobio posve novi uvodni aranžman, takoreći posve novo ruho, koje je ponajprije plod Ianove flaute, koje u klasičnoj verziji nema. Taj je aranžman, utemeljen ponajprije na klavijaturama i flauti, bio izvrstan i dug gotovo koliko i izvorno djelo. Unatoč tome naravno su se prihvatili i klasične, na paklenom gitarskom rifu začinjene, verzije, koja je publiku napokon dovela u potpuni delirij. “My God”, trenutak kad Ianov cinizam doseže vrhunac i otvoreni napad na religiozne ustanove, i nakon svih tih godina još je uvijek moćna skladba i jedan od gospodinovih najviše “zvjezdanih” trenutaka. Uz pristojnu vokalnu predstavu ovaj je put pomalo “pretjerivao” sa završnim solažama na flauti (odn. puhanjima) pa ga je nakon petog zvižduka na kraju kar “savilo” i zastenjao je od boli. Sve je to naravno bila samo šala odn. dio njegove scenske predstave. Nastup se polako bližio kraju, a na redu je bila još jedna “priča s istočne strane”. Epska “Budapest” jedno je od rijetkih djela nastalih u 80-ima koje još i danas uživa status klasika. Također je, unatoč njezinoj dužini, gotovo nikad ne skraćuju. Tull su taj emocionalni progresivni ep odsvirali kako se i spada i zaslužili duge ovacije i nakon što su napustili pozornicu.

To je pak trajalo samo kojih slabu minutu, jer je John O’ Hara već sjeo za klavijature i počeo svirati uvodne taktove njihove najpoznatije klasike “Locomotive Breath”. Mogu reći da je to bio posve očekivan dodatak, koji je unatoč tome što sam skladbu već toliko puta čuo u ovakvoj ili onakvoj izvedbi, ponovno postigao željeni učinak. Navigator lokomotive i njegovi pomagači ponovno su uspjeli uvjeriti da će lokomotiva Jethro Tull još dugo puhati punom parom. Iako njihov nastup nije bio posve besprijekoran i tijekom njega smo se zahvaljujući organizatorima znojili kao u paklenom kotlu, Jethro Tull još su jednom dokazali da su jedna od rijetkih grupa iz zlatne ere progresivnog rocka koja, ponajprije na račun svog izuzetnog frontmena, uspješno održava nevjerojatan kontakt s publikom. Osim toga bili su zbog vremenskog ograničenja prisiljeni osjetno skratiti izbor izvedbi pa su imali još poprilično rezerve. Nekoliko manjih greškica dogodilo se i “Lancelotu” na gitari, što je neupućeno oko i uho jedva primijetilo.

Ako zaključim cjelokupnu sliku, unatoč uvodnim poteškoćama bio sam svjedok uočljivo energičnijeg nastupa nego u Pordenoneu, uigrani su bili otprilike jednako. Ianu, kojem ni majka priroda ovaj put s vremenom nije mogla ništa, mladenačke energije i šala ionako nikad ne ponestaje i razveseljavat će nas, ako sve bude po sreći, još sljedećih četrdeset godina. To je najmanje što mu mogu poželjeti. Veselo druženje s našminkanim stričekom i njegovim društvom nastavilo se i sljedeći dan u Grazu. O tome je više riječi u nekoj drugoj reportaži i intervjuu s izuzetno raspoloženim sugovornikom, koji je uz čisti profesionalizam sipao takve da bi se i Ceferin okretao od smijeha da ima srce.

URIAH HEEP: 21.15 – 22.45

Nastup Jethro Tull još se nije dobro razišao kad su na rasporedu bili Uriah Heep, još jedni velikani iz zlatnih vremena, kad se 99% rock glazbe radilo srcem i dušom, a ne danas, kad je slika gotovo obrnuto razmjerna. Brzo sam razbistrio misli, ponovno se vratio “na tlo” i naglim korakom uputio prema izlaznim vratima iz očajno sparne i zadimljene “cvjetne” dvorane. Bilo je doista krajnje vrijeme, jer su se članovi Uriah Heep za to vrijeme već okupili na pozornici, pod inače već standardnim, golemim plakatom omiljenog “čarobnjaka” s njihova najuspješnijeg (a po mišljenju većine i najboljeg) albuma “Demons And Wizards” (1972), kojim su stekli besmrtni status u očima i ušima brojnih koji znaju slušati glazbu i srcem. Nažalost (ili možda na sreću; ovisno o točki gledanja) Uriah Heep su još i danas kriminalno podcijenjena grupa koja zapravo ni ne treba kičasto priznanje neke bezdušne korporativne ustanove da bi ona potvrdila bezmjerne zasluge te veličanstvene grupe za općeniti razvoj rock glazbe.

Najprije o nekim manjim novostima koje su uočljivo promijenile zvučnu sliku grupe i time i tijek cijelog nastupa. Nakon što se karizmatični Lee “The Bear” Kerslake zbog bolesti umirovio odn. odrekao daljnjeg nastupanja s grupom (pobožno se inače nadam da samo privremeno), na njegovo je mjesto došao znatno mlađi Russell Gilbrook, koji po tehnici i izgledu pomalo podsjeća na Chrisa Sladea, koji je nekoć također bubnjao kod Uriah Heep (“slavni” album Conquest, 1980). Russell koristi uočljivo manje činela nego Lee, također grupi ne pomaže s pratećim vokalima kako je to svojedobno nadasve uspješno činio legendarni “medvjed”. Unatoč tome očito je i on ljubitelj dobrog humora jer je na jednom od bubnjeva imao prikvačenog Muppeta, koji se u našem prijevodu zove “Zvijer”. Ulogu glavnog pratećeg pjevača tako je preuzeo klavijaturist Phil Lanzon, inače već dulje poznat kao kvalitetan pjevač, koji je i u drugim segmentima stupio nešto više u prvi plan nego inače i bio jedan od najraspoloženijih članova večeri.

Ostali su članovi bili poprilično standardni, kakve sam navikao s prijašnjih nastupa, ali nikako rutinirani, iako bi simpatični jogi Mick Box, jedini originalni član i duša grupe, mogao za spoznaju manje “mantrati” svojim k nebu podignutim gestama, ali ako je to njegov način opuštanja, neka mu bude. Dok nas god bude razveseljavao svojim karakterističnim wah-wah dionicama na gitari i potpuno predanim pristupom, može zbog mene prostrijeti i sag prema Meki. Pjevač Bernie Shaw je u međuvremenu “stekao” pravcati pivski trbuščić, koji je vjerojatno posljedica njegove sve veće brige za obitelj i naraštaj. Basist Trevor Bolder, legendarni Bowiejev “pauk”, obično je kao vrijeme, može biti posve statičan i “krotak” ili posve razigran. Ovaj je put po raspoloženju bio bliže razigranosti jer se pri gitarskim duelima više puta postavio uz Mickov bok.  Svi su zajedno imali prilično tešku zadaću, koja je za grupu njihova formata obično mala užina: probuditi od uzastopnih koncerata već pošteno pospanu i izmučenu publiku.

Izbor večerašnjih izvedbi nije ponudio tko zna kakva iznenađenja, jer je bio gotovo identičan prošlogodišnjem u Wiesenu. I ovaj put otvorili su sa “So Tired” (Wonderworld, 1974), koja je po mom mišljenju jedno od njihovih prosječnijih djela i ne najsretniji izbor za početak koncerta, a još manje za zagrijavanje publike. Potonja je to uočljivo “nagradila” prilično pasivnim odzivom. Većina je vjerojatno taj neobičan izbor uopće prvi put čula uživo. Grupa je to odmah primijetila pa su ih pokušali potaknuti energičnim “Cry Freedom” (Raging Silence, 1989), ali im je zvuk još uvijek smetao. Negdje do polovice nastupa naime su, unatoč izvrsnoj izvedbi, djelovali prilično razglašeno. Osobito Bernieov mikrofon nije bio dobro ugođen pa je morao posebno zamoliti roadieja da ga ozvuči kako se spada. Unatoč tome ni on ni ostali članovi nisu se dali iritirati jer su kao i obično srčano i s nesmanjenom snagom odsvirali sve izvedbe (najbolji su pač najbolji). Hrabro su se prihvatili i “Fallin’ In Love” (Fallen Angel, 1978), inače klasike iz razdoblja s Johnom Lawtonom, koju je Bernie naravno otpjevao na svoj vlastiti način. Heepi obično imaju izuzetno uravnotežen repertoar između starog i novog i tako je bilo i te večeri.

Izvrsna “Words In A Distance” (Sea Of Light, 1995) obično postiže isti učinak i oduševljenje publike kao njihove starije klasike, ali sam ovaj put imao osjećaj da, osim u prvim redovima, publika nije dala pravu podršku grupi. Tijekom mini hita “Stealin'” (Sweet Freedom, 1973), koji Bernie uvijek izvrsno otpjeva, publika se napokon malo više zagrijala i počela više sudjelovati pjevanjem, iako sam bio svjedok i bolje izvedbe te klasike. Jedino veće iznenađenje nastupa bila mi je vrlo dobra izvedba prastare klasike “Look At Yourself” (istoimeni album iz 1971.), koju sam uopće prvi put imao priliku čuti uživo (a to je već moje četvrto gledanje njihova nastupa). Tu je novi bubnjar Gilbrook opet jasnije pokazao svoje odlike i moram priznati da momak bez sumnje ima talent, iako naravno nitko neće biti kao što je bio Lee. “Between Two Worlds” (Sonic Origami, 1998) opet je postigla pomiješane odzive, iako je grupa do tada već odavno pronašla svoj pravi ritam.

Time je bio kraj izvedbi “novijih” djela i na rasporedu su ostale same klasike iz njihova zlatnog razdoblja s legendarnim klavijaturistom Kenom Hensleyem, kojeg još i danas mnogi žale. Mick je tada zgrabio akustičnu gitaru i na redu je bio legendarni “The Wizard” (Demons And Wizards, 1972), za mnoge njihova najljepša balada, koja govori o čovjekovu unutarnjem samoostvarenju i vjeri u pobjedu pozitivizma. Posljednjih godina ta je klasika postala posvećena njihovu originalnom pjevaču, nezaboravnom Davidu Byronu, koji je mnogo prerano napustio ovaj svijet. “Čarobnjak” je svojim izuzetnim misticizmom zagrijao i srca nekih od onih koji su do tada samo pasivno promatrali što se događa na pozornici. Mi ostali smo za to vrijeme zapjevali zajedno s grupom i prisjetili se onih koji su nam po duši najbliži. Uslijedio je po mom mišljenju vrhunac nastupa u izvrsnoj izvedbi “Sunrise” (The Magician’s Birthday, 1972), još jedne besmrtne klasike koja mi kroz svoju poruku znači jako mnogo. Tu je Bernie mogao najbolje pokazati kako izvrstan je pjevač i kako dobro zna iskoristiti svoju uravnoteženost između Byronova (pop) i Lawtonova (blues) načina pjevanja.

Austrijski pospanci pak su se kako se i očekivalo posve probudili tek uz izvedbu “Free Me” (Innocent Victim, 1977), najvećeg njemačkog hita grupe, što je Bernie kao i obično opet iskoristio za “utakmicu” između lijeve i desne strane pri pjevanju refrena. Mick je jedva čekao da dođe na red njegova stara znanica “ciganka”, gdje si je kao i obično dopustio višeslojnu solažu. “Gypsy” je pač jedan od obveznih standarda i iako još uvijek zapali pozornicu svojom nevjerojatnom, visokonaponskom energijom, ne bi bilo loše da je se jednom opet odluče odsvirati zajedno s onim legendarnim, ikonoklastičnim uvodom na klavijaturama, koji su nam dan prije ponudili njihov bivši kamerad Lawton i Mary Rose. Slijedio je veliki finale s besmrtnim “July Morning” (Look At Yourself, 1971), koji je, zanimljivo, odsviran u srpanjskoj večeri i iako sam već bio svjedok bolje izvedbe te klasike, ni ova nikako nije bila za baciti. Lanzon je opet dobro iskoristio svoj “zvjezdani” trenutak na hammond orguljama i više nas je puta gestama blagoslovio jer je riječ o skladbi koja bi trebala simbolizirati vjenčanje, iako naravno svatko može imati svoju vlastitu predodžbu. U međuvremenu se vratio i Bernie, koji je naravno ne može otpjevati kao što je to znao Byron, ali mu unatoč tome uspijeva stvoriti izuzetno emocionalno ozračje. Heep su nakon bučnih ovacija publike napustili pozornicu i naglo se vratili s izvrsnim dodatkom.

“Bird Of Prey” (Salisbury, 1971) nakon duge odsutnosti prije nekoliko godina opet se vratila u njihov koncertni repertoar. “Ptica grabljivica” uvijek je učinkovita da se publika, koja se već upućuje “na spavanje”, ponovno vrati na noge jer je riječ o jednom od njihovih najtvrđih djela. Druga klasika u dodatku bila mi je poprilično manje zanimljiva i predvidljiva. Iako je njihovo najpoznatije djelo “Easy Livin'” (Demons And Wizard, 1972) za mene po preslušanoj kilometraži nešto takvo kao primjerice “Stairway To Heaven” ili Smoke On The Water”, na koncertima me još uvijek oduševi jer se tada grupa obično konačno “slije” s publikom. Završetak je naravno bio posve očekivan. Mick je zgrabio svoju akustičnu gitaru i na redu je bila “Lady In Black” (Salisbury, 1971), mjestimice čak još poznatija klasika od “Easy Livin'” (njezine sekcije možete povremeno čuti čak i na sportskim natjecanjima). Većinu nije trebalo moliti da se pridruže napjevu i ona prava Heep magija tako se konačno očitovala, iako sam je većinu koncerta poprilično pogriješio. Grupa se, kao i obično, izuzetno doživljeno i srčano zahvalila svima koji su je podržavali tijekom nastupa te nakon bučnih ovacija napustila pozornicu.

Iako sam neposredno nakon završetka nastupa bio pomalo razočaran (osobito za njih) poprilično nedomišljenim izborom djela, zvučnim poteškoćama, posredno time što je nedostajalo poprilično uobičajene Heep magije i također (priznajem!) “medvjedovom” odsutnošću, Uriah Heep su još uvijek pojam za sebe što se tiče stvaranja mnogostrukih ozračja, više nego srčanog pristupa izvedbi djela i komunikaciji s publikom. Osim toga novi im je bubnjar sigurno donio nešto mladenačke energije, koju će sigurno dobro unovčiti jer sve ukazuje na to da će se dobro uklopiti u duh grupe. Uz sitne popravke bili bi za mene i po izvedbi grupa večeri, tako da njihov nastup mogu ocijeniti samo kao vrlo solidan i pristojan. Prošle ih je godine u Wiesenu nakon nastupa potpuno zasjenio Keith Emerson, ovaj su put imali sreće da je iza njih na redu bila neka parodija na grupu koja se nekoć zvala The Doors, tako da su općenito, u usporedbi sa svim nastupajućima, ostavili čak izvrstan dojam i mjerilo kvalitete. Tako su po mom mišljenju ispali čak za nijansu bolje nego prošle godine. Da ih nisam već nekoliko puta gledao i tako znao trezveno ocijeniti nastup, bio bih po viđenom vjerojatno posve euforičan, ovako ostajem pomalo neutješen zbog činjenice da grupa kao što su Uriah Heep može još mnogo bolje (uz prave uvjete naravno). Najveći “čarobnjaci” u rock glazbi pak još uvijek ostaju i ne moraju se ni najmanje bojati da bi ikad izgubili taj status.

TEN YEARS AFTER: 21.40 – 23.10
Moram priznati da je pomisao na nastup Ten Years After, bez legendarnog gitarista Alvina Leeja, u meni probudila mnoge od trajno usidrenih sumnji u mojim mislima, koje su kroz cijelo subotnje popodne stalno nagrizale moje već odavno dotrajale moždane stanice. Spoznaja koliko sam se jako prevario stoga je došla više nego kako dobro. Mladi jedva dvadesetsedmogodišnji Joe Gooch, koji je prije pet godina tako hrabro stupio u cipele “nezamjenjivog” Alvina Leeja, naime nije ni na kraj pameti neki od lokalnih drugorazrednih osjemenjivača krava koji se slučajno našao pod povećalom dobre blues rock glazbe žedne rase okupljene ispred pozornice Flower Stagea austrijskog Lovely Days festivala. “Mulac” je svojom nevjerojatnom brzinom odpuhao sve nazočne, što pak nipošto ne predstavlja onaj najvažniji faktor koji uz njegove šestožičane vragolije najviše oduševljava. Tu imam na umu ponajprije zapanjujuću osjećajnost njegove svirke, koja ako već ne nadmašuje veličanstvenost mladićeva slavnog prethodnika, potonjem u najgorem slučaju sigurno najmanje izvrsno konkurira.

Ten Years After su, ponajprije zahvaljujući entuzijazmu gore spomenutog mladca, definitivno živa i na sve cilindre radeća postava koja se, za razliku od brojnih danas pojavljujućih postava nastalih prije trideset i više godina, nikako ne oduševljava ležernim poleganjem na davno zaprašenim lovorikama. Upravo obrnuto. Postava je svojim iskrenim i energičnim posluživanjem starog dobrog blues rocka dodobra protresla naša više-manje stasita tjelešca, koja su od uvodne Working On The Road nadalje ponosno vijorila izravno u nosove Uriah Heep, koji su istodobno “plašili” slušatelje susjednog Powerstagea.

Što je ono što najviše oduševljava kod Ten Years After novog tisućljeća. Ponajprije njihova sposobnost da tradicionalno tvrda i neumoljiva bluesovska obraćanja odvedu u posve nove i dotad neistražene glazbene sfere. Stari dodobra prožvakani melodični ukrasi velikog Alvina Leeja zahvaljujući Joeovoj tečnoj i rječito domišljatoj svirci sve se iznova s poštovanjem povlače. Slično vrijedi i za preostali trojac glazbenih veterana, koji, oprezno smješteni iza prividne razdjelnice, oduševljenom gitaristu ostavljaju golem manevarski prostor. U takvom okruženju Ten Years After su na nas bez trunke grižnje savjesti istresali prljavštinu u obliku nezaboravnih Good Morning Little School Girl, Love Like A Man te naravno posvuda prisutne I’m Going Home. Nije nedostajao ni The Hobbit Ricka Leeja, naravno s obveznim desetminutnim bubnjarskim intermezzom, koji su najavile najprije novija TYA tvorevina, izvrsna King Of The Blues, te za njom malenkost konkretnija Big Black 45, inače skladba koja izvorno pripada grupi Kick, u kojoj je svirao Joe Gooch prije nego što su ga pohopsali TYA. Da Joe Gooch uz brzinu posjeduje i izniman osjećaj za sentimentalnost, jasno nam je dala do znanja dirljiva I Can’t Help From Crying Sometimes, koja od izvođača zahtijeva duboko razumijevanje i potpunu predanost inače jednostavnoj poruci bluesa. Nevjerojatni Joe nam i tih nudi u izobilju, što samo još potvrđuje činjenicu da su Ten Years After jedna od rijetkih legendarnih postava koja unatoč velikim kadrovskim rošadama danas još uvijek predstavlja posve vjerodostojnu glazbenu sredinu.

TEN YEARS AFTER setlista:
1. Working On The Road
2. Hear Me Calling
3. King Of The Blues
4. Big Black 45
5. The Hobbit
6. Love Like A Man
7. I’d Love To Change The World
8. Good Morning Little School Girl
9. I Can’t Help From Crying Sometimes

10. I’m Going Home

—dodatak— 
11. Cho Cho Mama

tekst za Ten Years After: Daniel Pavlica