Mjesto: Križanke / Ljubljana
Datum koncerta: 06.06.2010
Broj posjetitelja: 3000
Cijena karte: 45 €
O koncertnim piknicima s legendarnim dinosaurima hard rocka Deep Purple RockLine je u prošlosti već rekao, odnosno napisao štošta (ako se ne varam, po broju objavljenih novinarskih presjeka koncertnih bančenja u superteškoj kategoriji izvođača na našim ih stranicama nadmašuju samo Uriah Heep i Jethro Tull). „Jurski park” s posve opravdano izgrađenim vrhunskim glazbenim renomeom jučer se smjestio u samom središtu Ljubljane te nakon nedavnog posjeta Zagrebu (RockLine reportaža ovdje) i u toplom zaklonu debelog crijeva Europske unije održao svoju jedinstvenu glazbenu lekciju. Pogled na do posljednjeg kutka popunjen prostor ljubljanskih Križanki brzo je poprimio crte ljubaznog klimanja glavom u prilog tvrdnji da među domaćim glazbenim sladokuscima još uvijek ima dovoljno zanimanja za kušanje tradicionalne hard rock kuhinje, pogotovo kad se za kormilo degustacije smjeste Deep Purple. Kako bismo inače objasnili redovite zaustavljanje titana hard rocka kod nas.
Za Deep Purple više nego prikladan koncertni prostor poslužio je jedan od najslađih posjeta cijenjenih glazbenih legendi kod nas (naravno, ako već na startu zanemarimo sva tri nastupa iz pokojne Jugoslavije). Postava predstavljena u Križankama naravno nije ona za koju bi prosječni obožavatelj sastava bez razmišljanja darovao bubreg iz vlastite torbe, no ipak je riječ o postavi koja se uspješno otresla kompleksa manje vrijednosti izraslih u zoru post-Blackmore razdoblja. Od tada je prošlo mnogo godina, a stare rane su se do danas manje-više zacijelile. Aktualna Deep Purple formacija ostaje u dobroj formi, pogotovo uzmemo li u obzir ne baš mlada ljeta njezinih glavnih aktera. Očito je da Ian Gillan u posljednje vrijeme znatan dio odrske minutaže odriče za „opuštanje” u pozadini (svakako više nego što smo ga u prošlosti bili navikli gledati), gdje na „wymanovski” način kontrolira savjesno odrađivanje prekovremenih sati uvijek raspoloženih instrumentalista, a istodobno naravno štedi glas za trenutke u kojima on ponovno postaje nezamjenjiv element tkanja purple zvučne slike. Vrtoglave visine slavnih dana „Child In Time” Ianu su davno mahnule u znak oproštaja, a on si zbog toga pretjerano ne para glavu. Većina korištenih vokalnih linija tako je i u Križankama ostala u bliskom dodiru s izvornima, osim kad okolnosti to jednostavno nisu dopuštale, primjerice pri probijanju kroz refrene. Kad ne ide drukčije, recimo kod „Highway Star”, Ian bez oklijevanja poziva na pregled vratnih žila, ispod kojih se uvijek iznova izvuče sadistički raspoloženi urlik. Da ne budemo samo mrzovoljni. Kad si Ian dio repertoara s najluđim vokalnim akrobacijama „skine s vrata”, u ostatku vokalne plovidbe je superioran. Gillan naravno ostaje za velike pozornice rođena frontmanska persona, puna karizme i opipljive odrske prisutnosti, koja se u bitnim trenucima uvijek uhvati u korak s tijekom događanja.
Svaka koncertna Deep Purple avantura naravno znači priliku za predstavljanje briljantnosti i otmjenosti glazbene igre. Glover, a prije svega Airey, Morse i Paice očekivano su opravdali ugled glazbenih majstora neprestanim pokretanjem kotačića razgibane međusobne komunikacije, poslovično zaokružene brojnim od đavla nadahnutim improvizirano-melodičnim raftinzima. Navedeno vrijedi poglavito za klavijaturističkog borca Dona Aireya, majstora u rukovanju genitalijama vintage B3 hammond aparature i njezinih sintetički našminkanih sestrica, koji Deep Purple opskrbljuje neiscrpnim zalihama žmotha, starinske robusnosti i drskosti. Kad se u raspravu s filigranskom preciznošću spusti još i Steve Morse, jedna od najprepoznatljivijih karakternih crta Deep Purple brzo je ocrtana. Spontane improvizacije u režiji neumorno nadahnutih jammova očituju se u svjetlu odlično njegovanih sigurnosnih ventila, kroz koje na vinilima, cedeima i napokon i u glavama nebrojeno puta preslušana klasika s velikim učinkom crpi svježinu i agilnost. Takvim i drukčijim velemajstorskim izvedbenim zahvatima, koji su isključivo vrlina vrhunskih glazbenika, i nakon 30 i više godina „Lazy”, „Fireball”, „No One Came” i društvance ostaju melodično barokno obdarene ljepotice, a time za mazanje ušiju utoliko privlačnije djevojčice.
Ianova družina dodatnu dozu uzbudljivosti u svoje koncertne nastupe unosi i čestim mijenjanjem repertoara. U usporedbi s jednim od naših zadnjih posjeta Deep Purple fešti u inozemstvu, koji datira u prošli 11. prosinac, kad su striceki nostalgiju zaganjali nedaleko od Venecije (RockLine reportaža ovdje), ove su godine iz prvog plana ispale recimo „The Battle Rages On” i „Wasted Sunsets”, a svoje obline ponovno je odlučila pokazati „Perfect Stranger”, koja je od obje prethodno spomenute, za većinu i prilično opskurne motive, današnjoj inkarnaciji Deep Purple zacijelo bolje skrojena, a da o popularnosti među publikom i ne gubimo riječi. Diskografija sastava prava je riznica kamenih rokerskih artefakata, od žilavih teških rokerskih rušilaca do vječno zelenih napjeva svih mogućih raspoloženjskih nijansi, a ne treba zaboraviti ni standardni smisao za duhovitost, domišljatost i inovaciju, koji se po pozornici Križanki šetao u stilu očitog uživanja glazbenika. Publika je takve darove primala raširenih ruku, odrsku energiju uslužno gutala te je kroz razjapljena grla uporno slala u sve snažniju grupaciju naelektriziranog zraka, sve dok se Deep Purple nakon uspinjanja prema onom za većinu još uvijek tako željno iščekivanom vrhuncu večeri naposljetku nisu zaustavili na slavnom Smoke On The Water polju.
Deep Purple ostaju stalnica koncertne ponude na sunčanoj strani Alpa, što je svakako pozitivno, barem dok god budu održavali tako visoku razinu izvedbe. Već tradicionalno odlična posjećenost njihovih koncerata mogla bi značiti da su uši Janeza i Mica još uvijek gladne uvijek pouzdanog starog dobrog rocka, koji je, to treba priznati, konkretno posijedio i najčešće ga tijesno prati uvijek ružičasto našminkana teta nostalgija.
Fotografije: Mojca Perdih
Setlista
1. Intro (Prokofjev: Romeo i Julija)
2. Highway Star
3. Things I Never Said
4. Strange Kind Of Woman
5. Maybe I’m A Leo
6. Rapture Of The Deep
7. Fireball
8. Contact Lost
9. Sometimes I Feel Like Screaming
10. Well Dressed Guitar
11. Mary Long
12. Lazy
13. No One Came
14. Perfect Strangers
15. Space Truckin’
16. Smoke On The Water
—dodatak—
17. Hush
18. Black Night
Galerija slika
