Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Me First and The Gimme Gimmes
Izdavač: Fat Wreck Chords
Izdanje: 2006
Prošlo je dosta vremena otkako su moja uši redovito hranjena zvukovima poskočnog cali punka, a jedno od glavnih jela tada je bila glavna atrakcija NOFX. Prošlo je poprilično vremena i spomenute legende postale su izdavači, vlasnici klubova, politički aktivisti i sve manje aktivni (nastupajući) glazbenici. Ipak, srce ti se ugrije kad na police dopre ploča puna humora, muzikalnosti i drskosti nekog sastava poput Me First And Gimme Gimmes. Zašto? Zato što su ovaj put pod isti krov stisnuti članovi bendova kao što su Lagwagon, Swinging Utters, No Use For A Name, NOFX i Foo Fighters. A koji su osnovni elementarni čestici punkerske pašnosti? Za mikrofonom straši Spike Slawson, pjevač sastava Swingin’ Utters, Re-Volts i Filthy Thievin’ Bastards, solo gitaru drlja Foo Fighterovac Chris Shiflett, koji je nedavno tutnjio u No Use For A Name, bas svira Fat Mike Burkett, inače središnja persona sastava NOFX, po zaposlenosti ne kasni ni ritam gitarist Joey Cape, koji kruh inače zarađuje u Lagwagonu, a možete ga naći i u Bad Astronautsima, Afterburneru te The Playing Favorites. Posljednji dio postave je čovjek iz pozadine – bubnjar Lagwagona Dave Raun. Ne umišljaju da su bilo što drugo osim punk cover banda, obrade pjesama sviraju već od 1995., a morate znati da im nije nedodirljivo apsolutno ništa – ni Cat Stevens, ni Neil Diamond, ni John Denver. Sve u ime zabave i čiste zafrkancije!
I tu je album …Love Their Country. Za šesti splet konceptualno odabranih obrada dečki su si ovaj put izabrali američku kaubojsku glazbu – country te vesternima protkane pjesmuljke koje vam iz nekog zadnjeg kvadranta mozga prizivaju činjenicu da slušanje uradaka koji su inače u domeni Dixie Chicks, Gartha Brooksa, Johnnyja Casha i sličnih znalaca zna biti puno manje naporno ako se posla late tipovi koji su malo prije toga uništili Johnnyjev Bar Mitzvah (pretposljednji album imao je prilično lijep i prominentan naslov Ruin Johnny’s Bar Mitzvah …). A u čemu je čar? Prije svega u fenomenalnoj interpretaciji tekstova i dodavanju jaja tamo gdje ih je donedavno bilo jedva nešto.
Album se već na samom početku baca na svetinju Amerike, na Gartha Brooksa i njegovu skladbu ‘Much Too Young (To Feel This Damn Old)’, koja vas nakon dementnog uvoda spačenih slatkastih gitara navodi da pomislite kako su se punkeri pretvorili u cmizdrave i postali glavna zamjena za šećer, ali nema brige. Nakon što su osedlali konje i u sedlo posjeli pospane kauboje, vrijeme je za galop. Oozing ahs i ohs iz usta Joeyja i Mikea krasan su ukras. Gitare postaju cirkular kojim pile Garthovu svetinju. I kako im je to uspjelo. Novac – svemoćni vladar ili čista drskost? U svakom slučaju zamišljam Gartha Brooksa sa zaprepaštenim licem kad se na njegovim koncertima odjednom pojave hrpe mladih novodobnih punkera.
A to je tek početak. Odmah zatim izvode desant na Johnnyja Casha i Stana Jonesa te na ‘(Ghost) Riders In The Sky’, koja u minutu i pol ostavlja uništenje, dim i plamen. Punk verzija ubija i najjače sumnje u snagu originalne verzije. Nakon nekoliko precizno odmjerenih punkerskih rezova nije baš prepoznatljiva, ali zato tjera na pokret i zabavu, što je tim važnije. A onda dokazuju da vas i u novom mileniju mogu rasplakati od smijeha sa zafrkantskom, prerađenom, “hot-rodded” verzijom klasika Eaglesa ‘Desperado’, koja klasične fanove Eaglesa dovodi u stanje nezaustavljivog svrbeža, alergijskih reakcija i stojećeg protivljenja, a horde ponekad malo štreberskijih punkera u salve smijeha i dobre visokooktanske zabave. Srednjake nije potrebno dizati drukčije nego u prenesenom, još penetrantnijem glazbenom smislu.
Zapravo se ne treba previše žaliti, jer su dečki sačuvali u sjećanju određene napjeve koje bismo inače prije ili kasnije potpuno zaboravili. Barem s ove strane bare riječ je o kultiviranju novih amerikanofila, a na spomenute napjeve može zaplesati čak i George Bush, iako su ga dečki torpedirali u svemir već svojim arsenalom s kompilacije Rock Against Bush. Nastavak je u maniri Willieja Nelsona – ‘On The Road Again’. Ništa posebno, osim ako vas ne iznenadi rif koji podsjeća na nešto već čuveno, a ne znate na što. To bi mogli biti Misfitsi i rif iz komada ‘Astro Zombies’, koji nastupa nakon sanjivog tučenja šlaga.
Da bi moglo biti riječ o soundtracku za gay porno samo je iluzija, jer su se Me Firsti, iako odjeveni u poprilično kričave kaubojske košulje, u cmizdravoj baladici nekako posvetili podizanju svojevrsnog spomenika Johnu Denveru. ‘Annie’s Song’ je predah. A onda punokrvni kerozin!
‘Jolene’ u izvedbi grudate country legende Dolly Parton nikad nije zvučala tako lijepo kao u izvedbi kvinteta punkerskih veterana. Ostarjeli i možda malo imućniji nego na početku puta, ali nikako se ne daju smesti! ‘I’m So Lonesome I Could Cry’ je u škotske gajde odjevena verzija poskočne pijanske pjesmice koja bi mogla biti epilog lošeg rezultata domaće nogometne reprezentacije ili vašeg nogometnog kluba koji klizi iz sredine ljestvice A kvalitetne skupine na začelje 3. nacionalne lige. Super metafora za sve razočarance. Vrijeme je za pivo i plač!
‘Looking For Love’ pak ne da disati. Vrijeme je za promiskuitet i parenje, traženje isprika i sve slično. Kao da tu skladbu nije napisao Johnny Lee, nego neki drugi Lee po imenu Bruce. ‘Goodbye Earl’ pak udahne posve novi plamen klasiku Dixie Chicks. I to na način na koji uspjeh neće izostati ni u taboru Me First And The Gimme Gimmes! Gotovo reggae središnji dio mogao bi trajati malo duže i dečki bi stigli na još koji festival više. S više zelenja i više dima!
‘East Bound And Down’ podsjeti na Burt Reynoldsovu kamiondu i jurnjavu po američkim cestama. Smokey And The Bandit bio je dobar film, a sukladno tome ima i obilježje na popisu utjecaja s ove i one strane bare. Me Firsti naprave obradu originalne teme i to vrlo dostojno dobro. Kotači se vrte po usijanom asfaltu ovaj put još brže. I već idemo prema kraju. Nakon što se obračunaju s mnogim poznatim napjevima, gnjevno se bace uljepšavati skladbu ‘She Believes in Me’, a zatim slijedi veliki finale s posvetom nedavno preminulom heroju američke kulture, Johnnyju Cashu, koji se na ploči već nekoliko puta pojavio. Što se može? Određeni ljudi su u godinama stvaranja ostavili malo više od konkurencije. A obrada je slušljiva, prepoznatljiva i dodatno obrađena na mjestima koja su prije bila pregladka za milovanje.
Nakon dobrih pola sata zabave CD se zavrti naokolo i pustim da teče dalje. U pozadini se nad obzorje diže sunce i kauboji moraju ponovno osedlati konje za nove izazove i nove obračune, a u ušima ostaje zvuk napjeva zbog kojih je moguće ustati i bez kofeinskog preparata i kanonade topova. Fat Mike i kompanija ponovno su dokazali da su dostojni oznake punkerskih čuvara prošlosti. U svoj Walk Of Fame čekićem su zakucali još i country, a ja se pitam samo što im je još ostalo netaknuto za obradu? Možda album s filmskom glazbom i album nacionalnih himni. Ovaj put rezultat je bio nenaporno, čak ugodno probijanje kroz riznicu redneck rampage soundtracka. Yeee-haaa!
Postava
Spike – vokal
Jake – gitara
Fat Mike – bas
Joey – gitara
Dave – bubnjevi
Produkcija
Alex Newport
Popis skladbi
1. Much Too Young (To Feel This Damn Old) – (Garth Brooks)
2. (Ghost) Riders In The Sky – (Stan Jones, Johnny Cash)
3. Desperado – (The Eagles)
4. On The Road Again – (Willie Nelson)
5. Annie’s Song – (John Denver)
6. Jolene – (Dolly Parton)
7. I’m So Lonesome I Could Cry – (Hank Williams Sr.)
8. Lookin’ For Love – (Johnny Lee)
9. Goodbye Earl – (Dixie Chicks)
10. East Bound And Down – (Jerry Reed)
11. She Believes In Me – (Kenny Rogers)
12. Sunday Morning Coming Down – (Kris Kristofferson, Johnny Cash)
TRAJANJE ALBUMA: 25:33
