Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Watch, The
Izdavač: Samozaložba
Izlazak: 2007
Ocjena: 3/5
Iz zemlje makarona i tortelina novim su se albumom “Primitive” ponovno javili simfo prog rock revitalisti The Watch. Ako uz to ubrojim i izdanje koje su objavili još pod izvornim imenom The Night Watch, riječ je već o njihovu četvrtom albumu. The Watch su prije svega poligon za ideje njihova ambicioznog pjevača Simonea Rossettija, strastvenog, više nego očitog zaljubljenika u nasljeđe Genesisa. Ne bilo kojeg nasljeđa Genesisa, nego prije svega onog najboljeg; dakle iz razdoblja s Peterom Gabrielom na vokalu, iako se u njihovoj glazbi povremeno osjete i utjecaji obaju post-Gabrielovih albuma. O Rossettijevoj opsjednutosti velikim umjetnikom prog rock teatralnosti svjedoči i njegov način pjevanja, prije svega boja njegova vokala, koja u nižim dionicama ima prilično sličan poetičan karakter kakav je svojedobno imao Gabriel, ali s daleko manjim rasponom. Što se tiče posjedovanja karizme, šteta je gubiti riječi, a toga je Rossetti vjerojatno i sam dobro svjestan. Oko sebe ima dobre instrumentaliste, koji također njeguju prepoznatljive Genesisove simfonijske palete, ali ne bi im škodilo da ponekad stave malo naglaska i na inovaciju. Gitaristov je glavni idol naravno više nego očito Steve Hackett, pa se na pojedinim dionicama mogu uočiti karakteristične “Hackettovske” gitarske finese. U njihovoj glazbi naravno ne manjka ni opsežne upotrebe melotrona, hammond orgulja, klavira i sintesajzera. Klavijaturist Fabio Mancini naprosto je opsjednut melotronom, više nego što je Tony Banks ikad bio u svojoj karijeri. Nadam se da time slučajno ne želi dokazati da je jedan od rijetkih koji danas još uvijek zna dobro koristiti taj starinski instrument.
The Watch ni na “Primitive” ne mogu iz svoje kože. Većina kompozicija doduše je jako dobro aranžirana, posebno romantični simfonijski aranžmani na klavijaturama, ali me nakon slušanja obično ostave prilično praznog, što nije uobičajeno za većinu dobrog simfonijskog prog rocka. Unutar pojedinih skladbi nedostaje mi ona eterična magija kakvu su bili sposobni dočarati njihovi veliki uzori, pa se Rossetti i njegovi glazbeni drugovi trudili koliko god hoće u tom smjeru. Što se toga tiče, učinkovitije su brojne druge suvremene neo prog rock grupe. Središnji problem The Watch ostaje prije svega nedostatak nečeg jedinstvenog, prepoznatljivog po čemu bi slušatelj, i prije nego što pogleda (doduše ovaj put lijepi, gotovo klasični) omot albuma, znao o kojoj je grupi riječ. The Watch gotovo neprestano drže prst na tipki koja sadrži naredbu za kopiranje i na kojoj podebljanim slovima piše Genesis. Istina, u simfonijskom progresivnom rocku već je sve izumljeno i danas je jako teško biti tko zna kako originalan, no ipak bi to zvukovno oponašanje Genesisa moglo biti barem malo manje očito. Zbog Rossettijeva besprijekornog poetičnog engleskog, usprkos prilično sirastim tekstovima, nešto su posebno u aktualnim talijanskim prilikama u progresivi (što se tiče modernih bendova), ali trenutno postoji na tone neo prog grupa diljem svijeta koje emuliraju zvuk Genesisa i trude se ugoditi svima onima koji uzalud žude za time da bi prog dinosauri ikad više snimili nešto novo, a pogotovo nešto što bi bilo na razini njihovih najboljih dana.
Kompozicijski gledano, većina će se skladbi na albumu zasigurno svidjeti svakom ljubitelju Gabrielovih Genesisa. Zašto ga neće često slušati, navest ću više u sljedećim redcima. Iako se sam sebi vjerojatno čini odličnim piscem poezije, Rosettijevi su tekstovi o velikim umjetnicima i važnim društvenim događajima u najboljem slučaju jeftini. Genesis finese ponavljaju se iz skladbe u skladbu. Uvodni “Sound Of Sirens” skroz je protkan melotronom, hammond orguljama, Rossettijevim poetičnim vokalom i brojnim ritmičkim prijelazima, pri čemu se uvijek zadržava središnji melodijski motiv. Može se uočiti dosta paralela s Genesisovom klasikom “Fountain Of Salmacis”, pa je vrijedna određene pozornosti svih ljubitelja opsežne upotrebe melotrona. “The Border” nakon mračnog uvoda obilježava melodičan tijek. I ovdje se klavijaturist Fabio Mancini iskazuje kao stručnjak za upotrebu raznolikih klavijatura. Na “Two Faces To The Rear” ponovno prevladava kombinatorika hammond orgulja, melotrona i melankoličnih klasicističkih gitarskih linija. Neki me aranžmani podsjećaju na Genesisovu klasiku “Entangled”. Na “When I Was a Three” Rossetti želi biti ekološki dramatičan svojim tekstom o prastarom stablu koje šumari posijeku u nekoliko minuta, no kao i obično ispada prilično pretenciozno. I ovdje se mogu uočiti motivi inspirirani nekim boljim albumima Genesisa. Melotron je kao i obično dominantan, gitarske su dionice uglavnom učinkovito isprepletene s klavirom. U “Another Life” mjesto glavnih klavijatura zauzima električni klavir. Tekst je kao i obično neka zbrka slabo povezanih metafora. Rossetti osim umjetnosti očito voli i povijest i sport, što dokazuje epski usmjereni “Berlin, 1936”. Tko ne zna epilog znamenite olimpijade u Berlinu 1936., kad je Amerikanac Jesse Owens ponizio njemačkog diktatora i njegove rasističke ludosti osvojivši zlatne medalje u svim najvažnijim sportskim disciplinama. Jesse je predstavljao Führerov prvi veći poraz. Tekst opisuje njegova sjećanja na spomenuti događaj, malo prije njegove smrti. Rossetti pak kao i obično nije znao to ispričati na neki lijep, poetičan način, nego je upotrijebio prilično čudne fraze koje ne uspijevaju stvoriti željeno raspoloženje. Tu The Watch kompozicijski opet igraju na kartu epske dramatičnosti, što im barem djelomično i uspijeva, a možda je riječ čak i o najboljem ostvarenju na albumu. Završna “Soaring On” sadrži prilično patetičan ljubavni tekst te melankoličnu klavirsku pratnju. Očito se Rossetti za kraj nije mogao sjetiti ničeg boljeg pa se zatekao kod jednog od uobičajenih lirskih klišeja. Ako preslišam tekst, dobar unos melotrona i simfonijskih aranžmana doduše dodaje nešto tako željene romantike, ali nije riječ ni o čemu posebnom. S raznim metaforama zavijenom odom svojoj nesretnoj ljubavi (jadni, jadni Rossetti…eh, da) priklonio se više Collinsovim nego Gabrielovim Genesisima.
The Watch su s “Primitive” doduše stvorili još jedan, kompozicijski gledano, lijep i slušljiv album kojim pak ni izbliza neće šokirati progresivni svijet. Svaki prog gurman i dalje će radije slušati izdanja legendi iz zlatnog doba talijanskog simfonijskog proga poput PFM-a, Le Orme, Banco Del Mutuo Soccorso itd. nego revitalističke grupe poput The Watch. Sličnog je mišljenja kao ja bio i legendarni Fish, ex-Marillion pjevač, koji je u našem intervjuu izjavio da se danas previše prog rockera trudi oponašati Genesis i da osobno puno radije zavrti neke PFM-ove nego razne imitatore. A, pustimo se iznenaditi. Možda će Rossetti jednom shvatiti da za stvaranje kvalitetnog progresivnog rocka nije dovoljno samo dobro tehničko znanje, određena mjera talenta i emuliranje ostavštine legendi, nego je potreban i određeni karakter koji glazbi udahne neku dušu. Kad The Watch pokažu napredak i na tom području, možda će se moći uvrstiti među moje draže današnje progresivno rock izvođače.
Postava
Simone Rossetti – vokal, flauta
Ettore Salati – gitara
Marco Schembri – bas gitara
Sergio Taglioni – klavijature
Roberto Leoni – bubnjevi
Produkcija
Simone Stucchi
Popis skladbi
1. Sound of Sirens (8:00)
2. The Border (4:15)
3. Two Paces to the Rear (9:08)
4. When I was a Tree (6:00)
5. Another Life (6:10)
6. Berlin, 1936 (8:55)
7. Soaring On (4:37)
Trajanje albuma: 47:05
