Autor: Urban Bolta
Fotografije: Urban Bolta
Mjesto: Ottakringer Arena / Wiesen / Austrija
Datum koncerta: 07.07.2012
Broj posjetitelja: 10.000
Cijena ulaznice: 54€
Došao je novi srpanj, a s njim i godišnje izdanje festivala Lovely Days, događaja koji pod svoje okrilje okuplja tisuće ljubitelja staroškolskog rocka. Ako danas po cijeloj regiji vrvi od raznoraznih masovnih festivala modernijih lica rocka i srodnih žanrova, Lovely Days ostaje jedan od onih rijetkih festivala na kojem među posjetiteljima možeš vidjeti brojne osijedjele ljubitelje rocka kako prizivaju uspomene na mladenačke dane, ali i mlađa lica koja se tek upoznaju s glazbom svojih roditelja.
Lovely Days se svake godine odvija u selu Wiesen u austrijskoj saveznoj državi Burgenland, kojih 70 kilometara od Beča. Riječ je o ugodnoj napola natkrivenoj lokaciji koja prima dobrih 10 tisuća posjetitelja. Polovicu prostora pokriva krov golemog šatora, a druga se polovica u amfiteatarskom stilu uzdiže iznad prve razine i posjetiteljima straga nudi lijep pogled na pozornicu i more ljudi ispod nje. Festival se prvi put odvio 2006. godine, a do danas je ugostio cijelu paletu rock velikana prošlih i nedavno prošlih dana, da navedem samo neke: Robert Plant, Gary Moore, Billy Idol, Jethro Tull, Uriah Heep, Neil Young, Deep Purple, Eric Burdon, Foreigner, Toto, Santana…
Zbog sedmero nastupajućih ovogodišnje je izdanje počelo već oko pola dva poslijepodne, pa je Rockline ekipa propustila nastup otvaračkog aktu, NORBERT SCHNEIDER tria. Glazbenik lokalnog podrijetla, koji u svoj izričaj uplaće elemente bluesa, jazza i reggaea, navodno je dobro obavio svoj zadatak i štafetu nastupajućih predao sastavu STAN WEBB’s CHICKEN SHACK. Riječ je o dugogodišnjem sastavu britanskih korijena, okupljenom oko idejnog vođe, vokalista i gitarista Stana Webba. Glazbenik se nalazi duboko u vodama tradicionalnog bluesa i boogieja, pa mu je primjena osnovnih instrumentalnih zahvata više nego dovoljna. Unatoč suženom manevarskom prostoru, Webb i ekipa povremeno su ubrzali tempo i približili se zvuku teksaškog bluesa, odnosno njegovu besmrtnom promotoru Steviju Rayu Vaughanu; približavanje američkom shvaćanju bluesa u karijeri Stana Webba ionako nije nikakva novost. Frontman se istaknuo vokalnim soul pristupom, a njegov iskren osmijeh na kraju nastupa dao je do znanja da je odzivom publike više nego zadovoljan.
Sljedeći su trebali nastupiti legendarni praoci psihodeličnog rocka šezdesetih, Iron Butterfly, ali ih je u tome spriječila bolest, pa su organizatori u zadnji čas pronalazili ekvivalentnu zamjenu – sastav TEN YEARS AFTER! Kratak skok u glazbenu povijest pokazuje da su se tako nenadano ponovili događaji iz 1969., kad su Iron Butterfly trebali nastupiti na legendarnom Woodstocku, ali su zapeli na aerodromu, a na pozornicu najpoznatijeg festivala ikad (doduse neovisno o problemu Iron Butterflyja) tada su stupili mladi blues uzdanici Ten Years After.
Više od četiri desetljeća kasnije Ten Years After i dalje udaraju punom snagom, pa makar i s novim frontmanom za kormilom! Tek 35-godišnji Joe Gooch već gotovo 10 godina zauzima mjesto Alvina Leeja i svoj posao obavlja prokleto dobro. Gooch je tehnički odlično potkovan gitarist, ali po naravi iznimno skroman, pa je izbjegavao pretjeranu pozornost i reflektore te poglede iz publike automatski prepuštao vazda raspoloženom Leu Lyonsu na lijevoj strani pozornice. Sijedi basist prepoznatljivo uredna brkovlja u stilu stare rock’n’roll škole poplesivao je po pozornici i uživao u svakoj sekundi nastupanja. Ten Years After izbacili su većinu svojih hitova, počevši od 50,000 Miles Beneath My Brain i I’d Love to Change the World, a među njih su uvrstili i nekoliko skladbi novijeg datuma. Uz blago zakržljale poteze bubnjara Rica Leeja i klavijaturista Chicka Churchilla, većina instrumentalnog dijela pala je na ramena mladog Goocha, koji je s osebujnom interpretacijom i izvrsnim razumijevanjem blues-rocka brod sigurno doveo do luke, naravno uz pomoć već spomenute prisutnosti grube snage neuništivog Lea Lyonsa! Ten Years After nastup su završili hitićem I’m Going Home i dokazali da i na prvi pogled neobična kombinacija mlade i stare škole čini čuda!
Zatim je na pozornicu stupio IAN ANDERSON, š koj rockerskoj publici poznat kao dugogodišnji frontman folk / prog rock starina Jethro Tull. Anderson je početkom godine objavio kontroverzan solo album »Thick As A Brick 2« i time definitivno potvrdio glasine da su se na neodređeno vrijeme razišli s dugogodišnjim suradnikom, Jethro Tull gitaristom Martinom Barreom. To je bio pravi šok za sve privrženike tog legendarnog kolektiva, a upravo Andersonov nastavak glazbene karijere bez Barrea danas ostaje utjehom – nagrada najbolji mogući približak Jethro Tullu – pogotovo kad znamo da uz njega sviraju i Tull basist David Goodier i klavijaturist John O’Hara. Nakon izlaska albuma Ian Anderson otputovao je na opsežnu svjetsku turneju, čiji je dio bio i posjet festivalu Lovely Days. Anderson je nastup započeo prvim dijelom skladbe Thick As A Brick, u kojoj je na trenutak u ruke uzeo i flautu te već pri prvom udahu izazvao val oduševljenja. Dugi središnji instrumentalni dio ponudio je pratećim glazbenicima priliku za osobno predstavljanje publici, a u najtežoj se zadaći našao upravo gitarist njemačkih korijena Florian Opahle, čija tehnička briljantnost ipak nije mogla ispuniti prazninu osjećajnih Barreovih doticaja vrata gitare. Središnji dio nastupa bio je posvećen upoznavanju s aktualnim Andersonovim albumom. Ian nije štedio prepoznatljive scenske pokrete, među kojima se istiće sviranje flaute na jednoj nozi, a njegov humoristični pristup očitovao se i kroz cinične i sarkastično obojene stihove, koji u živoj verziji zažive još autentičnije nego na studijskim snimkama. Ian Anderson je pač čovjek koji puno polaže na samu interpretaciju! Sočna smjesa zvuka hammond orgulja, akustičnih pasaža i povremenog ulaska flaute stvorila je pravi srednjovjekovni ambijent, a sudeći po odzivu publike, na vrhunac se trebalo pričekati sve do kraja, kad se družina na pozornici late Jethro Tull obrade Locomotive Breath.
Sljedeći u nizu nastupajućih koji crpe iz bogate ostavštine bluesa bili su u rodnoj Americi izuzetno popularni GOV’T MULE. Sastav s gotovo 20-godišnjim stažem želi svoje ime među ljubiteljima klasičnog rocka izgraditi i u Europi, o čemu svjedoče njihove brojne turneje na tlu Starog kontinenta u zadnje vrijeme. U sklopu aktualne turneje sredinom srpnja nastupit će i na festivalu Pivo in cvetje u Laškom, a prije toga su se (opet) predstavili i u Wiesenu. Gov’t Mule osnovali su The Allman Brothers band kompanjoni, gitarist Warren Haynes i basist Allen Woody, pa nije teko zaključiti da sastav svoj identitet gradi na temeljima bluesa, preko kojih polaže retoriku južnjačkog rocka. Sastav je svoj opus brzim koracima počeo širiti u drugoj polovici devedesetih, kad su zamijenili studijski neaktivne Allman Brothers, pa im je do danas uspjelo osvojiti većinu baze privrženika The Allman Brothers banda, koji je u Americi već davno postigao kultni status. Gov’t Mule s Haynesom na čelu zauzeli su svoj karakteristični stav već od uvodne skladbe Blind Man In The Dark (»Dose«, 1998) i slušatelje poveli u svijet beskonačnih instrumentalnih pasaža i dugih jamm dijelova, zbog čega je na prvo slušanje čak bilo teško međusobno razlikovati pojedine skladbe. Stanke između skladbi i obraćanja publici Gov’t Mule praktički ne poznaju, jer su Haynes i kompanija bili potpuno usredotočeni na slobodno strujanje čiste glazbene magije, koja je privrženike njihova izričaja kao za šalu povukla u sebe. No pozor! Njihove opuštene maratonske skladbe, u koje su gitarist Haynes i basist Jorgen Carlsson uplitali vlastite glazbene ideje, upravo zbog svoje prividne razvučenosti znaju biti teško probavljive za one koji ne vole njihov jezik, što se osjetilo i po manjem broju ljudi ispod pozornice u odnosu na Andersonov nastup prije njih. Gov’t Mule su prije silaska s pozornice udarili još jednom od svojih prvih skladbi, Mule, i posljednji put tog poslijepodneva pustili iz boce duh južnjačkog bluesa!
Zatim je na pozornicu stupio LOU REED, razvikani glazbeni umjetnik osebujnih ponaБanja, koji je glazbenu javnost zadnji put uzburkao prošle godine, kad je zajedno s Metallicom objavio kontroverzan album »Lulu«. Njegov sadržaj nije bio po volji konzervativnim metalcima, pa je Lou Reed nakon izlaska primao čak i prijetnje smrću. No njegova povijest seže puno dalje od samog »Lulua«; čovjek je šezdesetih godina prošlog stoljeća svirao u danas kultnom sastavu The Velvet Underground, a nakon njegova raspada nastavio solo karijerom, na kojoj je stekao glas razvikanog umjetnika posve unikatnog kalupa. Iako su organizatori Lou Reeda oglasavali kao glavnu zvijezdu festivala, na pozornicu je ipak stupio još prije zaključnog akta večeri. Nakon što se po pozornici već rasporedila cijela družina pratećih glazbenika, na kraju je došao i Reed te odmah udario za njega neuobičajeno agresivnim linijama skladbe Brandenburg Gate, uvodne skladbe albuma »Lulu«. Hladan Reedov pristup već je na početku zaledio publiku, ali od njega populističke trikove ionako ne treba očekivati. U nastavku su slijedile The Velvet Underground klasika Heroin s razvučenim središnjim dijelom i Waiting for the Man. Lou Reed ostaje pravi interpret – stihove je na bogatu instrumentalnu podlogu polagao u slobodnoj pjesničkoj formi, čime je danas već 70-godišnji glazbenik lukavo sakrio i sve slabiju vokalnu formu. Na pozornici je Reeda pratio čitav zbor multiinstrumentalnih glazbenika, koji mu je pripremao pravo orkestralno suzvučje i otvarao širok manevarski prostor prepoznatljivim eksperimentalnim točkama. »Lulu« su u nastavku zastupale još skladbe The View i Mistress Dread, prije nego što je naelektrizirano raspoloženje smirila akustična Walk on the Wild Side (»Transformer«, 1972). Mjestimice intimna glazbena ispovijest znala je mjestimice zamijeniti raspoloženje suzvučnim kičem čiste eksperimentacije, pa je Lou Reed i uživo opravdao renome glazbenika koji znaju mase jako privući, a istodobno još jače odbiti – samodršac među velikanima pač i dalje drži recepta koji mu je davno donio uspjeh.
Zadnji su na pozornicu stupili RAY MANZAREK i ROBBIE KRIEGER, osnivači kultnog američkog sastava The Doors, koji od 2002. nadalje u različitim postavama na pozornici prizivaju uspomene na dane kad su u navezi s pokojnim Jimom Morrisonom činili jedan od najpopularnijih sastava svojeg doba. Budući da su glazbenici autori ili barem koautori većine The Doors materijala, takvo prizivanje uspomena desetljećima kasnije posve je vjerodostojno i danas jedino uistinu relevantno kad je riječ o sviranju The Doors skladbi uživo.
Glazbenici su se rasporedili po pozornici i nastup otvorili skladbom Roadhouse Blues. 66-godišnji gitarist Robbie Krieger, koji ispod čela skriva još više bora nego sam Keith Richards, od prvih je taktova bio dočekan silnim ovacijama, a i inače je gužva ispod pozornice govorila da su nekadaŠnji The Doors drugovi zasluženo glavne zvijezde festivala. U karakteristične psihodelične vode kalifornijskog rocka druge polovice šezdesetih odveo nas je skladba Break On Through (to the Other Side), u kojoj je svoj dio kolača pripao i čarobnim prstima klavijaturista Manzareka. Između dvaju središnjih likova nastupa na pozornici je stajao Dave Brock, vokalist sposoban za izvanredne vokalne akrobacije, ali nažalost s (pre)skromnom scenskom pojavom premalo karizmatična osobnost za popunjavanje frontmanske pozicije Doorsa 21. stoljeća – u tom bi pogledu bilo bolje da je na pozornici još uvijek stajao Ian Astbury, na ovom planetu vjerojatno najbolji približak Jimu Morrisonu. Brock je na svaki spontani Kriegerov korak u njegovu smjeru napravio dva u stranu, sve da ne bi zasjenio gitaristov ego, a takvo plahovito ponaБanje dugokosom pjevaču baš i neće donijeti previše referenci. Zimzelena People Are Strange, epska Riders on the Storm i zaključna L.A. Woman raspirivale su prave eksplozije oduševljenja i uz hladan večernji povjetarac pobrinule se za nezaboravnu šetnju kroz riznicu The Doors hitova, a u bisu su nam Amerikanci očekivano priuštili još i Light My Fire, pri kojem je publika nadglasala Brocka i njegovu družinu back vokalista. Nakon otkazivanja Iron Butterflyja, Krieger i Manzarek su na Lovely days festivalu sami podigli zastavu psihodeličnog / blues rocka visoko u zrak i i mene uspjeli uvjeriti da nisu samo još dvojica u nizu fosilnih glazbenika iz neke davno prošle ere.
Šesto izdanje festivala Lovely days uspješno je pod krovom, a nakon nekoliko prošlih dana već je počelo odbrojavanje do prvog vikenda u srpnju 2013., kad će na programu biti novo »okupljanje hipija«.
Nekoliko fotografija Gov’t Mule i Lou Reeda doprinio je Mitja Groznik.
Setlista
GOV’T MULE:
1. Blind Man In The Dark
2. Broke Down on the Brazos
3. Bad Little Doggie
4. Game Face
5. Temporary Saint
6. Banks of the Deep End
7. Lola Leave Your Light On
8. Mother Earth
9. Thorazine Shuffle
10. Mule
RAY MANZAREK & ROBBIE KRIEGER:
1. Roadhouse Blues
2. Break On Through (to the Other Side)
3. Strange Days
4. When the Music’s Over
5. People Are Strange
6. Alabama Song (Whisky Bar)
7. Back Door Man
8. Riders on the Storm
9. Love Me Two Times
10. Spanish Caravan
11. L.A. Woman
———————
12. Light My Fire
Galerija slika
