Mjesto: Reigen / Beč / Austrija
Datum koncerta: 24.11.2007.
Broj posjetitelja: 130
Cijena karte: 20,00€
IQ je legendarni neo progresivni sastav iz Engleske koji je počeo svirati početkom osamdesetih i spada među najbolje u svom žanru. Još prije toga gitarist i klavijaturist imali su sastav The Lens, iz kojeg je došlo poprilično ideja za kasniju glazbu IQ-a. Ove su se godine momci iz tog sastava odlučili na pravi pothvat (koliko se njih tiče), naime na turneju po Europi. Obično radije sviraju na domaćem terenu (te na raznim festivalima u Europi i Americi), no ovaj su put odlučili pokazati svoje talente i na samostalnim koncertima po ostatku Europe. Kad je odjeknula vijest da stižu čak i u blizinu Slovenije, naravno da smo morali reagirati.
Jednog sumornog nedjeljnog dana tako smo se autom uputili u Beč. Takav je izlet za mene bio pravi pothvat, ali uz mene su bila dva stara mačka za koje je takav put bio mačji kašalj. Cijelo putovanje prošlo je bez zapleta (osim prepirki o tome tko je bolji, Marillion ili IQ, Yes ili Genesis; da, znam, we are such nerds), a veće nevolje počele su tek po dolasku u sam Beč. U klubu Reigen, gdje se priredba održavala, još nitko od nas nije bio pa nismo znali kamo trebamo ići. Budući da smo, eto, budale, odnosno nismo imali vremena, prije polaska se nismo adekvatno pripremili (opskrbili kartama), pa smo se u Beču izgubili. Morali smo pitati mještane za upute. Ljubazni Austrijanci slali su nas svaki sa svojim uputama bog zna kamo i već smo počeli razmišljati da koncert nećemo vidjeti. No upornost je bila nagrađena. Zaustavili smo jednog ljubaznog austrijskog gospodina koji je bio spreman na komad papira napisati upute. Nakon nekoliko minuta s njegovim smo se uputama opet zaputili, ali smo nekako sumnjali da će nam što koristiti, barem sudeći po dotadašnjim iskustvima. A gle čuda, nakon petnaest minuta i nakon što smo točno slijedili upute, napokon ugledamo znamenitost koju smo tražili – Schönbrun, koji se nalazi u neposrednoj blizini prizorišta. Napokon smo mogli odahnuti.
U sedam navečer ipak smo pronašli parkirnu garažu (s lihvarskim cijenama), gdje smo ostavili auto i uputili se prema nekih stotinjak metara udaljenom klubu Reigen. Riječ je o prilično malom klubu koji vjerojatno primi par stotina ljudi. Kad smo stigli, odmah smo ugledali članove IQ-a. Kao tipičan novinar, odmah sam nasrnuo na gitarista Mikea Holmesa i natjerao ga da potraži pjevača Petera Nichollsa, s kojim sam se prethodno dogovorio za intervju. Kad se gospodin Nicholls pojavio, rado je sjeo s nama za stol i popričao. Pokazao se kao bistar sugovornik kojem uopće nije bilo teško razgovarati s trojicom ludih Slovenaca. Na početku je djelovao pomalo suzdržano (kao i ja), ali kasnije mu se razvezao jezik i razvio se vrlo ugodan razgovor. Imao sam sa sobom čak i list s pitanjima, ali ga uopće nisam morao upotrijebiti jer je sugovornik bio toliko otvoren i dobroćudan da su pitanja dolazila sama od sebe. Kad smo se nakon obavljenog intervjua oprostili od gospodina Nichollsa, nije nam preostalo ništa drugo nego pričekati nastupajuće. Dok smo čekali, svratili smo i do IQ-ovog štanda, gdje su nudili sve stvari povezane sa sastavom (CD-ove, majice,…). Napuhane cijene CD-ova (18 eura za jednostruki i 24 za dvostruki), koje su u Engleskoj prilično uobičajene, uopće me nisu iznenadile.
Prvi su na pozornicu izašli domaći favoriti ConXious, koji zaslužuju sve pohvale zato što su uspjeli dovesti IQ u Austriju, momci su naime koncert organizirali sami. A kako je bio njihov nastup? Teško je reći, jer nisam stručnjak za progresivni metal (ako je uopće bila riječ o tome), ali cijela mi se stvar nije činila previše kvalitetnom. Prva je skladba doduše najavila zanimljiv nastup, ali onda je išlo samo nizbrdo. Nije bilo nekih originalnih zamisli (puno mi je toga zvučalo kao da sam to već negdje čuo), a ni glazba nije imala neku crvenu nit. Njihov je stil previše usiljen – u dugim su pjesmama po svaku cijenu htjeli biti kompleksni, ali prijelazi su bili izrazito nerazvijeni i umjetni. Bilo je nekoliko zanimljivih trenutaka na gitari i klavijaturama, a inače ništa posebno. Bilo je i podosta tehničkih i individualnih pogrešaka.
Zatim je uslijedilo nekoliko minuta pauze, dok su pomoćnici članova IQ-a nosili njihovu opremu na pozornicu, postavljali projektore i tako dalje. Sve je skupa trajalo nekih petnaestak minuta i nešto poslije deset IQ su se već pojavili na pozornici.
Koncert je počeo mojom najdražom skladbom s prvog albuma Tales from The Lush Attic, Awake And Nervous. Novi član, klavijaturist Mark Westworth, odmah se morao dokazati nekim zahtjevnijim dijelovima, koji mu nisu stvarali probleme.
Za mene je jedno od iznenađenja večeri bilo uključivanje skladbe You Never Will u repertoar. Nije riječ o jednoj od mojih omiljenih pjesama, ali bila je prava prilika da se novi član Mark Westworth iskaže solažom na klavijaturama.
Zatim je na red došao novi komad Frequency, koji bi trebao izaći na novom albumu (vjerojatno 2008.). Ako cijeli album bude dobar kao ova pjesma, onda se ne treba bojati za budućnost ovih legendarnih glazbenika.
Potom su se opet vratili u osamdesete s The Magic Roundabout s ploče The Wake, koja je, slično kao Awake And Nervous, s novim zvukovima i stilom doživjela pravu preobrazbu u pozitivnom smislu.
Harvest of Souls ne spada među moja draža duga djela IQ-a, ali ga je bilo lijepo čuti uživo. Očito je skladba vrlo popularna među slušateljima, jer je poprilično njih znalo tekst napamet i Nichollsa su glasno podržali. Harvest of Souls je već često doživljavao kritike da je previše sličan Supper’s Ready sastava Genesis i kao da se Mike Holmes htio našaliti na taj račun, pa je, slično kao Steve Hackett, i on tijekom izvođenja prvog dijela sjeo na stolac. Radije bih doduše vidio da su od epskih djela svirali The Narrow Margin, ali tada bi popis skladbi bio gotovo previše savršen.
Gledatelji su se još uvijek pokušavali oporaviti od dvadeset i četiri minute Harvest of Souls kad su IQ udarili s novom klasikom iz osamdesetih, Headlong. Osobno bih radije vidio da su iz The Wake odsvirali Widow’s Peak, ali ne možeš dobiti sve.
Zatim su nam opet ponudili uvid u novi album. Crashed And Burned, slično kao Frequency, zvuči kao prava poslastica. Očito će novi album biti ponovni povratak na staze Subterranee i The Seventh House.
A kad već govorimo o The Seventh House, IQ su nam odsvirali naslovnu skladbu s tog izvrsnog izdanja. Gitaristu Mikeu Holmesu trebalo je dosta vremena da pronađe pravi efekt na gitari, ali cijelu je stvar znao okrenuti na šalu, tako da ni publika nije postala nestrpljiva.
Sljedeće iznenađenje bilo je uključivanje Orfordove It All Stops Here iz Seven Stories Into 98. Bio je to jedan od vrhunaca večeri, jer je riječ o izrazito energičnoj stvari (u prvom dijelu) s tipičnim neo klavijaturama sumnjivog (Rick Wakeman) podrijetla.
Redovni dio zaključen je jednom od njihovih najljepših tvorevina, The Guiding Light. Šteta što je Mark Westworth imao nekoliko problema, jer bi inače ispalo još bolje. Zatim su se IQ oprostili, ali ne zadugo.
Kad ih je publika dozvala natrag na pozornicu, odsvirali su energičnu, himničnu naslovnu skladbu s albuma Subterranea, uključujući solažu na saksofonu (ovaj put s efektom na klavijaturama) pri kraju. Potom su se opet naklonili i napustili nas.
No mi gledatelji bili smo uporni i uspjeli smo ih dozvati natrag. Kad su se vratili, odsvirali su jednu od mojih najdražih kompozicija – Darkest Hour s ploče Ever i time na čarobni način zaključili izniman koncert.
Na njihovoj set listi pisalo je da bi trebali svirati i The Wake, ali dva i pol sata bilo je dovoljno za momke. I meni je bilo draže što su završili s Darkest Hour nego s više pop orijentiranim The Wake.
Novi član Mark Westworth, kojemu je ovo s IQ-om bio ukupno drugi nastup, odlično se snašao. Istina, imao je par propusta, ali to mu se ne može zamjeriti s obzirom na to da sa sastavom nije dugo. Bilo bi lijepo upoznati Martina Orforda, dugogodišnjeg (više od 25 godina) člana IQ-a, koji bi vjerojatno odsvirao malo bolje, ali Westworth je više nego dostojna zamjena. Pomalo je smiješno da napokon dočekamo da IQ dođu svirati negdje u našu blizinu, a onda je to bez Orforda. John Jowitt cijelu je večer krivio lice, pravio grimase i općenito flertovao s publikom. Da je pjevaču Peteru Nichollsu ikad ponestalo karizme, Jowitt bi mu bez problema posudio svoju, jer su njegov entuzijazam i pozitivan stav prava zaraza. Prije ovog nastupa nisam znao što očekivati od još jednog novog dobitka, Andyja Edwardsa na bubnjevima. Već od prvih taktova bilo je očito da je riječ o izvanrednom bubnjaru koji je korak naprijed u evoluciji IQ-a. Cook je sa svojim jednostavnim stilom možda dugo vremena bio vrlo prikladan za ovaj sastav, ali Edwards ih je podigao na višu razinu. Svirao je bez pogrešaka, stalno je bio točan, a Cookove je prijelaze još i nadogradio. Mislim da IQ trenutno, stjecanjem Edwardsa, imaju najbolju ritam sekciju u neo i simfonijskom progu. Peter Nicholls nije se pokazao samo kao dobar sugovornik, nego i kao odličan pjevač. I on je, slično kao Westworth, par puta promašio za nekih pola tona, ali je to brzo ispravio i spasio situaciju. Njegovi obraćanja publici nisu bila dugačka, ali bila su taman dovoljna da nas svojim humorom i smislom za engleski jezik nasmije. Jednom tijekom nastupa (Harvest of Souls) čak se našminkao u liječnika. Na sebi je imao bijeli liječnički ogrtač i sunčane naočale. Ne znam točno što je ta njegova preobrazba značila, ali moglo bi biti da pokušava izliječiti pokvareno ljudsko društvo. Gitarist Mike Holmes posljednji je član koji je kod IQ-a prisutan od početka. Njegove tečne gitarske linije mogu biti pouka svim gitaristima koji smatraju da su tehnika i brzina najvažnije. Njegova se profinjenost može mjeriti čak i s takvim majstorom kao što je Steve Hackett. I on je par puta svojim tipičnim britanskim humorom (pozdrav Bennyju Hillu) pomogao Nichollsu i Jowittu nasmijati publiku. Povremeno je Holmes stao i za klavijature, ali tu je više bila riječ o zvučnim efektima nego o pomoći novom članu.
Možda je ovo bila prva i posljednja prilika da tu legendarnu postavu ikad vidimo ovako blizu nas. Momci nažalost više nisu mladi, a i radije se drže bliže doma. Posjet klubu Reigen bio je iznenađujuće slab, pogotovo kad pomislim da je riječ o kultnom neo progresivnom sastavu. Stoga je sasvim razumljivo zašto radije sviraju kod kuće, ako je odziv u inozemstvu tako slab. No unatoč tome što se posjetitelji nisu baš tiskali, oni koji su bili tamo bili su utoliko veći zaljubljenici, a IQ su izgledali presretni zbog odziva publike. Ponekad je bolje imati manje slušatelja koji su zato još zagrijaniji nego imati više publike koja bi reagirala prilično hladnije. IQ se nisu pokazali samo kao sjajni glazbenici, nego i kao ljubazne osobe. Uvijek su bili dostupni ne samo nama novinarima, nego i gledateljima. Priredili su doista veličanstvenu predstavu, pogotovo kad pomislim na financijska ograničenja. Na tri platna iza sastava stalno su se vrtjele zanimljive projekcije, od arhivskih snimki sastava do epizoda Star Treka, motiva s njihovih albuma i slika povijesnih osoba. Doduše veliki sam ljubitelj ovog sastava, ali ovako dobar nastup i set listu nisam očekivao. Kod izbora skladbi iskoristili su dobar trik i odsvirali par pjesama sa svih albuma s Peterom Nichollsom. Naglasak je možda bio malo više na posljednja dva izdanja (Dark Matter i The Seventh House), ali ni ostali nisu bili zanemareni. Učinkovito su i miješali između razdoblja (jedna iz osamdesetih, par iz devedesetih, opet jedna iz osamdesetih,…), tako da se činilo kao da su pokušali udovoljiti svima. Mislim da im je to jako dobro uspjelo. Nastup koji se može mjeriti čak i s onim Magminim koji sam vidio na festivalu Rock In Opposition. Puno energije pomiješane s mračnim temama i nevjerojatnim melodijama.
Tekst: Rok Podgrajšek
Foto: Aleš Podbrežnik
Setlista
CONXIOUS:
1. Between Arivall…
2. How Could You
3. Cheers To Vienna
4. Never Before
5. If It Wasn’t
6. ortraits
7. Do You Feel Free
IQ:
1. Awake And Nervous
2. You Never Will
3. Frequency
4. The Magic Roundabout
5. Harvest of Souls
6. Headlong
7. Crashed And Burned
8. The Seventh Houe
9. It All Stops Here
10. Guiding Light
dodatak:
11. Subterranea
dodatak 2:
12. The Darkest Hour
IQ postava:
Peter Nicholls – vokal, tamburin
Mike Holmes – gitara, klavijature
Mark Westworth – klavijature
John Jowitt – bas
Andy Edwards – bubnjevi
Galerija slika
