Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Zappa, Frank
Izdavačka kuća: Rykodisc Records
Izdanje: 1968
Ocjena: 4.5/5
“Lumpy Gravy” je prvi Frankov album koji je snimio isključivo pod svojim (cijelim) imenom, dakle kao Frank Vincent Zappa, te prvi bez njegova tadašnjeg pratećeg benda The Mothers Of Invention. Jedini njihovi članovi koji na albumu sudjeluju kao članovi orkestra jesu saksofonist Bunk Gardner i klavijaturist Don Preston, dok su ostali, poput basista Roya Estrade, trubača i pjevača Motorheada Sherwooda te “Indijanca” skupine, bubnjara Jimmyja Carla Blacka, većinom snimljeni u ulozi govornika više-manje apsurdnih dijaloga i tvoraca nekih nadasve sočnih zvukova koji slušatelju ili razmrdaju trbušne mišiće ili ga šokiraju svojom bizarnošću – drugih opcija nema. “Lumpy Gravy” je ujedno i Frankov prvi album na kojem se široj glazbenoj publici predstavio ne samo kao skladatelj i izvođač rock glazbe nego i kao izvrstan autor orkestralne glazbe. Album je naime apsurdna, ali nadasve učinkovita mješavina jednoga i drugoga. Frank je “Lumpy Gravy” na omotu opisao kao “nekonzistentno djelo koje je izvorno zamišljeno kao balet, ali vjerojatno nije ispalo takvo”. Album se sastoji od 22 međusobno povezane sekcije, pretežno orkestralne glazbe s umetnutim apsurdnim govorenim dijalozima i grotesknim zvučnim efektima, koji idu od zvonjave zvončića do hrkanja i podrigivanja. Tom kombinacijom najviših (klasika) i najnižih (apsurdni zvukovi) umjetničkih aspekata ozbiljne i popularne glazbe Frank je za ono vrijeme bio nedvojbeno nadasve radikalan i provokativan, a taj je pristup inače postao nekako standardan za cijelu njegovu karijeru. Iako nije riječ o prvom rock albumu snimljenom s orkestrom (The Moody Blues objavili su “Days Of Future Passed” već godinu prije), bez sumnje je riječ o još jednoj inovativnoj kreaciji dalekosežnog utjecaja na razvoj progresivnog rocka.
Frank, koji se do tada u široj svijesti afirmirao ponajprije kao rock glazbenik (vrlo nekonvencionalne vrste, doduše, no većina njegovih dosadašnjih radova temeljila se na nemilosrdnoj satiričnoj abominaciji tadašnje popularne rock glazbe), ovdje prvi put u karijeri surađuje s četrdesetočlanim orkestrom kojemu je dao nadasve apsurdno ime – Abnuceals Emuukha Electric Symphony Orchestra, što je bilo više nego primjereno glazbi koju su stvorili za ovaj album. Od članova orkestra najviše se ističe legendarni jazz fusion i bebop gitarist Tommy Tedseco, koji je kao povremeni gitarist surađivao s čitavom hrpom velikih glazbenih imena, od Elvisa Presleyja, Beach Boysa, Everly Brothersa, Franka Sinatre i tako dalje. Dok je orkestar snimio svoje orkestralne sekcije, glasovi i zvukovi nekih članova The Mothers Of Invention (pod oznakom Chorus), koji su dodani povrh toga, snimljeni su preko posebnog efekta skrivenog u klaviru, kojemu je na pedalama bila obješena vreća pijeska koja je posredno uzrokovala vibriranje, a iz toga je proizašla manipulacija pojedinih dijaloga. Oni su vrlo vjerojatno snimljeni bez znanja govornika, koji su se u međuvremenu pričali o benzinskim postajama, autima, ponijima, svinjama i tako dalje. Većina neobičnih zvukova nastala je manipulacijom zvukova na snimateljskoj vrpci. Frank je potom orkestralne dijelove spojio s apsurdnim zvukovima u zvučni kolaž međusobno posve različitih avangardnih sekcija. Vjerovali ili ne, za svaki je pojedini zvuk, bio to smijeh, podrigivanje, mljackanje ili hrkanje, do sekunde bilo izračunano gdje će se nalaziti i kako će zvučati. Kod Frankovih skladbi nikad nije bilo spontanih slučajnosti, a što su one djelovale grotesknije, to se više trudio da zvuče uvjerljivo i tvore učinkovit tok albuma. “Lumpy Gravy” nastajao je još od 1966., kad je Frank prvi put dobio ponudu da snimi album s klasičnom glazbom i surađuje s orkestrom, no sve se otegnulo jer je orkestralnih dijelova bilo tek za nešto više od 20 minuta, pa je trebalo još nešto vremena prije nego što je Frank u studiju dodao svoje avangardne umetke i album proširio na konačnu duljinu. Iako je “Lumpy Gravy” jedinstvena suita, zbog tadašnjih prostornih ograničenja podijeljena je na dva zasebna dijela.
Osim tzv. musiqe concrete (zvukovi zvončića, hrkanja, mljackanja i tako dalje), koja sadrži zvučno manipulirane dijaloge i sočne zvukove što povezuju pojedine sekcije suite “Lumpy Gravy”, unutra se mogu naći i elementi klasične glazbe pa čak i jazz rock fusiona (i to godinu dana prije izlaska “In a Silent Way” Milesa Davisa, koji se smatra prvim službenim jazz rock fusion albumom). Neke orkestralne sekcije jako podsjećaju na glazbu iz humorističnih crtića à la Looney Tunes. Frank će takve “Tom & Jerry” motive rado koristiti i na nekim kasnijim albumima. Na njima se mogu naslutiti utjecaji avangardnog skladatelja Edgara Vareséa, koji je važio za Frankova glavnog glazbenog uzora, te činjenica da je početkom 60-ih pisao glazbu za filmove B-produkcije. Poveznica s prethodnim albumom “We’re Only In It For The Money” (1968) primjetna je na nekim mjestima, recimo ondje gdje se Frank u unutrašnjosti knjižice pita je li ovo “druga faza” spomenutog albuma. Završni surf rock finale u vokalnom se obliku kao “Take Your Clothes Off When You Dance” također našao na prethodnom albumu.
Nakon uvodnog monologa “The Way I See It, Barry” album se otvara svojom središnjom temom “Duodenom”, koja preko sočnih orkestralnih aranžmana (osobito na puhačima) i “jahaćeg” ritma zvuči kao glazba iz nekog kaubojskog filma, odnosno “špageti” vesterna. Moglo bi se reći da je riječ o pravcatoj parodiji na Morriconea. Na “Oh No” nastupa zanimljiva, gotovo melodična jazz fusion sekcija u odličnoj kombinaciji klavira, gitare, ksilofona i dinamičnog ritma, sve dok se preko zvučnog “prdca” na “Bit Of Nostalgia” ne raspadne u apsurdne zvukove u izvedbi musique concrete, nakon čega slijedi neobičan dijalog dviju žena koje razgovaraju o tome kako se dobro može spavati i u bubnjevima. Zatim slijedi dosadan monolog i sekcija “It’s From Kansas”, u kojoj nastupa namjerno šumna kabaretska glazba iz 30-ih (u stilu charlestona), pa opet apsurdni zvukovi lomljenja, pucketanja i grebanja na “Bored Out Of 90 Over”. Na “Almost Chinese” nastupa groteskna kineska melodija, kakvu su obično koristili u starim crtićima za prikaz stereotipa o Kinezima. Usput se čuju izobličeni zvukovi hrkanja, mrmljanja tijekom hranjenja i kašljanje “bebe”. Na “Switching Girls” možemo čuti otkačeni monolog o curama i autima. Na “Oh No Again” opet nastupa vrlo dobra orkestralna sekcija s elementima klasike i jazza, koja bi se učinkovito uklopila i u neki film. Naravno, sve je odsvirano na Frankov “cirkuski” način uz opsežnu uporabu ksilofona, nabrijanih puhača i ritmičkih atonacija. Na “At The Gates Station” čuje se monolog čovjeka koji je radio u jeftinoj novinskoj kući i na benzinskim postajama dok nije dobio otkaz i svoje mjesto na benzinskoj postaji prepustio bratu. Na kraju je za bijednu plaću završio u zrakoplovnoj kompaniji, ali je bio zadovoljan jer je oko sebe imao puno lakih djevojaka. Na “Another Pickup” slijedi avangardni country, nakon kojeg dolazi poplava apsurdnih zvukova, od hrkanja i jadikovanja do grgljanja. Orkestralna sekcija ponovno se pojavljuje na “I Don’t Know If Can Go Through This Again”, samo što ovaj put zvuči izrazito mračno i sumorno uz opsežnu uporabu violina i kontrabasa. Nakon toga opet slijede iznimno grotesknii zvukovi, koji bi se mogli naći u nekom crtiću u kojem mačak i miš na kraju jedan drugoga satru.
Drugi dio (inače jedinstvene) suite otvara se s “Very Distraughtening”, u kojoj nastupa opsežan monolog s nekim članovima The Mothers Of Invention. Najglasniji među njima kaže da je “čuo da netko ima problema sa svinjama i ponijima”. Slijedi nadasve “intelektualna” rasprava o građi svemira i ponijima uz usputne zvukove “podrigivanja” te ponovna poplava manipuliranih zvukova u izvedbi musiqe concrete. Na “White Ugliness” nakon režanja “psa” čuje se još jedan “intelektualni” dijalog o ponijima, u kojem se ističe “Indijanac skupine” Jimmy Carl Black (po majci je doista imao indijanske korijene) sa svojim “meksičkim” naglaskom i “konjskim” načinom smijanja, koji bi sve prisutne goste istjerao iz sobe za manje od dvije sekunde. Slijedi još jedna apsurdna instrumentalna sekcija, “Amen”, s mnoštvom ritmičkih atonacija, nakon čega ponovno upada orkestar s nekim nadasve zloslutnim zvukovima puhača i gudača. Na “Just One More Time” čuje se groteskan glas nekog “žapca”, koji zvuči kao iz neke nadasve primitivne reklame. Slijedi “Viciuous Cricle” s apsurdnim monologom o ponijima i smogu. Nakon “King Konga” (u drugačijoj će se verziji potonji pojaviti i na albumu “Uncle Meat”, 1969.), gdje su udaraljke snimljene tako da se čuje udaranje gorile po prsima, slijedi apsurdna poplava razglašenih ritmičkih atonacija pod nazivom “Drums Are Too Noisy” (kako primjeren naslov). Na “Kangaroos” nastavlja se apsurdni dijalog o ponijima, kojima se ovdje pridružuju još i klokani. “Envelops The Bath Club” završna je orkestralna sekcija koja je bliža nekakvom avangardnom jazzu nego klasici i više nego primjerena za neki crtić sa životinjama u glavnoj ulozi. Na kraju nastupa još surf rockerski finale “Take Your Clothes Off”, koji se u vokalnoj verziji kao “Take Your Clothes Off When You Dance” pojavio već na prethodnom albumu. Ovoj su verziji dodali “havajski” ritam i apsurdne djevojačke prateće vokale kako bi zvučala što blesavije. Sukladno tome, to je i jedina sekcija na albumu koja će se možda svidjeti čak i svima onima kojima se Frankova glazba čini bizarnom i perverznom i koji bi radije izvadili zub nego poslušali neki njegov album do kraja.
“Lumpy Gravy” je izvrstan avangardni album koji će se najviše svidjeti onim Frankovim fanovima koji najviše vole njegovu avangardniju, apsurdno-satiričnu stranu, jer se u toj kategoriji svrstava među njegova najbolja ostvarenja. Mnogima će se nakon prvog slušanja činiti da nema nikakvu strukturu i da je riječ samo o nekom previše izmiješanom gulašu bez glave i repa, iako to nije tako, nego su sve orkestralne sekcije sa svim usputnim apsurdnim dijalozima i zvukovima skladane i snimljene u promišljenom redoslijedu. Tko albumu pruži više prilika, na kraju će neizbježno biti iznenađen time koliko se dobro pojedine sekcije, unatoč apsurdnim dijalozima i zvukovima, prelijevaju jedna u drugu od početka do kraja (koji su ujedno i najmelodičniji i najpristupačniji trenuci suite) i tvore cjelinu. I sve apsurdne sekcije predvođene “podrigivanjima” te dijalozima o svinjama i ponijima, koje će užim slušateljima zvučati kao vrhunac Frankove bezobrazluka prema “ozbiljnoj” glazbi, nezamjenjivi su dijelovi skladbe. Što se tiče njihova humorističnog učinka, sve je naravno ovisno o osobnosti pojedinca. Neke samosažaljive cmizdrave duše ionako će u širokom luku zaobići njegovu glazbu i radije i dalje uživati u svom depresivnom svijetu “ozbiljne i vrjednije” glazbe, osobito zbog mogućnosti da bi se u njegovim satirama prepoznale. Kao jedan od prvih albuma koji sadrže elemente orkestralne glazbe, jazza i rocka, “Lumpy Gravy” bio je nedvojbeno jedan od najvažnijih albuma svojega vremena za oblikovanje progresivnog rocka i avangardne glazbe uopće. Satira je oduvijek bila jedno od Frankovih najdražih oruđa i tako je bilo i ovaj put, kad se usudio zapeći u “nedodirljivi” svijet klasične glazbe, baciti rukavicu uokvirenim glazbenim puristima i time otvoriti vrata mnogim progresivnim rock skupinama koje su se pojavile u sljedećim godinama i u svoje radove unosile elemente klasične glazbe. Po mom mišljenju, ova je Frankova rana klasika još uvijek prilično zanemarena kad se spominju njegova najbolja ostvarenja. Njezina prava vrijednost najbolje se vidi u tome što je Frank jednom izjavio da je od svih svojih radova najponosniji upravo na “Lumpy Gravy” i konceptualnu trilogiju “Joe’s Garage” (1979.).
Postava
Frank Zappa – gitara, klavijature, vokal
Motörhead, Pumpkin, Ronnie – zbor, glasovi
Victor Feldman, Alan Estes – bubnjevi, udaraljke
Shelly Mann, Frank Cappe, John Guerin – bubnjevi
Ted Nash, Jules Jacob, Bunk Gardner, Donald Christlieb, Gene Cipriano – puhački instrumenti
Paul Smith, Pete Jolly, Lincoln Mayorga, Michael Lang – klavir, čelesta, harfa, klavijature
Don Preston – bas, klavijature
Tony Rizzi, Al Viola, Dennis Budimir, Tommy Tedesco, Jimmy “Senyah” Haynes – gitara
Jimmy Carl Black – bubnjevi, udaraljke, zbor, glasovi
Dick Barber – vokal
Gene Estes, Emil Richards – udaraljke
Roy Estrada – bas gitara, vokal
Larry Fanoga – vokal, zbor, glasovi
All Nite John – zbor
Patrick O’Hearn – bas gitara, puhački instrumenti
Richard Parissi – francuski rog
John Rotella – udaraljke, puhački instrumenti
Kenny Shroyer – trombon
Bob West, Jimmy Bond, John Balkin, Chuck Berghofer – bas gitara
Vincent DeRosa, Arthur Maebe – rog, francuski rog
Jimmy Zito, James Zito – truba
Mike Lang – klavir, električna harfa
Paul Smith – klavir
Alexander Koltun, Ray Kelly, Joseph Saxon, Joseph DiFiore Jerome Kessler, Bernard Kundell, William Kurasch Leonard Malarsky, Ralph Schaeffer, Leonard Selic, Harry Hyams Jerome Reisler, Tibor Zelig Arnold Belnick, Harold Bemko, Jesse Ehrlich, James Getzoff, Philip Goldberg – gudači
Produkcija
Frank Zappa
Popis skladbi
Track Listings
1. Lumpy Gravy Part One (15:48)
1. The Way I See It, Barry
2. Duodenum
3. Oh No
4. Bit Of Nostalgia
5. It’s From Kansas
6. Bored Out 90 Over
7. Almost Chinese
8. Switching Girls
9. Oh No Again
10. At The Gas Station
11. Another Pickup
12. I Don’t Know If I Can Go Through This Again
2. Lumpy Gravy Part Two (15:51)
1. Very Distraughtening
2. White Ugliness
3. Amen
4. Just One More Time
5. A Vicious Circle
6. King Kong
7. Drums Are Too Noisy
8. Kangaroos
9. Envelops The Bath Tub
10. Take Your Clothes Off
Trajanje albuma: 31:39
