Datum izlaska: 05.07.1968
Izdavač: Regal Zonophone
Produkcija: Tony Visconti
Trajanje: 33:18
Žanr: psychadelic folk
Ocjena: 5/10
Prije nego što je Marc Bolan, jedan od najunikatnijih i najkontroverznijih glazbenika svih vremena, uzeo u ruke električnu gitaru, naučio je koliko-toliko svirati, sastavio bend u pravom smislu te riječi i preimenovao ga u T. Rex, počeo se šminkati ispod očiju i postao poznat kao »električni ratnik« glam rocka s tinejdžerskim pop hitovima à la »Children Of Revolution«, »20th Centruy Boy«, »Jeepster« i »Telegram Sam«, a ponajviše po glamurozno-narcisoidnim nastupima uz koje su vrištale i padale u nesvijest histerične tinejdžerice (Rexomanija je početkom 70-ih stigla kao idući val tinejdžerske rock groznice, odmah nakon Beatlemanije, i danas je jedva vjerovati kako je Bolan svojom karizmom uspio od takoreći drugorazrednog sastava napraviti tako popularan fenomen, ali o tome nekom drugom prilikom), postojali su Tyrannosaurus Rex, nedvojbeno jedan od najčudaškijih psihodeličnih folk rock bendova 60-ih.
Nakon kratke avanture s proto-punk bendom John’s Children, u kojem je nakratko svirao i električnu gitaru, Bolan se odlučio za potpuno drugi smjer i osnovao vlastiti bend, sastavljen od samo dva člana, u kojem se u cijelosti usmjerio na akustičnu gitaru i kroz koji je želio »pripovijedati« svoje nadrealne fantazijske tekstove, koji su bili više djelo osobe koja je ostala na socijalnoj razini devetogodišnjaka nego nekog glazbenog pjesnika kakvim se obično zamišljao. Akustični psihodeličnofolkrockerski duo je uz Bolana činio još i udaraljkaš, bubnjar i kasnije povremeni basist – Steve Peregrin Took, još jedan ekscentrični glazbenik, koji je živio u nekom svom svijetu i uzeo nadimak po jednom od hobita iz Tolkienove književne klasike Gospodar prstenova. Usprkos šaci mašte i određenoj mjeri prirodnog talenta, koji je kompenzirao njihov više nego očit manjak glazbenih i skladateljskih vještina, ta dva ekscentrična »pripovjedača bajki« u počecima su djelovala silno razglašeno, a njihov prvijenac je sve prije nego lagan zalogaj kad je riječ o općoj slušljivosti i dostupnosti široj publici, no nedvojbeno se sigurno svidio većini hipija, Bolanovoj tadašnjoj ciljnoj publici.
»My People Were Fair and Had Sky in Their Hair… But Now They’re Content to Wear Stars on Their Brows«, dugačak naslov za glazbenika koji je očito imao jako puno poruka za svoje slušatelje, a na kraju obično dao malo onoga što bi se slušatelju dulje urezalo u pamćenje, bio je Bolanov prvijenac pod imenom Tyrannosaurus Rex. Album je stilski kilometrima daleko od kasnijeg glam rocka/popa, jer ga čine kratke akustične skladbice, koje bi se mogle opisati kao psihodelični folk rock s nadrealnim tekstovima, plodom Bolanove opsjednutosti Tolkienom i antičkom mitologijom (sebe je smatrao velikim romantičnim pjesnikom i čak se uspoređivao s Williamom Blakeom; komentar vjerojatno nije potreban).
Album je bio pod znatnim utjecajem raznih psihodeličnih suvremenika, a u lirskom pogledu nedvojbeno pod utjecajem tekstova Bolanova uzora i kolege Syda Barretta (ex-Pink Floyd), kojemu kasnije nije samo »maznuo« imidž nego i curu. Uglavnom je riječ o kombinaciji Marcove akustične gitare (većinom štimanje dva, tri akorda, a češće slobodne, nepovezane forme takoreći spontanog drndanja po žicama), njegova »mijaukavog« vokala (prilično odbojan faktor koji će mnoge odvratiti od daljnjeg slušanja već nakon dvije minute) te Tookovih udaraljki, bubnjeva i prateće vokalne dionice. Njegove udaraljke većinom zvuče toliko monotono da se čovjek pita nije li to bilo namjerno, neki poseban psihodelični »efekt«, da bi uz to zaspao kao uz uspavanku nakon bajke za laku noć.
O pojedinim skladbama nije potrebno previše trošiti riječi, jer su si u svojim psihodeličnim folk rockerskim sanjarijama, akustičnom »guslanju« bajkovitog dueta i apsurdnim naslovima često slične kao jaje jajetu. »Hot Rod Mama« recimo »krasi« uvodno mlaćenje po gongovima, nakon čega slijedi razglašeno drndanje po dva akorda akustične (kao što je već rečeno, do 1970. na njegovim albumima uvijek samo akustične) gitare i vokal »prehlađenog sovuljage«, koji je toliko ekscentrično groteskan da je često još i najzanimljiviji faktor većine skladbi. »Scenescof« je klasično »hipi tripy« mijaukavo cmizdrenje s ujednačenim ritmom na udaraljkama i drndanjem po nasumičnim žicama. »Child Star« (već je odmah nagovijestio kamo cilja) je još jedna »čira čara« na bongosima i gongovima, udaranje po jednoj žici i prateći vokali. Skladba čak sadrži jedan prijelaz – »impresivno«, nema što.
»Strange Orchestras« je još jedna »ciciban čeveljčki« dječarija, gdje vokali zvuče toliko blesavo da će većina slušatelja poželjeti čekićem se udariti po glavi. Tko razumije što tu Bolan mrmlja, zaslužuje Gandalfov čarobnjački šešir. »Chateau In Virginia Records« je toliko patetično psihodelično cmizdrenje da svaka čast onome kome se sviđa. »Dwarfish Trumpet Blues« je najgori mogući »blues« koji ćete ikad čuti, ako izdržite do njegova kraja, jer duet pripovjedača bajki zvuči toliko razglašeno kao da svaki vuče kokoš sa svoje strane. Isto vrijedi za »Mustang Ford«, gdje se mrmljanje i jednoličan ritam ne žele završiti.
Na »Afgan Woman« duet prvi put pokazuje da ima čak i određeni smisao za melodiju. Marc čak odsvira nekoliko dobrih akorada, dok su i udaraljke iznenađujuće dinamičnije, pa im na kraju uspije i smućkati iznenađujući orijentalni završetak. »Knight« je još jedan neuspješan pokušaj stvaranja psihodeličnog folk rocka s keltskim ugođajem. Usprkos solidnoj melodiji, pa čak i nekim improvizacijama na gitari, Bolanovo nemoguće »meketanje« opet sve pokvari. »Graceful Fat Sheba« je još jedan dosadan folk rocker bez glave i repa, koji se nikamo ne razvija. »Weilder Of Worlds« ima čak i melodijsku strukturu i nekoliko solidnih zahvata na gitari te neočekivanih vremenskih prijelaza s promjenama melodija, no u trenutku kad Marc počne na silu udarati po žicama, sve skupa ispadne previše usiljeno i patetično.
»Frowning Atahualpa (My Inca Love)« je još najzanimljiviji komad na ovom albumu. Nakon očajnog teksta o inkaškom vladaru i usputnog tripy vokalnog mrmljanja nastane dobra melodija na akustičnoj gitari, koja je ujedno i najbolja na albumu. No uskoro Bolanovo jadikovanje počne pošteno živcirati i pretvori se u neurotično zapomaganje »hare krišna, hare, hare….«, što po mom mišljenju nema što tražiti na rock albumu, bez obzira na njegovo religiozno uvjerenje. Usput iznenadi recitacija neke Bolanove bajke o krtici, koju odrađuje kar omiljeni DJ John Peel, tada veliki Bolanov mecena. Na kraju slijedi još folk/blues baladni završetak.
Neka reizdanja uz dodatnu mono verziju albuma kao bonus sadrže i singl »Debora«. Da je ta skladba izašla na albumu, bila bi čak najbolji komad na njemu jer je, usprkos uobičajenom vokalnom »meketanju«, riječ o prilično probavljivoj melodičnoj folk baladi.
»My People Were Fair…« apsolutno nije izdržao test vremena jer je zvučao nazadnjački već nekoliko godina nakon izlaska, u trenutku kad je Bolan prešao na električnu gitaru i otkrio glam rock, što je koincidiralo sa zalaskom psihodelične scene. Danas zvuči čak toliko zastarjelo kao neke preživjele ideologije/mitologije. Bolan i Took bili su bez sumnje zabavni, čak simpatični kamerade, koji su voljeli navečer sjediti uz vatru, peći kestene, čekićima razbijati orahe i mačevima se igrati hobita, ali dobri glazbenici i skladatelji u to vrijeme sigurno nisu bili, a to se na njihovoj glazbi, koja bi u najboljem slučaju pripadala u neki dječji vrtić, ako već ne na kakav planinski pašnjak, dobro poznalo.
Da se album ocjenjivalo u vrijeme izlaska, vjerojatno bi ga se moglo označiti kao potpunu krimiću i lošu šalu. Danas pak treba pohvaliti svakoga tko ga može poslušati dvaput zaredom. Istodobno gotovo treba diviti njegovoj dječjoj naivnosti, posve slobodnom glazbenom pristupu i činjenici da se netko u ono vrijeme sjetio i nečeg takvog kao što je akustični folk rock duet. Možete zamisliti kako je bilo obojici nenaudnih »pripovjedača bajki« uživo, kad su ih nadglasali ostali distorzirani i puno energičniji rock sastavi.
Album će biti uvjetno zanimljiv samo istraživačima psihodeličnog rocka, možda još kojem fanatičnom Bolanovu fanu, dok mu se svi ostali pod hitno izbjegnite u širokom luku. U svojim počecima, prije velikog napretka, Bolan je bio podprosječan gitarist, još podprosječniji pjevač i gotovo patetičan pisac tekstova, kojeg su naprijed gonili prije svega neobuzdan ego i bogata mašta, koji su mu na kraju, nakon hrpe više-manje prosječnih psihodeličnih albuma, donijeli i toliko željeni uspjeh.
Autor recenzije: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Hot Rod Mama (3:09)
2. Scenescof (1:41)
3. Child Star (2:52)
4. Strange Orchestras 1:47)
5. Chateau in Virginia Waters (2:38)
6. Dwarfish Trumpet Blues (2:47)
7. Mustang Ford (2:56)
8. Afghan Woman (1:59)
9. Knight (2:38)
10. Graceful Fat Sheba (1:28)
11. Wielder of Words (3:19)
12. Frowning Atahuallpa (My Inca Love) (5:55)
Tyrannousaurus Rex:
Marc Bolan – vokal, gitara
Steve Peregrine Took – udaraljke, prateći vokal
