Mjesto: Tvornica Kulture, Zagreb
Datum koncerta: 05.06.2012
Broj posjetitelja: 1500
Cijena karte: 17,30€ / 19,50€
M83 je glazbeni projekt, odnosno sastav, čija su glava i srce Francuz španjolskih korijena, Anthony Gonzalez. Ime su dobili po spiralnoj galaksiji Messier 83. U početku je sastav pomagao oblikovati i Nicolas Fromageau, koji ga je nakon prvih uspjeha 2003. napustio. Od tada se Gonzalez okružuje najrazličitijim glazbenicima, a bliži partneri su mu samo brat Yann Gonzalez i multiinstrumentalistica Morgan Kibby. Na sceni su prisutni već nekoliko više od deset godina; prvijenac ”M83” naime je izašao 2001. Utjelovljuju neku vrstu trokuta između shoegaze psihodelije, new wavea i ambijentalne glazbe, zamotanog u osebujnu space-pop jednadžbu. Utjecaji iz osamdesetih su očiti, ali uz spomen ovog banda nikako ne možemo zaobići utjecaj ambijentalnih i elektroničkih glazbenika poput Briana Enoa, Terryja Rileyja, Klausa Schulzea, Jean-Michela Jarrea te sastava My Bloody Valentine, Pink Floyd, Kraftwerk, Talk Talk, Simple Minds i Cocteau Twins. Njihov uspon unutar glazbene scene počeo je oko 2005., ubrzo nakon izlaska trećeg albuma ”Before the Dawn Heals Us”. Tada je zapad otkrio i prva dva albuma, koje su razni mediji vrlo brzo počeli stavljati na pijedestal urbanog i proglašavati paradigmatičnim primjerima kvalitetne glazbe 21. stoljeća. Svoj genij Gonzalez je petim albumom ”Saturdays = Youth” samo potvrdio. Osim odličnih kritičarskih recepcija, album je doživio i izuzetno dobar prijem kod slušatelja. Počeo je strmi put prema gore. Prvi put su s tim albumom M83 doprli i do širih mainstream medija te nastupali kao predgrupa na koncertima sastava The Killers, Depeche Mode i Kings of Leon. Pravi procvat za Gonzaleza je ipak značio posljednji album ”Hurry Up, We’re Dreaming”. ”Indie biblija”, američki glazbeni web medij Pitchfork, proglasio je album trećim najboljim u 2011., a njegov singl Midnight City stavio na prvo mjesto među skladbama. Pohvale su pljuštale i s drugih strana, a slušatelji s(m)o ga prihvatili kao svoga.
Već na najavu turneje i određivanje Zagreba kao jedne od postaja, među ”indie” krugovima zavladala je prava mini euforija. Nakon odgledanog koncerta možemo reći da opravdano. Ali polako, idemo od početka. Već pri dolasku u Zagreb, pred samo mjesto ”zločina”, Tvornicu Kulture, vladalo je ugodno i pozitivno ozračje. Treba pohvaliti organizatore koncerta, koji su unatoč gotovo rasprodanoj dvorani i golemoj množini ljudi zadržali mirne živce i nisu previše maltretirali i traumatizirali pravilima i redom. Posjetitelji su bili kultivirani, tako da bi to mogla biti velika pogreška za cjelokupno raspoloženje. Prije samih M83 publiku je dobro zagrijao zagrebački elektro pop sastav How Convinient, koji ovaj put nije nastupio u live verziji. Njihovu bi glazbu najlakše opisali kao psihodeličko – galaktičko elektro iskustvo, u kojem su analogno i digitalno u neprestanom sukobu. U sebi spajaju najrazličitije elektro žanrove, od disca i housea do deep techna itd. Pravi sadržajni zagrijavanje za prvo ime večeri.
M83 su koncert započeli uobičajenim petnaestominutnim kašnjenjem. Početak je pak bio pravi mali šok. Na pozornicu je uz himnično-atmosferično bogatu glazbu košula djevojka s neobičnom maskom na glavi, koja krasi i naslovnicu albuma ”Hurry Up, We’re Dreaming”. Sve je to izgledalo kao neka vrsta ritualnog početka mističnog iskustva kojem ćemo biti svjedoci u nastavku. Nakon tog neobičnog, eteričnog uvoda čuli su se već prvi zvuci uvodne pjesme ”Intro”. Na pozornicu su se sporim, smirenim, nimalo senzacionalnim tempom popeli članovi sastava M83 s Gonzalezom na čelu. Skladbi ”Intro” u studiju je vokalno pomogla oblikovati američka glazbenica Zola Jesus, a ovdje ju je dostojno zamijenila multiinstrumentalistica Morgan Kibby. Uz to bih želio dodati da je bilo doista fascinantno pratiti raznorazne izmjene instrumenata tijekom cijelog seta. Na taj način članovi sastava nisu samo održavali neku larpurlartističku raznolikost, nego je uz to neprestano mijenjanje ”uloga” nastala jedna izuzetno zanimljiva timska energija, koja je sastav tijekom cijelog seta oplođivala i držala na visokoj razini. Na taj je način s vremenom i Gonzalez, koji je po prirodi očito sramežljiv (to stalno i sam tvrdi u intervjuima, a govori nam to i njegov govor tijela), došao do položaja koji mu je omogućio ”frontmanovsko” držanje. ”Intro” je već u osnovi izgrađen na igri s napetošću. Već pri prvom Gonzalezovom doticanju mikrofona i šapatu sljedećih riječi ”We didn’t need a story, we didn’t need a real world / We just had to keep walking / And we became the stories, we became the places /We were the lights, the deserts, the faraway worlds / We were you before you even existed” publika je počela postajati jedno s glazbenicima na pozornici, a uz Gonzalezove i Kibbyjeve poklike ”We carry on, carry on / Follow us, we are one…” zavladala je prava ekstaza oduševljenja. San je zavladao Tvornicom. Za ”Introm” slijedila je hipnotička ”Teen Angst”, koju su ispratila sljedeća četiri enigmatična stiha: ”The more we learn / The more we cry / How fast we burn / How fast we die” i u zaključku još ”I hear the planet crying now…”. Sljedeću pjesmu ”Reunion” već bismo mogli odrediti kao prvi vrhunac večeri. Karakteristični glazbeni elementi plesnih osamdesetih i potresna, izravna lirika (You came out of nowhere / Stealing my heart and brain / Flaming my every cell / You make me feel myself… You make me feel my soul / There’s no more loneliness / Only sparkles and sweat / There’s no more single fate / You make me feel myself) te navijačko pjevušenje (Oh, oh, oh, oh, oh, ohohoh…/ Will you stand in this land forever?) podigli su žarište u dvorani na maksimum. Zbog vrućine polijevanje vodom bilo je obvezno. A bilo je kao u raju. Kamo god si pogledao, vidio si nasmiješena i oduševljena lica. Serotonin je tekao potocima. ”Reunion” se izlio u instrumentalni ”Sitting”, jedinu skladbu s prvijenca ”M83” na koncertu. Plesni ritmovi su se nastavili, sve zajedno pretvaralo se u disco zabavu s početka osamdesetih. Slijedila je još jedna instrumentalna skladba ”Year One, One UFO”, plesna bomba ”nafilana” country notom i savršeno tempirana. Sanjalačka oda ”We Own The Sky” malo je primirila plesni podij, učinila ugođaj intimnijim i pripremila nas za središnji vrhunac koncerta, trojac ”Steve McQueen-Wait-Fall”.
Zarazni ”Steve McQueen” poklon je američkom slavnom glumcu Steveu McQueenu, koji je, nakon što mu medicina službeno više nije mogla pomoći u liječenju raka, otputovao u Meksiko na nekonvencionalno liječenje. McQueen mu služi kao parafraza za obnovu duha, za borbu, za prevrednovanje vrijednosti: ” There’s a magic inside. / Just waiting to burst out. / The world is a goldmine. / That will melt tomorrow”. Nakon još jedne nadahnjujuće i razigrane skladbe uslijedio je katarzični dio koncerta. Skladba ”Wait” svojom je minimalističkom, tihom i smirenom zamisli izvela ono o čemu je govorio ”Steve McQueen”. Otplutali smo u nepoznatu sferu, put u x…” Send your dreams / Where nobody hides / Give your tears / To the tide / No Time / No Time / There’s no end / There is no goodbye / Disappear / With the night / No Time / No Time”. Tko je nakon toga uopće očekivao još što više? Tko je nakon toga očekivao cover elektroničkih heroja, dua Daft Punk? Uslijedio je eksplozivan, mračan i razigran cover skladbe ”Fall”. Pogodak. Jako. Čak i danas, kad se sjetim. Vidim, Osjećam, Mirišem, Opipavam, Kuša m.
Deseta skladba ”This Night Flash” poslužila je kao uvod u najiščekivaniju točku večeri – urbanu himnu ”Midnight City”. Nažalost, upravo kod te skladbe došlo je do tehničkih problema (na bubnjevima), no skladbu je ipak spasio ”epic sax guy”, koji je odsvirao genijalan, prosvjetljujući solo na saksofonu. Stih ” The city is my church” tek je uz tu jazzy notu zasjao u cijelom svom bîću. Briljantna skladba, savršen pop hit koji će još dugo ostati među nama. Početni riff je izvanserijski. Pitchfork ju nije manje proglasio pjesmom 2011. Službeni dio seta M83 su zaključili slatkom ”A Guitar and a Heart”. Skladba je publiku odvela do vrhunca i tamo ju ostavila – euforičnu i gladnu nove doze. Zarazni elektro bombastični ritmovi svima su nam podigli tlak do 200 i više. Nakon glasnog poklikivanja brzo su se vratili i u bisu odsvirali još dvije skladbe. Kod ”Skin of the Night” u prvi plan je stupio erotičan glas Morgan Kibby, koji se činio kao stvoren za sljedeće stihove: ”Oh Queen of the Night / Well she is deep inside / She is haunting me /(All of her soft parts call to me / She could be mine)”. I kad smo već svi mislili da je kraj, stigao je još i posljednji vrhunac, skladba ”Couleurs” s pretposljednjeg albuma Saturdays = Youth . Eksperimentalno, nezemaljsko iskustvo. Trenutak kad se cijeli koncert pretvorio u desetominutno ludovanje ”naglavačke”. Rave party! Bili smo više u zraku nego na tlu, na oblacima i nepoznatim stazama. A onda kraj. Nekako je brzo došao. Činilo se kao dvadeset minuta u raju, a zapravo je trajalo još otprilike sat vremena dulje. Ipak premalo. Ako bih morao izdvojiti slabu točku, to bi svakako bila kratkoća koncerta.
Gledano u cjelini, M83 zaslužuju visoku ocjenu. Vidi se da su trenutno na vrhuncu stvaralačke snage. Sastav je u izvanrednoj koncertnoj formi. Cijelo su vrijeme držali koncert na visokim obrtajima pa zato nije bilo nikakvih nepotrebnih energetskih ispada. Stvorili su vlastiti svijet, začarali i očarali publiku, uhvatili ugođaj i disali kao jedno s publikom. Zato nitko od nastupajućih nije imao problema s nadutosti, s nepotrebnim pozerstvom; sve je ispalo vrlo skromno, ali ipak vrlo prezentno. Setlista je bila odlično strukturirana, u pravoj ravnoteži, s pravom dozom hitova i ostalih malo manje poznatih skladbi. Kad sastav uživo zvuči bolje nego na studijskim snimkama, onda znaš da su na pravom putu. Funkcioniraju na pozornicama svih veličina. Kad sam njihov nastup s festivala Coachella prije dva mjeseca gledao uživo preko youtubea, zaključio sam da su stvoreni za otvorene prostore, za festivalske mase, ali su i nastupom u Tvornici potvrdili da im odgovaraju i manji i intimniji prostori.
Osim Gonzaleza, koji se iz koncerta u koncert pretvara u pravog frontmana, treba pohvaliti i ostale članove sastava, koje Gonzalez začudo nije predstavio (valja spomenuti i Gonzalezovo višekratno zahvaljivanje publici u Zagrebu, koja je to svojim odzivom doista i zaslužila). Multiinstrumentalistica Morgan Kibby koncertu je dodala prijeko potreban ženski sentiment, izvanrednim glasom oduševljavala i punila pozadinu Gonzalezova vokalnog krajolika. Bubnjar Loïc Maurin sjajno je kontrolirao glasnoću i brinuo za ritmički savršen nastup. Saksofonist Ian Young, inače priznat glazbenik na njujorškoj jazz sceni i poznat po brojnim nastupima i u pop vodama, nastupio je doduše samo na dvije skladbe, ”Midnight City” i posljednjoj ”Couleurs”, ali je strastvenom i virtuoznom igrom značio izniman dodatak vrijednosti cijelog nastupa. Cijeli koncert mogli bismo podijeliti na trenutak prije i poslije njegova nastupa na ”Midnight City”. ”Masterpiece”. Najviše je pak po aktivnosti na pozornici isticao mladi momak, izabran na audiciji, Jordan Lawlor. Nevjerojatno karizmatičan multiinstrumentalist koji nije mirovao ni sekundu. Neprestano je poplesivao, mijenjao instrumente kao od šale, koketirao s publikom i podizao ionako visoku energiju u sastavu.
Zvuk je u dvorani bio odličan; bez ispada, bez šumova i nepotrebnih tonskih oscilacija. Publika je bila generacijski i nacionalno mešovita. Bilo je naravno puno domaćih, zatim nevjerojatno velik broj Slovenaca, a zamijetili smo čak i Talijane, Portugalce i Španjolce (Erasmus razmjene učine svoje).
Koncert možemo označiti kao koncert superlativa. Još jednom se pokazalo koliko su Hrvati spretniji od Slovenije u dovođenju mladih glazbenih imena koja trenutačno nešto znače. M83 djeluju kao akt kao naručen za Križanke ili barem za Kino Šiška; koncert bi bio rasprodan i izveden na najvišoj mogućoj razini. Nažalost, opet smo godinu, dvije ili više zakasnili. Nadajmo se samo da će M83 iz godine u godinu rasti i da će se jednog dana zaustaviti i u Sloveniji. Na kraju bih se htio zahvaliti i ekipi Ride With Me, koja je iz Slovenije organizirala prijevoz u Zagreb i tako mnogim Slovencima omogućila jeftiniju i udobniju vožnju na koncert i s njega.
Setlista
Intro
1. Teen Angst
2. Reunion
3. Sitting
4. Year One, One UFO
5. We Own The Sky
6. Steve McQueen
7. Wait
8. Fall (Daft Punk cover)
9. This Bright Flash
10. Midnight City
11. A Guitar and Heart
–bis–
12. Skin of the Night
13. Couleurs
Galerija slika
