Manifest crnila s Ortofesta (2013)

Name: Misþyrming (Owls Woods Graves, Profanation, Gorrch), Ljubljana (Orto bar), Slovenija
Start: 2026-10-20
End: 2026-10-20
Location: Orto bar

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Fotografije: Jerneja Jerak

Mjesto: Orto Bar, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 11.04.2013
Broj posjetitelja: 200
Cijena ulaznice: 6 €

Uz imena poput Noctiferia svaki se slovenski metalac može osjećati ponosnim što dolazi iz našeg malog paklenog kutka svemira. Momci iz čelične veze izvrsnih glazbenika i ljubitelja ekstremnijih zvukova i ritmova naime nisu samo prekaljeni sijači potamnjelih death metal zvukova, nego i jedni od rijetkih glazbenika iz tog žanra koji se usude svako malo promiješati karte i iznova prespojiti živčane završetke u svojoj biti, a da pritom ne zanemare evolucijski rast i kvalitativnu razinu izvrsnosti. Možda ih zbog svojih puritanskih razloga i ne volite, ali petorici iz Ljubljane morate priznati status uglednih despota slovenskog metala i priznati da su promišljeni stratezi ekstremnijih podtonova komercijalnog marketinga onoga kako bi metal na pozornici i na pločama trebao izgledati. Nakon krvavog krštenja pločom Baptism At Savica Fall dogodilo se mnogo toga. Mijenjali su se članovi, mijenjao se zvuk, a dolaskom novog grlenog oratora Giannija Poposkog na prijelazu tisućljeća Noctiferia je iz black metal voda skrenula u tehničkije industrial i ekstremnije death metal vode. Da, priznajem – postali su komercijalno privlačniji, ali pitanje je treba li karizmu uočljivijih i prodornijih glazbenika, koji se ne mogu zasititi samo podzemnim mrvicama underground klupskog crijeva, odmah kamenovati i tjerati na klaonicu egzekucije na kojoj obično završe sve prodane duše. Ja sam tu više na strani zagovornika progresije, pa takvu smjelost i hrabrost, kao ljubitelj glazbe, a ne poziranja, ponajprije pozdravljam.

Zato me i zanimalo što se od milenijske inicijacije karizmatičnog Giannija zapravo dogodilo upravo na pozornici Orta. Nakon proboja u inozemstvo i nizanja skalpova ljubitelja uglednijih kolega sa stranih pozornica (uz Hypocrisy u istom dahu mogu dozvati i spominjanje Noctiferie uz Cannibal Corpse i Malevolant Creation …) događali su se usponi i padovi, a iz ždrijela potpunog propasti vraćali su se, na darvinovski način preživljavanja, uvijek još veći i jači. Dokaz za to bila je, ako se ne varam, i nedavna 15. obljetnica djelovanja, a nakon dolaska izvanrednog bubnjara Mathiasa Gergete Gianni Poposki, gitaristi Igor Nardin i Roman Fileš te izvanredni basist Uroš Lipovec dobili su novi zamah za još dublju penetraciju u duše i uši slovenske mladeži. A ta je inicijacija uvijek bučna i potresna, ovaj put popraćena i izlaskom novog, već petog cjelovečernjeg albuma, koji bi krvavo svjetlo prosvjetljenja u ovaj truli svijet trebao donijeti do kraja ovogodišnjeg postkataklizmičnog svijeta kojem se ne vidi kraja. Ovaj put obećavalo se nešto dobro i za inače posve drukčije usmjerenu pozornicu ljubljanskog Orta. Jedan od težih razloga za odlazak prema epicentru slovenske klupske scene bilo je tako i ove godine ime Noctiferia.

Pred Ortom se već prije devet sati počeo okupljati poveći broj zagovornika ekstremnijih ritmova i zvukova, jer se u predvorju kluba ponovno održavao i metalski bazar, bolji sajam metalnih relikvija, no nakon samo jednog letimičnog pregleda ponude opet je postalo jasno da je prosjek slovenske scene sklonije metalnom šalu i ukrasima nego nosačima zvuka, pa sam to poglavlje večeri radije preskočio i otišao kat više, gdje je pozornica već bila spremna za središnji čin večeri. Malo prije pola jedanaest navečer pred nabijeno punom dvoranom, u kojoj su se među pravovjerne crnomajičaše uvukli i aktivisti pokreta Anonymous te alternativci iz posve drugih voda. Nakon prvih taktova industrijaliziranog teatralnog introa i provjere postavki na gitarskim konzolama došlo je vrijeme za provjetravanje klime udarnim zvukovima, desant na uši, i započelo je iščitavanje trenutaka evanđelja ovih disharmoničnih vremena. Težište prikaza pozorničke moći ljubljanskog kvinteta strateški je postavljeno oko stupova posljednje ploče Death Culture, postindustrijski pakao hegemonije novog svjetskog poretka Noctiferia oslikavaju pedantnom metrikom uravnoteženih gitara, basa i bubnjeva, a središnji dio podija pripada dobro raspoloženom Gianniju, koji već u prvim taktovima pokaže da ima situaciju pod kontrolom i da mu je žarišni spoj svjetla i pogleda mase uvijek po volji. Prvi taktovi skladbe Catarsis pokazuju formu i visoku razinu pripremljenosti i agilnosti koju metalurški ustroj sastava posjeduje sam po sebi – bez prethodnog kruga zagrijavanja. Igor i Roman padaju u svoj trans, a Uroš tvrde podtonove krasno podupire svojom pozorničkom prisutnošću.

Vehemencija i odmaknut stav na pozornici ovaj su put prikladniji od općenite želje da se ugodi glazbenim željama mase, a upravo kvalitetno slijeđenje vlastite crvene niti misli i koncepta daje svakom koncertu sastava prepoznatljiv i samosvojan prizvuk nepogrješive patine. Noctiferia su dobro nauljeni koncertni stroj koji svoj rutinski kirurški zahvat u Ortu obavlja suvereno, no unatoč tome nedostaje malo prostora u kojem bi se zbivanje moglo prebaciti u višu brzinu. Unatoč potenciji i simfonijskoj zanesenosti, Delluders & Followers ne zvuči posve kao na ploči, pa udarna black metal simfonika postaje klaustrofobična, a ne epska, kakvu smo mogli doživjeti na pozornici Kino Šiška. Ortova je pozornica pretijesna za potpuni ples svih strasti, zato barem ja osjećam ne posve opušten protok energija između aktera na pozornici i mase, koja dijelom statično statira paklenom klimaksu Ortofesta, a dijelom to iskoristi za povremene izbijanje nepovezanog mosh pita nekoliko pojedinaca. Među masom se pojavi par maskiranih predstavnika pokreta pobunjenika Anonymous, koji ispodpozorničku atmosferu poživi, ali ruralno – urbani konglomerat »poznavatelja« ne udahne punim plućima. Očekivani masivni mosh pit pretvorio se u stajanje na mjestu, a pojedinačni izljevi koncertnog oslobađanja strasti bili su rijetki i bizarno izolirani u prva tri reda. Obračun sa sistemskim polugama doduše je potpuno u suzvučju s vremenima u kojima živimo, ali masa cjeloviti poziv ne shvaća onako kako je zamišljeno, a mlaki odzivi postali su prilično smetajući pratitelj inače izvanredno kvalitetnog nastupa i potpune predstave novijeg materijala sastava. Interakcije, skandiranja i pljeska bilo je manje nego što bi čovjek očekivao, no Noctiferia unatoč tome neometano nastavljaju svoj diktat i iščitavanje novodobne knjige uroka.

Death Culture je visoko podignut srednji prst sadašnjem vremenu, nihilizam black metala ovaj je put prekrojen i ušiven u teksture industrijaliziranijih zvukova, zbog kojih Noctiferia u trenutcima zvuče kao Coal Chamber ili DevilDriver na Rob Zombie tinkturi, a dakako se u cijelosti osjeća popriličan utjecaj razvikanog Petera Tägtgrena. Zvuk je ipak dobar, a skladbe unatoč ne posve potpunom otvaranju svih ventila krasi ponajprije izvrsno i besprijekorno izvođenje. Gianni dozove i sjećanje na prošlost. Upravo prije dvanaest godina na pozornici Orta zbio se koncertni krst mladog pjevača u ovom sastavu, pa tako nakon dugih godina Ortofestov nastup Noctiferie u klubu ima i sentimentalnu notu. Ispod mostova Plečnikovog Tromostovlja od tada je proteklo golemo mnogo Ljubljanice, a sastav je postao znatno povezaniji i kompaktniji, što dokazuju iz skladbe u skladbu. Slijedi Monarch i brutalno udarni Slavedriver, a zatim seksi elektronički intro i podkožni hipnotični radijski glas, koji sugerira da »Absolute power corrupts absolutely«, te demonski slatka Demoncracy. Svi smo robovi novčanih krugotoka i demona kapitalističkog »obećanog svijeta«, već ionako otpjevanog boga, u kojeg osim pobožnjaka ne vjeruje baš mnogo inteligentnih i osjećajnih ljudi, zamijenili smo profanim idealima, a Noctiferia svoju provokaciju izriču u obliku umjetničke forme. »Money is your God« pjeva Gianni. Potpore u sonički spektar distorzirane crnine ne manjka.

A onda napokon nastupa i trenutak koji smo neki željno iščekivali. Igor uzima u ruke osmožičanu gitarsku zvijer, a ostatak sastava samouvjereno se priprema za krsnu izvedbu skladbe Rudra (pretpostavljam da je riječ o radnom naslovu, jer ime skladbe glavni orator večeri ne izgovara …), prve prikazane pjesme s ploče koja bi trebala snažno zagrmjeti krajem ove godine. Ritmika je fantastična, a Noctiferia su ovaj put još predaniji matematičkim ekstremima. Meshuggah klize u misli posve automatski, a izvanredan bridge urezuje se u mali mozak kao megatonski udar nuklearne bombe ili tisućmegavatni udar groma. Osam žica dobro je iskorišteno jer Igorova gitara već ionako masivnom zvuku dodaje još par grama dodatne težine i dubine na više. Obećanje nove ploče je, dragi moji, izvanredno, a Noctiferia su ponovno okrenuli stranicu u svojoj knjizi uroka u smjeru još veće dominacije i učvršćivanja već ionako glamuroznog statusa teškokategornih titana Slovenije! Konkurenata na tom polju ima doduše nekoliko, ali rijetki su dorasli natjecanju s muškarcima koji znaju kakva je njihova misija i koračaju tim putem bez trunke sumnje u vlastiti uspjeh. To je put pobjednika, usudio bih se dodati. Nažalost, ovaj put posluže samo jednu novost, a zatim slijedi opet malo stariji materijal i malo promocije onoga što su posljednje snimili i što još možete nabaviti za posjedovanje na svojim policama (dakako ako se ne kunete samo i isključivo u bezlično srkanje glazbenog nektara izravno s weba …).

Terror i Rust ne čine nepravdu soničnoj bombastici posljednje ploče. Nakon uvertire Death Culture i vrhunaca iz 2010. dolazi trenutak za zahvaćanje dublje u riznicu prošlosti. Selektivnost je pritom očito važna stvar, a svoj estetski osjećaj za usklađenost forme i sadržaja dečki otkrivaju tako da u večernje zbivanje unesu taman prave doze Slovenske morbide. Sirovija verzija skladbe Turn Away popraćena je još i rutinski izlizanim himničnim pasažima skladbe So Devoid, koja me unatoč svemu ne uvjerava posve, zato pak znatno bolje zvuči skladba zbog koje sam si nakon prvog gledanja videospota Noctiferie radije urezao u podsvijest. Mračni industrial skladbe Mara i uživo potrese svako vlakno mog bića, valovi himnične, uspore ritmike na Soulfly način drobe i traže svoj krvavi danak, a ja si ponovno dozivam pred oči egipatski panteon bogova, Tothov lik i parafraze iznimnog izvornog teksta, kakav je po diktatu samog Totha u stanju zanesenosti ispisao Aleister Crowley. Da nisu pristaše nikakvog sustava indoktrinacije i vjerskog zaglupljivanja, svojim finalnim krikom spasenja i konačnog oslobođenja izjavljuje još i izvanredni Holymen, koji pristaje uz Maru kao šaka na oko, a ja sam si u potrazi za prijeko potrebnom dozom kisika još prije isteka prvog produžetka odlučio utrti put na četvrtkovu večernju svježinu. Iz dvorane su zatim počele kapati i ostale duše, koje su potom odlutale nepoznato kamo.

Nakon koncerta sam doduše od nekih pojedinaca, i čuvara kvalitativno nejednakovrijedne konkurencije koja je smisao svog glazbenog postojanja izgubila već prije nekog vremena, čuo da Noctiferia nisu bili sasvim pravi i da je s pozornice navodno vijalo više popa nego crnila, što se ne bih mogao složiti. Nikako, osim ako se u međuvremenu, izvan moje spoznaje, nije dogodila ponovna promjena općeg ukusa masa i ako se po radijskim postajama opet ne vrte avangardniji zvukovi prokleto savršene i krasno artikulirane buke? Vjerujem doduše da su Noctiferia nakon koncerta imali još malo rezerve i da su iz svojih pluća i njedara mogli iscijediti više soka i crnog sjemena, ali za to će biti još prokleto mnogo prilika. Dobili smo jedan od boljih nastupa ovogodišnjeg Ortofesta i dobili smo nastup koji je u potpunom suzvučju s vremenom u kojem živimo. Mi smo sjene u kulturi smrti. Mi smo lutajuće prikaze kojima trebaju buđenje i snažne glazbene packe te pozivi na ustanak. Noctiferia to mogu i Noctiferia su to pjevali davno prije sadašnjeg vremena. Sjećam se samo krasne izvedbe skladbe Fond Of Lies, zbog koje sam ove večeri doduše propustio i ponešto starijeg materijala s ploče Per Aspera ili neočekivanih briljanata s krsnog Baptism At Savica Fall. Dalju prošlost očito je isprao tok vremena. Evolucija, što ćemo? Iako su zubi sastava Noctiferia bjelji i uglačaniji, ipak znaju prokleto slatko ugristi sve do same srži srca te niskofrekventnim tresljajima i frekvencijama probuditi prave emocije. Oni su umjetnici i poznavatelji pravih zahvata, zbog kojih vjerujem da će njihov urok nad masama biti trajan, a svaka sljedeća ploča korak naprijed po evolucijskoj ljestvici glazbene kvalitete. I što bi više čovjek uz sve to uopće mogao drznuti se željeti ili bogohulno zahtijevati? Činjenica je i da svaka noć ima svoju moć, a poslije jebanja nema kajanja, dragi moji, ali ljubljanskom ešalonu odličnih glazbenika unatoč blagoj rezervi nije moguće predbaciti da nisu ponudili odlične razloge za pražnjenje. Ako pak niste doživjeli potpuno pražnjenje, onda ste prišli na pogrešan koncert, a istina je i da svako uho ima svog slikara. O ukusima ovaj put ne bih gubio riječi, a nositeljima čara noći, moćnim Noctiferia, želio bih srdačno i iskreno reći samo hvala za sav trud i sve dobro koje su dosad ponudili te veliko hvala već unaprijed za krasne glazbene žrtve koje ćemo, nadam se, ove godine još dobiti!