Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: It Bites
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: 2012
Ocjena: 4.5/5
»Map of the Past« prvi je konceptualni album u povijesti legendarnih prog pop rock fuzionista It Bites, koji nakon obnove sastava 2006. godine i odličnog albuma »The Tall Ships« (2008) proživljavaju pravi preporod. Mnogi dugogodišnji sljedbenici naime nikad ne bi očekivali da će bend na prethodnom albumu, ali i na koncertnim nastupima, tako uspješno uspjeti proći tranziciju u novo stvaralačko razdoblje. Karizmatičnog originalnog gitarista/pjevača Francisa Dunnerya nije bilo tek tako zamijeniti, a ipak ga je više nego uspješno nadomjestio ništa manje, ili čak još darovitiji John Mitchell iz neo prog rock sastava Arena (osim toga, vječni je radoholičar poznat po suradnji s cijelom hrpom različitih bendova i projekata), dok je Dicka Nolana na bas gitari uvjerljivo zamijenio Lee Pomeroy.
Na »Map of the Past« skladateljski je utjecaj Johna Mitchella, koji se dosad već uvjerljivo afirmirao u ulozi scenskog i idejnog vođe benda, još izraženiji. Mitchell se još jednom iskazao kao multiinstrumentalist, jer se osim uloge pjevača, gitarista i autora većine aranžmana i tekstova uvjerljivo okušao i na violini. Istodobno je njegov vokal, kod kojeg nikad nije skrivao snažan utjecaj legendarnog Petera Gabriela (ex-Genesis), napravio još veći napredak u odnosu na prethodni album, što je doista fascinantno, pogotovo za sve one koji se sjećamo njegovih skromnih pjevačkih početaka u vlastitom alter rock sastavu The Urbane.
»Map of the Past« po naravi je izrazito melankoličan album na kojem melodija, kao važan dio dugogodišnje It Bites tradicije, igra ključnu ulogu. Ravnoteža između power balada i simfonijsko-rockerskih ‘užigača’, gdje Mitchellova gitara preuzima glavnu inicijativu, ponovno je vrlo dobro uravnotežena. Skladbe na albumu lijepo se međusobno prelijevaju i na taj način uvjerljivo pripovijedaju koncept o svijetu iz davne prošlosti, koji je nadahnulo otkriće stare obiteljske fotografije. Riječ je o naklonu povijesnom razdoblju na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kad je završilo viktorijansko doba, pri čemu se usmjerava na sudbine ‘običnih’ ljudi koji su bili upleteni u važne povijesne događaje (burski ratovi, potonuće Titanika, 1. svjetski rat itd.).
Albumu dakle ne manjka klasičnog britanskog patriotizma, što je danas, u doba općenite, pa i glazbene amerikanizacije, čak i kod poslovično patriotskih Britanaca postalo prilično rijetka pojava. It Bites svoj domoljubni zanos predstavljaju na zdrav i nenametljiv način, dakle bez trunke patetike ili eventualnog divljenja britanskom imperijalizmu, tako da nema straha da bi se nekome tijekom slušanja tekstova slučajno okrenuo želudac. Jedino što brojni dugogodišnji sljedbenici mogu pogrešati jest njihov karakteristični razuzdani humor, koji je bio sastavni dio svih prethodnih albuma. S Mitchellom u postavi su se u tom pogledu poprilično uozbiljili, što je s jedne strane dobro, jer je dokaz veće ambijentalne zrelosti.
»Map of the Past« ima sretan, međusobno se nadopunjujući, konceptualni početak i kraj, pri čemu su It Bites upotrijebili različite isječke iz starih radijskih emisija koji zvuče kao da su snimljeni na gramofonsku ploču iz ‘pretpotopne’ ere. Kontemplativna narav albuma pokazuje se već na uvodnoj power baladi »Man in the Photograph«, koja je glavni izvor nadahnuća za koncept i naslovnicu s vojnikom. Mitchellov vokal pun je nostalgičnog patosa, dok se u pozadini prelijevaju svečano obojeni simfonijski aranžmani u domeni klavijaturista Johna Becka. Prvi ambijentalni kontrast nastupa s udarnim »Wallflower«. To je na moćnom gitarskom rifu utemeljena kompozicija koja ne skriva neo prog rockerski šarm na račun kompleksnih sintesajzerskih tekstura u pozadini. Pritom si Mitchell u čašu nalijeva otrovnog octa i na idealistički se način upućuje u najmračnije kutke viktorijanske Engleske. Naslovna je stvar prožeta optimističnim ambijentom i predstavlja trenutak kad It Bites kroz kraću instrumentalnu sekciju prvi put demonstriraju izuzetnu tehničku savršenost i uigranost. Mitchell je ponovno odličan u svojoj vokalnoj interpretaciji, dok mu kod melodičnog refrena snažan oslonac pružaju dobre prateće vokalne harmonije.
»Clocks« ima spokojan, gotovo ‘zimski’ ambijent, jer se u pozadini cijelo vrijeme prelijevaju nježni aranžmani, dok za izdašnu magiju brinu potentne gitarske pasaže i ekspresivan vokal jednog od najtalentiranijih prog rock glazbenika našeg doba. Šteta jedino što je refren pomalo previše repetitivan da bi skladba kao cjelina mogla poletjeti iz zacrtanih power baladnih okvira. »Flag« od svih kompozicija na »Map of the Past« bez sumnje najviše vuče na ‘zlatno doba’ It Bites iz osamdesetih, što znači da je riječ o idealnoj fuziji progresivnog i pop rocka na račun spajanja melodičnih aranžmana i kompleksnih ritmičkih finesa. »The Big Machine«, koji vrhunac doseže preko epskog refrena, sadrži pompozne simfonijske aranžmane i razdražen gitarski rif. Mitchell ovaj put dosiže nekoliko iznenađujuće visokih vokalnih registara na koje ga prije nismo bili navikli. Na ritmički pošteno razigranom »Cartoon Graveyard« Mitchell i ekipa uspješno spajaju klasičnu It Bites ambijentalnu šaljivost s mračnim simfonijskim nijansama, uobičajenima za neo prog rock prvake Arena.
Melankoličan »Send No Flowers« ovješen je sakralnim aranžmanima na orguljama, što u kombinaciji s tekstom stvara ambijent nekakve britanske limunade iz crno-bijelih filmova, kad se časnik otprema u rat i daje posljednje upute zabrinutoj ženi. Pomalo depresivno raspoloženje uspješno raspuhuju inteligentno upletene, iscjepkane gitarske pasaže. Živobojnim sintesajzerskim teksturama zasoljen »Meadows and the Stream« zaslužuje oznaku najambicioznije i najkompleksnije kompozicije na albumu, jer uz dramatičan refren sadrži poprilično zanimljivih vremenskih prijelaza, koji će oduševiti sve ljubitelje prog rock strane ovog kultnog benda. Na nježnim zvukovima klavirčića položena žalopojka »The Last Escape«, gdje Mitchell ponovno dobiva priliku iskazati se kao onaj art rock pjevač koji je u zadnje vrijeme najviše napredovao, ima svečano raspoloženje, pri čemu ne manjka ukusnih instrumentalnih finesa, što posebno vrijedi za gastronomsku solažu na slide gitari. Kratka akustična balada »Exit Song« predstavlja sretan konceptualni zaključak.
It Bites su s »Map of the Past« stvorili sjajan konceptualni album s izuzetno lijepim kontemplativnim ambijentom koji, usprkos svojoj, ‘sjećanja na stara dobra vremena’, punoj naravi, još dugo nije namijenjen samo tipičnoj britanskoj duši. Temeljni razlog zašto su s njim It Bites potvrdili jedinstven status usamljenih zanesenjaka koji uspješno spajaju prog i pop rock jest bez trunke sumnje Mitchellova vokalna bravuroznost te šarolika i raznovrsna ponuda gitarskih umjetnina, pri čemu se naravno ne smije previdjeti doprinos njegovih instrumentalnih drugara, koji svoje zadaće ponovno obavljaju s odlikom.
Postava
John Mitchell (Arena) – gitara i vokal
Lee Pomeroy (Rick Wakeman Band) – bas gitara
John Beck – klavijature
Bob Dalton – bubnjevi
Produkcija
It Bites
Popis skladbi
1. Man In The Photograph
2. Wallflower
3. Map Of The Past
4. Clocks
5. Flag
6. The Big Machine
7. Cartoon Graveyard
8. Send No Flowers
9. Meadow And The Stream
10. The Last Escape
11. Exit Song
