Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Beč / Stadthalle / Austrija
Datum koncerta: 28.06.2011
Broj posjetitelja: 4
Cijena karte: 61,40€ (parter)
Puno se pričalo o nevjerojatnoj kombinaciji dvaju bendova koji su odlučili udružiti snage i zajedno krenuti na turneju. Glazbeno i po poslanju, po utjelovljenim standardima, isklesani su iz posve različitih svjetova. Judas Priest i Whitesnake. Vjerojatno već kolutate očima i odmahujete glavom. Ali takve su činjenice.
Judas Priest su dugo kuhali ovu turneju. Njome su htjeli zaokružiti svoje djelovanje. Zaključiti ga na najljepši mogući način. Dođu godine mudrosti kad možeš dijeliti samo pametne savjete i ništa više. Ugled si stekao prije 30 godina i već 15 godina počivaš na lovorikama. Jednostavno dođe vrijeme kad kažeš: “Dosta je bilo.” i za to si potpuno opravdan. Štoviše. Bio si opravdan već prije nekoliko godina. Judas Priest su turneju naslovili primjereno svrsi: “Epitaph”.
S druge strane su tu Whitesnake, kojima zapovijeda, naravno, nitko drugi doli David Coverdale. Oni, za razliku od Judas Priest, barem u vanjskoj aktivnosti i jeziku diplomacije nipošto ne priznaju da bi došlo vrijeme za razmišljanje o mirovini. Coverdale i njegovi znatno mlađi kompanjoni iz ekipe Whitesnake ove su godine izdali svježi studijski album koji zvuči vrlo kvalitetno i vrijedan je svakog isprobavanja. Dali su mu naslov “Forevermore”, što nagovještava da se stvar za Davida Coverdalea nipošto ne može završiti.
Unatoč alibijima za ovakvu ili onakvu “veličanstvenost” oba benda u 2011., s druge strane ih danas povezuje poprilična količina sličnosti. Prva je forma obojice vokalista, koja kuca na vrata s porukom da je rok trajanja glasnica pri kraju. Ako ta sličnost oba benda zbližava već kojih pet godina, druga je malo mlađeg porijekla. Izmjena članova ekipe. Ako ti iz postave ode K. K. Downing, čovjek koji je s Judas Priest suoblikovao temelje modernog heavy metala, to je vrlo ozbiljan problem. Bez obzira na to što planetom vrvi dječaka koji plemenito brusi gitaru do te mjere da diskografiju Judas Priest nose u malom prstu, lik K.K.-ja na pozornici je nezamjenjiv. On mora biti tu, inače nema definicije “heavy metal dvojac”, čak i ako definiciju Judas Priest bez Downinga nakon višekratnog buđenja iz noćne more nekako sačuvaš i Downingov odlazak preboliš. S druge strane, Coverdale, nakon novog okupljanja Whitesnake prije nekoliko godina, jednostavno ustraje u postavi rockerskih “grubijana” i ne toliko blues man veličanstvenika. Otud znatno tvrđi novi zvuk grupe, koji pri izvedbama starijih himni više ne utjelovljuje onaj pravi šarm Whitesnake iz zlatnih vremena i temeljne veze Moody/Marsden. Da. Možemo reći da su si rock (Whitesnake) i metal (Judas Priest) div do 2011. godine malo okrnjili zube.
U zadnji čas, tek mjesec dana ranije, službeno je potvrđeno da se objema grupama na europskom dijelu turneje pridružuje još jedan preteča u enciklopediji rock kulture. Thin Lizzy, s temeljem dvostruke gitarske harmonije, koju je ubrzo preuzeo klasični heavy metal predvođen pokretom N.W.O.B.H.M. početkom osamdesetih. Grotesknо je to da s obzirom na nastavak puta nakon, za Thin Lizzy, prijelomnog datuma 04.01.1986., danas Thin Lizzy bez Phila Lynotta iznimno teško opravdavaju svoje ime. S predmetkom “tribute to” prošlo bi se bez primjedbi.
Thin Lizzy su se prije godinu dana okupili u obnovljenoj postavi. Čak i najbližoj mogućoj klasičnim Lizzy, nakon što više nema Phila Lynotta i nakon što ni Brian Robertson ni (pokojni) Gary Moore nisu pokazivali nikakav interes za reaktivaciju svog djelovanja u grupi. Scott Gorham uspio je uvjeriti originalnog bubnjara Briana Downeyja, a tu je i još jedno zahvalno pridruživanje, koje utjelovljuje klavijaturist Darren Wharton. Whartona neki od vas možda znaju i iz sjajne AOR postave Dare. Tu je Lizzy element glam-šok burkaštva i zabave, čovjek koji dolazi i odlazi. Marco Mendoza na bas gitari. Mjesto pjevača pripalo je pjevaču Almightyja Rickyju Warwicku. Uz Scotta Gorhama na pozornici je trebao stajati i Vivian Campbell, koji je zbog obveza prema Def Leppard turneju s Thin Lizzy propustio. Njegove je čizme za ovu turneju Thin Lizzy obuo Richard Fortus iz trenutne inkarnacije Guns N’ Roses Axla Rosea.
Ovako zakrpana postava naravno nije ostavila loš dojam. Uz takav izbor klasika jednostavno ne može. U pola sata dodobra je zagrijala dobro popunjeni parter bečke Stadthalle kroz koračnice, koje je otvorila Are You Ready, a zatim su se jedna za drugom nadograđivale Waiting For An Alibi, Jailbait, Don’t Believe A Word, Whiskey In A Jar, The Boys Are Back In Town te završna Rosalie Boba Segera.
Sve djeluje lijepo nauljeno. Warwick uspješno održava nasljeđe Johna Sykesa, muževan, srednje intoniran, blago nosni registar, s pokojom dozom mačizma, Gorham, koji svojim zrelim šarmom sve više podsjeća na Donalda Sutherlanda, pa mladi nosati potentni niži Fortus u uigranim kombinacijama. Tu je najaktivniji dio zabavljača u ekipi Thin Lizzy Marco Mendoza, uz kojeg Lizzy ne bi trebali ni scensku rasvjetu, jer tu ulogu za grupu rješavaju Marcov “million dollar smile” i sjaj ispoliranog porculanskog zubala. Aktivna i dinamična te u izvedbi u svemu kvalitetna egzekucija. Zvuk? Dostojan, ali ne savršen. Whartona se, naime, uopće nije čulo. Za ljubitelje grupe koji mogu podnijeti činjenicu nezamjenjivosti pečata, šarma, lika i djela Phila Lynotta, današnji Thin Lizzy jednostavno su obvezan koncertni posjet.
Točno u osam navečer na pozornici su stajali Whitesnake. Sat i dvadeset minuta. Repertoar izgrađen od skladbi novog albuma i megahitova, koji ne smiju izostati iz repertoara. Suvišno je gubiti riječi, jer se one ponavljaju iz gledanja u gledanje grupe Whitesnake u slabom desetljeću. Coverdale ima novca, ima ime. Tako kupuje najbolje glazbenike. I oni doista sviraju nepogrešivo. Gitarski sjekači Reb Beach i Doug Aldrich usred skladbe Forevermore uzimaju čvrst svežanj minuta kojim razvlače trajanje, dok Coverdale u pozadini hladi glasnice, a za Love Will Set You Free već čeka Brian Tichy na svoje solističko bubnjarsko pletivo. Naravno, solo točke utjelovljuju punu mjeru zabave, pogotovo Tichyjevo bubnjanje golim rukama. Bravurozne eskapade posvuda.
I zvuk vrlo pristojan. Whitesnake, koji su 2010. znatno obnovili postavu s Tichyjem, basistom Michaelom Devinom i klavijaturistom Michaelom Ruedyjem, svladali su oluje osobito pri izvedbi najobveznijih klasika, koje su u početnom dijelu utjelovile Give Me All Your Love, Love Ain’t No Stranger te Is This Love. Cijela popratna ekipa vokalima podupire i Coverdalea, a Coverdale dobiva i puno podrške s miksete, što se odražava u navinutom echo efektu pa čak i povremeno snimljenoj podlozi iz pozadine (matrica), koja uključuje i one davno zaboravljene “orijaške” vriskove. Skraćeni Slide It In, koji se iznenada preljeva u Fool For Your Lovin’, čudan je potez grupe i ne baš ljubazna gesta prema klasici, a još manje prema publici. Ali tako to danas ide. Tu je impozantniji trenutak novog albuma i nova Forevermore s klasičnim akustičnim uvodom, pa zarazna Love Will Set You Free, koja izvrsno djeluje u živom nastupu. Koncertni vrhunac s Here I Go Again i jednim od najveličanstvenijih djela karijere Whitesnake, Still Of The Night, koji pomažu brzo zaboraviti tegobe vokalne načetosti Davida Coverdalea. Kad David pribjegne vokalnoj interpretaciji kojoj dodaje grlenost, pretjerivanjem povremeno samo još hrišće glasom. Dečki sviraju odlično, doduše za Fool For Your Lovin’ odlučno su pogrubi, ali s tim se treba pomiriti.
Vrlo je vjerojatno da ovu turneju s Judas Priest slijedi i samostalna turneja grupe, na kojoj će se Whitesnake predstaviti širim repertoarom i s poklonom novoj ploči “Forevermore”. Pričekajmo mjesec dana pa ćemo vidjeti što nam donose novo rezervirane turneje za 2012.
I napokon glavna atrakcija večeri. Metalski titani, očevi metalske biblije. Judas Priest. Doista su se potrudili. Prostrana pozornica s golemim kulisama, golemim projekcijskim platnom. Kao uvijek. Travisovi bubnjevi podignuti, do njih vode stepenice, podest je proširen da na njemu mogu stajati i ostali članovi postave. Lijevo i desno na pozornici izranjaju golemi Judas Priest križevi.
Monitori posve skriveni. Lijevo i desno ispred zavjese i uz projekcijsko platno, enormni lanci. Priest su na pozornicu udarili s introm Battle Hymn u 21 sat i 45 minuta. No taj uvod ne prelazi u One Shot At Glory, nažalost ne. I ovaj put to ne igra ulogu. “Are You Rady for some Judas Priest heavy metal style!” Rapid Fire i pucanje iz svih položaja počinje. Zvuk od prve sekunde optimalan, pogotovo straga u parteru. Odlične zvučne karakteristike. Jedva okreneš glavu, a već smo u Metal Gods. Ljudima se smrači pred očima. Većina je večeras tu zbog Priest, a oni su pripremili izniman repertoar, sastavljen od baš svih ploča “Halford” ere. S pravim povijesnim “cvjetovima”. Naravno, Rob Halford dobivao je većinu pozornosti publike zahvaljujući standardnoj scenskoj odjeći, koja je utjelovljivala kombinaciju čeličnog metalskog mesije i čeličnog anđela u jednom. Izmjena dijelova konfekcije kao na tekućoj vrpci. “Metal God” je ovaj put djelovao u svemu suvereno. Zaista? Odbijemo li, naravno, okrnjenost glasnica. Ljetni nastupi u Europi u lipnju 2008. dobili su uz novo iskustvo bečke Stadthalle potvrdu da je Rob tada doista morao biti bolestan. Ako poznajete Robov pristup na studijskom albumu “Made In Metal” (2010), to je dobra iztočnica da dobijete osjećaj kako je Halford raspolagao pjevačkim rasponom i na pozornici u bečkoj Stadthalle.
Osjetno se izbjegavao viših i najviših tonaliteta, ali djelovao je u svemu suvereno u nižim i srednjim registrima. U lipnju 2008. nije uspio sastaviti ni te pristojno. Ovaj je put mudro štedio vokal i tek mjestimice vrisnuo te iz svijesti publike dozvao one trenutke stare slave i veličine vokalne izvrsnosti i unikata, koji utjelovljuju bezvremensku figuru Judas Priest i samog Roba. Da. U trenucima je bilo jasno da su “screamovi” dodani na matrici, što nije ostalo skriveno ni najgluhljem u skladbi Painkiller (u završnoj fazi scenskog nastupa). No bez osjećaja pretencioznosti. Gdje nije išlo, nije išlo, tu je Rob marljivo ustrajao i prkosio niže. Uostalom, Rob nije skrivao izvrsno raspoloženje. Cijelo je vrijeme održavao kontakt s publikom, mnogo se puta poput kipa ili poprsja postavljao lijevo i desno na pozornicu i nepomično bolščao pred sebe i u publiku. Za Hell Bent For Leather naravno je na pozornicu dovezao motor, sjahao ga i ogrnuo se austrijskom zastavom s kojom je otvorio drugi dodatak. Naravno, dvorana na tu gestu nije mogla ostati ravnodušna. U stankama je Rob proveo prisutne kroz povijest Judas Priest. Gotovo je svaku skladbu predstavio tako da je sažeo pozadinu njezina nastanka. Fantastično. Već samo u tim obraćanjima Rob je prikovao publiku svojim izvanrednim karizmom. Između Hell Bent For Leather i You’ve Got Another Thing Coming nije izostala Robova standardna točka “Shout Oh Yeah!”, dok je publiku prisilio na vehementno razvlačenje glasnica kad smo uplovili u izlazni refrenski dio spomenute skladbe. Ukratko. Halford je odradio najbolje za sebe u 2011. Bez obzira na to što više ne može činiti vokalna čuda, njegova je pojava u Judas Priest jednostavno nezamjenjiva. Toliko o Robu.
Ritamska veza Hill-Travis neuništiva je. Dok je tihi i uvijek iz pozadine djelujući Ian onaj najbolji Ian, standardan, izuzetno pouzdan i naprosto okosnica Judas Priest, Scott je opčinio prisutne svojom izvanrednom bubnjarskom tehnikom i znanjem koje je obogatilo sve Priest klasike i dalo im posve osvježen izgled, u kojem djeluju dodatno bijesno i nepopustljivo režeći. Zvuk bubnjeva bio je fantastičan i Scott je sam po sebi kraljevao na pozornici, čime je u bljeskovitim prijelaznim dijelovima, a pogotovo u uvertiri u Painkiller, požnjeo nekoliko gromoglasnih ovacija.
Ključna točka koja je ovaj put uzburkala duhove naravno je rad gitara. Glennu Tiptonu nije društvo pravio K.K. Ali netko drugi jest. K.K.-ju je naizgled bio vrlo sličan. Samo znatno pomlađen. Richie Faulkner. Posve nepoznato ime, koje je na sebe skrenulo pažnju kao dio prateće ekipe pjevačice Lauren Harris, inače kćeri Stevea Harrisa, basista famoznih Iron Maiden. Faulkner je preuzeo karakteristiku osnovne uloge K.K. Downinga. Preuzeo je njegovu scensku konfekciju, čak i frizuru. Preuzeo je njegov “gitarski gear”, opasan markama i tipovima gitara kakve je koristio K.K. Uz to je to časno mjesto opravdao briljantnom scenskom egzekucijom i sviranjem, koje je i u scenskom kretanju podsjećalo na K.K. Downinga. Upravo odlično vladanje Judas Priest repertoarom donijelo je Faulkneru toliko pobjedničkih bodova da je nastup Judas Priest zadržao sav pedigre svoje nekadašnje veličine klasičnih vremena s K.K.-jem u postavi. Faulkner je zaista odličan gitarist. Nekim se solažama u K.K.-jevim originalima doista približio na dlaku, a one u kojima nije hodao točno u obući prethodnika oblikovao je ukusno i usklađeno s esencijom klasičnog Priest repertoara. Tipton i kompanija mogu Faulkneru vjerovati 100%. Priest su prema Richieju djelovali izuzetno korektno. Prihvatili su ga kao svog. Prema njemu nijedan član nije pokazao ni trunku uzvišenosti. U točkama poput Hell Bent For Leather i Breaking The Law naravno Faulkner i Tipton nisu zaboravili “čupati” uz rame uz rame. To je i jedan od onih metal standarda koje su Priest prvi predstavili na planetu. Odlična igra obojice gitarista. Izuzetna dinamika, izuzetna percepcija. Iskreno, u svakom bismo slučaju radije gledali K.K.-ja na Faulknerovu mjestu, ali očito je da su Priest u danoj situaciji “novorođenog golfera”, koji se odlučio za prijevremenu mirovinu, s Faulknerom optimizirali stanje te zato s velikom gipkošću, posve opušteno i neopterećeno jašu dalje.
Judas Priest iznenadili su s nekoliko izvanrednih točaka. Prva takva bila je Never Satisfied s studijskog prvijenca “Rocka Rolla” (1974), još prije nje Starbreaker (“Sin After Sin”, 1977), a jedan od repertoarnih vrhunaca koncerta utjelovila je izvedba mini epa s albuma “Ram It Down” (1988) Blood Red Skies.
Začin s fantastikama kao što su Heading Out To The Highway, The Sentinel, Night Crawler, Beyond The Realms Of Death i Turbo Lover uspio je s malo truda držati ljude u hipnozi jedinstvenog svijeta Judas Priest, koji se pred nama odvrtio u dobra dva sata. Obilje pirotehnike, salve dima, osobito u početnom i završnom dijelu koncerta, cijeli Breaking The Law, koji je Halford prepustio publici. Tri dodatka.
U svemu odlično iskustvo koje vrijedi svakog eura uloženog u ulaznicu za koncert. Treba se pomiriti s činjenicom da bend više nije rosno mlad. Unatoč tome, briljantnom igrom i danas s lakoćom svladava golemu scensku konstrukciju i scenografiju sa svim obilnim začinima laserskih svjetlosnih efekata i pirotehničkih erupcija.
Pitanje je koliko je koncertnih nastupa bendu još preostalo. Svaki koji Priest danas još odsviraju ujedno može biti i posljednji. I unatoč korjenitom vaganju o tome mogu li Priest na pozornici još biti Priest nakon odlaska K.K. Downinga, odnosno mogu li opravdavati svoje ime nakon odlaska K.K.-ja, u prilog govori činjenica da Priest mogu nastaviti i bez K.K.-ja. Koncert u Beču to je u svemu potvrdio. Bio je više nego odličan. Šok šov terapija teatra! Puna efekata, unikatne Priest magije, unikata metal biblije grupe! Ne znamo što će biti s Priest u budućnosti. Hoće li doista prestati s djelovanjem? Hoće li još skupiti malo energije i produljiti karijeru za novi studijski album? Turneja pred najavljenim umirovljenjem grupe naime vrijedi svakog posjeta, osobito onih koji Judas Priest još nikad u životu nisu vidjeli na pozornici. Posve je vjerojatno da nakon “Epitaph” turneje nove nikad više neće biti. S obzirom na to što su nam Judas Priest svojom glazbom kroz godine dali i donijeli, mirovinu s najvećim odlikovanjima davno su već krvavo zaslužili i izborili. Bez obzira na to je li ovo posljednji Rockline-ov koncertni izvještaj s koncerta Judas Priest ili nije, mogu reći samo jedno. “Hvala vam, bogovi metala!”
fotografije: Jože Hvala, Aleš Podbrežnik (krajnja donja desna fotografija benda Judas Priest)
Setlista
THIN LIZZY:
1. Are You Ready
2. Waiting For An Alibi
3. Jailbreak
4. Don’t Believe A Word
5. Whiskey in the Jar
6. Cowboy Song
7. The Boys Are Back In Town
8. Rosalie
WHITESNAKE:
1. Best Years
2. Give Me All Your Love
3. Love Ain’t No Stranger
4. Is This Love
5. Steal Your Heart Away
6. Forevermore
7. Guitar solo (Doug Aldrich/Reb Beach)
8. Love Will Set You Free
9. Drum Solo (Brian Tichy)
10. Slide It In
11. Fool For Your Lovin’
12. Here I Go Again
13. Still Of The Night
JUDAS PRIEST:
1. Battle Hymn (intro)
2. Rapid Fire
3. Metal Gods
4. Heading Out To The Highway
5. Judas Rising
6. Starbreaker
7. Victim Of Changes
8. Never Satisfied
9. Diamonds & Rust
10. Dawn Of Creation (intro)
11. Prophecy
12. Night Crawler
13. Turbo Lover
14. Beyond The Realms Of Death
15. The Sentinel
16. Blood Red Skies
17. The Green Manalishi (With The Two-Pronged Crown)
18. Breaking The Law
19. Painkiller
—dodatak I.—
20. The Hellion
21. Electric Eye
—dodatak II.—
22. Hell Bent For Leather
23. You’ve Got Another Thing Comin’
—dodatak III.—
24. Living After Midnight
Galerija slika
