Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Opeth
Izdavač: Nuclear Blast
Izdanje: 2016
Trajanje: 56:35
Ocjena: 5/5
Neukrotivi švedski eksperimentatori Opeth novim, dvanaestim studijskim albumom naslovljenim »Sorceress« ponovno testiraju slušateljsku gipkost i prijemčivost svojih dugogodišnjih metalskih pristaša, koji su na vrlo različite načine proživljavali njihovu postupnu transformaciju iz progresivnog death metala u progresivni metal i progresivni rock. Za slušatelja neopterećena žanrovskim ograničenjima, prethodna dva Opeth albuma, dakle »Heritage« (2011) i njegov još kvalitetniji nasljednik »Pale Communion« (2014), predstavljala su ponešto od najboljeg što se posljednjih godina dogodilo na području eksperimentalne, ambijentalno bogate glazbe koja ne vrijeđa slušateljevu inteligenciju. Opeth su pod vodstvom pjevača, gitarista, tvorca umjetničkog smjera, producenta i zvučnog inženjera Mikaela Åkerfeldta prešli zaista dugačak put, pri čemu nisu upali u čestu zamku većine suvremenih metalskih sastava – zvučnu predvidljivost i generičnost.
Upravo suprotno, svaki novi Opeth album do sada je ponudio nešto novo i osvježavajuće, iako su neki ‘ravnolinijskiji’ i prošlošću opterećeni metalci Opeth prigovarali da su na oba spomenuta dostignuća pretjerano crpili inspiraciju iz progresivnog rocka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kojeg je Åkerfeldt zavolio osobito nakon što je 2000. upoznao glavnog mecenu suvremenog proga, Stevena Wilsona (Porcupine Tree). Nakon gotovo potpunih progrockovskih eksperimenata na dvama prethodnim ostvarenjima, Opeth su se na »Sorceress«, gdje su isprobali opet nekoliko novih zvučnih eksperimenata i istodobno osjetno smanjili upotrebu melotrona, vratili nešto tvrđem zvuku i odabrali gotovo zlatnu sredinu između prog rocka i prog metala s usputnim kraćim izletima u svijet jazz rock fusiona, psihodelije i folka. Unatoč tome što »Sorceress« sadrži primjetno manje nadahnuća progresivnim rockom sedamdesetih, na većini je skladbi čak eksperimentalniji od oba prethodnika, od kojih se priličito razlikuje.
Uvodni instrumental »Persephone««, koji se naslovom odnosi na ženu zloslutnog starogrčkog boga podzemlja, Hada, ovjenčan je suptilnim aranžmanima akustične gitare i predstavlja ambijentalno izrazito svijetlo, a ujedno melankolično otvaranje albuma. Sve se to mijenja već na naslovnoj skladbi, koja oduševljava mračnim i sirovim zvučnim pristupima, dok jazzfusionistički ritmički elementi dobivaju slobodan prolaz usred pobješnjelih gitarskih pasaža. Sve to lijepo povezuje Äkerfeldtov karizmatični i autoritativni vokalni nastup. I ovaj su put sve skladbe na albumu otpjevane čistim vokalom, zbog čega će se (opet) mrštiti neki pristaše iz prog death metal ere, no Mikaelov je vokal jednostavno predobar da bi se vraćao u prošlost i dalje ga trošio na povremena kričava režanja zbog kojih je njegove tekstove na nekim prošlim skladbama ponekad bilo prilično teško razumjeti.
»The Wilde Flowers«, koja vjerojatno nosi naziv po istoimenom kultnom sastavu iz šezdesetih iz kojeg se kasnije razvila Canterbury scena progresivnog rocka s legendarnim sastavima poput Caravan, Gong i Soft Machine, protkana je izrazito mračnom i tajanstvenom atmosferom, dok pobješnjeli ritam skladbe nalažu teški gitarski rifovi. Kraća psihodelično intonirana instrumentalna dionica s gitarskim improviziranjem predstavlja dodatno začinjavanje, što vrijedi i za usputne umetke akustične gitare. Od svih skladbi na »Sorceress« keltski obojeni »Will O The Whisp«, koji zahvaljujući simfonijskim i akustičnim aranžmanima sadrži i folkrockovske elemente, najbliži je progresivnom (folk) rocku iz sedamdesetih, jer u trenucima poprilično podsjeća na legendarne Jethro Tull iz njihovih najboljih dana. Čak se i Åkerfeldtov način pjevanja ovdje ponešto približava mladom Ianu Andersonu i više je nego očito da je riječ o stilskoj počasti jednom od njegovih najdražih progrockovskih sastava. Ako će zbog toga poneki metalac slučajno otkriti 2011. nažalost prijevremeno umirovljene Jethro Tull, definitivno neće biti nikakve štete, dapače. Možda bi Opeth u budućnosti u svoj zvuk mogli uključiti i (pravu) flautu, s obzirom na to da je klavijature dosta uspješno simuliraju.
Na »Chrysalis« se Opeth opet vraćaju na nešto progmetalskiji teritorij s brojnim kompleksnim vremenskim prijelazima i dramatičnim vokalnim harmonijama, iako većina gitarskih pasaža sadrži naglašen hardrockerski naboj, dok se klavijaturist Joakim Svalberg iskazuje i sviranjem Hammond orgulja. Unatoč značajnom naslovu, iz teksta je moguće zaključiti da gotovo sigurno nije riječ o referenci na dugogodišnju Jethro Tull izdavačku kuću Chrysalis Records. Akustičnih trenutaka na albumu ima poprilično, pa je tako i na pastoralno-mistično-psihodelično obojenom »Sorceress 2«, koji stilski ponešto podsjeća na rane Pink Floyd. Predivni instrumental »The Seventh Sojurn«, koji se naslovom zacijelo barem djelomično odnosi na osmi studijski album legendarnih The Moody Blues, protkan je orijentalnim ambijentom nad kojim se Åkerfeldt oduševljavao već na nekim prethodnim Opeth radovima, jer je skladba položena na pentatonske ljestvice i etno zvuk raznovrsnih udaraljki u režiji bubnjara Martina Axenrota.
Kompleksni zvučni vrtuljak »Strange Brew«, jedno od središnjih djela na albumu, otvara se tihim, ponešto psihodeličnim uvodom koji postupno gradi priličito mračno ozračje, nakon čega slijedi prijelaz u kaotičnu, kakofoničnu instrumentalnu dionicu u kojoj si avangardni rock i progresivni metal pružaju ruke. Takvo stanje ne traje dugo, jer Åkerfeldtov kameleonski vokal stvari odvede u posve drugom smjeru, kad zavladaju trdorockerske gitarske pasaže i bravurozna solaža na razini gitarskih heroja zlatne ere rocka. Završetak skladbe posve je mračan i melankoličan, kako i dolikuje majstorima skandinavske tamnine. Opet nešto folkovskiji »A Fleeting Glance« sadrži barokne pasaže na akustičnoj gitari, dok mistične vokalne harmonije pod izvrsnim Åkerfeldtovim zapovjedništvom zvuče kao da dolaze iz neke antičke ere. Gitarsko-klavijaturske harmonije izvedene su na izuzetno suptilan način, dok sve to podupiru kompleksni prijelazi. »Era« se nakon tihog klavirskog uvoda pretvara u intenzivan progmetalski marš s epskim vokalnim nastupom i moćnim vremenskim prijelazima te time osigurava intenzivan i vrlo primjeren »Sorceress« finale. »Persephone (Slight Return)« manje je od minute dug, klavirski obojen završetak koji sugerira konceptualnu narav albuma, iako se o njoj, barem službeno, na »Sorceress« ne može govoriti.
Opeth su sa »Sorceress« stvorili novo remek-djelo kad je riječ o gradnji nepredvidljivih mostova između progresivnog metala i progresivnog rocka, koje je kvalitetom na razini izvrsnog prethodnika »Pale Communion«, od kojeg se inače dosta razlikuje, i to u pozitivnom smislu. Na »Sorceress« svakako najviše oduševljava zvučni i ambijentalni dualizam između udarnosti, mračnosti i nekih vrlo lijepih ambijentalnih trenutaka, pa je usred sve te (među)žanrovske šarolikosti ponekad teško povjerovati da je riječ o istom bendu. Neki ‘kremeniti’ metalci sigurno će se mrštiti zbog toga što je Åkerfeldt produkciju albuma ovaj put posve prepustio Tomu Dalgetyju, koji je najpoznatiji po suradnji sa Simple Minds i Pixies te ostalim sastavima koji nemaju mnogo veze s Opeth, no Dalgety je svoj posao na »Sorceress« obavio s odličjem i njihov zvuk izbrusio do savršenstva. »Sorceress je lijep dokaz da Opeth, unatoč negodovanju nekih dugogodišnjih pristaša koji se jednostavno ne mogu pomiriti s time da je ere »Blackwater Park« (2001) nepovratno kraj, još dugo nisu otpisani, nego se njihova nepredvidljiva zvučna evolucija sa svakim sljedećim albumom nastavlja dalje, prema novim uzbudljivim poglavljima njihove šarolike karijere.
Postava
Mikael Åkerfeldt – vokal, gitara, produkcija i zvučni miks
Fredrik Åkesson – gitara, prateći vokal
Joakim Svalberg – klavir, klavijature, prateći vokal
Martín Méndez – bas gitara
Martin Axenrot – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Tom Dalgety
Popis skladbi
1. Persephone
2. Sorceress
3. The Wilde Flowers
4. Will O The Wisp
5. Chrysalis
6. Sorceress 2
7. The Seventh Sojourn
8. Strange Brew
9. A Fleeting Glance
10. Era
11. Persephone (Slight Return)
