Marillion u poslovično hladnih Nijemaca zapalili vatru neukrotive navijačke strasti (2012)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. listopada 2026.

Autor: Peter Podbrežnik
Video: Jernej Vene

Mjesto: München/Theaterfabrik/Njemačka
Datum koncerta: 24.11.2012
Broj posjetitelja: 850
Cijena karte: 45,00€

Koncertni nastupi ‘najbolje čuvane britanske glazbene tajne’ uvijek su jedinstven melem za tijelo, dušu i duh, pa bi bilo jako dobro da barem jednokratno gledanje njihova nastupa postane obavezan dio propisanog liječničkog recepta za liječenje svih ranjenih slovenskih duša, kojih je nažalost danas sve više. Veliko pitanje je naravno bi li ti pojedinci uopće mogli osjetiti njihovu tradicionalno iznimno duboku glazbu i poruke. Marillion su na aktualnoj koncertnoj turneji predstavljali najnoviji album »Sounds That Can’t Be Made«, što pak nije bio ni izbliza jedini razlog zbog kojeg se naša novinarska ekipa odlučila izbliza pogledati njihov nastup u münchenskoj dvorani Theaterfabrik, jer se svi četvero Rockline novinara koji smo te večeri bili prisutni ubrajamo u pristaše najuzbudljivije britanske art rock skupine posljednja dva desetljeća. Na kraju krajeva, intervju s nekadašnjim Marillion pjevačem Fishem bio je uopće prvi (međunarodni) intervju u povijesti Rocklinea, pa je zanimanje za koncertne nastupe te legendarne skupine, a i njihovih bivših članova (osim Fisha to je i originalni Marillion bubnjar Mick Pointer, koji zarađuje za kruh u skupini Arena) već odavno prešlo uobičajene emocionalne okvire.

Marillion svake večeri mijenjaju popis koncertnih izvedbi, što je više nego pohvalno, a osim toga takva praksa svaki put ostavlja otvoren faktor za brojna iznenađenja. Svoj nastup, koji je u pozadini cijelo vrijeme bio popraćen veličanstvenim svjetlosnim efektima predvođenim posebnim, prozirnim cijevima kroz koje su se neprestano prelijevale žive boje, lijepo su podijelili na izvedbe novih skladbi sa »Sounds That Can’t Be Made« i iznenađenja u obliku dugogodišnjih klasika. Rijetka je skupina, čak i s područja progresivnog rocka, koja si danas usudi otvoriti koncertni nastup skladbom duljom od 17 minuta, kao što je te večeri bio kompleksni pacifistički ep naslovljen »Gaza«, no Marillion su opravdano više nego ponosni na svoj najnoviji studijski uradak, koji je nedvojbeno njihov najbolji nakon remek-djela »Marbles« (2004) i kojim su sigurno otvorili novu artističku fazu u svojoj karijeri.

Stevea ‘gospodina H-a’ Hogartha, koji je na početku nastupa bio okićen ritam gitarom i odjeven u bijelu majicu s tradicionalnim mirovnim simbolom, emocionalni zanos tijekom pjevanja o tužnoj sudbini napaćenog palestinskog grada nad kojim se i dalje provodi genocid odveo je toliko daleko da nije mogao suspregnuti suze. To zorno svjedoči koliko se snažno taj legendarni pjevač, koji je od našeg posljednjeg susreta uspio skinuti nekoliko kila, uživljava u svaku izvedbu iz duge i šarolike Marillion povijesti. U posebnim prilikama gitaru je odložio u kut i sjeo za električni klavir, a još radije se bez ičega u rukama pojavio ispred mikrofona. I njegovi dugogodišnji drugovi bili su te večeri iznimno raspoloženi. Svestrani basistički veseljak Pete Trewavas, s kojim smo prije koncerta napravili iznimno zanimljiv intervju, bio je opet što se može više poskočan, dok su njegove bas linije usred izvrsnog ozvučenja u dvorani bile čujne kao već dugo ne.

Steve Rothery bio je standardno odličan, baš kao što se to jednostavno očekuje od takvog majstora gitarske suptilnosti i uspješnog nasljednika tradicije najrafiniranijih prog rock gitarista sedamdesetih. Mark Kelly je u međuvremenu cijelo vrijeme živahno bdio nad svojim carstvom klavijatura te po potrebi mijenjao tradicionalne sintesajzerske zvukove osamdesetih i modernije pomagale predvođene bogatim izborom računalnih sekvenci s digitalnim uzorcima. Bubnjara Iana Mosleya se, kao i obično, tijekom nastupa usred njegove golemе bubnjarske postavke gotovo nije vidjelo, pa se gospodin H našalio da je te večeri umjesto Iana prisutan njegov brat blizanac, dok je kultni bubnjar otputovao na političke razgovore u Bruxelles, gdje zamjenjuje (nažalost samo imaginarno) smijenjenog britanskog premijera Camerona.

Uz »Warm Wet Circles« i njezinu povezujuću odnosno pratilačku skladbu »That Time Of The Night« stiglo je prvo iznenađenje večeri, jer je riječ o izvedbi dvaju djela iz Fishova razdoblja, preciznije s remek-djela »Clutching At Straws«. Kad god Marillion izvode neku klasiku iz tog omiljenog ‘neo prog’ razdoblja, H se jednostavno ne pokušava postaviti u Fishovu tradicionalno teatralnu i osobnoispovjednu ulogu, jer je dobro svjestan svojih vokalnih ograničenja na tom području, nego radije dočarava posve vlastitu emocionalnu magiju. Na razočaranje manjine i ravnodušnost većine nas koji smo tu klasiku već čuli uživo, i s Marillion i s Fishom solo, te večeri nisu izveli svoj najveći hit, »Kayleigh«. Zatim su se vratili na aktualni album izvrsnom izvedbom potresne balade »Pour My Love«, koja je malo smirila vruću atmosferu, sve dok nisu energičnom himnom »Power« temperaturu u dvorani ponovno doveli do ruba vrelišta.

Najugodnije iznenađenje večeri bila je izvedba vječnozelene pacifističke balade »Easter«, koju posljednjih godina uživo izvode iznimno rijetko. U dvorani je posebno zaorilo kad je došlo vrijeme za Rotheryjev monumentalni solo u završnom dijelu. Naslovna skladba s novog albuma bila je očekivano osvježenje te čarobne večeri u kojoj se dolje potpisani nije mogao načuditi glasnoći tradicionalno prilično pasivne i poslovično hladne njemačke publike. Bučan odziv i dugotrajno pljeskanje, kojem između pojedinih izvedbi naprosto nije bilo kraja, iznenadilo je čak i samu skupinu, pa je publiku u skladu s tim pohvalila i nagradila izvedbom klasike »Estonia«, koja je prilično čest sastavni dio njihovih koncertnih nastupa. S »King« su nas nakratko vratili na album »Afraid Of Sunlight«, a u završetku redovnog dijela nastupa ponovno ‘sletjeli’ na album »This Strange Engine« fenomenalnom verzijom klasike »Man of a Thousand Faces«, tijekom koje je Rothery zasvirao 12-žičnu gitaru.

Čim su se članovi benda vratili na pozornicu kako bi odsvirali prvi dodatak večeri, iz publike su se mogle čuti različite glazbene želje. Najviše je bilo onih koji su željeli da odsviraju 18-minutni »Marbles« magnum opus »Ocean Cloud«, koji su izvodili na većini datuma ove turneje, no band je, vjerojatno i zbog umora, imao drugačije planove. Ipak nitko nije bio pretjerano razočaran kad su umjesto »Ocean Cloud« odsvirali najbolju moguću ‘zamjenu’ u obliku još jedne »Marbles« epske klasike »Neverland«.

Znatno veće iznenađenje bio je drugi dodatak, jer su se odlučili za izvedbu dviju skladbi koje obično prilično rijetko zalaze na njihov koncertni program. Fascinantna verzija vječnozelene »Holidays In Eden« power balade »No One Can« najviše je očarala sve one koji pogrešavaju više izvedbi iz njihova kratkotrajnog ‘pop’ razdoblja, dok su za završnu skladbu izabrali »Three Minute Boy« s kvalitetnog, ali prilično ‘neobičnog’ albuma »Radiation«, što je bilo gotovo posljednje što je većina u dvorani očekivala. Ta prilično zanimljiva skladba, koja općenito ima prilično kompleksnu strukturu i neobične vremenske prijelaze, tako da nije za svačiji ukus, nije bila baš najsretniji izbor za uvjerljiv završetak nastupa, jer imaju na zalihi toliko boljih skladbi, i s prije spomenutog albuma (primjerice »Under The Sun«), no na kraju smo svi, osim staroste našeg glazbenog novinarstva, kojem se te večeri žalilo za »Kayleigh« i »Lavender«, bili više nego zadovoljni još jednim izvrsnim nastupom najbolje britanske art rock skupine koja je trenutno na raspolaganju.