Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: Theaterfabrik, München
Datum intervjua: 24.11.2012
Pete Trewavas kultni je basist legendarne engleske art rock grupe Marillion, koja je osamdesetih na krilima svog najvećeg hita »Kayleigh« bila vodeća predstavnica novog vala progresivnog rocka. Član Marilliona je od 1982. godine, tik prije nego što su potpisali ugovor s izdavačkom kućom EMI i objavili svoj prvi singl »Market Square Heroes«. U to je vrijeme Trewavas doživio sve njihove najveće uspone i padove, odlazak karizmatičnog pjevača Fisha i dolazak njegove zamjene Stevea Hogartha 1989. te brojne zvukovne promjene koje su se događale iz albuma u album. Povremeno zarađuje za život i kao član raznih sporednih projekata poput prog rock supergrupe Transatlantic, Kino i Edison’s Children. Bez obzira na sve te različite glazbene projekte, Marillion ostaju njegova prva ljubav. Trewavasovo zadovoljstvo njihovim najnovijim studijskim ostvarenjem »Sounds That Can’t Be Made« nema granica, pa strastveno tvrdi da ono označava početak novog razdoblja za Marillion. Gospodin Trewavas, koji povremeno obavlja i ulogu prateći vokala i akustičnog gitarista, iskričav je sugovornik i neiscrpan izvor informacija o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ove legendarne engleske grupe. O tome smo se imali prilike nazorno uvjeriti tijekom razgovora prije nastupa Marilliona u dvorani Theaterfabrik usred Münchena.
Rockline: Kakvi su tvoji osjećaji uz izlazak novog studijskog albuma Marilliona »Sounds That Can’t Be Made«? Možeš li nam reći nešto više o pozadini njegova nastanka?
Pete Trewavas: To je dugo pitanje koje bi moglo tražiti i dug odgovor. Uvjeren sam da smo svi jako ponosni na »Sounds That Can’t Be Made«. Mislim da se na njemu osjeća ona vrsta zrelosti koja slušatelju poručuje gdje se trenutačno nalazimo kao band. Sadrži vrlo raznoliku ponudu skladbi i glazbe. Za njegov nastanak uzeli smo si poprilično vremena, tri i pol godine. U međuvremenu smo imali zajedničke jam sessione i pokušavali pisati novi materijal. Odjednom je postalo teško raditi zajedno, pa smo morali uzeti malo vremena za druge stvari. U to smo vrijeme imali zajedničku turneju s Deep Purple u Njemačkoj, koja je ispala fantastično. Zatim smo se vratili u studio i uložili više vremena u zajednički trud. Polako je kreativni proces postajao sve bolji. Morali smo pronaći način da svi ponovno uživamo u glazbi. Možda zvuči čudno, ali nakon trideset godina u bandu, nakon toliko albuma, trebala nam je pauza da bismo ponovno mogli uživati u pisanju i opet bili kreativni. Polako su se stvari ipak okrenule u pravom smjeru. Imali smo vrlo dobrog producenta, Mikea Huntera, koji nam je držao moral na visokoj razini i pokušavao nas usredotočiti na ono što mu se činilo dobrim te pravilno usmjeravao našu kreativnost. Konačni rezultat je zaista fantastičan. Naši fanovi kažu da je to naš najbolji album dosad.
Rockline: Uživaš li u aktualnoj turneji ‘Sounds That Can’t Be Made’?
Pete Trewavas: Da, stvarno sam zadovoljan. Nakon što smo iza sebe ostavili težak proces nastajanja albuma, nakon tri i pol godine, morali smo se zaista uvjeriti u kvalitetu novog materijala uživo. Na turneji smo već neko vrijeme. Počeli smo u lipnju u Americi, zatim smo u srpnju otišli u Skandinaviju i sjevernu Europu. U kolovozu smo imali slobodno. U rujnu smo bili u Južnoj Americi. Tako smo sada u srednjoj i južnoj Europi, a usput smo svratili i u Englesku. Mnogi fanovi smatraju da smo napravili naš najbolji album, pa je to jako dobar osjećaj. Zato smo svi vrlo zadovoljni.
Rockline: Najpoznatiji si kao basist, ali istodobno znamo da si u vrijeme sa skupinom Transatlantic doprinio i dionicama za klavijature. Isto tako si svirao akustičnu gitaru na određenim skladbama Marilliona poput »Faith« i »Now She’ll Never Know«. Voliš li prelaziti u različite uloge kao glazbenik i skladatelj?
Pete Trewavas: Da, to mi paše. Basist sam već niz godina, ali prije svega sam glazbenik. Volim biti jednostavno glazbenik. Veliki sam ljubitelj različitih oblika glazbe. Ljubav prema glazbi oduševila me za sviranje klavira. Prvi instrument na kojem sam svirao bio je naime kućni klavir. Moj je otac svirao jazz na klaviru, pa sam odrastao uz jazz, osobito big band jazz te jazz glazbenike poput Nata Kinga Colea. Istodobno sam slušao i Beatlese. Imao sam sreće što sam odrastao u šezdesetima, tako da sam na neki način odrastao u razdoblju kad je istovremeno ‘odrastala i glazba’. Tad sam slušao Beatlese, The Who, The Kinks i slične grupe. Kasnije, kad se pojavio rock, počeo sam slušati Led Zeppelin, a zatim Yes i Genesis. U to sam vrijeme prestao svirati klavir i okrenuo se bas gitari. Zajedno s prijateljem tada sam odlučio osnovati band. On je bio bolji gitarist od mene, pa sam ja postao basist. Volim bas gitaru i volim biti basist. To je jedinstvena pozicija u bandu koja ti nudi ogroman broj različitih mogućnosti. Volim sve vrste glazbe. Nekoć sam svirao i klarinet u orkestru. Kao član orkestra zaista možeš izlučiti izražajnu snagu pojedinih aranžmana. A to je ono što u glazbi najviše volim; aranžiranje. Snaga aranžmana u glazbi mi najviše znači. Jedan od najboljih primjera takve aranžerski moćne glazbe je suita Planeti skladatelja Gustava Holsta i srodna djela iz klasične glazbe. To je zaista moćna glazba, jer je u nju uloženo izuzetno mnogo emocija. To pokušavamo napraviti i mi iz Marilliona kroz svoju glazbu i tekstove. Zato me zanimaju različiti instrumenti, jer kroz njih ponekad čujem nešto novo i zanimljivo što bi se dalo uvesti u glazbu.
Rockline: Postoji li možda još neki sasvim poseban izazov za tebe kao glazbenika i člana skupine?
Pete Trewavas: Uvijek postoje određeni izazovi kojima bih se u budućnosti želio aktivnije posvetiti. Volio bih napraviti i nešto solo. Oduvijek sam želio snimiti samostalni album. Sam stvaram nove skladbe. Kad ne stvaram s Marillionom, Transatlanticom, Edison’s Children ili Kino, sjednem doma i počnem zapisivati vlastite glazbene ideje. Ako to ne radim, naime zapnem u kreativnoj učmalosti. Volio bih dakle napraviti solo album. Na tome ću raditi u idućim godinama. Vjerojatno ću ga snimiti s akustičnim instrumentima, najvjerojatnije samo s akustičnom gitarom. Uvijek su na obzoru neke stvari kojih bih se želio prihvatiti.
Rockline: Dok si stvarao sa svojim novim projektom Edison’s Children, naišao si na određeni uspjeh u SAD-u. Na tamošnju komercijalnu radijsku ljestvicu uvrstio si se singlom »A Million Miles Away (I Wish I Had A Time Machine)«. Jesi li bio iznenađen?
Pete Trewavas: Da, stvarno sam bio poprilično iznenađen. S Edison’s Children napravio sam album koji je zvučao rockerskije, komercijalnije i ne baš kao progresivno rockovski usmjeren album. Pritom sam se nadahnjivao određenim bandovima iz sedamdesetih, ali i onima s početka osamdesetih, koji su svirali nešto sirovniju verziju onoga što se obično označavalo kao progresivni rock. Tim smo albumom željeli oživjeti takav zvuk. No, budući da sam istodobno veliki ljubitelj pop glazbe, dogodilo se da smo napravili i nekoliko komercijalnije usmjerenih skladbi. Za »A Million Miles Away« odlučili smo da ćemo ga puštati na američkom radiju. Na tu je odluku ponajviše utjecalo to što je Eric (Blackwood, op.a.) tamo preko radija prije nekoliko godina već doživio nešto uspjeha. Za to puštanje smo naravno morali dobro platiti, da bi se puštalo na što više postaja, za što se pobrinuo Eric, ali na kraju smo doživjeli lijep uspjeh. Bio sam iznenađen, jer takve stvari obično ne očekuješ.
Rockline: Kako se osjećaš kao član progresivno rockovske supergrupe Transatlantic?
Pete Trewavas: Da, to je zaista fin osjećaj. Sjećam se vremena kad je band nastao i kad me Mike (Portnoy, op.a.) nazvao telefonom. Zapravo je prvo razgovarao sa Steveom Hogarthom, kojemu je rekao da zajedno sastavlja sporedni projekt i da ga zanima bi li Pete želio surađivati. Steve me je pred ostalim članovima Marilliona pitao bih li želio surađivati s Mikeom na njegovom novom projektu, a ja sam odmah bio za. S Mikeom sam se sastao zbog koncepta i s vremenom sam otkrio da bi taj projekt trebao uključivati još i Roinea (Stolta, op.a.) i Neala (Morsea, op.a.). Roine je već imao pripremljen niz različitih demo snimaka, dok je Neal u to vrijeme još uvijek bio član Spock’s Beard, koji su fantastična grupa. Do tada uopće nisam znao ništa o Nealovim glazbenim ostvarenjima. Poslao mi je CD sa svojim demo snimkama i ispričao se zbog slabe kvalitete svog sviranja bas gitare. No njegovo sviranje bas gitare zapravo je bilo odlično. On je zaista svestran glazbenik. Ubrzo sam shvatio da će taj projekt sadržavati puno različitih gitarskih fraza te brzih i smjelih aranžmana, što nije ono što inače radim u glazbi. Uz to je bilo i puno klavijaturskih dionica i raznovrsne uporabe klavira. Zato sam nazvao Mikea i pitao ga je li siguran da sam ja prava osoba za taj projekt. Nisam svirač gitarskih fraza (rifova), ali me Mike uvjerio riječima da mu vjerujem jer će na kraju sve ipak ispasti odlično. Sredinom 2000. slomio sam nogu, pa sam tada mislio da to znači kraj moje suradnje na tom projektu. Mislio sam da će snimati dalje s nekim drugim, ali nisu. Mike je inzistirao da sam ja basist, što je s njegove strane bio vrlo lijep potez. S njim se inače općenito dobro razumijem. Dream Theater su nekoliko puta bili predgrupa Marillionu i tada sam ga i upoznao. Zato sam otišao na snimanje u New York i iznenađeno ustanovio da Mike želi da album snimimo u tjedan dana. Protestirao sam da nije moguće da ga snimimo u tako kratkom roku, ali me on uvjerio u suprotno i rekao da je to njegova uobičajena praksa s Dream Theater. Na kraju smo album uspjeli snimiti u tjedan dana, a usput smo zaista uživali. Stvaralački proces s Transatlanticom vrlo je drugačiji od onoga što radimo s Marillionom. Uvijek je užitak stvarati na drugačiji način, a zatim se opet vratiti Marillionu, čime se još poveća poštovanje prema onome što Marillion predstavljaju i za čime stoje.
Rockline: Namjeravaš li u budućnosti nastaviti rad i na drugim sporednim projektima poput primjerice Kino?
Pete Trewavas: Oh, da, naravno. S Johnom Mitchellom sam stalno u vezi. Jednom u šest mjeseci razgovaramo o tome kad ćemo opet napraviti nešto novo i snimiti novi album Kino. John je vrlo zaposlen producent i surađuje na produkciji raznih engleskih indie bandova, a trenutačno je vrlo zaposlen i sa svojom grupom It Bites. S njim je užitak surađivati. Chris Maitland ostaje bubnjar Kino, a na klavijaturama je također još uvijek John Beck. Vidjet ćemo kamo će nas odvesti budućnost.
Rockline: Vratimo se Marillionu. Koje su tvoje najdraže uspomene u ulozi člana banda? Kada si bio najponosniji što si član Marilliona?
Pete Trewavas: Jedna od mojih najdražih uspomena, među onima na koje sam kao član Marilliona najponosniji, bilo je zasigurno potpisivanje našeg prvog ugovora s izdavačkom kućom EMI. Godinama sam sanjao o tome da budem član banda, a nakon što sam iz lokalnog banda došao u Marillion, počeli smo se dogovarati o potpisivanju ugovora s izdavačkom kućom. Kad je došao dan potpisivanja ugovora s EMI-jem, osjećao sam da je nastupio najbolji dan mog života, jer su to tada bili moji snovi. No nakon završetka sastanka s predstavnicima izdavačke kuće i potpisivanja ugovora, kad je euforija prošla, odjednom sam shvatio da se zapravo ništa stvarno nije promijenilo; još uvijek sam to samo ja u bandu. Isto tako imam lijepu uspomenu na dan kad smo Marillion prvi put čuli sami sebe na radiju. U vrijeme kad se na radiju puštao jedan od naših prvih singlova, »Garden Party«, još smo snimali naš prvijenac »Script For a Jester’s Tear«. »Garden Party« se visoko plasirao na tadašnjim radijskim ljestvicama i sjećam se da smo to saznali na autoradiju. Autoradio je naime bio jedini radio koji smo tada posjedovali. Bio je to stvarno fantastičan osjećaj kad smo se prvi put čuli na radiju. Među ostale nezaboravne trenutke naše karijere spada vrijeme kad smo bili predgrupa Queenu. To je bilo fantastično. Queen smo pratili na turneji po Njemačkoj i Francuskoj te još nekim drugim državama 1986. godine. Turneja se zvala ‘Magic Tour’ i bila je zaista nezaboravna. Isto tako smo u to vrijeme otišli u Brazil i svirali na velikom koncertnom događaju Rock in Rio. Tada smo bili predgrupa Bon Joviju. Bilo je to čudesno vrijeme. U Rio de Janeiru smo proveli cijeli tjedan. Bilo je baš usred ljeta i bilo je fantastično. Nedavno, sada kad smo malo stariji i zreliji i znamo više o tajnama glazbene industrije od mnogih drugih glazbenika, istaknuo bih to da sada imamo potpunu kontrolu nad našom sudbinom i nad time što stvaramo. Prije smo imali iza sebe suradnju s velikom izdavačkom kućom EMI, koja se usredotočavala na stalan komercijalni uspjeh. Zbog toga se uspjeh koji doživljavamo ovih dana čini puno zasluženijim. Trenutačno polako radimo na tome da dobijemo natrag naš cjelokupni glazbeni katalog i potpunu kontrolu nad svim prošlim snimkama iz razdoblja s EMI-jem. Stalno smo usmjereni u budućnost i želimo stvari još poboljšati. Stvari se mijenjaju. U ranim danima doživjeli smo brojne veličanstvene stvari; bili smo na televiziji, prošli većinu svijeta, putovali u našim privatnim avionima, radili intervjue i turneje po svim tim različitim svjetskim lokacijama. No na kraju smo bili toliko umorni i pregorjeli od stalnog pritiska izdavačke kuće da nismo imali vremena uživati u svim tim stvarima. Sljedeća stvar na koju moraš misliti je sljedeći hit singl po želji EMI-ja. Lijep primjer je vrijeme kad se »Kayleigh« puštao na radijskim ljestvicama i penjao na vrh britanskih i ostalih europskih ljestvica. Tada smo se baš nalazili usred turneje. Svake srijede, svakog petka, svake nedjelje slavili smo proboj »Kayleigha« na vrh ljestvica i tom prilikom otvarali boce šampanjca. Znali smo da će EMI uskoro od nas zahtijevati novi album. Predstavnici izdavačke kuće počeli su vršiti pritisak na nas pitanjima o novom albumu u vrijeme kad još nismo imali napisanu nijednu novu skladbu. U vrijeme kad smo se vratili u Veliku Britaniju, tjedan nakon što je »Kayleigh« dosegnuo drugo mjesto na tadašnjim britanskim ljestvicama, što je bilo fantastično postignuće, sjećam se posjeta lokalnom supermarketu. Naš je singl postizao nevjerojatan uspjeh, a stvari su za mene kao osobu još uvijek ostajale iste kao prije svih tih velikih postignuća.
Rockline: Koji su tvoji najdraži albumi Marilliona? Možeš li neki posebno istaknuti?
Pete Trewavas: »Brave« je bio nedvojbeno ikoničan album, jer je aktualna inkarnacija banda tada prvi put zaista ‘pronašla samu sebe’. »Clutching At Straws« također je bio odličan album. Isto tako »Misplaced Childhood«. Međutim, smatram da je »Clutching At Straws« bio bolji album. Glazbeno je bio snažniji. Zatim je Fish otišao, a k nama je došao Steve. U vrijeme kad smo počeli snimati »Brave«, band se konačno uskladio sa Steveom. Tada smo prvi put zaista počeli pisati i aranžirati skladbe na željeni način. S nama je tada surađivao producent Dave Meegan s kojim smo se odlično slagali. Po mom mišljenju je ipak »Afraid Of Sunlight« bolji album od »Brave«. Sadrži bolje skladbe. »Anoraknophobia« je zanimljiv album, da ne spominjem »Radiation«. »Radiation« je zaista čudan album. Njime smo izvorno pokušali postići ono što nam je kasnije pošlo za rukom s »Anoraknophobia«. Na »Radiation« smo pokušali promijeniti naš zvuk, srušiti stare zidove i ponovno ih izgraditi. Kad se nalaziš u bandu s dugom karijerom, u bandu koji je artistički usmjeren, to moraš napraviti. Na »Radiation« nam to nije najbolje uspjelo, ali smo zato bili utoliko uspješniji kad je izašao »Anoraknophobia«. Na njemu smo promijenili naš zvuk, ali i pogled na glazbu i sam način pisanja skladbi. Zbog toga smo posljedično napredovali u zvukovnoj evoluciji i našli se u zvukovnom razdoblju Marilliona na čijem se kraju nalazimo upravo u ovom trenutku. Mislim da smo u razdoblju od »Anoraknophobia« do »Marbles« i zatim do »Happiness Is The Road« prošli posebnu fazu karijere, usporedivu s prva četiri albuma s Fishom ili sljedećih nekoliko albuma s EMI-jem. »Sounds That Can’t Be Made« može se označiti kao startna točka nečeg novog. Tim albumom, za čiji smo nastanak potrošili puno vremena i za koji mogu reći da je njegovo osmišljavanje bilo poprilično teško, postigli smo novu razinu zrelosti; skladbe su bolje i naše se komponiranje poboljšalo. Na njemu smo bili znatno kreativniji nego na nekim prošlim albumima.
Rockline: »Sounds That Can’t Be Made« stvarno zvuči poprilično drugačije od prethodnika »Happiness Is The Road«.
Pete Trewavas: Istina je. Svaki naš novi album zvuči drugačije od svog prethodnika. Prvo što pokušavamo je da se ne ponavljamo. Istodobno, kad opet idemo u studio, imamo neku vrstu prizivanja sjećanja na prošlo postignuće, ono što smo prije stvorili, pa zato želimo stvoriti nešto posve drugačije. Zato ćemo se uvijek truditi da naš sljedeći album zvuči drugačije od prethodnog.
Rockline: Imaš li kakvu posebnu poruku za naše čitatelje?
Pete Trewavas: Da, imam. Svatko tko ne zna da postojimo, tko ne zna kakvu glazbu stvaramo ili što stvaramo nakon Fishova odlaska, može naći korisne informacije o tome na našoj web stranici marillion.com. Na njoj se nalaze stvari koje možeš poslušati, stvari koje možeš kupiti, možeš čitati intervjue, koncertne set liste i slične stvari. Svima onima koji su svjesni našeg postojanja, aktivno nas prate ili čak pridonose našem uspjehu, najljepše zahvaljujem. Vrlo cijenimo svu tu iskazanu podršku. Jedan od najsnažnijih oslonaca Marilliona kao banda oduvijek je naša baza vjernih fanova. To su ljudi koji u nas polažu stostotnu vjernost i povjerenje. Uvijek ćemo se truditi da uslišimo i poštujemo njihove želje te im ponudimo ono što bi si sami najviše poželjeli. Zato se trudimo kao band biti stvarno najbolji koliko se to može. Vrlo dobro znamo kakvu sreću imamo. Nalazimo se u vrlo jedinstvenoj situaciji i to izuzetno cijenimo. Zato se još jednom svima zahvaljujem.
Rockline: Hvala najljepša na razgovoru, gospodine Trewavas.
Galerija slika
