Mark Knopfler – Čovjek tisuću glazbenih priča (2013)

Urban Bolta Zadnje ažurirano 29. svibnja 2019.

Lokacija: Ljubljana / Arena Stožice / Slovenija
Datum: subota, 04.05.2013

Skoro do na dan točno osam godina trebalo je da se bivša prva žica i grlo legendarnih Dire Straitsa Mark Knopfler ponovno zaustavi u Ljubljani, samo što je ovaj put Halo Tivoli zamijenio Arenom Stožice. Većom i modernijom. Slučaj je htio da su se i Dire Straitsi na svom jedinom koncertu kod nas zaustavili u svibnju. Tada se pisala 1985. godina. No od tog slavnog koncerta prošlo je puno vode, dovoljno da se Mark Knopfler u međuvremenu afirmirao kao profinjen, stilski otvoren glazbenik tisuću lica.

Ako se nakon koncerata po otvorenju dvorane Stožice (Joe Cocker, Leonard Cohen) među posjetiteljima koncertnih priredbi u Sloveniji stvorilo mišljenje da akustika u dvorani ubija pravi koncertni doživljaj, odgovorni za dvoranu u međuvremenu su uspjeli osigurati bolji akustični standard. Daleko od toga da zvuk zvuči kao iz kutije, ali omogućuje barem normalno praćenje koncerta, što je naposljetku dokazao već krštenje dvorane nastupom nekog teškorokerskog izvođača prije nekoliko dana, kad su u Stožicama gostovali Rammstein.

Mark Knopfler je unatoč 63 godine i dalje stalno aktivan. U solo karijeri, na koju je krenuo sredinom devedesetih nakon raspada svoje primarne postave Dire Straits, objavio je sedam studijskih albuma, a posljednji od njih, »Privateering«, prošle jeseni. U sklopu njegove svjetske promotivne turneje godine izbjegavanja, kad je Knopfler u pravilu nastupao samo u našem susjedstvu u Italiji, Austriji i Hrvatskoj, napokon su se kapitalizirale povratkom na Sunčanu stranu Alpa.

Nekoliko minuta iza devet navečer Mark Knopfler i njegova pratnja rasporedili su se po pozornici te nastup bez ikakve pompoznosti ili glamura otvorili skladbom What It Is. Osmorka glazbenika na pozornici najavljivala je organski bogatu zvučnu poslasticu, naravno s prepoznatljivom retorikom majstora šest žica Marka Knopflera u sredini, koji je već u uvodu pokazao nekoliko manevara iz bogate riznice samosvojne fingerpicking tehnike sviranja gitare.

Skladba Corned Beef City, u kojoj je iz svoje poznate crveno-bijele Fender Stratocaster gitare izvukao nešto mekši zvuk, bila je uvertira u srednji dio nastupa, koji je poslužio kao dokaz da je Knopfler svoju dušu u zrelim umjetničkim godinama prodao folku, bluesu i countryju. Mark Knopfler njeguje stil koji je bliži tradicionalnom poimanju američke glazbe, ali ga ispod njegovih prstiju otvorenih ruku prihvaća i europska publika. U skladbama Father and Son te Hill Farmer’s Blues razvučenim je instrumentalnim trenucima ciljao na intimu koja je zahtijevala zbranost i koncentraciju, što u vrijeme njegovih rock’n’roll godina s Dire Straitsima sigurno nisu bile prednosti njihove publike. Za bogato zvučno iskustvo brinuli su se pratitelji na klavijaturama, ukuleleu, pratećim gitarama i gudačima. Zanimljiv zaokret u tipične countryjevske vode Stožice su zaplivale skladbom I Used To Could, jer su Knopflera bodrili samo zvonki zvuk kontrabasa i udaraljkaška pratnja. S Romeo and Juliet usred repertoara Knopfler se prvi put te večeri vratio u eru Dire Straitsa, no unatoč oduševljenju publike, baladni izbor nastavio je raspoloženjsku notu profinjene glazbene priče.

Kolektiv na pozornici disao je kao jedno. Pratnja, koju čine sami visoko cijenjeni glazbenici, pružala je Knopfleru pouzdanu potporu, zapravo su zbog traženih zvučnih harmonija sa svojim šefom činili gotovo ravnopravnu poziciju. Unatoč tome, oči su razumljivo cijelo vrijeme počivale na sijedom Knopfleru. On je tijekom koncerta djelovao pomalo suzdržano. Jasno je da mu opsežna turneja sa sedamdeset nastupa onemogućuje svakodnevno ostavljanje srca na pozornici, ali je ipak, podmazan dugogodišnjim iskustvom, u nešto manje od dva sata druženja uložio upravo toliko truda koliko je bilo potrebno. Manje pogreške u ritmičkim prijelazima ili ulascima u solo dionice profinjeno je rješavao golom improvizacijom, što majstoru njegova kova doista nije bilo teško. Njegov vokalni pristup već se dobro udomaćio u kantautorskom karakteru intenzivnog pripovijedanja, kojim sa svakim novim albumom ide sve snažnije. Masivna raspoloženjska tematika doživjela je vrhunac u izvedbi kaubojske koračnice Marbletown, više od deset minuta duge kompozicije prepletanja akustičnih motiva svjetskog folka, što je, iskreno govoreći, za mnoge posjetitelje bio težak zalogaj. Široka paleta slušnog učinka, dakle stvaranja atmosfere s malobrojnim tonovima, logično se nastavila s Telegraph Road, jednom od najopjevanijih dugometražnih skladbi koje su Dire Straits ikad objavili. Redovni dio koncerta tako je završio, a prije očekivanog povratka na pozornicu dogodila se lančana reakcija kakvu sam do sada doživio samo na koncertima Patti Smith i Johna Waita. Posjetitelji iz partera iz sjedala su se strelovito dovezli ravno pred pozornicu te s podignutim rukama i bučnim aplauzom društvu na pozornici poručili da žele nešto poskočnijih skladbi – onih iz neiscrpne riznice Dire Straitsa! Brothers in Arms te So Far Away stigle su kao šlag na torti i stožički parter napokon pretvorile u plesni podij. Iako je Mark Knopfler umjetnik sa solo karijerom vrijednom svakog poštovanja, intenzivan završetak koncerta pokazao je zašto su njegovi nastupi i dalje tako dobro posjećeni – jer slušatelji u njemu još uvijek vide bivšeg frontmena rock legendi Dire Straits.

Nesviranje najočekivanije skladbe večeri, radijske klasike Sultans of Swing, u reakcijama na koncert izazvalo je dosta negodovanja. Iskreno govoreći, svaki je glazbenik sam svoje sreće kovač, pri čemu ja osobno podržavam njegovu (kontroverznu) odluku o nesviranju svog najvećeg hita, no pitanje je kako bi se ponavljanje poteza dugoročno odrazilo na posjećenost njegovih koncerata. Ipak, dva sata dugo putovanje kroz ostavštinu jednog od najcjenjenijih britanskih gitarista utažilo je apetit gladne ljubljanske publike, koja se prepustila melankolično smirenoj, a opet veličanstvenoj glazbenoj priči Marka Knopflera.

autor: Urban Bolta
fotografije: Aleš Podbrežnik

Setlista: