Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Avtomobili
Izdavač: RTV Slovenija
Izdanje: 2006
Trajanje: 51:25
Ocjena: 4.5/5
Nakon albuma Enakonočje (2000) legendarnim slovenskim art pop rock šarmerima, Avtomobili iz Nove Gorice, trebalo je čak šest godina za novi studijski album. O Avtomobilima nema smisla trošiti previše riječi. Riječ je o ekipi najfinijih aranžera ne samo na slovenskom području, nego i šire gledano. Avtomobili su oduvijek osvajali svojim pronicljivo jedinstvenim, izazovnim kombiniranjem baršunasto zarazan pop rocka, koji je potekao iz new wave zvuka prve polovice osamdesetih (njemu osnovu daje punk glazba) – dakle iz vremena kad su se Avtomobili uglavnom fokusirali na bivše jugoslavensko tržište.
Skupina koja je do izlaska albuma »Mesto železniških postaj« iza sebe ostavila hrpu evergreen hitova i usidrila se na slovenskoj karti jasno žarećim sjajem koji više ne može promaknuti nijednoj generaciji slovenskih rock zaljubljenika – to vrijedi i za sve buduće generacije, albumom »Mesta železniških postaj« napravila je novi razvojni korak naprijed u njegovanju svog jedinstvenog i krajnje karizmatičnog art rock karaktera.
Prva novost je ta da prvi put u dugovječnoj karijeri Avtomobila prvo grlo skupine Marko Vuksanović ne svira bas gitaru. Ubrzo nakon izdavanja albuma »Enakonočje« (2000) ekipi Avtomobila pridružio se izvrsni primorski basist David Šuligoj, koji je ujedno vlasnik studija Sonus u Novoj Gorici. Dok slušaš album »Mesto železniških postaj«, ne moraš biti Einstein da bi vrlo brzo primijetio kako je bas linija kroz cijeli album postala izrazito toplija, radosnija, čak istraživački razigrana i često »funky« sočna (V teh mrzlih jutrih, ili ritmički čak plesno usmjerena, kao u uvodnoj Prihaja moj dan…). Šuligoj je jednostavno veliki majstor s profinjenim, urođenim osjećajem za punjenje raspoloživog prostora u samim vodećim motivima skladbi dok bira svoje melodične bas linije, a Avtomobili su to u potpunosti iskoristili na albumu »Mesta železniških postaj«. Kao prekaljenom tonskom majstoru i glazbeniku, Avtomobili su u Davidu odmah prepoznali talent za suoblikovanje aranžmana, za čiji je veliki dio opet zaslužan vječni klavijaturist skupine Mirko Vuksanović. David Šuligoj dobio je također zeleno svjetlo za suoblikovanje zvučne slike albuma u studiju.
Albumi Avtomobila oduvijek su slovili po profinjenoj zvučnoj slici, skupina je oduvijek težila ravnomjernoj raspodjeli pojedinih gradivnih elemenata zvučne slike. Avtomobili su jednostavno zvučni perfekcionisti i perfekcionisti u traženju idealne simbioze vodećih motiva i iskorištavanja prostora za aranžiranje. »Mesta železniških postaj« tako se može pohvaliti još zgusnutijom i prirodnom – organski zvučećom zvučnom slikom, u koju su gradivni elementi još kompatibilnije uronjeni – živeći u optimalnom suživotu. Album je uhvatio pravi trenutak uvjerljivo funkcionirajuće radne kemije u studiju. Kao takav opet se može pohvaliti nekoliko odličnih aranžmana, koji se s lakoćom mjere s nekima od najvećih hitova skupine.
»Mesto železniških postaj« u zrelosno-mudroj nadogradnji inače jedinstvenog izričaja glazbe Avtomobila nadmašuje svoje studijske prethodnike, osobito s obzirom na to da je skupina uz prepoznatljive zaštitne znakove zadržala aktualan pristup oblikovanju zvuka u studiju. Dugogodišnji suživot u ekipi izgradio je čvrste kemijske veze, a spoj Alan Jakin – Mirko Vuksanović ovaj put djeluje najintenzivnije od 1988. Osim toga, osjeća se da je postava zrelije nego ikad počela u svom, već od pamtivijeka tankoćutno pragmatičnom sofisticiranju aranžmana, rabiti zastore zvučnih krajolika, kojima je pridružila i nekoliko programiranih zvučnih petlji kojima je učinkovito približila željena raspoloženjska stanja albuma. To nagovješćuje već uvodna Prihaja moj dan sa svojom gustoćom prateće strukture aranžmana u koju je odjeven Vuksanovićev vokal.
Zanimljivo je da prva skladba Prihaja moj dan još ne »zasoli« album maksimalno, a do prvog stvaralačkog vrhunca ga podižu odmah nakon nje skladbe April i Gorica. Tri uvodne skladbe i brz trostruki kontrast aranžiranja i nizanja slikovitih raspoloženjskih stanja tipične slagalice čeznutljive melankolije, mistike, koja pak nikad ne zapadne u patetično oplakivanje. Upravo suprotno. Album te potrese istinoljubivošću koju donosi Markova metaforička dubina i intelekt, a istodobno njegova poezija donosi i obilje blistavog raspoloženja. Uz to je tip majstor kombiniranja pjevnosti u uporabi slovenskog, što je inače zahtjevna stvar. »Doći na suglasnik« u razvoju tražene melodične pjevnosti u slovenskom jeziku znatno je teže nego u engleskom. Nismo mekani kao Hrvati ili Talijani, a nismo ni tvrdi kao Nijemci. Marko to većinom odavno majstorski svladava, a istodobno na »Mesta železniških postaj« opet donosi iskričavu metaforičku suptilnost, koju kruniše njegov specifično šarmantan, baršunasto milujući, na milju prepoznatljiv vokal.
Postava oduvijek gradi skladbe prema okosnici od dvije kitice, (neobvezna) dva predrefrena, dva refrena, srednjeg instrumentalnog dijela i (neobveznog) predrefrena sa završnim refrenom. Dakle, poanta pop dimenzije osamdesetih. Skladbe se naravno međusobno razlikuju izražajno. Održavaju motivsku raznolikost i tipičnost glazbene karizme skupine. Razlike među njima su u aranžmanskoj opterećenosti žanrovskim uključcima šarene harmonike rocka, popa, jazza, funka, soula, bluesa. Značajka skupine je da lukavo razumije što znači stupnjevanje atmosfere u završni krešendo koji kulminira u zarazno upečatljivim refrenskim napjevima. Tako su na albumu s jedne strane skladbe koje se razvijaju uvodno krajnje suptilno, nenametljivo, vedro, nježno, s nevinim slaganjem zastora pratnje koja obgrljuje Markov gipki vokalni izraz. Tako u April, kao i u Gorica, a najintenzivniji kontrast u tom smislu dočarava Obsedela sva sama, gdje težak i dramatičan refren dobiva rockersku intenzivnost i neočekivanu bluesovsku konotaciju opremljenu aranžmanom trube. Pravu suprotnost toj skladbi donosi sljedeća, V teh mrzlih jutrih, gdje u kitici svira programirana zvučna petlja koja se kontrastno učinkovito preljeva u pozitivno usmjeren rockerski poskočan, melodično zarazan refren. Nakon pop opterećene, pomalo naivne i najmanje zanimljive skladbe albuma, V jadrih, koja je inače razigrano zasoljena Mirkovim improvizacijskim umetcima – oni lebde u pozadini pratnje, umjetnost skupine zasja punim sjajem odmah iza nje, kad udari skladba Nocoj. Nocoj je u aranžiranju optimizirana skladba tipične art rock karizme koju su sposobni skuhati zajedno samo Avtomobili. Doze jedinstvenosti, pop dostupnosti i izazovno majstorskog razgolićivanja osnovnih motiva uz polaganje nepretencioznih improvizatorskih umetaka (izniman srednji instrumentalni dio) spojene su u idealnom suživotu.
S Nekaj let skupina se na albumu vibracijom vraća skladbama April i Gorica. Još jedna izuzetno snažna tvorevina koja u aranžmanima stoji optimalno. Očito je melankolija koja te prodrma, potrese, od koje ti se ledi krv u žilama, ključ punog djelovanja Markove poezije, koju još jednom ukrašavaju profinjeno milozvučni aranžmani ove skladbe. Baladne do polubaladne tvorevine dakle su temelj izražajne snage Avtomobila. Osjetiš goruće srce koje u svojoj neispunjenosti mora gorjeti dalje. No ostaje nesagorjelo. Ni u boli, ni u ljubavi. Tu nema uzmicanja. Ostaje samo panj izuzetne prizemljenosti i istinoljubivosti umotan u predivnu plazmu suptilnosti Vuksanovićeve poezije. Nekaj let je dakle skladba koja će ti zasigurno slomiti srce, ali nema smisla opirati joj se jer je to jedini način da je u potpunosti doživiš! Magija! »K sreči« slijedi iza nje zaokret vibracije Proti Luni! Proti Luni je skladba tipa Nocoj, koju bez sumnje odmah proglašavamo budućim evergreenom i najkompatibilnijim dijelom albuma radijskim frekvencijama! Razigrana Pod tvojo obleko održava nestašan sentiment skladbe Proti Luni, a u njoj raste gradijent rockersko-bluesovskog zanosa, podložen razigranom funkoidnom ritam linijom. Slijedi još jedna odlična mješavina popa, rocka i bluesa u koketnom valceru In pride čas (skladba je jedan od najodličnijih trenutaka Alana Jakina na albumu, ali o Alanu kasnije), koju nasljeđuje završni posebnjak albuma, Oblaki.
Skladba Oblaki važi za trenutak najvećeg suočavanja skupine s glazbenim eksperimentom na albumu. Još jedna skladba koja te potrese do kostiju. Otvara se »soul funkovski«, u početnom dijelu njome diktira Alanov wah-wah efekt, sofisticirano koračanje po pedali, mekano naređen ritam,…. Pomisli na skladbu Fatih No More zvanu Evidence. Iznenađen? Tako i treba biti! Ova skladba nosi najintenzivniji refren melankolične čežnje s idealnom melodičnom linijom »a la Avtomobili«, koji uz praćenje Markove poezije slušatelju ostavljaju knedlu u grlu. Krajnje intenzivan završetak albuma koji te ostavlja punog čuvanja i potresenog. Upravo ono što mora donijeti svaki dobar art rock album. Na albumu se u intenzitetu umjetnosti skupine skladbi Oblaki najviše približava skladba Nekaj let, koja bi u tom smislu isto tako mogla biti postavljena na kraj popisa skladbi na albumu.
Recenzije još nije kraj. Nužno je zaustaviti se kod Alana Jakina. »Mesta železniških postaj« za Alana predstavlja vrhunac njegova umjetničkog sazrijevanja, koje obilježava izrazita izražajna višeslojnost izvrsnog koketiranja s mnogim žanrovima, kao i snaga sofisticiranog, a jedinstvenog gitarističkog pristupa koji perolakom lakoćom premošćuje prividnu nepremostivost žanrovske provalije. Avtomobili nakon ovog albuma nikad više neće biti isti. »Mesta železniških postaj« naime je Jakinov epitaf. Ubrzo nakon snimanja albuma Alana je zadesila tragična nesreća.
Alan je razvio nekoliko izuzetnih gitarskih trenutaka na albumu! Prvi put Alanova gitara izdvaja se u uvodu skladbe April s potresno mekano plasiranim rockerskim uvodnim rifom, poduprtim wah-wah linijom, a u izlazu iste skladbe gitarist zasja u smjelosti plasmana tek nekoliko naglašeno jecajućih tonova, što ga približava uporabi gitare velikana najsofisticiranijeg pristupa poput Davida Gilmoura (Pink Floyd), Andyja Latimera (Camel) ili Stevea Hacketta (Genesis). S te strane Alan Jakin je nedvojbeno veliki gitarski as i guru svog zanata. U skladbi Gorica opet blista u punjenju raspoloživog prostora raznim »Gilmoureskama«, a najzanimljivija je interakcija Alanove gitare s Mirkovim klavijaturama u vodećoj melodiji refrena, koja slijedi krajnje kontrastno melodiji Markovih stihova. A onda dolazimo do jednog od najodličnijih trenutaka Alana Jakina na albumu! Već spomenuta In pride čas, gdje glazbenik u jednoj skladbi pokazuje svoju višeslojnu oblikovanost i sve karakteristike izražajne profinjenosti, apsolutne kontrole nad zvukom, nad svakim tonom koji odabere i »iskrivi« kako mu se prohtije. Izlazna solaža pak je vrhunac svega toga. Ta solaža je zapravo raspoloženjski vrhunac same skladbe. Još više mekoće i raspoloženjske intenzivnosti iz sebe iscijedi Jakin u završnoj Oblaki, gdje njegov pejzaž »Gilmoureska« u predrefrenu opet jedinstveno funkcionira sa zastorom klavijatura Mirka Vuksanovića, a u kitici svira njegova soul pop funk mekoća.
“Mesta železniških postaj” je »najbolji sat« Alana Jakina! Riječ je o jednom od najodličnijih, izražajno najkarizmatičnijih, u idejnim rješenjima najpronicljivijih i u pristupu najsofisticiranijih gitarista koje je Slovenija dala u povijesti rock glazbe. Njegovim dolaskom na album »Krenimo« skupina je u drugoj polovici osamdesetih mogla izvesti markantan evolutivni skok na višu izražajnu razinu, a višeslojna uvježbanost Alana Jakina skupini je u budućnosti, sve do uključivo albuma »Mesta železniških postaj«, omogućila neprestano umjetničko sazrijevanje i razvojnu nadgradnju.
Album »Mesta železniških postaj« spada među najodličnije tvorevine skupine u njezinoj dugovječnoj karijeri, kao i među najodličnije trenutke u povijesti slovenskog rocka. Zrelost, iskustvo, snažan sklop kemijskih veza, više nego uspješna integracija Šuligoja na mjesto basista, jedinstveni spoj Mirka Vuksanovića i Alana Jakina te naravno nezamjenjiv vokalni pečat Marka Vuksanovića na albumu »Mesta železniških postaj« dosegnuli su puni umjetnički procvat, a Avtomobili su ovim albumom dokazali da njihova igra finomehanike još dugo neće zahrđati.
Postava
Marko Vuksanović – vokal
Alan Jakin – gitara
Mirko Vuksanović – klavijature
David Šuligoj – bas gitara
Marko Lasić – bubnjevi
Produkcija
Mirko Vuksanović & David Šuligoj
Popis skladbi
1. Prihaja moj dan
2. April
3. Gorica
4. Obsedela sva sama
5. V teh mrzlih jutrih
6. V jadrih
7. Nocoj
8. Nekaj let
9. Proti luni
10. Pod tvojo obleko
11. In pride čas
12. Oblaki
