Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik, Jerneja Jerak
Mjesto: Tolmin (ušće Tolminke i Soče) / Slovenija
Datum koncerta: 09.08.2012
Broj posjetitelja: 12.000
Cijena ulaznice: 107,00€ (trodnevna ulaznica) / 142,00€ (sedmodnevna ulaznica)
Svanuo je četvrti dan ovogodišnjeg festivala Metal Camp 2012, festivala koji u budućnosti više nikada nećemo pratiti pod oznakom »Metal Camp«! Četvrti dan bio je zapravo jedini dan festivala kad je vrijeme zaprijetilo. Usred ranog poslijepodneva nebo se namrštilo, oblaci su se slili u neprobojnu masu, a prostor festivala prekrila je sivilo koje je opasno mirisalo na kišu. I doista. Nekoliko minuta prije četiri popodne, dakle neposredno prije nego što je na pozornicu izašao prvi izvođač glavne pozornice festivala, austrijski black/death metalci Warcult, probio je pljusak koji se vukao i vukao. Kad se obzorje nad tolminskim ušćem zatvori, često se dogodi da se takav oblak tu jednostavno zaglavi i nikamo se ne makne, usprkos poslovično brzoj prolaznosti ljetnih pljuskova. Tako sam bend poslušao ispod šatora, jer je fotografska oprema preskupa da bih je zbog Warcult izlagao kišnim naletima. Warcult na uho zvuče poprilično generički i zapravo je teško izlučiti išta što bi mirisalo makar i na djelić autentičnosti. Bend kojem u skladateljskom smislu još nedostaje karizme zato će morati još malo pljunuti u šake kako bi se njihovi koncerti dublje urezali u svijest bilo kojeg konzumenta ekstremnih grana metala.
Prije Before the Dawn zvučni tehničar na pozornici našalio se provjerom mikrofona, u stilu tipičnog skandinavskog cinična humora: »Whay is it raining today?« Naravno, to je djelovalo vrlo zabavno, ali istodobno i zabrinjavajuće. No pljusak je u prvim minutama nastupa Finaca Before the Dawn jenjao, što znači da se prostor ispred pozornice ipak dovoljno napunio da izvođačima pruži konkretnu podršku. Before the Dawn, koji su dugo životarili u finskom metal podzemlju kao solo projekt vođe i šefa grupe Tuomasa Saukkonena, definitivno su se afirmirali na međunarodnoj sceni nakon potpisivanja ugovora s njemačkom izdavačkom kućom Nuclear Blast Records, kod koje su objavili album »Deathstar Rising« (2011). Potaknuti povoljnim spletom okolnosti, napokon odrasli u kvartet koji je u tako izborenoj vjerodostojnosti uvijek zgodan i za koncertne nastupe, Before the Dawn su odličnu kemiju kreativnosti potvrdili ove godine svježe objavljenim studijskim albumom, sedmim po redu, naslovljenim »Rise of the Phoenix«. Naslov koji se poklapa s epopejom benda od nastanka 1999. godine pa do danas. Before the Dawn su na festivalu potvrdili nastupom da nude uspjelu mješavinu izgrađene karizme i izvedbene pronicljivosti elemenata melodičnog death metala, gotičkih i doom primjesa. Uvjerili su svojom kompaktnošću, rušilačkim teško valjajućim rifovima i odličnom vokalnom brutalizacijom Tuomasa Saukkonena, koji je većinu nastupa proveo s lijevom nogom na monitoru, »čvrsto prikovan« uz stalak mikrofona. Uz kulisu sintisajzerskih elemenata (npr. skladbe iz repertoara poput Wraith, Pitch Black Universe). Before the Dawn se po viđenom i čutom tako može uvrstiti među zanimljivija imena koja bi u budućnosti još mogla rasti i steći podršku publike.
Grand Magus koračaju sličnim putem kao prije njih Before The Dawn, samo što su uspjeli probiti led nešto ranije. Ponajprije zahvaljujući albumu »Hammer Of The North« (2010), koji ih je postavio na svjetsku kartu. Pogotovo nakon što su Grand Magus uspješno prošli europsku festivalsku paletu koncerata 2010., a potom i turneju kao predgrupa Motorhead na jesensko-zimskoj europskoj turneji željeznog trija 2010.! »Hammer Of The North« je podario nekoliko besmrtnih koračnica koje su postale posebno omiljeni koncertni favoriti. Ohrabren bend je prelaskom s Roadrunner Records na Nuclear Blast Records zadržao stvaralački zamah i ove godine objavio novi studijski album »The Hunt«, koji je obilno predstavio i na ovogodišnjem festivalu Metal Camp. Trio iz švedskog Stockholma, predvođen karizmatičnim vokalistom i gitaristom Jannom »JB« Christofferssonom, u društvu basista Foxa i bubnjara Ludwigga »Ludde« Witta, ponovno je impresionirao prisutne svojom podrugljivo izravnom dozom metalskog primordija i sirovošću, što dočarava poanta iskonske gitarske fraze odjevene u predaju okoštalih školskih smjernica metala. JB, koji je na Metal Campu nastupio u potpuno istoj majici kao prije dvije godine na festivalu Bang Your Head u Balingenu, dakle u ispranoj i poderanoj Rainbow majici s motivom albuma »Rising«, i dalje nosi klasične »pilotske« Ray Ban naočale, a odnedavno je pustio i bradu, pa JB danas u kombinaciji sa svojom rijetkom kosicom podsjeća na ljubaznog vrtnog patuljka, daleko od mrzovoljnog gunđala, što glazbenik svojom pojavom na pozornici očito želi dočarati. Bend je otvorio nastup skladbom Kinglslayer (album »Wolf’s Return«, 2005), nadogradio uvodno zagrijavanje otvarajućom skladbom albuma »Iron Will« (2008) zvanom Like The Oar Strikes The Water, a u nastavku je skladbama Valhalla Rising i za njom odličnom koračnicom Sword of The Ocean predstavio i novi studijski album »The Hunt«, koji očito diše još epskije i bombastičnije od odlično namještenog prethodnika »Hammer Of The North«, na kojem su Grand Magus uspješno spojili elemente doom metala sa skandinavskim smislom za melodičnost i epsku bombastiku u metalu. U repertoaru su se našle i I, the Jury, Hammer Of The North i Ravens Guide Our Way s opjevanog prethodnog albuma benda. Bend je ostavio nov izniman dojam cjelokupnim nastupom, a završnom skladbom Iron Wil zaključio je nastup. Grand Magus su primjer izvanredne kalibracije koju u bilo kojem sastavu može postići formacija od tri čovjeka. Dakle klasični trio. Njihov zvuk na pozornici autentično je organski sirov, zgusnut, pun, a uvjerava ponajprije izniman volumen debelog rifovskog razmaza, kojeg odlično nadograđuje JB-jev vokalni pristup s jedne strane i dinamična ritam linija s druge. Krajnje grabežljiv nastup!
Prvi s jednosatnim repertoarom na pozornicu festivala izašli su finski folk metal šaljivdžije Korpiklaani. Prostor ispred pozornice, očekivano, bio je pun, u skladu s trendovima. Opet hrpa najrazličitijih kreatura u publici, išaranih, našminkanih u brojne prikaze i strašila. Među njima je prvo mjesto zasigurno odnio Batman, koji je u svojoj pretjeranoj pijanosti prokleto dobro pilotirao na rukama mase do foto pita i tresnuo autoru ovog članka ravno na stopalo desne noge. Pokora. Sekstet predan promociji alkoholnih derivata svojim je alkoholnim razvratom naravno publici pružio izvrstan alibi da se napije do kraja. Štandovi uz koncertni prostor bili su nabijeni, narod je mirisao po pivu, teklo je u potocima, a mnoštvo groteskih prizora na festivalskom prostoru razmjerno tome raslo je iz minute u minutu. Korpiklaani su počeli razarati skladbama Hunting Song i za njom Cottages and Saunas. Očekivano predvidljiv nastup, u kojem nije manjkalo humanitarne himne Vodka, naravno obaveznog Happy Little Boozer, pa Beer Beer, a takav stav su dodatno podupirale još Tequila, Wooden Pints, Kirki te završna Pellonpekko. Provjereno kompaktan i suveren nastup, izgrađen na kombiniranju folk ritmova i napjeva s udarnošću metala. Usprkos promociji novog albuma »Manala« (2012) skladbama Rauta, Kunnia i Mätsalle, osjećaja sve veće predvidljivosti nastupa Korpiklaani nije se bilo moguće othrvati. Nedvojbeno su ipak do kraja izludjeli narod, a bend je doživio ludilo publike o kakvom možeš samo sanjati! Nakon koncerta narod je tražio prvenstveno hranu na štandovima kako bi uravnotežio alkoholni gradijent u krvi, što su najviše osjetili pizzerije smještene na stražnjem kutu koncertnog prostora, tik uz glavni ulaz, kojima je u tim trenucima doslovno ponestalo robe.
Edguy su na festivalu bili jedini njemački predstavnik koji crpi iz predaje tradicionalnog euro power metala. Kažem njemački! A i Edguy pokušavaju izumiti neki novi stil u metalu i posljednjih godina ga namjerno križaju s polazištima melodičnog rocka, što im s poprilično prosječnim novim izdanjem »Age Of The Joker« čini prije medvjeđu uslugu nego što održava stečenu vjerodostojnost. Ipak je i ovaj festivalski nastup potvrdio da Edguy zadržavaju izniman naklonost publike. Euforija dakle opet ispred pozornice! Suradnja publike s bendom bila je naime izvanredna. Poznavanje stihova držalo je bend, a posebno pjevača Tobija, visoko na krilima. Tobias nije imao baš najbolji dan što se tiče vokalne interpretacije, a već na samom početku nastupa nekoliko se puta uhvatio za oba uha, što je značilo da ima problema sa zvučnim monitorima. I Edguy ostaju ugodna koncertna atrakcija na pozornici, koja uvijek oduševljava punokrvnim jurišem, punim iskorištavanjem prostrane pozornice, a ponajprije karakternim temperamentom iskričave ćudljive radoznalosti pjevača Tobiasa Sammeta. Za uvertiru u šaljivi karakter benda pobrinuo se već snimljeni uvod sa skladbom dua Wham, vječnozelenim hitom »Last Christmas«! Pa je kvintet eksplodirao na pozornici s Nobody’s Hero s aktualnog albuma »Age Of The Joker«. Raspoloženje je poskočilo za nekoliko stepenica više kad je bend potom odsvirao Tears Of The Mandrake, koju krasi izvanredno stupnjevanje i grabežljiva melodičnost refrena, u koji se trenutačno uključila većina višetisućglave mase ispred pozornice. Nastup u svemu suveren, očekivano odličan! Bez kiksova! U repertoaru je posebno upalila Vain Glory Opera, dok su skladbe Lavatory Love Machine, Superheroes, nova Robin Hood, Ministry Of Saints i završetak s King Of Fools bile nekako očekivane točke repertoara. Bend si je dopustio i nešto šale, koja je naravno izazvala novi skok adrenalinske navale među uzavrelim glavama, kad je uz Babylon upleo glavnu frazu klasika Iron Maiden The Trooper. Bend, koji se rado ruga sam sebi kad kaže da svira »pussy metal«, unatoč nekoliko zvučnim peripetijama i ne baš najboljoj dnevnoj formi vokalista Tobija, priveo je kraju još jedan u svemu uspio nastup, poduprt izvanrednim odzivom power metal fanatika.
Ako su Madball drugog dana bili zahvalno zagrijavanje za sve pristaše bendova s predznakom »core«, a The Black Dahlia Murder trećeg dana njegovo stupnjevanje, festival je s nastupom Hatebreed u tom smislu dočekao vrhunac, mogu slobodno reći jedan od vrhunaca nastupajućih na ovogodišnjem Metal Campu. Povratak kvinteta, nakon 2009., kad su u Tolminu već nastupili, u sastavu koji čine vječno prvo grlo benda Jamie Jasta, zatim originalni član Chris Beattie na bas gitari i ponovno pridruženi gitarist Wayne Lozinak, pa bubnjar Matt Byrne te gitarist Frank Novinec, koji od 2006. zapravo vrijedi za novajliju u ekipi, donio je na Metal Camp vrhunski spektakl četvrtog dana, koji nitko više nije nadmašio, ni Amon Amarth uz pomoć pirotehnike – oni su nakon Hatebreed nastupili kao headlineri četvrtog dana festivala. Glazba koju sviraju Hatebreed jednostavno je zamišljena, ne podnosi melodičnost, ponajprije gradi na groove ljuljanju i jednodimenzionalnom napalmskom stampedu gitarskih riffova, koji razvijaju obilje prostora za pobješnjeli šou Jamieja Juste, inače prve ikone benda, izvanrednog frontmena kojeg kida od eruptivne energije. Upravo ta odrješitost, splet agresije, pozornicke ludosti i nezaustavljivog bijesa, koji rađaju bol i ljutnja, u ekstremu svog dnevnog pozornicnog gnjeva dočarali su jedinstven doživljaj na festivalu. Publika, koja je do posljednjeg kutka ispunila zelenu »plohu« ispred pozornice, jedinstveno je poskakivala, stvarala široko razjapljene »circle pite«, a u prednjem dijelu nezaustavljivo »moshala«. Na Jastinu zapovijed učinila je mnoge »gluposti«, što znači da je pjevaču slijepo jela iz ruke. Malstrom stroboskopskog bljeska, pune eskalacije paljbe bijelih i crvenih reflektora, efekti magle, dimna zavjesa prašine ispod stadnog topota nepreglednne mase, koja je trenutačno ostala bez zdrava razuma, nije ostavila preživjelih na takvom bojištu. Bez milosti! Od prvih taktova skladbe Defeatist do završne Destroy Everything, koja je doslovno spalila Metal Camp! Na popisu skladbi našle su se još sljedeće Hatebreed cvjetice: Hands Of A Dying Man, Doomsayer, Live for This, I Will Be Heard, Facing What Consumes You, Everyone Bleeds Now, Merciless Tide, To the Threshold, Last Breath, Preservance, Never Let It Die, In Ashes They Shall Reap, As Dieahard As They Come.
O glavnom nositelju četvrtog dana festivala gotovo i ne treba gubiti riječi. Vječni gosti Metal Campa Amon Amarth, bend koji doista više ne može ništa sakriti, čak i kad bi htio. Ime preuzeto iz Tolkienovog »sindarinskog« za vulkan »Planina sudbine« Međuzemlja, nositelji melodičnog death metala, vjerojatno najepskije bombastične inačice, u kojoj bi vjerojatno vrlo brzo dobio power metal postavu kad bi režanje zamijenio čistim melodičnim vokalnim principom. Ipak, Amon Amarth su paklenski. Vražje brzi, većina riffova leži na ultrazvučnom kotrljanju dvostruke bas bubanj pedale. Koncert pun pirotehničkih efekata predstavio je među ostalim i novi studijski album »Surtur Rising« (2011) – Surtr je div nordijske mitologije, što je odmah najavila sama pozornička kulisa, prilagođena sadržaju novog albuma. S očekivanim uvodom, koji je obavio pozornicu svečanom plavetnilom, preljevao se u zeleno, a potom je kvintet izašao na pozornicu i bljesnuo novom War Of Gods, pozornicu su zahvatili plameni pirotehnike, plejada stroboskopa, dakle bijes koji je iz svoje jazbine potjerao samog vraga zajedno s rojevima muha. Zvuk odličan! Nakon brzog razvoja događaja na početku, kad je bend završio izvedbu druge skladbe repertoara Runes To My Memory, nevjerojatno karizmatični pjevač Johan Hegg u duljoj je stanci temeljito nagovorio publiku. Isprva se zahvalio publici što se okupila u takvom broju, upitao je osjeća li se dobro, najavio otrovan nastavak koncerta, s ništa manje otrovnom set listom, i pozvao sve u pakleni vrtlog kad je bend nasrnuo u Destroyer Of The Universe. Čupanje cijele ekipe u neprekinutim salvama! Hegg, koji nije zaboravio ponovno opasati ni svoj čuveni vikinški pehar – zavijeni rog, majstor je čvrste komunikacije. Kontakt očima, čuvanje publike, višekratno zahvaljivanje na napola polomljenom slovenskom, ali ipak priznanje glazbeniku za trud, kad se nekoliko puta s pozornice začulo ovo: »Hvala Slovinsku!« Bradati gorštak, koji se s godinama sve više pretvara u pravo idilično lice skrivene rezerve za presvetog Odina, zapravo je osnovna spona između benda i publike, koja usprkos apokaliptičnim vizijama bajkovito nadahnutog sastava održava zanimljivost koncerta Amon Amarth. »Skoll!«
Šveđani su doduše suvereno ovladali golemom pozornicom i ulogom glazbenog nositelja festivala, iako se tijekom koncerta nije bilo moguće othrvati dojmu da su im šlag s vrha voćne kupe te večeri u potpunosti ukrali Hatebreed. Bend je držao publiku čvrsto uza se šarolikim repertoarom preuzetim iz kataloga svoje diskografije, koji je nanizao skladbe: Live For the Kill, Cry Of The Black Birds, The Fate Of Norms, The Pursuit Of Vikings, For Victory Or Death, Victorious March, završni Twilight of The Thundergod te Guardians Of Asgard.
Vikinški metal je tako zaključio četvrti dan festivala, koji je spadao među manje zanimljive što se tiče izbora bendova na glavnoj pozornici. Druga, manja pozornica ponudila je tog dana nekoliko izvođača vrijednih svakog pogleda, poput Rešiki eksperimentalnih luđaka Father, starih znanaca s koncerta Saxon, 30.05.2010., u Ljubljani, britanskih Crimes Of Passion i prvorazredne atrakcije, ponovno aktivnih legendarnih NWOBHM metalaca Hell, koji su na drugoj pozornici spektakularnim pozorničkim nastupom stvaranja pravog pakla na pozornici, u ulozi headlinera pomeli svu konkurenciju tog dana.
Galerija slika
