Lokacija: Tolmin (ušće Tolminke i Soče) / Slovenija
Datum: 09.08.2012
Svanuo je četvrti dan ovogodišnjeg festivala Metal Camp 2012, festivala koji ubuduće nikad više nećemo pratiti pod oznakom »Metal Camp«! Četvrti dan zapravo je bio jedini dan festivala kad je vrijeme zaprijetilo. Usred ranog poslijepodneva nebo se namrštilo, oblaci su se slili u neprobojnu masu, a preko prostora festivala nadvila se sivilo koje je opasno mirisalo na kišu. I zaista. Nekoliko minuta prije četiri popodne, dakle netom prije nego što je na pozornicu glavne scene stupio prvi izvođač, austrijski black/death metalci Warcult, sasuo se pljusak koji se otegao i otegao. Kad se obzor nad tolminskim ušćem zatvori, često se dogodi da se takav oblak tu jednostavno zaglavi i ne makne nikamo, usprkos poslovičnoj brzoj prolaznosti ljetnih pljuskova. Tako sam bend poslušao kar iz šatora, foto oprema je naime preskupa da bih je zbog Warcult izlagao kišnim pljuskovima. Warcult na uho zvuče prilično generično i zapravo je teško izlučiti išta što bi mirisalo makar na mrvicu autentičnosti. Bend kojem u skladateljskom pogledu još nedostaje karizme, pa će morati još malo pljunuti u šake, da bi njihovi koncerti ostavili dublji trag u svijesti bilo kojeg konzumenta ekstremnih grana metala.
Prije Before the Dawn ton-majstor na pozornici šalio se provjeravajući mikrofone, u maniri tipičnog skandinavskog cinično-suhog humora: »Whay is it raining today?« Naravno, to je djelovalo vrlo zabavno, a ujedno i zabrinjavajuće. No pljusak je u prvim minutama nastupa Finaca Before the Dawn jenjao, što znači da se prostor ispred pozornice ipak napunio dovoljno da nastupajućoj postavi pruži konkretnu podršku. Before the Dawn, koji su dugo godina životarili u finskom metal podzemlju kao solo projekt vođe i šefa grupe Tuomasa Saukkonena, definitivno su se afirmirali na međunarodnoj sceni nakon potpisivanja ugovora s njemačkom izdavačkom kućom Nuclear Blast Records, kod koje su objavili album »Deathstar Rising« (2011). Potaknuti povoljnim spletom okolnosti, konačno su izrasli u kvartet koji je u tako izborenoj kredibilnosti uvijek koristan i za koncertne nastupe, a Before the Dawn su vrhunsku kemiju kreativnosti potvrdili ove godine svježe izdanim studijskim albumom, koji je po redu sedmi i zove se »Rise of the Phoenix«. Naslov koji se uklapa u epopeju grupe od osnutka 1999. pa do danas. Before the Dawn su nastupom na festivalu potvrdili da nude posrećenu mješavinu izgrađene karizme i izvedbene pronicljivosti elemenata melodičnog death metala, gotičkih i doom primjesa. Uvjerili su svojom kompaktnošću, razornim teško valjajućim riffovima i odličnom vokalnom brutalizacijom Tuomasa Saukkonena, koji je veći dio nastupa proveo s lijevom nogom na monitoru, »čvrsto prikovan« uz stalak mikrofona. Uz kulisu sintesajzerskih elemenata (npr. skladbe iz repertoara poput Wraith, Pitch Black Universe). Before the Dawn je prema viđenom i čutom tako moguće uvrstiti među zanimljivija imena koja mogu još narasti u budućnosti i steći podršku publike.
Grand Magus kreću sličnim putem kao prije njih Before The Dawn, samo što su uspjeli probiti led nešto ranije. Ponajprije zahvaljujući albumu »Hammer Of The North« (2010), koji ih je postavio na svjetsku kartu. Pogotovo nakon što su Grand Magus uspješno prošli europsku festivalsku paletu koncerata 2010., a potom su uslijedili i kao predgrupa Motorhead na turneji željeznog trija po Europi u jesensko-zimskoj turneji 2010! »Hammer Of The North« dao je nekoliko besmrtnih koračnica koje su postale posebno omiljeni koncertni favoriti. Ohrabrena grupa je prijelazom s Roadrunner Records na Nuclear Blast Records zadržala kreativni zamah i ove godine objavila novi studijski album »The Hunt«, koji je obilno predstavila i na ovogodišnjem Metal Camp festivalu. Trio iz švedskog Stockholma, koji predvodi karizmatični vokalist i gitarist Janne »JB« Christoffersson, u društvu basista Foxa i bubnjara Ludwigga »Ludde« Witta, ponovno je impresionirao prisutne svojom podrugljivo izravnom dozom metalskog praiskonskog nagona i sirovošću, što dočarava poanta iskonske gitarske fraze odjevene u predaju okoštalih školskih smjernica metala. JB, koji je na Metal Campu nastupio u potpuno istoj majici kao prije dvije godine na festivalu Bang Your Head u Balingenu, dakle u opranoj i poderanoj Rainbow majici s motivom albuma »Rising«, još uvijek nosi klasične »pilotske« Ray Ban naočale, a odnedavno je pustio i bradu, pa JB danas, u kombinaciji sa svojom rijetko obraslom vlasišti, podsjeća na ljubaznog vrtnog patuljka daleko od ljutitog mrzovoljca, što glazbenik svojim izgledom na pozornici očito želi dočarati. Postava je nastup otvorila skladbom Kinglslayer (album »Wolf’s Return«, 2005), nadogradila uvodno zagrijavanje otvarajućom skladbom albuma »Iron Will« (2008) imenom Like The Oar Strikes The Water te u nastavku skladbama Valhalla Rising i za njom odličnom koračnicom Sword of The Ocean predstavila i novi studijski album »The Hunt«, koji očito još više odiše epskim i bombastičnim od odlično namiješanog prethodnika »Hammer Of The North«, na kojem su Grand Magus posrećeno spojili elemente doom metala sa skandinavskim smislom za melodičnost i epsku bombastiku u metalu. Na repertoaru su se našle i I, the Jury, Hammer Of The North i Ravens Guide Our Way s opjevanog prethodnog albuma grupe. Postava je ostavila novi izvrstan dojam cijelog nastupa, a završnom skladbom Iron Wil zaključila je nastup. Grand Magus su primjer izvanredne kalibracije koju u bilo kojem sastavu može postići formacija od troje ljudi. Dakle, klasični trio. Njihov zvuk uživo je autentično organski sirov, zgusnut, pun, a uvjerava ponajprije izvanrednim volumenom debelog riffovskog razmaza, koji odlično nadograđuje JB-jev vokalni pristup s jedne strane i dinamična ritam linija s druge. Krajnje grabežljiv nastup!
Prvi s jednosatnim repertoarom na pozornicu festivala stupili su finski folk metal šaljivdžije Korpiklaani. Kako se i očekivalo, prostor ispred pozornice bio je pun, u skladu s trendovima. Opet hrpa najrazličitijih kreatura u publici, išaranih, našemljenih u mnogobrojne prikaze i strašilâ. Među njima je prvo mjesto zasigurno odnio Batman, koji je u svojoj pretjeranoj pijanosti prokleto dobro doletio na rukama mase do foto pita i tresnuo autora ovog članka ravno na stopalo desne noge. Pokora. Sekstet podvrgnut promociji alkoholnih derivata svojim je alkoholnim razvratom naravno predstavljao izvrstan alibi publici da se do kraja nalije. Štandovi uz koncertni prostor bili su nabijeno puni, narod je halstao pivo, teklo je u potocima, a mnoštvo grotesknih prizora na prostoru festivala razmjerno tome raslo je iz minute u minutu. Korpiklaani su počeli divljati skladbama Hunting Song i za njom Cottages and Saunas. Očekivano predvidljiv nastup, u kojem nije manjkala humanitarna himna Vodka, naravno obvezni Happy Little Boozer, pa naravno Beer Beer, a tu su držanje dodatno podupirile još Tequila, Wooden Pints, Kirki i završna Pellonpekko. Provjereno kompaktan i suveren nastup, izgrađen na kombiniranju folk ritmova i napjeva te udarnosti metala. Unatoč promociji novog albuma »Manala« (2012) skladbama Rauta, Kunnia i Mätsalle, osjećaj sve veće predvidljivosti nastupa Korpiklaani nije se mogao otresti. No nedvojbeno je narod do kraja poludio, a grupa je doživjela ludilo publike o kakvom možeš samo sanjati! Nakon koncerta narod je tražio prije svega hranu na štandovima da uravnoteži alkoholni gradijent u krvi, što su najgore osjetili ponajprije picopeki smješteni na zadnjem kutu koncertnog prostora, tik uz glavni ulaz, kojima je u tim trenucima materijala doslovno ponestalo.
Edguy su na festivalu predstavljali jedinog njemačkog predstavnika koji crpi iz tradicije klasičnog euro power metala. Kažem njemačkog! A i Edguy pokušavaju izmisliti neki novi stil u metalu, pa ga posljednjih godina smišljeno križaju s natuknicama melodičnog rocka, što im s prilično prosječnim novim uradkom »Age Of The Joker« čini prije medvjeđu uslugu nego što održava ustrajno stečenu kredibilnost. Ipak je i ovaj festivalski nastup potvrdio da Edguy zadržavaju izuzetnu naklonost publike. Euforija dakle opet ispred pozornice! Suradnja publike s bendom bila je naime izvanredna. Znanje stihova držalo je bend, a osobito pjevača Tobija, visoko na krilima. Tobias nije imao baš najbolji dan što se tiče vokalne interpretacije, a već na samom početku nastupa nekoliko se puta uhvatio za oba uha, što je značilo da ima problema sa zvučnim monitorima. I Edguy ostaju ugodna pozornička koncertna atrakcija, koja uvijek oduševljava punokrvnim jurišem, punim iskorištavanjem prostrane pozornice, a ponajprije karakternim temperamentom iskričave ćaknute životne radosti pjevača Tobiasa Sammeta. Za uvertiru u šaljivi karakter grupe pobrinuo se već snimljeni uvod sa skladbom dua Wham, vječnozelenim hitom »Last Christmas«! No kvintet je eksplodirao na pozornici s Nobody’s Hero s aktualnog albuma »Age Of The Joker«. Ponajprije je atmosfera skočila za nekoliko stepenica više kad je bend zatim zasjekao Tears Of The Mandrake, koju krasi izvanredno stupnjevanje i grabežljiva melodičnost refrenskog napjeva, u koji se začas uključila većina višetisućglave mase ispred pozornice. Nastup u svemu suveren, očekivano odličan! Bez kiksova! U repertoaru je osobito upalila Vain Glory Opera, dok su skladbe Lavatory Love Machine, Superheroes, nova Robin Hood, Ministry Of Saints i završetak s King Of Fools bile nekako očekivane točke repertoara. Bend si je dopustio i malo šale, koja je naravno izazvala novi skok adrenalinske navale među uzavrelim glavama, kad je uz Babylon upleo vodeću frazu Iron Maiden klasika The Trooper. Grupa, koja se rado ruga sama sebi kad kaže da svira »pussy metal«, unatoč nekoliko zvučnih peripetija i ne baš najboljoj dnevnoj formi vokalista Tobija, dovela je do kraja još jedan u svemu uspješan nastup, poduprt izvanrednim odzivom power metal fanatika.
Ako su Madball drugog dana bili zahvalno zagrijavanje za sve pristaše grupa s predznakom »core«, a The Black Dahlia Murder trećeg dana njegovo stupnjevanje, festival je s nastupom Hatebreed u tom pogledu dočekao vrhunac, mogu slobodno reći jedan od vrhunaca nastupajućih na ovogodišnjem Metal Campu. Povratak kvinteta, nakon 2009., kad su u Tolminu već nastupili, u sastavu koji čine vječno prvo grlo postave Jamie Jasta, nadalje originalni članovi Chris Beattie na bas gitari i ponovno pridruženi gitarist Wayne Lozinak, te bubnjar Matt Byrne i gitarist Frank Novinec, koji od 2006. zapravo vrijedi kao novajlija u ekipi, donio je na Metal Camp vrhunski spektakl četvrtog dana, koji nitko više nije nadmašio, čak ni Amon Amarth uz pomoć pirotehnike – oni su nakon Hatebreed nastupili kao headlineri četvrtog dana festivala. Glazba koju sviraju Hatebreed jednostavno je zamišljena, ne podnosi melodičnost, ponajprije se gradi na groove ljuljanju i jednodimenzionalnoj napalmskoj stampedi gitarskih riffova, koji razvijaju obilje prostora za pobješnjeli šou Jamiea Jaste, inače prve ikone grupe, izvanrednog frontmena, kojeg doslovno kida od eruptivne energije. Upravo ta oštrina, splet agresije, pozorničkog ludila i neukrotivog bijesa, koji rađaju bol i ljutnja, u ekstremu svog dnevnog pozorničkog gnjeva dočarala je jedinstveno doživljaj na festivalu. Publika, koja je do posljednjeg kutka ispunila zelenu »platformu« ispred pozornice, jedinstveno je skakala, stvarala široke provalne »circle pite«, a u prednjem dijelu neukrotivo »mošala«. Na Jastinu zapovijed učinila je mnogu »glupost«, što znači da je pjevaču slijepo jela iz ruke. Mrak stroboskopskog reflektiranja, pune eskalacije pucanja bijelih i crvenih reflektora, efekti magle, dimna zavjesa prašine ispod stampedo-topota nepreglednog mnoštva, koje je u tren oka ostalo bez zdrave pameti, nije ostavila preživjelih na takvom bojištu. Bez milosti! Od prvih taktova skladbe Defeatist do završne Destroy Everything, koja je doslovno spalila Metal Camp u prah! Na popisu skladbi našle su se i sljedeće Hatebreed cvjetke: Hands Of A Dying Man, Doomsayer, Live for This, I Will Be Heard, Facing What Consumes You, Everyone Bleeds Now, Merciless Tide, To the Threshold, Last Breath, Preservance, Never Let It Die, In Ashes They Shall Reap, As Dieahard As They Come.
O glavnom nositelju četvrtog dana festivala gotovo da i ne treba gubiti riječi. Vječni gosti Metal Campa Amon Amarth, grupa koja doista više ne može sakriti ništa, čak i kad bi htjela. Ime preuzeto iz Tolkienova »sindarinskog« za vulkan »Gora Sudbine« Međuzemlja, nositelji melodičnog death metala, vjerojatno najepskije bombastične inačice, u kojoj bi vrlo brzo dobio power metal postavu, kad bi režanje zamijenio čistim melodičnim vokalnim principom. No Amon Amarth su paklenski. Vražje brzi, većina riffova leži na ultrazvučnom kotrljanju dvostruke bas bubnjeve pedale. Koncert pun pirotehničkih efekata predstavio je, među ostalim, i novi studijski album »Surtur Rising« (2011) – Surtr je div nordijske mitologije, što je odmah najavila sama scenska kulisa, prilagođena sadržaju novog albuma. S očekivanim uvodom, koji je obavio pozornicu u svečanu modrinu, preliven u zeleno, a potom kad je kvintet stupio na pozornicu i blistavo krenuo u novu War Of Gods, pozornicu su zahvatili plamenovi pirotehnike, plejada stroboskopa, dakle bijes koji je iz jazbine potjerao samog đavola s rojevima muha povrh toga. Zvuk odličan! Nakon brzog razvoja događaja na početku, kad je postava završila izvedbu druge skladbe repertoara s Runes To My Memory, nevjerojatno karizmatični pjevač Johan Hegg u duljoj je stanci temeljito nagovorio publiku. Isprva se zahvalio publici što se okupila u tolikom broju, upitao je osjeća li se dobro, najavio otrovan nastavak koncerta, s ništa manje otrovnom set listom, i pozvao u paklenski vrtlog sve, kad je grupa nasrnula na Destroyer Of The Universe. Mahanje kosom cijele ekipe u neprekinutim salvama! Hegg, koji nije zaboravio ponovno opasati ni svoju čuvenu vikinšku čašu – zavijeni rog, pravi je majstor čvrste komunikacije. Očni kontakt, poticanje publike, višekratna zahvala na napola polomljenom slovenskom, ali ipak priznanje glazbeniku za trud, kad se s pozornice nekoliko puta čulo ovo: »Hvala Slovinsku!« Bradati gorštak, koji s godinama sve više postaje pravi idilični lik skrivene rezerve za presvijetlog Odina, zapravo je osnovna spojna karika između grupe i publike, koja unatoč apokaliptičnim vizijama bajkovito nadahnute postave održava zanimljivost koncerta Amon Amarth. »Skoll!«
Šveđani su inače suvereno ovladali golemom pozornicom i ulogom glazbenog nositelja festivala, premda se tijekom koncerta nije mogao otresti osjećaj da su im šlag s vrha voćne kupe te večeri u cijelosti ukrali Hatebreed. Postava je publiku čvrsto držala uz sebe raznolikim repertoarom preuzetim iz kataloga svoje diskografije, koji je nanizao skladbe: Live For the Kill, Cry Of The Black Birds, The Fate Of Norms, The Pursuit Of Vikings, For Victory Or Death, Victorious March, završni Twilight of The Thundergod te Guardians Of Asgard.
Vikinški metal je tako zaključio četvrti dan festivala, koji je spadao među manje zanimljive što se tiče izbora grupa na glavnoj pozornici. Druga, manja pozornica, tog je dana ponudila nekoliko izvođača vrijednih svakog pogleda, kao što su riječki eksperimentalni ludaci Father, stari znanci s Saxon koncerta 30.05.2010. u Ljubljani, britanski Crimes Of Passion i prvorazredna atrakcija, ponovno aktivni legendarni NWOBHM metalci Hell, koji su na drugoj pozornici spektakularnim scenskim nastupom stvaranja pravog pakla na pozornici, u ulozi headlinera pomeli svu konkurenciju tog dana.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik & Jerneja Jerak
