Lokacija: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum: 08.08.2012
Treći dan Metal Campa ponudio je nedvojbeno žanrovski najšarolikiju i najraznobojniju paletu nastupajućih bendova. S dolaskom najvećeg izvođača na ovogodišnjem izdanju festivala, Amerikanaca KoЯn, izazovno je zakoračio čak i u sfere alternativnog metala!
Neodgodive obaveze u ljubljanskom domu tijekom jutra tog dana uzrokovale su kašnjenje autora ovog teksta pa slovenski death metal kvartet Doomed, koji vodi vokalist Mraz (ex-Mora), ovaj put nisam stigao uloviti na pozornici. Sunce se pošteno upiralo u pozornicu kad su na njoj stajali američki thrash metal revitalisti, mogli bismo reći čak old school revitalisti, s paralelama koje kopaju i po ostavštini speed metal bendova, Warbringer. Stari znanci ljubljanskih nastupa, dakle, na relaciji Orto Bar – Gala hala. Sastav koji je među metalcima u Sloveniji dobro upoznat i prihvaćen nije uspio zbiti redove pred pozornicom, koncert nije pratilo ni 1000 glava, ali je bend impresionirao svojom eksplozivnošću! Kvintet kojeg čine braća gitarist John i basist Andy Laux, novopečeni članovi benda bubnjar Carlos Cruz i Andrew Bennett te vokalist John Kevill, i na ovom su nastupu predstavljali aktualni album »World Torn Asunder« (2011). Nakon europske turneje prošle jeseni, na kojoj su ponovno nastupili i u Ljubljani (ukupno drugi put), dečki su odradili uspješnu sjevernoameričku turneju na zajedničkoj co-headlinerskoj turneji Symphony X i Iced Earth pa dinamita i izvanredne samouvjerenosti bendu na pozornici nikako ne manjka. Starošolska konfekcija kombinacije opasanih redenika s mecima, spandexa, trapera s »visokim pumama« i savršen ratni marš te juriš preko zapaljivih rifova prožetih poezijom ratne propovijedi, što se drži benda zbijeno u novim skladbama Living Weapon, Shattered Like Glass, Wake Up… Destroy te skladbama prvih dvaju albuma Severd Reality, Shoot To Kill, Total War, Living In A Whirlwind i Cobat Shock, sama je po sebi tjerala tijela u divlji mosh pit! Autentično thrash metalsko bombardiranje nije dopuštalo ni dubok udah ni izdah! Šteta samo što prostor pred pozornicom nije bio življe popunjen.
Drukčiju situaciju pred pozornicom moglo se vidjeti pred The Black Dahlia Murder, američkim metalcore sastavom s utjecajima death metala, prožetog melodičnim pasažama. Ljutiti kvintet kojeg vodi nabrijani vokalist Trevor Strnad (je li možda slovenskog podrijetla?) ime je dobio po Elisabeth Short, koju su »ljubazno« zvali Black Dahlia, a koja je u nepoznatim okolnostima ubijena 1947.! U delirij se bacila masa od kojih 3000 glava gladnih moshanja, koje su nesvjesno propustile s Warbringerom. Odlučan circle pit tijekom skladbe Miasma rekao je sve. Opet zavjesa prašine do neba. Trevor, koji je razmetao svojim pivskim trbuščićem i gravurom »Heartburn«, u odličnoj formi s učinkovitim izmjenjivanjem kričećeg core vokala i nižeg, koji ga približava death metal režanju! Bend uhvaćen u ultrasoničnu skulpturu ritmičkih blastova, isprekidanih vratolomnošću groove breakova! Potpuna brutalizacija! Odlično raspoloženje benda rezultiralo je mnogim pohvalama i zahvalama pjevača sjajnoj publici, koja je svojom odzivnošću dodatno podžarivala sviranje benda na pozornici. Sastav je na Metal Camp festivalu predstavio aktualni album »Ritual« (2011), a osim spomenute Miasme, bend je u prostor odraketirao i skladbe A Shrine Of Madness, Moonlight Equilibrium, What A Horrible Night To Have A Curse, Malenchantments of the Necrosphere, Necropolis, Everyhing Went Black, On Stirring Seas Of Salted Blood, I Will Return i Funeral Thirst.
Nastup koji sam grozničavo išćekivao na ovogodišnjem Metal Campu bio je nastup okultnih američkih death metalaca Nile. Prvenstveno zato što nisam imao sreće da ih ikada vidim uživo na pozornici, a drugo zato što je riječ o koncertu velikih očekivanja, punom atmosferičnog potencijala u re-kreaciji Sethovske fantazmagorije! Dobrodošli, dakle, u dolinu kraljeva, kraljevstvo Egipta, u njegove mračne sfere okulta i mistike! Kad udari bezbožni Seth, iz svoje grobnice oživi goruće obzorje kataklizme, protkano rojevima mušica i gmižućih skarabeja, probudi uz sebe i sve ostale mumije koje se žele vratiti među žive, rađa se zlo! Nile su fantastični glazbenici i to su još jednom potvrdili na svom jednosatnom nastupu usred ovogodišnjeg Metal Campa. Jedini originalni član u današnjoj postavi Nilea, vođa i mastermind benda, gitarist Karl Sanders, koji je od četvorke na pozornici po popodnevnoj žegi imao najviše muke – brza američka hrana pač od čovjeka obilne građe traži svoje žrtve, u navezi s visokim, obrijanim i »Sethovskim« Dallasom Toler Wadeom, obojica s »zašiljenim« Dean gitarama, nadalje posve novim pojačanjem basistom Toddom Ellissom i jedinstvenim bubnjarom Georgeom Kolliasem – pravim utjelovljenjem savršenog metalskog bubnjarskog »robocopa«, dakle, u potpunosti su stvorili ta osjećanja, osjećanja boravka usred oluja potpunog ratnog epa drevnog Egipta. Vojnički ritmovi, implantacija atmosfere pomoću orijentalnih uvodnih motiva, dualna lica ekstremnih pristupa u režanju Dallasa i Sandersa, koji se doslovno natječu u izbacivanju zla, izvanredna uigranost obaju gitarista u izvedbi harmoniziranih dionica gitarskih linija, savršenstvo tehničke izvedbe repertoara, podrška vokalima Karla i Dallasa posebnim echo efektima s miksete i učinkovito podgrijavanje publike od strane Dallasa, više puta u stilu »You are amazing MetalCamp!« Za potpuni učinak svega trebalo bi odabrati večernje sate, kad se noć spušta na Zemlju, a Nile bi trebali razmisliti i o aktivaciji posebnih scenskih kulisa kako bi pozornicu preobukli u ambijent Sethove piramide, ako ne dotjerati barem samu scensku kostimografiju. Dallas bi svojom pojavom bio odličan lik za utjelovljenje Setha. Bezbožno i pogubno mljevenje Nilea donijelo je na Metal Camp sljedeće skladbe: Kafir, Sacrifice Unto Sebek, Definig The Gates Of Ishtar, Ithyphallic, Supreme Humanism of Megalomania, Permitting the Noble Dead to Descend to the Underworld, Sarcophagus i završnu Black Seeds Of Vengenace! Izvanredna brojčana podrška i izvanredna suradnja publike! Da stvar djeluje punim intenzitetom, obavezno treba odabrati samostalni nastup benda u zatvorenom koncertnom prostoru. Nile ostaju bend koji i danas u eksperimentalnom izazivanju još uvijek pomiče razvojne granice death metal žanra.
Za sve vas koji ste željeli odmoriti oči na nečem lijepom i privlačnom, nastup sastava Epica bio je više nego dobrodošao. Treći dan gledanja razjarenih majstora glazbene umjetnosti u metalu, koji su se nizali na pozornici u sklopu nastupajućih, doslovno je vrištao za nečim takvim. Takve blage poglede, udvostručene milozvučnim razvojem događaja, dakle, začarala je Epica, sastav koji je s pridom iskoristio manje uvjerljiv nastavak karijere Nightwisha nakon što su oni otpustili Tarju, iako Nightwish unatoč tome ostaju najveći simfonijski power metal sastav kojeg vodi ženski vokal. Epica s ljupkom mezzosopranisticom Simone Simons sastav je koji zna kako lukavo iskoristiti raspoloživ prostor pozornice! Bio on velik ili malen. Sekstet je vraški dobar. Dinamična izmjena pozicija na pozornici, samo raspoređivanje glazbenika, čvrst očni kontakt s publikom, a pogotovo lik pjevačice Simone u stalnom središnjem fokusu, u tren oka uvjeri i kreiranjem svojevrsne atmosfere odvede konzumenta u svoj glazbeni svijet bajki i priča. Epica je pred pozornicu opet dovela nešto drukčiji profil posjetitelja, a ujedno je zapravo osigurala pravu fanatičnu odzivnost, posebno prvih nekoliko redova na festivalu, gdje se u prvim redovima jedva moglo naći koji raspoloživi četvorni centimetar zračnog prostora. Sastav sa svježe izdanim albumom »Requiem for the Indifferent« u džepu na taj je način otvorio svoj koncert snimljenim uvodom Karma, kojem je slijedio očekivan prijelaz u novu skladbu Monopoly On Truth, koja je bend dovela i fizički na pozornicu. Zajedno s njom i posve novog člana, basista Roba van der Looa, koji je ove godine zamijenio originalnog basista benda Yvesa Hutsa. Operetni gradijent rastao je iz minute u minutu, ukrižen s odličnom scenskom dinamikom usmjeravanja metalske udarnosti, inkorporacije neoklasicističkog soliranja klavijatura i gitara, a pogotovo, kao što je već spomenuto, glavnina očiju tijekom nastupa neprestano je bila uprta u pojavu Simone Simons, koja je uvijek iznova slatko milovala svojim ponosnim anđeoskim mezzosopranom. Sastav je bio svjestan konkurencije i ponudio je i izvrsnu set listu, koju je zbio ep s drugog studijskog albuma, istog naslova »Consign To Oblivion«. Epica su u repertoaru izveli i skladbe Storm the Sorrow, Unleashed, Cry for the Moon, Martyr of the Free World, Sancta Terra i Serenade of the Self-Destruction.
Eluveitie, najtvrđi zaštitnici “frulaštva” u metalu, svojim su nastupom potvrdili da se među njima ubrajaju i među najpopularnije i najomiljenije bendove žanra folk metal. Kakva euforija pred pozornicom, ludo! Zapravo se na platou pred pozornicom okupao cijeli Metal Camp festival. Sjećam se veljače 2009. i nastupa benda u hrvatskom Zagrebu pred glavnim nositeljima koncertne večeri Kreatorom. Tada je malo ljudi obraćalo pozornost na nastup Eluveitie. Dakle, bend je u posljednje tri godine zaista izrastao u prepoznatljivo i vodeće ime svog žanra. Peti studijski album, koji je opet izašao za Nuclear Blast Records pod naslovom »Helvetios«, konceptualiziran, s tematikom o galskim ratovima, smatra se jednim od najtvrđih albuma benda u njegovu dosad izdanom opusu. Otud i osjećaj da su Eluveitie od svih folk sastava na Metal Campu ispalili u prostor najviše distorzirano potkovanih i podržanih decibela te zbog toga ispali najbučniji među njima, jer se repertoar gotovo 70% sastojao samo od skladbi novog albuma! Oktet doista nudi pašu za oči. Uz plejadu najrazličitijih tradicionalnih autentičnih i ručno izrađenih instrumenata, kao što su gajde, hurdy gurdy, gaita, bodhran, mandola, razne vrste svirala, Eluveitie su brusili i raznoliku integraciju stilova pjevanja. Tu je Glanzmannovo brutalno vrištanje, kombinirano s njegovim čistim napjevima, u koje se miješaju ženske vokalne linije violinistice Meri. Zarazni refrenski napjevi, savijeni u suzvuku s tradicionalnim napjevima keltske pastorale, naravno, podžarivali su jedan za drugim podivljalu publiku, koja je odmah pokazala da je novi album među publikom već odlično prihvaćen. Više su se puta ljudi u publici hvatali za ramena i jedinstveno poskakivali, dok je bend krojio nesputani koncertni tempo. Tijekom koncerta nekoliko je ljudi potražilo liječničku pomoć, na ulazu u backstage, gdje je stajao auto s medicinskom skrbi i priručnim osobljem, koje je sređivalo i krpalo nosove i ostale ozlijeđene dijelove krhkih i nježnih ljudskih tjelešaca. Od prvog do posljednjeg takta. U sat i petnaest minuta! Koncert nabijen izvanrednim intenzitetom, pun paklene suradnje na relaciji bend – publika, dočarao je tog dana, kao i u cjelokupnom zbroju na cijelom festivalu, jedan od najvrućih koncertnih seansa! Po posjećenosti i intenzivnim reakcijama publike nadmašio je čak i nastup glavnog nositelja srijede, alternativnih američkih metalaca KoЯn. Eluveitie, scenski savršeno ugođena ekipa, ponudila je na repertoaru sljedeće skladbe: Helvetios, Luxtos, Neverland, Bloodstained Gang, Meet The Enemy, A Rose Of Epona, Inis Mona, Alesia, The Uprising, Kingdom Come Undone, Havoc. Koncert je bend otvorio uvodnim dijelom nove ploče u skladbu Helvetios (Prologue), a nakon skladbe Havoc odvrtio se njezin snimljeni izlaz (Epilogue).
KoЯn, najveći izvođač ovogodišnjeg Metal Campa i bend koji je zaslužan za mnogo toga u dobroj prodaji ulaznica za festival! Općenito omiljeni »amerikano-novovalni metalci«, koji su svojom pojavom podigli prašinu na sceni i počeli miješati karte na vrhovima glazbenih ljestvica osobito na prijelazu tisućljeća i na početku novog tisućljeća izdanjima albuma »Follow The Leader«, »Issues« i »Untouchables«. KoЯn i danas ostaju bend koji si ne postavlja mnogo žanrovskih ograničenja i često na sebi svojstven način spaja naizgled nepremostive prepreke među žanrovima metala, hip hopa, industriala, grungea, ukratko bend koji se ne može strpati ni u kakav okvirić, bend s jasno istaknutim atributom samonikle art karizme. Reginald »Fieldy« Arvizu ostao je kod kuće jer ga je zadržala situacija da s ženom očekuje dijete, a sve se u razdoblju tolminskog nastupa benda za par počelo odvijati još brže nego što je planirano, pa je Fieldy ostao doma, uz životnu družicu. Zato je u njegove čizme za ljetne festivalske nastupe po istočnoj Europi uskočio Ryan Martinie, inače basist benda Mudvayne. Ta je činjenica ostavila dojam da se onaj karakteristični trgajuće zvečeći zvuk Fieldyjeve bas gitare nikako nije mogao restaurirati, a ujedno je Martinie pokazao da je za nijansu sofisticiraniji basist, možda u trenucima, ako ne ravnopravan, čak i snalažljiviji kad je riječ o iskorištavanju prostora za plasman veće melodijske razigranosti samih linija. Martinie je na pozornici podsjećao na zlog demona. Pogotovo u trenucima kad su ga snopovi stroboskopa osvjetljavali odozdo prema gore, a on je svoje intenzivno namazane oči izdašno izbuljio dok je pogledavao oko sebe. Naravno, s otupjelo ledenim pogledom i bez mimike lica. U ekipi KoЯn sve su sami ekstravagantni glazbenici. Munky s ornamentom na licu po okomitoj dužini preko sredine lica, koji podsjeća na zatvarač, razvio je pravu zvučnu kulisu svoje eksperimentalne gitarske svirke, a svoje je majstorije pogotovo potvrdio izvanredni bubnjarski gurman Ray Luzier, čijim su dolaskom 2009. KoЯn nadogradili osobito svoje groove atribute same ritmičke retorike, kao i izazovnost istraživanja, što je oduvijek gonilo bend naprijed. Nije ni čudo, jer je Luzier u prošlosti surađivao s izvanrednim majstorima svojih vještina, među ostalim to su Billy Sheehan, Jacke E. Lee, Van Halenovac David Lee Roth, Tracy G itd…
Bend je svoj nastup podijelio u tri osnovna sklopa, računajući s dodatkom zapravo u četiri. Prvi dio KoЯn su započeli raritetima. Jonathan Davis se u svom tipičnom pristupu tresao kao da je priključen na 220 volti, mrštio se, dizao srednje prste visoko u zrak, a nije birao ni psovke dok je izgovarao stihove u skladbama Divine, Predictable, No Place To Hide i Good God, u koju je bend uklopio i produženi jam na varijaciju skladbe Porno Creep s albuma »Life Is Peachy« (1996). Tu je i instrumentalni dio ekipe KoЯn dodatno upozorio na svoje velike glazbene vještine i talente.
Slijedi središnji dio koncerta, u kojem je bend temeljito predstavio svoj svježi studijski uradak »The Path Of Totality«, sa skladbama Narcissistic Cannibal, Kill Mercy Within, Chaos Lives In Everything, May Wall, Get Up! i Way To Far. Više je nego očito da je sastav zadovoljan novim uratkom, pa je zato i posvetio izdašnu pozornost izvedbi materijala s njega. Unatoč tome počelo je pomalo smetati što je bend mogao iz arsenala izvući nešto starije i tako izdašno puhnuti na dušu svojim obožavateljima.
Zvuk vrhunski. Bez primjedbi. Sastav se, kako bi osigurao punoću zvučne slike i zvučnu autentičnost, na pozornici nalazi s dvojicom dodatnih glazbenika, i to pratećim gitaristom i drugim momkom koji se brine za uzorkovanje, klavijature i posebne efekte. Davis je vrlo dobro raspoložen zbog pogleda na prepuno »predpozorničje«. Kako i dolikuje, KoЯn su stupnjevali koncertnu atmosferu iz minute u minutu pa su tako u trećem sklopu – dakle završnom – istaknuli svoje (očekivane) hitove Here To Stay, Freak On A Leash, Falling Away From Me, a redovni dio koncertnog nastupa zbila je obrada Pink Floyda, Another Brick In The Wall, i to sva tri dijela »povezana« međusobno, naravno po KoЯnovsku. Uz intenzitet koji je bend razvio svojom svirkom i čiju je teatralnost podupirao doista odličan zvuk, atmosferu je podcrtala i izdašna scenska vizualizacija s projekcijama na više monitora i igrom reflektorskog svjetla, zbog čega je rijetko tko ostao ravnodušan. Unatoč tome razina perfekcionizma tako je velika da se gubio dojam uživljenosti i odklopa, a njega je prekrivao osjećaj rutine, iako je bend izrekao priličan broj hvalospjeva sjajnoj publici i poslužio odličnu svirku!
Dodatak je bend otvorio skladbom Shoots And Ladders, kojoj je u izlaznom dijelu pridodao vodeće motive kultne klasike benda Metallica imenovane One. Ovu točku naslijedila je Got The Life, a KoЯn su nakon sat i pol zbili svoj odličan nastup skladbom Blind. Stara škola, dakle! Groove voltaža za kraj kojoj se ne bi postidjeli ni Rage Against The Machine u otvarajućem rifu i refrenu, preliveni atmosferičnim zagrljajem »soundscapesa«, ukratko skladba koja znači idealan završetak KoЯn koncerata jer još jednom više upozori na korijene benda i neprestanu istraživačku žilicu koja i danas tjera ovaj bend naprijed. Davis je s vokalom radio prava čudesa i u varijabilnosti koju zahtijeva KoЯn repertoar nije zatajio sa svojim vokalnim nastupom ni načas. Bomba od nastupa, koja je, kako se i očekivalo, pomela konkurenciju! Treći dan festivala zaključio je dakle koncertni vrhunac – KoЯn spektakl!
Koncertni je puls ovaj put na glavnoj pozornici bio skraćen jer su nekoliko dana prije početka festivala otkazali svoje sudjelovanje legendarni Bay Area thrasheri Heathen, koji su trebali nastupiti nakon KoЯn sa svojim polusatnim repertoarom. Navodno im je cijela ljetna festivalska turneja po Europi krenula po zlu, a kao razlog bend je naveo da im to onemogućuje vlastiti financijski deficit.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik & Jerneja Jerak
KoЯn:
snimljeni uvod Serenity (JDevil)
—prvi dio (“Old and Rarities”)—
1. Divine
2. Predictable
3. No Place to Hide
4. Good God (s “Porno Creep” Jam uvodom)
—drugi dio (“New Album”)—
5. Narcissistic Cannibal
6. Kill Mercy Within
7. Chaos Lives in Everything
8. My Wall
9. Get Up!
10. Way Too Far
—treći dio (“Greatest Hit’s”)—
11. Here to Stay
12. Freak on a Leash
13. Falling Away from Me
14. Another Brick in the Wall
—dodatak—
15. Shoots and Ladders / One
16. Got the Life (sa solažom na bubnjevima)
17. Blind
