Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Vojenska pevnost Josefov, Jaromer, Češka
Datum koncerta: 11.08.2012
Broj posjetitelja: 22.000
Svemu lijepom jednom dođe kraj, pa je tako u subotu stigao i zadnji dan ovogodišnjeg Brutal Assaulta. Iako smo se probudili u maglovito i hladno jutro, jer nas je preko noći malo namočilo, subota se razvila u lijep sunčan dan. Vrijeme nam se smilovalo, bilo je taman toliko vruće da se hladno pivo u ruci nije prebrzo ugrijalo. Zbog brzog jutarnjeg razvedravanja, cugovanje u gradu sjelo je k’o šaka na oko, a zadnji dan festivala ponudio je, barem po mom ukusu, manje zanimljivosti nego prethodni dani i ostavio vremena da potrošimo i one zadnje češke krune te se prepustimo »binge & purge« cugi (da Česi ovaj put umjesto piva nisu točili vodu, sram ih bilo).
Početak kraja tako su u tri popodne najavili moderni progresivni metalcoreovci, Nizozemci Textures. Ovaj put su ispravno izabrali komade i ponudili vratolomniji izbor iz svoje diskografije. Bilo je tako puno više lomljenja uz staccato rifanje nego plutanja uz atmosferične pasaže, no Textures su unatoč energičnom izvođenju i karizmatičnom vokalistu ispali pomalo blijedo. Poprilično dugi komadi zvučali su previše repetitivno, moćni riffovi isto tako preveć ponavljajuće, a boljem iskustvu nije pridonio ni poprilično generičan »cookie monster« vokal, koji su pokvarili očajni čisti, doista preblagi i kvazi emocionalni međustihovi i refreni.
Još su dosadnije kasnije ispali islandski kauboji Solstafir, koji su dokazali da Islanđani doista ne znaju raditi ništa osim depresivne, ambijentalne i wannabe atmosferične glazbe. No Solstafir je uz polako zalazeće sunce ipak uspjelo dočarati prilično primjerenu atmosferu depresivne islandske hladnoće, prije svega zahvaljujući pjevanju isključivo na islandskom jeziku, uz iznimku završne skladbe Goddess of the Ages. Solstafir su svoj put započeli kao pravovjerni viking/black metal sastav, a danas zvuče kao Sigur Ros na kiselini i distorziji. Dugi komadi (počeli su s gotovo dvanaestominutnom erupcijom gejzira, Ljos i Stormi) i patnički, jednoličan vokal pobrinuli su se za hipnotičko iskustvo, koje je vrlo brzo počelo gubiti na intenzitetu, a s oblaka me na tlo spustilo zijevanje.
Posve u druge sfere gurnuli su nas Kylesa, jer smo se odjednom našli usred zagušljivih i sparnih floridskih močvara na tripu savršenog uglazbljenja Thompsonovog Fear And Loathing in Las Vegas: »Suddenly, there was a terrible roar all around us, and the sky was full of what looked like huge bats, all swooping and screeching and diving around the car, and a voice was screaming!« Kylesa su svoje zube u vratove publike zabili sludge riffovima, trostrukim vokalnim napadom i povremenim ispadima psihodelije; savršena mješavina stonerjade, psihodeličnog rocka, black sabbathovskih doomy riffova i agresivnih metal dijelova! Iskustvo su produbile kao sunce žarke gitare, rušenje dvaju bubnjarskih baterija (što nažalost nije tako dobro kako se čuje, jer većinom sviraju iste linije), odlično miješanje raznolikih vokala, poigravanje voditelja benda Phillipa Copea s theremin-om te čas sirenski hipnotični, čas brutalni vokali gitaristice Laure Pleasants (na kojoj je muški dio publike također pošteno odmorio oči). Zajedno s Corrosion of Conformity i Crowbar sveta sludge/stoner trojka ovogodišnjeg Brutal Assaulta! »No. We can’t stop here. This is bat country.«
Na moje veliko razočaranje, njemački veterani thrash metala Sodom izgubili su se u vijetnamskoj džungli, a na pozornicu su izašli u nečovječnih (pogotovo ako te sutradan čeka još 700 kilometara vožnje kući) pola tri ujutro. Utješio sam se tek dobar sat kasnije, kad na prostoru više nije bilo ni traga (još bolje, ni sluha, hehe) humppa metalu finskih trolova Finntroll (oprostite na ovoj izuzetno domišljatoj sintagmi… ništa inteligentnije mi uz Finntroll naprosto ne pada na pamet). Paklena vrata zato su otvorili njujorški veterani bogohulnog death metala Immolation. Ova legendarna postava iz Yonkersa djeluje već dobra dva desetljeća, zajedno s Incantation i Suffocation čine nesvetu trojku njujorškog death metala, a u svojoj diskografiji nemaju lošeg trenutka. I koncertno su Immolation vrhunski bend, ovaj put ih je iznevjerio samo zvuk, koji je za bend takvog kalibra zvučao puno preslabo, premalo razgovijetno i pretiho. No to ne znači da je bilo što drugo u vezi s ovim koncertom pogrešno, naprotiv! Ross Dolan ponovno je dokazao da je fenomenalan frontmen, koji uz brutalno riktanje, zbog kojeg čovjek pomisli da već dva desetljeća prije nastupa grglja akumulatorsku kiselinu, bubnjanje Stevea Shalatyja pucalo je kao istočna fronta 1942. (samo poslušajte pakleni refren Swarm of Terror), a bezbožne gitarske linije gitarskog death metal boga Roberta »Boba« Vigne zlokobne su kao i uvijek i pune unikatnih poteza kakve zna samo Bob. Immolation su poslužili po jednim komadom sa svakog albuma (uz iznimku Shadows in the Light), a ponudili su i uvid u nedavno izdani EP Providence s komadom What They Bring, koji dokazuje da su Immolation još uvijek death metal institucija bez premca. Što je Wagner za simfoniju, to su Immolation za death metal!
I nastavak večeri protekao je u bojama death metala, samo što taj nije bio zavijen u oblak bogohuljenja, nego u oblak dima. Six Feet Under na pozornicu nisu izašli samo uz umjetnu maglu, nego bih dao ruku u vatru da je Chris Barnes prije nastupa smotao jedan monstruozno velik češki džoint. Death metalsko uglazbljenje pušačkog dua Cheech and Chong bez milosti se bacilo u set već uz Cannibal Corpse klasik Stripped, Raped and Strangled, a onda nastavilo s poprilično neuspjelim izborom komada. Zašto? Zato što je setlista, ako me pamćenje ne vara, sadržavala samo jedan komad s aktualnog albuma Undead, koji predstavlja diskografski vrhunac karijere Six Feet Under. Barnesu vjerojatno kratkoročno pamćenje više ne radi pa je Undead jednostavno zaboravio. Bend je inače vrhunski odsvirao jednosatni olujni set, što nije nikakvo čudo, jer je Barnes ovaj put oko sebe okupio ekipu tehnički odličnih glazbenika, na čelu s fenomenalnim bubnjarom Kevinom Talleyjem (ex-Misery Index, ex-Dying Fetus, ex-Decrepit Birth, Daath, itd.). Od Barnesa smo i ovaj put dobili točno ono što smo očekivali – brutalno kruljenje, svinjasto cviljenje i rotiranje metar dugih dreadlocksa iz kojih su prvi redovi vjerojatno pokupili suvenir ili dva. Six Feet Under opravdali su svoje ime, dokazali da su u odličnoj formi i nastup vrhunski zaključili još jednom Cannibal Corpse himnom, Hammer Smashed Face.
Festivalski vrhunac bio je povratak teškaških povratnika na scenu, legendarne švedske death metal postave At the Gates, koja je početkom devedesetih postavila temelje göteborškog zvuka i time širom otvorila vrata nešto kasnijim pridošlicama In Flames i Dark Tranquillity. At the Gates su 1995. izdali prijelomni klasik Slaughter of the Soul, ali ubrzo nakon toga, na vrhuncu karijere, prestali su djelovati. Trojac braće Björler te Adrian Erlandsson nastavili su put s The Haunted, nezaustavljivi vokalist Thomas »Tompa« Lindberg s hrpom projekata (Lock Up, Disfear, Nightrage i gomila drugih), a gitarist Martin Larsson u sastavu Agrimonia. Godine 2007. At the Gates najavili su veliki koncertni povratak i objavili jednu jedinu ljetnu festivalsku turneju, nakon čijeg su se završetka ponovno povukli u mirovinu. No izniman odaziv fanova, koji bend nisu imali priliku vidjeti u vrijeme njegove prve inkarnacije, na sreću je prouzročio da su AtG pojeli riječ i 2010. se vratili na novu turneju, kojoj, barem u ovom trenutku, još nema kraja na vidiku. Ljeto 2012. At the Gates je nakon 1996. ponovno odnijelo u Sloveniju (gdje su svirali na ovogodišnjem Metalcampu), a četiri dana poslije prvi put nakon 1995. opet u Češku. Oprostite na sljedećem ultra subjektivnom tekstu, ali drugačije ovaj put naprosto ne ide; ježila mi se koža već u trenutku kad se na pozornici razvio »backdrop« s At the Gates logotipom – Šveđani su naime bend koji kod mene zauzima posebno mjesto, Slaughter of the Soul bio je nakon obaveznih Iron Maiden i Metallice uopće prvi ekstremni metal album koji je pomilovao moje uši. Petorka je očekivano, ali fenomenalno svoj set započela naslovnom himnom Slaughter of the Soul, a kultni Tompin »GO!« označio je olujni početak nezaboravnog spektakla death metala potpomognutog izopačenim melodijama koje su At the Gates učinile tako unikatnima. Doista jedini nedostatak bila je jako loše ozvučena gitara Andersa Björlera (no njegove fantastične solaže urezale su mi se n-puta slušanjem AtG diskografije u moždanu koru i odjekivale su u mojim ušima već same od sebe) te slaba komunikacija Tomasa Linberga, koji nije imao ništa više od najave komada. Najvjerojatnije zbog kolosalne mamurluk, jer je nakon koncerta s Lock Up ostao kar na festivalu. Ništa mu, međutim, nije pokvarilo vokalni nastup, Tompin vokal i dalje zvuči agresivno i brutalno, a unikatni pola growl/pola scream kao pijetlo pas. Zajedno s nezaboravnim gitarskim vragolijama dueta Björler/Larsson i rušilačkim bubnjanjem Adriana Erlandssona At the Gates tako sastavljaju monumentalan zvučni zid pun epskih trenutaka, koji te toliko napumpaju energijom da bi zgrabio najbližeg Čeha i zabacio ga na pozornicu, otkinuo si glavu i njome doslovno headbangao te si u naletu melo-death ekstaze odgrizao nogu i na njoj svirao air-guitar. Setlista bi u svakom slučaju bila sanjska, a gotovo u cijelosti odsvirani Slaughter of the Soul koncertno je iskustvo bez premca, koje lako pokazuje zašto je ta ploča takav klasik. Moćno, udarno, epski, a još ljepše u društvu starijih klasika Terminal Spirit Disease, Raped By the Light of Christ, Windows i All Life Ends. Vrhunac je svakako bio završetak redovnog dijela s Need, gašenje svjetla te industrial bučanje u najveći hit benda, potresni vratolomnik Blinded By Fear. »Sweet nauseating pain!« Puno prebrzo At the Gates su se (nadam se ne zadnji put) oprostili starinskim Kingdom Gone i planuli uz snimljeni The Flames of the End. Pomalo subjektivno, ali bez sumnje najbolji koncert ovogodišnjeg Brutal Assaulta. Purgatory Unleashed!
Nakon At the Gates nekako sam izgubio zanimanje za preostale izvođače, na brzinu sam pogledao »Sons of northern darkness« Immortal, potrošio još zadnje češke krune i popio još jedno oproštajno pivo. Moonspell i Godflesh nažalost su ostali za sljedeći put. Jasno je zašto je Brutal Assault vjerojatno najbrže rastući europski metal festival. Česi svake godine iznenade odličnim izborom sastava, koji nude doista najbolje iz ekstremnijih metal žanrova, organizacijski se trude sve više i više (ukidaju slabosti prethodnih godina i uvode mnoge novosti), a jedini pravi kiks ove godine bila je zamjena dobavljača piva. Ne preostaje nam ništa drugo nego da se iduće godine vidimo na Brutal Assaultu 2013!
Setlista
TEXTURES:
1. Surreal State of Enlightenment
2. Regenesis
3. Storm Warning
4. Stream of Consciousness
5. Sanguine Draws the Oath
6. Awake
8. Laments of An Icarus
SOLSTAFIR:
1. Ljos i Stormi
2. Pin Ord
3. Fjara
4. Goddess of the Ages
KYLESA:
1. Tired Climb
2. Don’t Look Back
3. Said and Done
4. Running Red
5. Forsaken
6. Scapegoat
IMMOLATION:
1. Close to a World Below
2. Swarm of Terror
3. Majesty and Decay
4. What They Bring
5. Into Everlasting Fire
6. Under the Supreme
7. Unholy Cult
8. No Jesus, No Beast
9. Dawn of Possession
AT THE GATES:
1. Slaughter of the Soul
2. Cold
3. Terminal Spirit Disease
4. Raped By the Light of Christ
5. Under a Serpent Sun
6. Windows
7. World of Lies
8. The Swarm
9. Suicide Nation
10. Nausea
11. All Life Ends
12. Need
13. Blinded By Fear
14. Kingdom Gone
15. Flames of the End (outro)
IMMORTAL:
1. Withstand the Fall of Time
2. Sons of Northern Darkness
3. Damned in Black
4. Triumph
5. The Call of the Wintermoon
6. In My Kingdom Cold
7. Tyrants
8. One By One
9. All Shall Fall
Galerija slika
