Autor: Rok Klemše
Mjesto: Tolmin, Slovenija
Datum koncerta: 15.07.2011
Broj posjetitelja: 10.000
U subotu je stigao i posljednji dan festivala, koji smo već pomalo umorni ipak dočekali čitavi i zdravi. Baš je zadnji dan obećavao nekoliko zvučnih imena, a već s prvim nastupima posljednji dan Metalcampa 2011 krenuo je više nego obećavajuće.
Usred najgore subotnje poslijepodnevne žege na pozornicu su izašli veterani epskog heavy/power metala Virgin Steele, koji uz (rane) Manowar zacijelo predstavljaju nešto najbolje što se može naći u tom žanru. S tom razlikom da se Virgin Steele s novim studijskim izdanjima ne srame i ne blamiraju, što tako dobro posljednjih godina uspijeva mačoima Manowar. Virgin Steele su tako prošlogodišnjim albumom The Black Light Bacchanalia potvrdili još uvijek snažnu i neiscrpnu studijsku formu, a pozdravili su nas i osmominutnim razornim epom By The Hammer of Zeus (and the Wrecking Ball of Thor). Nažalost, dečki su opet nastupili osakaćeni i oslabljeni jer je Josh Block (inače basist) prešao na gitaru, a od originalnog gitarista Edwarda Pursina ni traga ni glasa. Srećom, Virgin Steele su ovaj put imali barem bogatu potporu orkestralnih klavijatura, koje su svirane uživo, a po bijelim i crnim tipkama udarala je meni nažalost nepoznata cura. Unatoč instrumentalnoj praznini, koja se inače osjetila samo povremeno, svu je pozornost ionako na sebe povukao fantastični vokalist David DeFeis, od početka karijere sastava ujedno i njegovo središnje ime. DeFeis je ponovno opravdao status jednog od najboljih (i nažalost previđenih) heavy/power metal vokalista današnjice, jer je para bubnjiće nadljudski visokim falsetnim krikovima i naprosto oduševljavao prekrasnim, kristalno čistim vokalima u strofama. Doista mi nije jasno kako su Virgin Steele, ako ih usporedimo s Manowar, ostali tako previđeni i manje-više u mraku, a još više vrtim glavom nad nezahvalnim ranopopodnevnim “slotom” i samo pola sata odmjerenog vremena u kojem su Virgin Steele uspjeli odsvirati tek četiri komada. Svakako ne bi bilo nimalo naodmet čuti još koji dodatni sat klasičnog, epskog heavy metala na najbolji mogući način… na način koji vladaju Virgin Steele.
VIRGIN STEELE:
1. By The Hammer of Zeus and The Wrecking Ball of Thor
2. Immortal I Stand (The Birth of Adam)
3. Defiance
4. Don’t Say Goodbye (Tonight)
Budući da je sljedeće mjesto na glavnoj pozornici pripalo jednom od najlošijih predstavnika novog vala heavy metala, Steelwing, svojim sam ušima poštedio mučenje s klišejiziranim, generičkim heavy metalom i kastriranim vokalom te im radije priuštio dozu death/black metala iz prstiju domaće božice smrti i zime, Morane, koja je istodobno svirala na manjoj pozornici. Postava je otkako sam ih zadnji put uspio vidjeti doživjela nekoliko kadrovskih promjena, što se osjetilo i na pozornici. Nova postava očito još nije posve neopterećeno zadahnula jer se moglo primijetiti nekoliko iskrivljenih pogleda zbog neusklađenosti. Unatoč tome su Morana uspješno predstavili svoju viziju melodičnog death/black metala, koji odlikuju mračna, zlobna atmosfera te agresivni dijelovi koje nadopunjuju melodične klavijaturne pasaže. Grupi možda nedostaje još malo rada na bogatijim i punijim aranžmanima, a još uvijek nažalost smeta ponajprije prevelika statičnost sastava, na čemu će morati još poprilično raditi ako iduće godine žele osvojiti veliku pozornicu Metalcampa kako se spada. U što ne sumnjam, jer bend iz koncerta u koncert pokazuje veći napredak. Pohvalu zaslužuje i velik profesionalizam benda, koji se vidi prije svega u konkretnoj scenskoj postavi s izrađenim bannerima i sličnim.
Nažalost, do najboljih bendova dana trebalo je otrpjeti još i idiotizme najprimitivnijeg benda ovogodišnjeg Metalcampa, koga drugoga nego najtr00 i najkvlt sastava, austrijskih death/black metalaca Belphegor. Od generičkog death/black metala s najklišejiziranijim tekstovima o sotonističkom sodomiziranju svega na dvije ili četiri noge gori su bili još samo debilizmi gentlemenskog frontmena Helmutha. Oh, da ga je samo Sotona pokupio, tog Helmutha.
Najuzbudljivije death metal ime ovogodišnjeg festivala bili su bez ikakve sumnje Deicide, koji su opravdali status jednog od pionira žanra. Malo sam iskolačio oči kad su na pozornicu izašli samo Glen Benton, Jack Owen i Steve Asheim, a od solo gitarista Ralpha Santolle nigdje ni traga. No, ubrzo nakon MetalCampa objavljena je i službena izjava benda da je Benton Santollu izbacio iz benda (i vjerojatno ga pritom još sodomizirao nekim raspelom ili nečim sličnim, hehe) zbog njegova stalnog pijančevanja i posljedičnog fušanja na pozornici. Ukratko, Deicide su nastupili kao trio, ali su kao takvi svoj posao obavili odlično. Nemilosrdni vrtlog brutalnog, bogohulnog old school death metala zavrtjeli su Deicide, koji su se usredotočili ponajprije na promociju aktualne protukršćanske (u stilu Deicidea, naravno) ode, To Hell With God, no među novije su komade na veliku radost okupljenih ponudili nekoliko pravih bisera, prije svega razorni Deicide te fantastični Serpents of the Light. Jasno je naravno da se čuo nedostatak jedne gitare, Jack Owen sam nije mogao pokriti sve pa je na pojedinim dijelovima pojedinih komada zavladala poprilična praznina, no Benton je dubokim distordiranim kopanjem po bas gitari i brutalnim growlom više nego odlično odveo nemilosrdni tornado pod pozornicu Metalcampa. Mosh-pitovi su se redali jedan za drugim dok je Asheim nadljudski preciznim blast beatovima još jednom prodrmao Posočje. Deicide takvim suverenim i beskompromisnim koncertima vraćaju dobro ime, a Benton se pobrinuo za najkul međuobraćanja, koja može izustiti samo “mean mother fucker” poput njega.
Kad je sunce zašlo za soške vrhove, došlo je vrijeme da na pozornici zapuše hladni finski vjetar i melankolija u obliku sastava Amorphis, koji se dobrih pola godine nakon koncerta u Cvetličarni vratio na slovensko tlo. U tom su međuvremenu dečki izdali novi album The Beginning of Times i nas pozdravili skladbom My Enemy s tog albuma. Lavovski dio ovogodišnjeg Amorphis repertoara činile su ponajprije skladbe “ere” Tomija Joutsena, u prošlost su se Finci vratili samo s jednim ili dva komada, no ipak su nas prilično uspješno odveli u zemlju tisuću jezera. Očekivalo se da će Amorphis svirati ponajprije komade s albuma The Beginning of Times, Skyforger te Eclipse, pa je utoliko ugodnije bilo odmoriti uši uz klasik The Castaway s kultnog albuma Tales From the Thousand Lakes. Upravo zato se uz odličnu izvedbu dvojca Elegy, Against Widows te obvezne My Kantele pomalo štucalo za još kojim prašnjavijim komadom, ciljam ponajprije na The Karelian Isthmus i spomenuti TFtTL. Unatoč novijoj usmjerenosti Amorphis (s kojom samom po sebi naravno nema ništa loše) prema sve više zaslađenim, slatkastim i “radio friendly” vodama, Finci su teškom melankoličnom atmosferom više nego uspješno širom otvorili vrata u svijet finskog nacionalnog epa Kalevala, koji opjevavaju u većini svojih tekstova, i time nas na sat i pol odveli u svijet magije, fantazije i čarolije. Bez obzira na tu slatkoću i sve veću prevlast čistih vokala i nježnih, milujućih melodija, intenzitet koncerta nije posustao ni na trenutak, na čemu treba zahvaliti ponajprije odličnom nastupu frontmena Tomija Joutsena, koji je uspio ostvariti iskren kontakt s publikom, a uz to je uvjerio snažnim, čistim i pjevnim melodičnim vokalom, koji je suvereno (ali nažalost prerijetko) kombinirao s brutalnim growlovima. Ostali članovi su pak finski hladni i manje-više statični kipovi, no Amorphis je ipak uspjelo začarati publiku bezvremenskom i mističnom atmosferom finske mitologije.
AMORPHIS:
1. My Enemy
2. Sky Is Mine
3. The Smoke
4. You I Need
5. Against Widows
6. My Kantele
7. Silver Bride
8. The Castaway
9. House Of Sleep
Vrhunac ovogodišnjeg festivala dočekali smo nastupom njemačkih heavy metal legendi Accept, koji su se lani nakon nekoliko godina ponovno okupili i fenomenalnu formu potvrdili heavy metal albumom godine, Blood of the Nations. Accept su poput ratnog vihora udarili po Metalcampu i bez milosti posjekli glave uvodnim mid-tempo razaračem Teutonic Terror. Udo? Tko je to već? Malog, širokog čovuljka nisam ni pogrešio, iako je dugi niz godina bio ikona i maskota tog benda. Naravno da njegovu ostavštinu ne treba zanemarivati i poricati, ali Mark Tornillo unio je u Accept očito snažan vjetar svježine, dečki na pozornici djeluju kao mladići heavy metal zaljubljenici koji su upravo izdali svoj prvi album. Regenerirani Accept na pozornici djeluju kao nezaustavljiv heavy metal stroj koji ne poznaje pojam zarobljenika. Nepogrešivi gitarski dvojac Wolf Hoffmann/Herman Frank pucao je i sjekao po nejakoj publici od prvog riffa Teutonic Terror nadalje. Kirurški precizne i oštro odmjerene gitarske linije letjele su sa svih strana, a ludim solažama dvojac je samo učvrstio reputaciju vjerojatno najboljeg njemačkog gitarskog dueta. Pouzdana ritam sekcija s Peterom Baltesom i Stefanom Schwarzmannom grmjela je i odjekivala poput topovskih salvi koje su prije stotinu godina nemilosrdno tukle Krn, Rombon i druge okolne planine. Accept su dokazali da misle smrtno ozbiljno odsvirati jedan od najboljih koncerata Metalcampa, jer su klasike nizali jednu za drugom – Metal Heart, Princess of the Dawn, Breaker i Fast as a Shark dodobra su umorili vratove. Nevjerojatni Tornillo pak kao da si je ravno u grlo ubrizgao veliku dozu steroida. Od prvog do posljednjeg takta vrištao je kao lud, a strofe je otpjevao agresivno grlenim, ali još uvijek melodičnim i vrhunskim vokalom, koji se nije slomio ni na trenutak. Boljeg spasitelja grupe dečki doista nisu mogli poželjeti. Tornillo je poput starog mačka vodio eksplozivan i energičan nastup, koji je svoj vrhunac doživio kad su dečki pojačali ono tako poznato “Judas Priest” čupanje-rame-uz-rame, kad su se svi četvorica postavili rame uz rame i dokazali što znači pravi njemački heavy metal teror! Za kraj smo naravno, kako se i očekivalo, bacili jaja o zid, a Accept su još posljednji put dokazali da imaju čelične muda i da u njihovim grudima kuca metalsko srce!
ACCEPT:
Intro (Shades of Death intro)
1. Teutonic Terror
2. Bucket Full of Hate
3. Metal Heart
4. Losers and Winners
5. Up to the Limit
6. Princess of the Dawn
7. Breaker
8. Aiming High
9. Fast as a Shark
10. Pandemic
11. Balls to the Wall
Festival su na velikoj pozornici ponovno zaključili Kreator, ali se ovogodišnji Metalcamp za mene završio s Accept. Ovogodišnja izvedba festivala potvrdila je da Metalcamp ostaje jedan od najboljih europskih metalskih festivala, koji ponajprije prelijepom prirodom predstavlja vjerojatno najunikatniju festivalsku scenu u Europi. Prostora za poboljšanja još ima, ponajprije mislim na nešto bolji izbor izvođača. Headlineri su ovaj put više nego opravdali svoj status, a organizatori su se više nego potrudili ponajprije ponovnom ponudom moćnih Slayer, Accept te Mastodon i ostalih. Možda je nedostajalo ponajprije metala za sladokusce i zacijelo tu još ima poprilično prostora za poboljšanja, jer je upravo manja pozornica pravo mjesto za metal koji cijene ponajprije pravi ljubitelji, a ne samo mase. No Metalcamp 2011 smo preživjeli i kako je rekao Glen Benton nekoliko sati prije kraja festivala: ovo je doista bio jedan “big fucking barbecue party!”
Fotografije: Nina Grad
Setlista
MAIN STAGE: Avatar Virgin Steele Steelwing Belphegor Deicide Amorphis Accept Kreator 2nd STAGE: Devastating Enemy Morana Dark Reflexions Warlike Deathstrike Evolve Asator Guns of Moropolis Tasters Varg Moonsorrow
Galerija slika
