Autor: Rok Klemše
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Tolmin, Slovenija
Datum koncerta: 13.07.2011
Broj posjetitelja: 10
Srijeda, zlatna sredina festivala, sa svojim je golemim headlinerom bila kriva za najveću gužvu na festivalu. Nikakvo čudo, jer je srijeda bila dan obojen u crno i crveno moćnih Slayer. A to se jasno dalo naslutiti već za dobro jutro, kad je počelo dranje “SLAAYEEEEEER!!!” No dan je še bio dug i prije Slayer na obje je pozornice stupilo nekoliko zanimljivih postava koje je bilo nužno pogledati.
Kao prva takva grupa dana, na veliku je pozornicu rano poslijepodne stupila njemačka postava The Ocean, koja u svojoj glazbi eksperimentira s progresivnim skladanjem i stvara jedan od unikatnijih “post-metal” zvukova na tržištu. Nastup berlinske postave izgledao je kao da su se njezini članovi še izdašno, poput solarnih ćelija, napajali sunčevim zrakama, jer su dečki na pozornici eksplodirali u velik kaotičan i prokleto energičan šou. Za to se pobrinuo ponajprije energični vokalist Rosetti, kojeg nije nedostajalo ni na jednom centimetru pozornice, a nekoliko je puta kao lav skočio gotovo u “photo-pit.” Dečki su u kratkom vremenu koje su imali na raspolaganju predstavili ponajprije skladbe s dvojca albuma Heliocentric/Anthropocentric, koji su filozofska studija kritike kršćanstva, potkrijepljena odličnim i uvjerljivim argumentima. Kopernik i Galileo bi od veselja mahali kosom pod pozornicom da su pročitali tekstove The Ocean. Nijemci su nas lomljenim ritmovima, neobičnim strukturama i kompleksnim pristupima zavrtjeli oko Mliječne staze, smetao je možda tek pomalo preblag vokal, koji Rosetti inače uspješno kombinira sa sirovim i grubim vrištanjem. Nažalost, samo pola sata bilo je daleko premalo da bi The Ocean mogli doista zasjati kao središte svemira.
Sredinom poslijepodneva na velikoj su pozornici prevladavale ponajprije kvazipoganske, vikinške i ne znam što još sve uhu neprijazne grupe – Trollfest, Thaurorod, Die Apokalyptischen Reiter i Kalmah – zato je moj osobni glazbeni ukus tog dana na svoje došao ponajprije pod malom pozornicom, a još bolje je prijalo hlađenje u Soči, pražnjenje novčanika na štandovima s CD-ovima i gašenje žeđi u ugodnoj sjeni i hladu plaže.
A kad se dan prevalio u večer, nakon lijenčarenja je baš sjela konkretna doza prljavog, staroškolskog thrash metala, koji su u paklenom tempu na maloj pozornici predstavili talijanski veterani Bulldozer. Kultnu postavu obilježava ponajprije karizmatični frontmen Alberto Contini, odjeven u neku vrstu redovničke halje u kojoj izdaleka izgleda kao Anton Lavey, osnivač Church of Satan. Contini doista učinkovito izgleda kad u maniri Venom s okrvavljenog podija bljuje svoje srdite tekstove. Bulldozer su lako pripremili publiku pod pozornicom za divlje i beskompromisne moshpite, a vratu nije bilo mira kad su Bulldozer pucali primitivne, primordijalne rifove, cupa cupa polka ritmove bubnjeva i sirove i agresivne vokalne linije. Vratolomna brzina Bulldozer djeluje kao da su Venom ili Tank cijepili adrenalinom, a mističnu atmosferu izdašno stvaraju snimljene klavijature i sama Albertova pojava. Moćni refreni ispali su još pompoznije kad su se Albertu pridružili prateći vokali, a inače je bend predstavio energičan udarac thrash metala pomiješanog sa speed i black metalom u stilu Venom, dok je program odlično, i to čak na tečnom engleskom, vodio Contini. Tko bi rekao da Talijani imaju čak i dobre metal bendove?
Poljski veterani Hate poslužili su nam poštenu dozu blackened death metala, a izrazito pozitivno iznenadili su norveški avangardni black metalci Vulture Industries, koji potječu iz kultnog grada Bergen, talionice black metala. Vulture Industries bogat ambijent stvaraju izdašnom uporabom klavijatura, a moćnu zvučnu sliku grade jednostavne gitarske linije i sirovi vokal koji ponajprije u refrenima prepušta mjesto čistom, epskom vokalu. Vulture Industries su sasvim poseban i unikatan bend kojem u black metalu vjerojatno nema premca, jer svoje atmosfere ne grade na kliješejskom slavljenju vraga i bojanju frizura u corpse-paint, nego kaos stvaraju isključivo instrumentima i vokalima. Kaotična glazba puna nepredvidivih, psihotičnih preokreta s fantastičnim vokalnim nastupom odlično stvara ozračje ludila, demonskosti i shizofrenije, koje slikaju luda tekstovi. Zacijelo jedno od ljepših iznenađenja ovogodišnjeg MetalCampa i ubuduće bih želio više bendova sličnog kova, jer su oni ponajprije namijenjeni glazbenim gurmanima i predstavljaju odličan odmor od obično prilično slabijih bendova koji sviraju na velikoj pozornici.
VULTURE INDUSTRIES:
1. Crooks & Sinners
2. Race for the Gallows
3. Hangman’s Hatch
4. Pills of Conformity
5. The Bolted Door
6. Blood Don’t Flow Streamlined
No, nakon toga ipak se trebalo premjestiti pod veliku pozornicu, jer se u njezinoj pozadini već zlokobno blistao pentagram sa šest slova koja mora znati svaki metalac: SLAYER! Legendarno metal ime jasno je na Metalcamp privuklo najviše posjetitelja i prostor pod pozornicom bio je ispunjen gotovo do posljednjeg kutka. Takvom brojnom publikom ne može se pohvaliti nijedan drugi bend koji ove godine nastupa. Slayer su preklani izdali izrazito solidnu ploču World Painted Blood i u krv su obojili i MetalCamp, kad su za početak odsvirali baš naslovnu skladbu albuma. Čak je i nastavak sjao u krvavom svjetlu mržnje s Hate Worldwide i Slayer su odmah dali do znanja da su u odličnoj formi i da na bojištu Metalcampa neće puštati zarobljenike. Bend se kao pomahnitali vuk na nemoćnu srnu bacio u brutalan set pun razornih thrash himni i vječnih klasika thrash metala. Araya je vokalno fenomenalno obavio svoj zadatak, nijednom se nije dogodilo da mu se glas slomi, nego je cijelo vrijeme autoritativno kao general bljuvao vokalne linije. Slayer ne koriste višeglasje u refrenima (Kerry King je na pozornici hvala bogu tiho, hehe) pa je tako odlična Tomova forma još više došla do izražaja. Iznenađujuće se Arayin glas snašao i u neljudskim krikovima, i u onom veleslavnom uvodu u Slayer himnu Angel of Death kojom su dečki zaključili svoj nastup. Kako gitarist Jeff Hanneman još uvijek oporavlja od posljedica paukova uboda, svoju dužnost još uvijek odlično i posve suvereno obavlja fenomenalni Gary Holt (Exodus), koji je baš sve linije odsvirao s velikim poštovanjem prema Hannemanovu radu, a uz to se vidi da Slayer ima naušćene u malom prstu, jer nije napravio nijednu jedinu pogrešku. Osim toga, Holt je i energičan pokretač na pozornici, prava je životinja koja je headbangala od prve do posljednje pjesme, dok je King ležernije odmarao na desnom kraju. Araya je pak zbog operacije leđa prije godinu ili dvije jednostavno statičan, ali je nedostatak kretanja opravdao potresnim štropotanjem basa i odlično otpjevanim dijelovima. Za pravo tresenje kostiju pobrinuo se naravno jedan od boljih metal bubnjara, Dave Lombardo. Zbog njegova lupanja i beskompromisnog udaranja po opnama, otkinutih prijelaza i razornih bas bubnjeva, svaki mi je unutarnji organ bio dobrano potresen. Komunikacije s publikom bilo je, ponajviše s Arayine strane, doduše premalo, ali Slayer jednostavno nisu bend koji bi se u stilu Anthrax i Scotta Iana derao “mosh, mosh!”… Slayer su jednostavno.. evil, hehe. Tom Araya se samo mora zacerekati svojim karakterističnim zlobnim osmijehom i ljudima pod pozornicom otkine se u golemim moshpitima. Slayer su izrazito uspješno stupnjevali napetost do kraja prema kojem je vodilo sve više klasika – Mandatory Suicide, Ghosts of War, Seasons in the Abyss te za zaključak četvorka vječnih klasika u kojoj su nas Slayer poslali južno od nebesa, gdje je na nas kišila krv i bili smo igračke crne magije, a za kraj nas je pod svoje prste dobio još i Mengele. Vjerojatno ovo doista nije bio najbolji Slayer koncert svih vremena, ali je bio odličan i optimalan “thrash ’till death” legendarnog benda.
SLAYER:
1. World Painted Blood
2. Hate Worldwide
3. War Ensemble
4. Postmortem
5. Temptation
6. Dittohead
7. Stain of Mind
8. Disciple
9. Bloodline
10. Dead Skin Mask
11. Hallowed Point
12. The Antichrist
13. Americon
14. Payback
15. Spirit in Black
16. Mandatory Suicide
17. Chemical Warfare
18. Ghosts of War
19. Seasons in the Abyss
20. Snuff
Encore:
21. South of Heaven
22. Raining Blood
23. Black Magic
24. Angel of Death
Srijedu su na velikoj pozornici u pola jedan zaključili elitni švedski black metalci Watain. Prikladnije zaključenje sredine festivala teško bih poželio, jer je zlokoban, demonski i odlično odsviran nastup bio savršen putni zalogaj za spavanje. Ako su Slayer s paklenom trojkom zaključili svoj nastup, razinu okultnog i blasfemičnog Watain podigli su još za stepenicu više. Duhovni nasljednici kultnih Dissection pod vodstvom karizmatičnog frontmena Erica odsvirali su ognjeni set, odlično odabranih komada, a transcendentalno iskustvo još su više naglasili scenski rekviziti – zlokobno crveno svjetlo za brze, zle dijelove i plavo tijekom epskih pasaža te svijeće i goruće križevi. Brutalne black metal dijelove pune agresije i neobuzdane sirovosti Watain fantastično izmjenjuju s melodičnim, epskim linijama, što je svoj vrhunac doseglo u završnoj skladbi, četrnaestominutnom remek-djelu s aktualnog albuma Lawless Darkness, Waters of Ain. Eterično iskustvo raslo je sa svakom minutom skladbe i vrhunac doseglo kad su nas Watain poslali među zvijezde i planete s bogatim aranžmanima, ludim solažama i odličnim Ericovim nastupom. Svaka dlaka na tijelu naježila se sama od sebe i guščja koža prikrala se sama od sebe, kad su Watain projurili kroz vode Aina i četrnaest minuta prošlo je prebrzo. I da, kontroverzni Watain su ovaj put bili pridni i održali su obećanje organizatoru da pozornicu i publiku neće polijevati krvlju. Watain su bili kao krmar na rijeci Lethe, koji nas je provezao kroz bezvremenske vode i nas, lišene fizičkog tijela, ostavio negdje daleko među zvijezdama.
WATAIN:
1. Death’s Cold Dark
2. Malfeitor
3. Storm of the Antichrist
4. Satan’s Hunger
5. Reaping Death
6. Total Funeral
7. Sworn to the Dark
8. Waters of Ain
Fotografije: Nina Grad
Setlista
MAIN STAGE: Rising Dream The Ocean Trollfest Thaurorod Die Apokalyptischen Reiter Kalmah Slayer Watain 2nd STAGE: Illuminata Black Dynamite Kaledon Deadend in Venice Visions of Atlantis Bulldozer Hate Vulture Industries Milking the Goatmachine Taake
Galerija slika
