Mjesto: ŠRC Šalata / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 13.07.2011
Broj posjetitelja: 7000
Cijena karte: 31,23 EUR
Baš kako treba, s prvim ovogodišnjim toplinskim valom stigao je i koncert The Pogues. Ništa posebno, reklo bi se na prvi pogled, ali za nas, ljubitelje dobrog starog pijanačkog folk punka u izvedbi tih izvanrednih engleskih glazbenika irskih korijena, taj je događaj bio pravi praznik. Kao zakleti ljubitelji svega što vuče na zeleno (osim sadržaja u čama) bili smo s druge strane pomalo i tužni, jer smo zbog tog događaja žrtvovali važnu europsku utakmicu nogometne Olimpije, koja je u kvalifikacijama za Europsku ligu igrala protiv – kakva slučajnost – Bohemian F.C. iz Dublina.
Šestorica smo tako u Zagreb doplovili kojih dva sata prije početka koncerta. Na Šalati, gdje je i igralište za inline hokej koje je poslužilo kao pozornica i gdje ima mjesta za 6 – 7000 žednih i tulumarskih duša, fanovi su se skupljali već u ranim poslijepodnevnim satima. Većina ih se u hladu rashlađivala hektolitrima piva, a mnogi su paradirali po cijelom parku Šalata odjeveni u irska obilježja, dakle u zelenu odjeću, pa čak i u škotske kiltove, s obveznom ‘rashladnom tekućinom’ u rukama. Naletjeli smo čak i na skupinu koja je veselo nabijala na škotske gajde.
The Pogues u osnovi dolaze iz londonske punk scene sredine sedamdesetih. Posebno je glavni protagonist i vokalist te najveća zvijezda benda Shane MacGowan u ono vrijeme bio jedno od poznatih lica londonske punk scene; poznata je, primjerice, šokantna scena s koncerta The Clash, gdje mu je jedna od djevojaka razbijenom bocom odrezala dio uha. Slika njegova okrvavljenog uha obišla je sve medije i predstavlja njegovo prvo pojavljivanje u javnosti. Njegov prvi bend The Nipple Erectors, u kojem je već svirao nekoliko članova kasnijih Poguesa, naznačio je prve smjernice glazbenog razvoja, koji je iz punka izrastao u folk country rock’n’roll što inspiraciju crpi iz irske glazbene tradicije.
The Pogues danas, nakon što se 2001. u njihove redove opet vratio Shane MacGowan, brenštaju u sastavu James Fearnley (harmonika), Peter ‘Spider’ Stacy (limena fruljica, vokal), Jem Finer (bendžo, gitara, vokal), Philip Chevron (gitara, vokal), Terry Woods (citre, gitara, vokal), Andrew Ranken (bubnjevi, udaraljke, vokal) i Darryl Hunt (bas-gitara). U toj postavi, nakon pola sata kašnjenja, zapošeli su veselicu s potocima viskija (Streams of Whiskey), koji su se vrlo brzo počeli pretvarati u potoke znoja ispod pozornice, jer su gotovo sve prisutne doslovno bacili u opšte rajanje i veseljačenje. Shaneu se vidi da ga je nakon svih tih godina teškog pijančevanja alkohol poprilično izmučio. Na pozornici se pojavljuje s tamnim naočalama i ostaje u sjeni, neosvijetljen. Njegova obvezna oprema i dalje je zapaljena cigareta u rukama i postolje s pićem uz mikrofon. Ali vokal, koji je njegov začin, i dalje je isti, a isti su i pokreti ruku dok pjeva, koji ponekad podsjećaju na interpretacije Joea Cockera. Shane nas ovaj put nije iznevjerio i nije ga prerano pokosilo. Uzeo je nekoliko pjesama odmora i tada je glavni vokal preuzeo Spider, ali je Shane svoj posao unatoč nekoliko stankica odlično odradio do kraja.
Svi članovi benda, bez obzira na godine, djeluju iznenađujuće svježe. Možda doista više ne treba očekivati opšte rajanje na pozornici, ali sedamdesetogodišnji… pardon, sedamdesetsedmogodišnji James Fearnley, primjerice, i dalje na koljenima s harmonikom u naručju prokliže cijelom duljinom pozornice. Uz tek par baladnih pjesama, kao što su And the Band Played Waltzing Matilda ili A Pair of Brown Eyes, Poguesi su u svom Best Of izboru (nedostajali su nam samo Fairytale of New York i Summer in Siam) uspjeli temeljito izmoriti prisutnu publiku, koja je neumorno poskakivala, pogirala i bacala pune plastične čaše piva u zrak. Publika je pjevanjem sudjelovala u većini pjesama, a Dirty Old Town bio je doista prvi pravi vrhunac večeri. Glazbenici na pozornici jednostavno su odlični, mnoštvo različitih instrumenata daje doista pun zvuk.
Prvi bis sadržavao je tri pjesme. Sally MacLennane, A Rainy Night in Soho i naravno slavni Irish Rover, drugi vrhunac večeri, koji je i one posljednje, koji su se dotad držali po strani, bacio u opšte rajanje. Tu se više nije dalo ostati miran, vrtlog veseljačenja nikoga nije mogao ostaviti ravnodušnim. Nas prisutne pak zacijelo ne, jer smo u trenucima prije drugog bisa dobili poruku iz Ljubljane da smo pobijedili Bohemianse s 2:0. Poor Paddy on the Railway i naravno Fiesta tako su bili pravi zaključak tog doista jedinstvenog večera.
Za kraj nam se Shane zahvali riječima ‘Thank you fuckin’ very much’, par puta udari po čineli, pa pukne i Spideru, koji beskompromisno uzme gitaru u ruke i nemilosrdno je razbije. Veselice je tako nepovratno bilo gotovo, a nama su u ušima ostale već gotovo poznarodnjene irske pjesme, prepoteana tijela i zadovoljstvo u dušama. Rijetko tko zna s tako malo truda dati mnoštvu toliko mnogo. The Pogues su jedini, jedinstveni i neponovljivi.
Setlista
1. Streams of Whiskey
2. If I Should Fall From Grace With God
3. The Broad Majestic Shannon
4. Boat Train
5. A Pair of Brown Eyes
6. Tuesday Morning
7. Irish Lullaby
8. Sunny Side of The Street
9. And the Band Played Waltzing Matilda
10. Body of an American
11. London Girl
12. Thousands Are Sailing
13. Dirty Old Town
14. Bottle of Smoke
15. The Sick Bed of Cuchulainn
—————
Prvi bis:
16. Sally MacLennane
17. A Rainy Night In Soho
18. Irish Rover
————–
Drugi bis:
19. Poor Paddy on the Railway
20. Fiesta
Galerija slika
