Lokacija: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum: ponedjeljak, 22.07.2013
Metaldays 2013! Devet (krugova pakla povrh rajčice) je iza nas, a nakon devetog dolazi deseti. Da, već desetu godinu zaredom nad Tolmin se nadvila crnina. Ne ona iz oblaka, nego ljudska, metalska. Jubilarno, deseto izdanje festivala donijelo je mnoge promjene, a najočitija je naravno promjena imena. Metalcamp je mrtav, živio MetalDays (koji je zbog očajno velikog broja tipova u tangicama, korzetima i ružičastim stvarima brzo zaradio i nadimak MetalGays)!
No nije novost samo ime, festival je doživio i brojne druge, manje uočljive, ali svakako važne promjene. Najveća i najdobrodošlija je ta da su drugu pozornicu preuzeli domaći koncertni stormtrooperi Dirty Skunks i odradili fantastičan i raznolik izbor, koji se lako mjerio, ili čak nadmašio) izbor prve pozornice. Osim toga, više nema dugogodišnjeg partnera festivala Rock the Nation, koji je godinama nametao sastave iz svog »rostera«, a svi smo ih već prilično nasitno dosta. Novosti ima još: piće i hrana više se ne plaćaju dosadnim papirnatim bonovima, koji su plutali i u pivu i u Soči, nego praktičnim platnim karticama, koje su kupnju poprilično ubrzale. Dobrodošla je bila i pivnica s izborom stranih piva, veća raznolikost hrane te sveopća opuštenost i ekološka usmjerenost festivala.
Tjedan izlaza i bijega iz stvarnosti zapravo je počeo već prije službenog početka festivala, jer su se u subotu i nedjelju odvile warm-up večeri s domaćim sastavima. Unatoč trudu da uhvatimo nedjeljni zagrijavajući koncert, khm… aklimatizacija je uzela svoj danak. Dovesti se pokraj prekrasnog Mosta na Soči i ući u centar Tolmina, u kojem već vrvi od metalaca, svaki je put iznova nezaboravno, a Tolmin i festival uvijek izmame neizostavan osjećaj domaćeg ozračja.
Druga je pozornica ove godine ponudila žustar paket zanimljivih izvođača. Prvi su nas zavili u starošolski revival vihor mješavine old school heavyja i euro thrash metala (na pamet mi padaju Paradox ili/i Vendetta) Grci Chronosphere. Atenski kvartet u sastavu Spyros Lafias (vokal, gitara), Panos Tsampras (gitara), Kostas Spades (bas gitara) i Thanos Krommidas (bubnjevi) ne nudi tako tešku generičnost kao primjerice njihovi sunarodnjaci Suicidal Angels. Sastav doduše ne otkriva toplu vodu, ali je neukroćenim polusatnim jurišem kroz autorske Hypnosis, War Infesction, Light Leading Maze i naslovnu skladbu albuma »Envirusment« pozitivno iznenadio i upozorio da s takvim žarom u budućnosti mase mogu dočekati s još kvalitetnijim scenskim nastupima i autorskom glazbom.
Slijedio je nastup bosanskih simfonijskih power metalaca The Loudest Silence. Sarajlije, predvođene pjevačicom u jarkoplavom dekolteu Taidom Nazraić, ponudile su autorski materijal koji je, očekivano, vukao čas na Epicu, čas na Within Temptation. Osjeti se da sastavu nedostaje kilometraže i da mu nastupi poput ovog, na drugoj pozornici festivala Metaldays, krvavo trebaju. Hrabro na pozornici, ali već čuveno i vrlo generički. Kako god, čestitke sastavu na srčanosti! No prva dva sastava zapravo još nisu uspjela privući pravu pozornost naše RockLine odprave na festival Metaldays 2013! To je uspjelo tek sljedećem nastupajućem sastavu.
Ove su godine našu ekipu razdjevičili domaćini, mladi tolminski nadobudnici Agan, koji su na drugoj pozornici u ranom poslijepodnevu pod sjenom krošanja već uspjeli okupiti lijep broj ljudi. Agan sviraju atmosferični/folk metal, koji se napaja ponajprije ljepotama prirode. S obzirom na to odakle dolazi mladi sastav, materijala za glazbenu inspiraciju neće im tako skoro ponestati. Sastav, čiji članovi u prosjeku imaju tek rosnih šesnaest godina, svojih je pola sata odradio uigrano i bez većih problema, a ovaj im je put u pomoć priskočio iskusni basist Mitja Usenik iz domaćih folk metal veterana Brezno. Nešto mističniju atmosferu Agan uspijevaju uspostaviti obilnom uporabom klavijatura i režećim vokalom, pa je u sjećanju ostala ponajprije epski zloslutna Tema. S obzirom na mladost i činjenicu da već na početku imaju ogromnu količinu autorskog materijala, Agan imaju pred sobom lijepu budućnost.
Slijedio je sprint (kojih je ove godine zbog nekoliko nespretnih preklapanja bilo više nego prije, ali i to na račun izvrsnog izbora izvođača) na glavnu pozornicu da uhvatimo portugalske heavy metalce Attick Demons, koji su premijerno stali na slovensku pozornicu. Portugalci su na glavnu pozornicu stupili u najvećoj vrućini, no ipak su s nje izbacili dozu pozitivne energije, ponajprije zahvaljujući brzopoteznom i dobro raspoloženom vokalistu Arturu, kojeg je od prve note bila puna pozornica, a nije nedostajalo ni glamerskih pokreta a la skakanje s »drum risera« raširenih nogu. Attick Demons su 2011. izdali svoj studijski prvijenac Atlantis, na kojem su uspješno spojili heavy metal pod snažnim utjecajem Iron Maiden i power metal blizak američkim sastavima tipa Pharaoh i Cage, a u dobrih pola sata šestorka je odsvirala lijep dio albuma. Tako je, Attick Demons su šestočlani sastav s tri gitarista koji (hvalevrijedno) cijelo vrijeme ne sviraju samo iste gitarske linije, nego uspijevaju iznenaditi i nekoliko profinjenih finti. Nažalost, dečkima je ponagajala treća gitara i slabiji zvuk, no unatoč tome probijao se izniman Arturov vokal, koji je više puta podsjetio na veličinu Dickinsonova vokala.
Nakon nadobudnih Slovenaca Agan na čelo druge pozornice stupili su Hrvatski Avicularia. Ekstremni death metal brutalizatori ponudili su mješavinu tehnički zahtjevnijih autorskih skladbi, u kojima zveket okrvavljenih noževa njihove mesare ne skriva veliki skladateljski entuzijazam. Kompozicije su razigrane i motivski ukusno spojene, a s autorskim skladbama poput Anthem To Arms i naši južni susjedi dokazuju da standardi sastava od Immolation do Quo Vadis više nisu nedostižni. To potvrđuje i u međunarodnoj metalskoj zajednici vrlo dobro primljen prvijenac sastava »Born To Be Vile« (2009).
Prilično manje zanimljiv nastavak ponudili su epski melodični death metalci Darkest Horizon iz okolice njemačkog Frankfurta. Gotovo filmski režirana, bajkovito ovjenčana odiseja ultramelodičnih aranžmana, u kojoj su rifovi ravnopravno poduprti klavijaturama, “kvare” death metalski growlovi. Čovjek bi rekao da su Darkest Horizon sastav za koji će se zagrijati ponajviše tek ispečeni metalski zaljubljenici. Prilično ohlađen preselio sam se radije na vruće sunce glavne pozornice, jer su se ondje razmahali australski thrash metal revitalisti 4ARM. Bez stvaralačkih autorskih iskoraka, u kojima se osjeća mješavina utjecaja Machine Head, Trivium, a povremeno i teutonskog thrash metala, predstavili su aktualni studijski album »Submission For Liberty« (2012) sa skladbama My Father’s Eyes, Blood of Martyrs i The Warning.
Kissin’ Dynamite je kvintet potentnih pastuha koji RockLine prati od 2009., kada su se prvi put predstavili na velikom festivalu Bang Your Head !!!. Usput, tada su danas »čudesno svima dopadljivi« pirati-grmljavci Alestorm nastupili u prijepodnevnom dijelu festivala tik prije Kissin’ Dynamite. Tada su se Kissin’ Dynamite predstavili kao tipični revitalisti heavy metala stare njemačke škole. I po stilu aranžiranja skladbi i po samom vanjskom izgledu. Riječ je o ekipi iz Balingenu bliskog Reutlingena, koja je po osobnim iskaznicama jedva prešla dobnu granicu od 20 godina. Johannes Braun (vokal), njegov brat Ande Braun (gitara), Jim Müller (gitara), Steffen Haile (bas gitara) i Andi Schnitzer (bubnjevi) u tom su pogledu pravi fenomen. Sastav, koji je 2008. promijenio ime iz Blues Kids u Kissin’ Dynamite (po jednoj od skladbi AC/DC), ovaj se put premijerno predstavio ne samo u sklopu festivala Metaldays, nego i u Sloveniji sa svojim trećim studijskim izdanjem »Money, Sex And Power« (2012), kojim su s prije opisanog žanrovskog polja konkretno zakoračili na polje sleazea i tako metalu koji sviraju nekako dodali i taj element, koji, zahvaljujući ponajprije novom skandinavskom valu sastava, danas ponovno uživa veliku popularnost u Europi. Kissin’ Dynamite su se tako našminkali u sleaze rock sastav, ponudili usred otrovne ranoposlijepodnevne žege izniman dinamičan nastup, u kojem je za dobro raspoloženje cijelo vrijeme brinuo »topless« vokalist Johannes Braun. On je poslužio nekoliko uši parajućih vrisaka najviših položaja. S Kissin’ Dynamite Metaldays je u tolminske luge doveo izvođača koji se žanrovski i karakterno konkretno udaljava od osnovne metalske misije koju je diktirao nekadašnji Metal Camp. Izniman gest organizatora, i nadajmo se da će nakon Kissin’ Dynamite u budućnosti slijediti i drugi opće vrući sleaze rock ili glam metal revival sastavi, ako su već primjerice neki rock ‘n’ roll prljavci Airbourne preskupi.
Istodobno je mala pozornica ponudila posve drukčije glazbeno iskustvo, jer su na nju iz druge dimenzije stupili domaći The Canyon Observer i gurnuli nas između plime i oseke, staklenasto mirne površine i nemilosrdnog bjesnila orkanske prirode kod rta Horn. Sastav je svoj polusatni nastup započeo mirnim, melankoličnim i eteričnim gitarskim zvukovima uz pratnju Hopsyjevih sirenskih vokala, ali nas nisu dugo ostavili u meditativnom ljuljuškanju amo-tamo, nego su izbacili brutalni vulkanski pepeo, koji je publiku iz sanjarskih zombija pretvorio u headbangerske životinje. Kao izniman primjer te dvojnosti sastava poslužila je epska And Drift Away, u kojoj se savršeno nadopunjuju mistični rifovi, pilasti akordi i brutalan, sirov vokal. Cjelinu je ovaj put izvrsno ispunjavalo fantastično bubnjanje (bubnjanje), a svoje predstavi benda dodaju Hopsyjevo previjanje i epileptično divljanje po pozornici, a atmosferi benda doprinosi i to da između komada nema nepotrebnog trabunjanja. Kod The Canyon Observer govore instrumenti (i vokal naravno), a njihov je nastup bez sumnje bio jedan od prvih vrhunaca festivala, koji je izgledao i zvučao kao uglazbljenje srčane aritmije – jednom mirno i sanjarski, drugi put brutalno i adrenalinski, i u takvom (dis)ritmu dalje.
Na glavnoj su pozornici našminkani Nijemci Kissin’ Dynamite u međuvremenu upravo završavali svoj nastup, i pri pogledu na motley crüeovski/poisonovski našminkanog, pothranjenog pjevača bio sam sretan što do druge pozornice nisu doplivali zvukovi njihova klišejskog glam/hard rock zvuka. Veće je zadovoljstvo bilo pozdraviti na pozornici švedske teškaše Soilwork, koji su se upravo izdanim, dobro prihvaćenim dvostrukim pločom, The Living Infinite, približili svojim korijenima. Šveđani su na pozornicu stupili u najgoroj poslijepodnevnoj žezi, koja se osjetila ponajprije na Björnu »Speedu« Stridu, jer se oznojio i pocrvenio već nakon prvih otpjevanih tonova, ali u tom smo paklenom vrućini znojili i mi kad smo samo mirno stajali. Speed je uz to pokazao i dobru vokalnu formu, iako za moj ukus pretjeruje s nježnijim, čistim vokalima. Soilwork su konkretnije podsjetili na novu ploču, s koje su odsvirali četiri komada, a najdalje u povijest nažalost vratili su se samo s albumom Natural Born Chaos i ultra hitom Follow the Hollow. Super izvedba i energičan nastup sa Soilwork idu ruku pod ruku, ali ako netko doista oduševi, to je izvanserijski bubnjar Dirk Verbeuren, koji je oduzimao dah nadljudski točnim bubnjanjem punim prekrasnih prijelaza, otrgnutih trenutaka i brojnih finesa (nije čudo da ga je za svojeg na ploči Deconstruction uzeo i Devin Townsend). Soilwork su svoj nastup završili hitom Nerve, a nakon vrućeg nastupa (ovako ili onako) dobro je došlo rashlađenje u smaragdnoj ljepotici Soči. Ove je godine većom raznolikošću oduševio i program na »Beach stageu«, jer su se ove godine pobrinuli za topless badminton (njam), mušku odbojku u tangicama (ne tako njam), vatreni večernji show i obvezni striptiz. Raznolikiji je bio i glazbeni program, koji ove godine, hvala bogu, nije silovao nebrojenim ponavljanjem himne Metalcampa, a čudaka na Sotočju svake godine ionako ima na izbor više nego previše.
Nottinghamski thrash metal revitalisti Incinery gotovo su ostali previđeni, jer se većina u to vrijeme radije cmizdrila na poljani pred čelom glavne pozornice festivala, gdje su im svoju ruku »metal pomirenja« pružali Soilwork. Doista vrlo korektan i suveren nastup sastava koji ne broji više od četiri rođendana, pa makar i za desetak slušatelja. Usput, uigrani su kao sam vrag dobro, iako vražje teško slušljivi! Puno je smole imao iza njih zanimljivi Slovenci Neurotech, koji su svoj nastup morali završiti nakon bijednih 10 minuta. Crknulo im je naime jedno od računala. Eksperimentalni metal, poduprt mnogim programskim matricama, nažalost drukčije ne može funkcionirati na pozornici. Tako ćemo morati čekati sljedeći špil sastava. Više simpatija s mojim strpljenjem pobrali su na drugoj pozornici u nastavku programa američki post metalci Mouth Of The Architect iz Ohija. Kvintet obilno obogaćene zvučne kulise uspješno je hipnotizirao slušatelje svojom vizijom ezoteričnog plutanja u bazenu snažnih gitarskih efekata, poduprtih brojnim delay trikovima. Šarolik perjanik zvukova i zvučnih rješenja. Skladbe poput The Other Son i Sharpen Your Axes između ostalog su održavale okrepljujuću atmosferu, koja je na pola sata zaokrenula raspoloženje u posve drugu glazbenu dimenziju. Onu koja bi bila po ukusu ljubiteljima sastava Isis, Cult Of Luna, Neurosis ili/i Pelican.
Brojni, po licu išarani, posjetitelji mlađe dobi već su rano poslijepodne dali do znanja da će u ponedjeljak biti i nastup heroja »tinejdžerskog« metala, finskih Ensiferum. Nevjerojatno je koliko snažnu fan bazu ima ovaj bend, koji je baš uz zalazak sunca do kraja napunio travnjak pred glavnom pozornicom i zalio mladež koja luduje za ovim sastavom. Ensiferumu se nikako ne može predbaciti loš koncert, jer je bio vrlo energičan, ratoboran i odlično odsviran, svoje su dodali karizmatični basist Sami i rastući Petrijev bier bauch, ali očito sam postao zakoreli metalac pa u Ensiferum jednostavno ne mogu pronaći ništa vrednije. Dečki i klavijaturistkinja, na kojoj se dalo odmoriti barem oči, odsvirali su standardne hitove Guardian of Fate, One More Magic Potion (u koji su uplели djelić Metallicine klasike For Whom the Bell Tolls), Lai Lai Hei, Twilight Tavern, mladež konačno zadovoljili klasičnom Iron te pozornicu prepustili legendarnim veteranima njujorškog thrash metala Overkill.
Još prije toga pola sata na maloj je pozornici bilo namijenjeno pogledu na izraelski death/thrash metal sastav Hammercult, kod kojeg je nažalost najzanimljivije bilo to da je vokalist Yakir nosio majicu kultnog američkog sastava Manilla Road. Hammercult su se među uočljivije sastave s Bliskog istoka vinuli 2011. pobjedom na Wacken Metal Battleu, ali je njihov prvijenac Anthems of the Damned loša, jadna kopija nekih Dew-Scented i sličnih sastava. Izraelci su tako ponudili najviše generičnih rifova te dosadnih i predvidljivih komada, a i Yakir je trenutcima bio pretjerano napuhan frontmen koji iz sebe nije izvukao ništa više od jednoličnog kričanja.
Overkill su pred pozornicu doveli posebnu gardu obožavatelja. Nešto zreliju. Manje naivnu. U skladu s njihovom thrash metal osobnom iskaznicom. S izuzetnom prekaljenošću Bobby Blitz je pokorio publiku i vodio je kao u hipnozi. Ona je poslušno ispunjavala sve njegove želje. Bobby je izniman frontman. Karizme mu ne manjka i to zna s pridom iskoristiti. Nevjerojatan vođa i čovjek koji u pravom trenutku zna birati prave riječi. Naravno, iza njega je stajala vjerna mašinerija instrumentalnog dijela sastava, koja je pristupila festivalskom nastupu kao u transu. S obilnom dozom fanatizma, iako je kod sastava s takvom kilometražom riječ o »školskom drilu«, ipak i 2013. u svakom rifu i svakom pokretu vije strast, radost i veliko uživanje u nastupanju! Overkill su izuzetno uvjerljiv scenski izvođač koji ne može pogriješiti. Užarene glave pred pozornicom i snažan katalog studijskih izdanja, koji zovu u zlatna vremena kad je metal bio mlad, iskren, neukroćen i buntovan, jamčili su novu nezaboravnu avanturu sa sastavom koji nepovratno šutira i grize samo jednosmjerno i iza sebe ne ostavlja preživjelih. Već je kombinacija otvaranja s novom Come And Get It s aktualnog studijskog albuma »The Electric Age« (2012) i odmah iza nje Rotten to the Core – klasike s prvijenca »Feel the Fire« (1985), odvrtjela se u takvoj režiji, a Overkill su svoj smrtonosni pohod kroz sat nastupa samo još stupnjevali prema repu set liste serijom traženih i očekivanih stalnica željeznog repertoara. Nastup dakle izveden po uzoru na najbolje svjetske scenske izvođače metalske sfere!
Prvo nespretno i nesretno preklapanje ovogodišnjeg festivala dogodilo se dok su glavnu pozornicu rastavljali njujorški thrash prljavci Overkill, a na malu pozornicu stupili su veterani britanskog death metala Benediction. Kod njih su u prošlosti krulila imena poput Marka »Barneyja« Greenwaya (Napalm Death) i Davea Ingrama (ex-Bolt Thrower), a od 1998. mjesto vokalista zauzima Dave Hunt iz Anaal Nathrakh, koji su na istu pozornicu stupili tri dana kasnije. Fenomenalan zvuk nije bio jedina odlika nastupa britanskih legendi death metala, jer su bili raspoloženi, brutalni i jebeno glasni! Benediction su nas na jedan sat gurnuli u vrtlog razornog death metala, punog klasičnih death metal rifova (koje plemeniti povremeni hc/punk elementi i time razlikuju Benediction od većine death metal bendova), čvrstog i raznolikog bubnjanja te brutalnih Huntovih growlova. Taj kod Benediction ostaje u smjernicama žanra, jer je njegovo krulenje duboko i sirovo, a u njega ne ubacuje visoko kričeće linije kao kod Anaal Nathrakh. No ovaj se put na Benediction poklopilo baš sve, ne samo vokal – gitare su bile masne, rifovi đavolski, bas dubok i motörheadovski tutnjav, a bubnjevi točni, jasni i nagruvani, a njihova razorna moć predstavljala je čvrst oslonac gitarskim rifovima. Sve su to u savršenu cjelinu zapakirali Huntovi briljantni, nenaučeni i (pijano) inteligentni obraćanja, a Benediction su se time vinuli na najviši stepenik ponedjeljka i činilo se da će ga uspjeti i zadržati. (Organizirani) kaos!
Zbivanja na glavnoj pozornici prvog dana festivala zaključili su veterani iz švedskog Göteborga In Flames. U Tolminu se dobro osjećaju, a njihov nastup na festivalu Metaldays na istom prizoru nije prvi! In Flames su podmazan stroj koji je na festivalsku pozornicu upao svom silinom. S obzirom na to da promocija albuma traje širom svijeta već dobre dvije godine i da smo In Flames uhvatili u sklopu početnog dijela iste turneje usred CUK Kina Šiške krajem rujna 2011., dalo se nadati proširenim promjenama repertoara. No dočekali smo vrlo malo promjena. »Sounds of a Playground Fading«, deseti studijski album sastava, doživio je još jednu scensku konkretizaciju kad su se In Flames raspalili po pozornici već otvarajućom naslovnom skladbom albuma. Koncert se odvijao uz izuzetno snažnu reflektorsku rasvjetu, zapravo već zasljepljujuću. O kvaliteti nastupa ne treba sumnjati. Zapravo su bez mnogo napora In Flames do temelja spalili prizor prvog dana festivala, a fanatična publika jela im je ništa manje fanatično iz ruke. Anders Fridén (vokal), Björn Gelotte (gitara), Daniel Svensson (bubnjevi), Peter Iwers (bas gitara) i Niclas Engelin (gitara), koji je 2011. u ekipi stalno zamijenio istrošenog Jespera Strömblada, rutinirano su sipali napalm kroz izvedbu falange novijih koračnica i cijeli se festival preselio na nekakvu predpozornički gruvajući ponjavu, koja svojim gipkim ovjesom sinkrono slijedi čvrsti ritmički stisak sastava. Mješavina čvrstih ritmova, poduprtih plejadom modernih breakdown petlji i kombinacije melodičnih sekvenci s gitarama u tercama te rifovske agresije, još se jednom pokazala pobjedničkim i provjerenim potezom, čime su In Flames s lakoćom opravdali ulogu headlinera festivala. Nažalost, i tijekom njihova se nastupa pokazala mana u ozvučenju i priličan nerazgovjetnost u samom rifanju obiju gitara, ali je sličnim peripetijama bila opterećena i falanga sastava koji su nastupali na glavnoj pozornici prije In Flames. Više od osjećaja rutine In Flames nisu dočarali. Tko ih još nije vidio, mogao je neopterećeno uživati, tko ih voli toliko više, a tko ih je »firbcao« već više puta, dobio je ono što je očekivao. Od In Flames 2013. puno modernog i malo, ako ne i nimalo, klasičnog. I stare klasike, poput primjerice The Hive, u novim In Flames zvuče danas posve drukčije nego u zlatnim vremenima njihova melodic death metal pionirstva. Lijepo, korektno, ali bez iskoraka i u skladu s očekivanjima. Glavno da je narodu snažno zatreslo glave, a to je bila i osnovna namjera sastava!
Čast zaključiti prvi festivalski dan ovaj je put pripala pravim rukama. Prvi put u svojoj dugogodišnjoj karijeri na našu su pozornicu stupili američki veterani, legendarni Pentagram s ikoničnim Bobbyjem Lieblingom na čelu. Pentagram su donedavno bili gotovo zaboravljen i opskuran bend, kojeg je iz zaborava spasio okrutni dokumentarac o vođi sastava i jedinom originalnom članu, vokalistu Bobbyju Lieblingu, Last Days Here (gledanje snažno preporučam). Sastav je s djelovanjem počeo samo kratko nakon nastanka Black Sabbath i tako vrijedi za jednog od pionira doom metala, a u sedamdesetima je već postigao zavidan i vidljiv »underground« status. No Pentagram su uvijek bili samo korak ispred velikog uspjeha, a taj je uvijek iznova uništio sam Liebling, koji je dugo desetljećima bio težak ovisnik o drogama. Bobby se demona nedavno otresao (barem toliko da je čovjek uopće još živ), ponovno okupio postavu i prekjučer izdao izvrsnu »come-back« ploču Last Rites. Nastup Pentagrama na MetalDaysu bio je tako priličan ekskluziv i jedna od najvećih ovogodišnjih atrakcija, a glas je sastav opravdao već prvim odsviranim tonovima. Postavi su namjestili fantastičan, jasan, glasan i kristalno čist zvuk, zahvaljujući kojem su zablistali baš svi instrumenti te Bobbyjev vokal, koji se s obzirom na sve zapravo iznenađujuće dobro drži. Pentagram su bili pravi vremenski stroj u prošlost, već zbog same pojave svojeg vođe – Liebling je na pozornicu ušetao sa svojom karakterističnom razmrsenom sijedom frizurom, sjajnom košuljom ravno iz sedamdesetih i hlačama na zvono, a unatoč svemu što je tijekom desetljeća unio u sebe (pratite RockLine, uskoro će biti objavljen intervju s njim) očito još uvijek ima sjajan sluh, jer je oko sebe okupio izvrsne glazbenike. Jednog od važnijih aktera Pentagrama, gitarista Victora Griffina, u postavi nažalost više nema (provjerite njegove In-Graved), ali na njegovu mjestu stoji uvjerljivi i izniman ljevoruki gitarist Matt Goldborough, koji je oduševio preciznim, točnim doomerskim rifanjem i spektakularnim solažom (tijekom kojeg se Bobby uvijek nezaboravno previja), a dah je oduzimao i nevjerojatni bubnjar Sean Saley, čije je bubnjanje bilo prava paša za oči i uši – raznoliki i šareni prijelazi, obilna i promišljena uporaba činela i čak povremeno udaranje dvostrukom pedalom dizali su dlake na koži. A Bobby? Njegov je govor između skladbi doduše teško razumljiv i mrmljav, ali prokleto se dobro snašao među komadima! Moćno, pouzdano, uvjerljivo i seksi Bobby je grmio među stihovima besmrtnih klasika Sign of the Wolf (Pentagram), The Ghoul, Forever My Queen, Relentless i završne 20 Buck Spin, a razorne skladbe s aktualne ploče Treat Me Right, Everything’s Turning To Night i 8 dokaz su da Pentagram još uvijek nikako nisu za mirovinu. Izniman završetak prvog dana, njegov vrhunac i jedan od najboljih trenutaka ovogodišnjeg festivala!
autori:
Rok Klemše:
– uvod
– glavna pozornica: Attick Demons, Soilwork, Ensiferum
– druga pozornica: Agan, The Canyon Observer, Hammercult, Benediction, Pentagram
Aleš Podbrežnik
– glavna pozornica: 4ARM, Kissin’ Dynamite, Overkill, In Flames
– druga pozornica: Chronosphere, The Loudest Silence, Avicularia, Darkest Horizon, Incinery, Neurotech, Mouth of the Architect
fotografije: Nina Grad & Jerneja Jerak
THE CANYON OBSERVER:
1. Part I: As We Surrender To Lust
2. Part III: We Can Descend Into the Unknown
3. Part IV: And Drift Away
4. My Will
SOILWORK:
1. This Momentary Bliss
2. Weapon of Vanity
3. Follow the Hollow
4. Tongue
5. Spectrum of Eternity
6. Let This River Flow
7. Rise Above the Sentiment
8. Stabbing the Drama
9. Nerve
ENSIFERUM:
1. Symbols/In My Sword I Trust
2. Guardians of Fate
3. From Afar
4. Burning Leaves
5. One More Magic Potion (w/For Whom the Bell Tolls)
6. Lai Lai Hei
7. Ahti
8. Twilight Tavern
9. Iron
OVERKILL:
1. Come And Get It
2. Rotten To the Core
3. Wrecking Crew
4. Bring Me the Night
5. Electric Rattlesnake
6. Hello From the Gutter
7. Ironbound
8. Old School
9. Who Tends the Fire
10. In Union We Stand
11. Elimination
— dodatak —
12. Coma
13. Fuck You
IN FLAMES:
1. Sounds of a Playground Fading
2. Where the Dead Ships Dwell
3. Pinball Map
4. Alias
5. Trigger
6. Embody the Invisible
7. Cloud Connected
8. The Hive
9. Only For the Weak
10. Ropes
11. Fear Is the Weakness
12. The Quiet Place
13. Delight And Angers
14. All For Me
15. The Mirror’s Truth
16. System
17. Deliver Us
18. Take This Life
19. My Sweet Shadow
PENTAGRAM:
1. Sign of the Wolf (Pentagram)
2. Wheel of Fortune
3. The Ghoul
4. Treat Me Right
5. Forever My Queen
6. Review Your Choices
7. Everything’s Turning To Night
8. When the Screams Come
9. 8
10. All Your Sins
11. Petrified
12. Relentless
— dodatak —
13. Be Forwarned
14. 20 Buck Spin
