Autor: Rok Klemše, Aleš Podbrežnik
Fotografije: Nina Grad, Sebastijan Videc
Video: Sebastijan Videc
Mjesto: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum koncerta: 24.07.2014
Broj posjetitelja: 12.000
Četvrti dan ovogodišnjeg festivala Metaldays već je pri samom svitanju natjerao oblačke da se šeću nebom! Koliko god su prijetile prognoze s lošim vremenom, tijekom festivala smo ipak prilično dobro prošli, no nebo se tog dana »zatvorilo« već do dva popodne. Tada je ponovno oživjela mala pozornica. Dva sata prije glavne. Na njoj su stajali španjolski Drakum. Ako sam dobro izbrojao, momaka na pozornici je čak osam. Violina, viola, gajde. I naravno ostali instrumentarij koji proizvodi buku da cijeloj stvari uopće možeš reći metal. Sastav je dočekala poprilična masa, a njihova melodična death metal mješavina potkrijepljena teatralnom folk »zviždukšću« naišla je na lijep odziv publike. Iako bend ne donosi baš ništa posebno u glazbeni univerzum, njihov se koncert može proglasiti vrlo uspješnim. Narod ih je naravno dočekao napuhanim igračkama (mogli bismo reći već ustaljena Metaldays tipskost), koje su uključivale sjekirice, mačeve, sablje, buzdovančiće, Čak bi se i Hagar Strašni zgrozio viđenim i zatražio autorska prava.
Bez obzira na »podjetinjenost« i naivnost koju zrači predvidljiv i izlizan lik glazbe Drakum, što je publika inače s oduševljenjem pozdravljala, sljedeći na pozornici From the Depth, dakle talijanski power metalci, naišli su na priličnu mlaku dobrodošlicu publike. Očito nisu dovoljno radili na reklami u mjesecima prije nastupa na festivalu, iako je riječ o solidno uigranoj ekipi koja jako dobro vlada svojim poslom. Talijani su naravno zaljubljeni u simfoničnost. Čist vokal, melodično ukrašen, dominantan. Suverena svirka, naravno potkrijepljena punom klišeja. Kvalitetno, ali već (često) slušano. U pratnji ozbiljno desetkovane publike. Još jedan dokaz da se europskom power metalu kad je riječ o popularnosti danas ne piše baš najbolje.
Skelfir njemački su bend koji je u svom liku sažeto navučen na nordijsku mitologiju. Vikinški štoseri, dakle. Očito je narod danas prvenstveno nasršio na bendove koji posjeduju obilje folklorne ikonografije. Gdje su pivo, mačevi, zmajevi i frule, tamo je publika. Dakle ne tamo gdje je avanturizam glazbene samonikle originalnosti. Nažalost. I Skalfir su, bez obzira na izlizane štoseve koje prodaje njihova nezahtjevna tipska melodično zarazna death metal kultura, ponovno privukli više publike pred pozornicu, koja se zdušno mačevala svojim igračkama i naravno rajala uz »milozvuke« koji su se širili s pozornice. Sigurno je nešto popularnosti doprinijela i trenutačno velika popularnost Amon Amartha. Kako god, bend koji je između ostalog izveo skladbe Stein Auf Dem Buch, Hoch Den Humpen, Lost Souls i Schlachruf, u općem je zbroju impresionirao svojom zauzetom i suverenom svirkom.
Dvadeset minuta nakon četiri popodne oživjela je i glavna pozornica. Koncertni dan otvorili su Austrijanci Darkfall. Grački kvintet predstavio je novi album »Road to Redemption« (2013). Iskusni momci, koji djeluju od 1995., isporučili su svoju percepciju death metala čvrsto uzemljenu na sažeto pothrashiranim gitarskim frazama. Istodobno s Darkfallom na glavnoj, na drugoj pozornici započeo je nastup Torture Pit, koji su u svom ekstremnom glazbenom dosjeu isporučivali više beskompromisne agresije. Znatno niže ugođeni (»spuštenih žica«), stupili su na pozornicu. Niska intonacija i uvijek morbidni growl.Daleko od brzine sunarodnjaka Dew-Scented, primjetno sporiji i od veterana Fleshcrawl, no riječ je o bendu koji glavninu svoje propovijedi temelji na stvaranju proždrljivo turobne atmosfere i »groovea«. Bend unosi nagle prebacivane ritmičkih tekstura od srednje brzih do usporeno detonirajućih. Između ostalog su odsvirali komade Warbeards i Shooter. Nijemci naravno ne bi bili Nijemci da ne pristupaju stvari precizno, 100% zauzeto i zdušno. Zapravo stvar koja u budućnosti može zamiješati karte na sceni. Groove u usporeno zavijenim ritmovima i lijeno lomatajućim frazama, osobito u skladbi poput Shooter, stvara atmosferu s prolaznim asocijacijama na Crowbar.
Sljedeće preklapanje između glavne i male pozornice donijeli su sastavi Sapiency (mala pozornica) i Aplha Tiger (glavna pozornica). Sapiency su još jedni njemački dilageri moderno nagrooveanog naslijeđa death/thrash metala. Nijemci koji bi mogli biti po guštu onima koji se pale recimo na Cripper. Modna zvučna estetika uvijek djeluje. U Sapiency su dva vokalista koja se prokleto dobro slažu, pa je bend zato sekstet. Vrijedi probati. Još jedan iznimno zauzet pristup izvedbi na pozornici, prostor pred pozornicom upola popunjen, ali bend je publiku konkretno podigao svojom metalnom mesoreznicom. U isto vrijeme na glavnoj pozornici »ludovali« su Alpha Tiger. Heavy metal revitalisti iz Njemačke, koje smo prije nekoliko godina imali priliku pozdraviti u jutarnjim satima i na nastupu u sklopu prošlogodišnjeg festivala Bang Your Head!!! – RockLine reportaža OVDJE, u godinu dana od tog iskustva nakupili su nevjerojatno puno iskustva. Bend je tijekom nastupa djelovao iznimno nabrijano, uigrano, kompaktno. Posebno je nadogradio svoj vokal pjevač, koji je dokazao da se razvio u izvrsnog frontmana. Bend je u međuvremenu napustio i teatralnu scensku odjeću koja je crpila inspiraciju iz temeljnog uzorka tigrovog krzna. Dakle žuto-crne pruge. Očito su nakon početka karijere shvatili da je tu foru već odavno prije njih iskoristila neka druga grupa, s druge strane Atlantika, zvana Stryper, pa danas na tigra vizualno kod Alpha Tigera na pozornici podsjeća samo bas gitara basista i žuti stalak za mikrofon pjevača. Vokalist točkasto podsjeća na Tonyja Moorea (ex-Riot), što znači da bez poteškoća evocira teatar stare škole, kako old school speed metala, koji je nastao osamdesetih na tlu SAD-a, tako i britanskog NWOBHM pokreta. S obzirom na niska očekivanja (kao posljedica iskustva u Balingenu), bend je ovaj put isporučio korjenito više scenske »opipljivosti«. Videozapis izvedbe skladbe From Outer Space s koncerta Alpha Tiger na festivalu Metaldays možete pogledati dolje.
Jedan od zanimljivijih sastava koji su nastupili na drugoj pozornici bili su u kasno poslijepodne hrvatski Inciter, koji su se nakon dulje odsutnosti ponovno vratili na slovenske pozornice. Momci su u dobrih pola sata priredili pravi šus melodičnog thrash metala, koji je mjestimice podsjetio na ranu Metallicu, a s masnim grooveom i vokalima mjestimice na najbolje trenutke Pantere. Unatoč tome Incitere se ne može optužiti za neoriginalnost, jer se u njihovom thrashu osjete samo iskreni pokloni prije nabrojenim velikanima. Na pozornici je uz odličnu izvedbu vladala odlična energija, jer nitko nije stajao na miru, a momci se mogu pohvaliti i iznimno suverenim i samouvjerenim nastupom. Konkretna kilometraža bendu se još kako pozna. Raznovrsno rifovlje, masan bas i rušilački bubanj pokrenuli su publiku, a Inciter su, uz naše bendove naravno, predstavljali jedan od boljih »malih« bendova druge pozornice.
Glavnu pozornicu preuzeli su švedski heavy metalci In Solitude, koji su prošle godine izdali odličan novi i treći po redu studijski album »Sister«. Upravo s njim su i otvorili svoj nastup. Bend koji na sceni spada među novajlije razvija osebujan glazbeni pristup, koji naravno prekopava po klasičnim heavymetalskim korijenima, a u njih upleće zanimljiv dramatično mračnjački sentiment, koji u dijelovima gdje se riffovi malo stišaju evocira vibraciju post punk sastava tipa The Sisters of Mercy ili/i čak The Mission. Najčěšće zbog specifičnosti vokalne boje pjevača. Mračni heavy metal prepoznatljive i sebi svojstvene figure, koji grupa uspješno njeguje, donio je pred pozornicu konkretnu podršku publike. Bend je u set listi odsvirao skladbe To Her Darkenss, Lavender, A Burried Sun, Demons, Death Knows Where, Horses in the Ground, He Comes i odličnu obradu originala sastava Cortex Jesus I Betong (što samo upućuje na to da su članovi zajednički ljubitelji post punka i new wavea). Odličan bend, odličan nastup. Nadajmo se da ćemo ih uhvatiti u nekom klubu. To je bend koji pažljivo odmjerava gitarske fraze, pažljivo odmjerava ritmičke teksture i gdje glazbi jedinstveni karizmu daje vokal Pellea Åhmana. Nikakve zaletavosti, nikakvog nervoznog sviranja na silu i nikakve potrebe za razmetanjem tehničkim vragolijama. Sve je usmjereno na stvaranje visoko vibrantne atmosfere. Dok god bude stvarao takve zlokobne okultne slatkići poput skladbe To Her Darkness, bend će uvijek funkcionirati svježe, privlačno i uzbudljivo.
Dok su In Solitude već bili u punom zamahu na glavnoj pozornici, još jednom je ponovno oživjela i mala pozornica nastupom nizozemskih Villainy. Zanimljivo je iskustvo kako je bend opet konkretno bio sam, bez ikakve publike pred pozornicom. Dobro, barem na početku ne. Trio u sastavu Reinier Vrancken (gitara, vokal), Jeroen Pleunis (bas gitara), Bram Keijers (bubnjevi) zapravo je silovito iznenadio, jer je ponudio zanimljivu autorsku glazbenu mješavinu elemenata death metala, doom metala, thrash metala. Bend je s vehemencijom predstavljao svoj studijski prvijenac »Villainy« (2014) i dočarao svoje glazbeno tijelo kao sastavljanku sirovog, beskompromisnog, masno zvučećeg i žestoko zveckajućeg iskustva. NEMA Šta. Bend, koji djeluje od 2009., razvija se u pravi pakleni trio, koji je svoj nastup na festivalu Metaldays iskoristio u optimalnoj dozi. Nažalost, njihov se nastup preklapao s In Solitude. Dva odlična benda dakle. Svaki na svojoj pozornici. Istodobno.
Kadavar je još jedan trio zakleti na oživljavanje stare glazbene škole! »Grmljavinski« Berlinci djeluju po obraslosti poput izgubljenih statista legendarnog horora »Deliverance« (s Johnom Woight-om u glavnoj ulozi), koji su nakon dugih desetljeća lutanja napokon pronašli put iz šume natrag do područja stambene izgradnje. Bend je s petkovog rasporeda festivala premješten na četvrtak, pa je bio smješten između nastupa In Solitude i Pronga. Bend koji djeluje od 2010. do 2013. s jezgrovitim je zamahom kreativnosti izdao već dva albuma, i to 2012. istoimeni studijski prvijenac, a nasljedio ga je 2013. album »Abra Kadavar«. Obrazna obraslost trija opravdana je zbog stila koji grupa njeguje. Zamislite garažnu uzurpaciju ranih MC5 pa čak i Grand Funk Railroad, čime zapovijeda mračna zavodljivost, što znači da se u riffove ukrade puno zavijajuće šuplje jeke lika Black Sabbath. S konturom psihoidne iztirjenosti, shizofrenih ispada glavnog vokala i bijesno sirovih riffovskih formi, Kadavar djeluju stvarno i iskreno u svojim djelima. Bend je bez puno brbljanja prošetao kroz repertoar oba albuma. Koncert je otvorila Liquid Dream, a bend se pred kraj koncerta prihvatio i obrade originala Black Sabbath Symptom of the Universe. Bend je odsvirao još skladbe Doomsday Machine , Black Sun, Come Back Life, Creature of the Demon, Eye of the Storm, Living in Your Head i All Our Thoughts. Tako ucrtana i predvidljiva glazbena premisa ima jednu slabu točku. Nakon 15 minuta koncert grupe počinje djelovati kao da cijelo vrijeme slušaš jedan te isti komad. Ukratko, oštro ucrtan glazbeni šablon benda zna uzbuđivati ukuse slušatelja koji traže revitalizam. Kad riječ dođe do fuzije heavy metala, doom metala, s psihodeličnosti i čak space prijemima, Nijemci su, kao između ostalog i utemeljitelji krautrocka, uvijek vrijedili za kredibilne majstore! Kadavar su uzorno bestijalni, iskonski i udaraju neukroćeno. Ali pozor. Na jednoj te istoj frekvenciji.
Metalsteel su vrijedili za jedan od najiskusnijih sastava druge pozornice četvrtog dana festivala. Bend je naravno stigao na festival sa svježe izdanim studijskim albumom u džepu zvanim »This Is Your Revelation«. Grupu je dočekala brojna publika, koja je punokrvno uživala u njezinom nastupu. Bend je iznimno narastao u kompaktnosti. Od činjenice da se basist Matej Sušnik razvio u odličnog pomoćnog pratećeg vokalista, do već gotovo poslovično odlične međusobne usklađenosti gitarista Benija i Roka u izvedbi fraza, pasaža i naravno solaža. Samopouzdanja i potencije bendu ne manjka, a ta se suverenost posebno prihvatila neustrašive bubnjarice Daše, koja je odlično »odkotrljala« svoj posao. Bend je naravno predstavljao novi album te ga u repertoaru začinio starijim točkama iz karijere. Dopustili su si i drzak izvedbu Deep Purple klasika Stormbringer. Vrlo zahtjevna stvar, koja je uvodno doduše obećavala silnu zanimljivost, kasnije je nešto izmaknula iz uzdi izvedbe. Osobito se malo lovio na vokalu Beni (vladanje stihovima), a ni inače pojednostavljene strukture obrade originala nisu paleše. Inače je uključivanje obrada potez koji spada u zabavišni park rock ‘n’ rolla, koji je, bez obzira na dobru namjeru grupe, ovaj put djelovao suvišno. Ali inače nikakvih loših misli o nastupu standardno kvalitetnog sastava koji sve više i više dozrijeva i u svom integritetu raste u neprobojnu metalnu tvrđavu!
Dok su domaći zastavonoše heavy metala Metalsteel na drugoj pozornici dokazali da je heavy metal naša religija, slično, samo žanrovski nešto drukčije, na velikoj pozornici vjerojatno čak i najbolji koncert dana odsvirali su američki crossover veterani Prong, koji su kod nas nastupili prvi put u svojoj dugogodišnjoj karijeri. Trio pod vodstvom osnivača i jedinog originalnog člana Tommyja Victora, koji je svoj glazbeni put započeo kao zvučni tehničar u legendarnom klubu CBGB, a zatim 1986. osnovao Prong, kasno je poslijepodne Tolmin zavrtio u divlji ples udarnog, metaliziranog hardcorea, kojem su bliski možda samo neki Pro-Pain. Kakav je zvuk trojac uspio izvući iz svojih instrumenata! U trenucima se činilo da u dolini slijeće Antonov, a ne da na pozornici stoje samo tri pojedinca. No s pozornice je svake sekunde bljuvala i udarala takva količina energije da se u trenu prenijela i ispod pozornice, gdje mlataranju kose, ruku, laktova, nogu i glava nije bilo kraja. Tommyju i basistu Jasonu publika je jela iz ruke, a bend je zahvalnost više nego očito pokazivao stalnim osmijehom na svojim licima. Iz Tommyjevih i Jasonovih grla bučali su ludi vokali koji su u refrenima s gang vokalima probijali strop, a trojac je ubio još i fantastičnim zvukom gitarskih rifova koji su se u uši zabili poput trozuba iz logotipa benda, Jason je cijelo vrijeme skrbio za kopanje po basu iz kojeg je izvlačio zapanjujući »Pantera« groove, a bubnjar Arturo mučio je opne kao da mu je ovo zadnji set bubnjeva. Odlična setlista, koja je predstavljala presjek cjelokupnog stvaralačkog opusa grupe, bila je samo još točka na i buran set koji je završio prebrzo. Snap Your Neck!
Superiorni »grobijani«, koji su bez većih napora pobrinuli da se mnogima slila krv iz slušnih organa, bili su četvrtog dana festivala među nastupajućima na drugoj pozornici Benighted. Francuski kvintet iz grada St. Etienne, koji se od 1998. bavi ekstremnim granama metal glazbe, ove je godine izdao novi studijski dokument naslova »Carnivore Sublime«. Death metalci su se zdušno prihvatili prezentacije najnovijeg studijskog uratka i očito je da bend mora biti više nego oduševljen rezultatima novog izdanja, jer je novi materijal u usporedbi sa starijim skladbama teško »štrlio« iz repertoara. Pravi groove i tornado ekstremnog primeža osigurao je odličnu atmosferu publici, kojoj se potpuno snijelo pred pozornicom. Bilo je puno ludih glava koje su iskušavale svoje akrobatske vrline kroz uključivanje u mosh pit ili »daskanje« po masi (crowd – surfing) te ostale »vratolomne čari«, kakve u takvim slučajevima producira metalska mašta. Zabava bez premca. Ozlijeđenih nije bilo ni na vidiku.
Finskim grupama je na ovogodišnjem festivalu čak triput pripala čast da se predstave u funkciji bendova koji zagrijavaju pozornicu pred glavnim nositeljem festivalskih večeri. Nakon Children of Bodom prvog dana i nakon Amorphis trećeg dana, takva je pozicija pripala još i poganskim metalcima Moonsorrow. Bend, koji u svoju glazbenu kulturu unosi elemente black metala te skrbi za bombastiku uključivanjem epskih melodičnih napjeva tradicionalnog finskog folklora, priredio je odličan koncert. Kreirani zvuk djelovao je grabežljivo, atmosfera i povratne reakcije publike iznimni. Netko je uzeo čak toliko vremena da je pred pozornicom mahao zapaljenom bakljom uperenom visoko u zrak prema pozornici. Narod je posrkalo u jedinstveni svijet mračnih sila. Nad Tolmin je legla zavjesa maglica bezgraničnog žalovanja i vrištavog zborskog pjevanja vila koje zazivaju smrt. Uz upotrebu finskog jezika, što naravno ide uz dosje poganstva. Growl gitarista Henrija Sorvalija, koji je često podsjećao na krvožedno rezanje vukodlaka, funkcionirao je odlično, a skladbe su sve redom izražavale iznimnu minu strasti, mračnih misli, okulta, a nije naravno evocirao teatar zlobnih osjećaja. Bez šminke i suvišne scenske navlake. Samo glazbom, strogim izvedbenim fokusom da isporuče najbolje što mogu, Moonsorrow su isporučili još jedan od vrhunaca ovogodišnjeg festivala Metaldays.
Jedan od najzanimljivijih sastava ne samo četvrtog dana, nego čak cijelog festivala, predstavljali su kolumbijski black metalci Inquisition. Bend koji se 1996. preselio na područje SAD-a djeluje od 1988., no studijski prvijenac izdao je tek 1996. Članstvo je neobično. Riječ je o duetu. Vođa grupe je pjevač i gitarist Dagon, a njegov pajdaš Incubus zadužen je za bubnjanje. Orkestralni aranžmani i aranžmani klavijatura su snimljeni (upotreba zvučnih matrica). Društvo na pozornici prave im dvije kolosalne glave. Kozja i goveđa. I naravno obilje magle. Upravo se spuštao sumrak i trenutak koncertnog nastupa velikih glasnika Sotone došao je kao naručen. Dvojac je predstavio svoj aktualni, ukupno šesti studijski album »Obscure Verses for the Multiverse« (2013), a prizorište je bilo vrlo dobro posjećeno. Nevjerojatna je spoznaja koliko zvučnog prostora pokrivaju svojim scenskim djelovanjem samo dva člana grupe. Samo duo. To je jedna od temeljnih uzbudljivosti koje privlače i laičku glazbenu znatiželjnika da im posluša. Drugi vrlo važan element, koji zapravo postavlja sastav Inquisition na posebno mjesto black metalske karte, specifičan je vokalni pristup Dagona. Ne radi se o tipičnom black metalskom growlu, nego o nekakvoj aproksimaciji »robotskog graktanja«. Na jednoj te istoj frekvenciji. Bez posebnog naglaska i markiranja stihova. Bez ikakvog stvaranja barem neznatnog traga koji bi se mogao proglasiti melodijom. Fascinantno. Jer dok ne čuješ taj vokal, ne možeš vjerovati da je nešto takvo sposobno producirati ljudsko tijelo. Sat vremena jedinstvenog ugođaja, koji po autentičnosti i elementarnosti iskonskog glazbenog naslijeđa black metala ne bi mogao bolje djelovati, okrenuo se u trenu. Bend je napustio nabijeno puno prizorište jednostavnim Dagonovim pozdravom. On je stupio još posljednji put do mikrofona, podigao lijevicu sa zapešćem oblikovanim u Diov »malocchio« govoreći »ljubkovalno«: »For the Satan! Good evening and thank you!« Zatim su se kroz guste maglice u koje je bila odjenuta pozornica počele razlijegati snimljene sotonske melodije s premisom zla, koje se može roditi samo u paklenoj dolini u kojoj kraljuje cijenjeni gospodar muha. Narod je ukopan stajao i dalje pred pozornicom misleći da će se bend vratiti. No koncerta je tako bilo gotovo. Posebno iskustvo, posebnog benda. Štovatelji black metalskog purizma! To je bend koji obavezno morate provjeriti.
A za finale na velikoj pozornici još starosta thrash metala Megadeth. Već nekoliko godina ustraju u čvrstoj postavi, što je za pohvalu. Bend, koji si je odmah po dolasku dopustio mali izvedbeni spodriv kad su gitare lagano zaostajale za ritam sekcijom u uvodnom riffu Hangar 18, izborom uvodne skladbe pogodio je u sridu kad je riječ o trenutačnom iskorištavanju adrenalinske brzine kojom je reagirala u hipu podivljala publika. Komad ujedno vrlo smjelo predstavlja veliku moć Mustainea kao songwritera. Dobro, kad govorimo o bendu, nije puno krivo ako govorimo kar o jednini. Šef Dave Mustaine zračio je odličnim raspoloženjem. A o tome ovisi sve na koncertu Megadeth. Neki bi možda barabinski primijetili da oduševljenje ovisi o tome jesu li negdje u Mustaineovoj blizini W.A.S.P. Kako god. Idemo na koncert. Bend na ljetnim festivalima predstavlja »best of« repertoar! Dakle pravi »željezarski« set, koji po roku trajanja ne može zahrđati. Naravno s punom scenskom kulisom, koja je uključivala bogate filmske projekcije vezane uz poruku samog materijala koji su momci izvodili. Bez obzira na to što je nastup Megadeth prilično predvidljive naravi, jer se Mustaineovi namještenici moraju kretati po pozornici kako im zapovjedi njihov ljubljeni vođa, sve to ipak nadoknađuje iznimna karizma skladbi pionirskog podrijetla, koje su te večeri jednu za drugom nizali Megadeth.
Okej, Mustaine više ne može vokalno pratiti sve Megadeth stvari, ali unatoč tome neosporna je činjenica da Megadeth nikad nisu trebali posebno uvježban vokal. Bolje je slušati vokalno opustošenog Davea u zrelim godinama i zabavljati se uz njegovo »gunđanje«, koje pokušava plašiti malu djecu, nego slučajno pristati na bilo kakvu vokalnu zamjenu. Dave ostaje ikona! Samo da slučajno ne ode stopama svog imenjaka, šefa grupe Whitesnake Coverdalea, koji bi bend trebao već davno trajno umiroviti. Dave Mustaine ne bi bio Dave Mustaine da tijekom koncerta ne izrazi barem mrvu samovolje. »I know that you love me, as much as i love you!« glasio je jedan od obraćanja publici! Dave naravno govori u prvom licu jednine, što znači isto kao da bi s publikom govorio bend zvan Megadeth. Pogled na prostrane poljane nabijeno posijane oduševljenim posjetiteljima velikom se vođi neizmjerno sviđao dok je bend šetao kroz klasike bogatog diskografskog opusa klasičnih dana. Posebno zanimljiv predgovor Dave je dao prije izvedbe skladbe She-Wolf. Njegova posljednja rečenica glasila je kao zahtjev pripadnicama nježnog spola da se jave. Nakon što je Dave dobio povratnu reakciju ženskog cviljenja, cinično je zakucao »Now I know why I will neveerr had children again!« Mudrac već zna.
Chris Broderick nije posebno karizmatična scenska figura, ako uopće, ali je njegovo sviranje božja mana za uši. Prava poezija besprijekorne perfekcije. Bend nije zaobišao ni prvu skladbu koju je Mustaine ikada napisao za Megadeth, što je i teatralno uvodno najavio. Skladba, koja je prošla dugu evoluciju i završila na trećem studijskom izdanju grupe »So Far, So Good, So What« zove se Set the World Afire. Nakon poklona velikom kumu glazbenog nadahnuća Mustaineove rane mladosti Scottu Gorhamu i izvedbe Thin Lizzy obrade Cold Sweat, bend je prema očekivanju prešao na veliko finale te odsvirao od mase teško očekivanu »Countdown To Extinction« mini simfoniju, ne mnogo drukčije nazvanu kako? Symphony of Destruction naravno.
Za dodatak još propušteni Peace Sells te za njom Holy Wars.., Zaključna lavina buntovničkog bijesa, koju je Mustaine tako iskreno producirao u svojim mladim godinama klasičnih Megadeth, i festival Metaldays bio je za četvrti dan ispunjen (dobro, gotovo ispunjen, kako ćete čitati u nastavku). Sve štimma. Zapravo, uz iznimku Daveovog vokala, baš sve. Previše štimma. Štimma do te mjere da cijeli scenski »lišp« gigantske produkcije ne ide zajedno s iskonskim naslijeđem thrash metal neposlušnosti koja je zauvijek promijenila glazbeni svijet dolaskom Megadeth na scenu. Želim reći da Megadeth šou ne treba tako obilnu i rasipnu produkciju, jer su sami gitarski riffovi tako karizmatični i u naslijeđu jedinstveno sažeti da već i sama glazba dovoljno govori za sebe. Dobro, prema Metallici i njezinoj scenskoj navlaci te gigantskim obredima Megadeth su još uvijek prave »male bebe« (srećom). Unatoč tome čovjek bi se posve zadovoljio produkcijom kakvu danas imaju Slayer ili Anthrax.
Pitanje je je li Mustaine nakon koncerta otišao pogledati nastup sastava Riot V na maloj pozornici festivala? Nitko ga navodno nije sreo. Možda bi ga to prenulo da pronađe put do glazbene prabiti i svete jednostavnosti. Ono što su Riot V dočarali na maloj pozornici nakon koncerta Megadeth potpuna je suprotnost. Pet ljudi, osnovna klasična postava kvinteta, ugođenje bez ikakvog lišpa, kozmetičke proteze, skrivanja iza efekata ili ljepotnih popravaka. Pet ljudi uigranih i u top formi s punim šusom nad Tolminom. Nastup Riot V. Nakon pokojnog osnivača sastava Riot Marka Reale, njegovi bivši suborci nastavljaju karijeru pod imenom Riot V odnosno približkom klasične Thundersteel postave Riot, i to na čelu s gitaristom Mikeom Flyntzom, basistom Donom Van Stavernom, dok ostale pozicije popunjavaju prekaljeni bubnjarski veteran Frank Gilchriest (Virgin Steele), fantastična »aproksimacija« Tonyja Moorea na vokalu pod imenom Todd Michael Hall, a mjesto drugog gitarista pripada mladoj gitarskoj nadi Nicku Leeju. Bend se zaletio u jednom dulji set nego prije 13 dana na njemačkom festivalu Bang Your Head!!! u gradu Balingen – RockLine reportaža OVDJE.
Riot V su bili primjereno nabrijani. Dodatno opušteni, s oduševljenjem su primali salve pozitivnih povratnih vibracija publike. Svirali su kroz kasnu noć, rano jutro u susret. Svom snagom i u tome nisu popuštali sve do posljednjeg trenutka svog nastupa. Uključujući i vokal fenomenalnog Todda Michaela Halla, Sat je bio blizu dva ujutro, a rajanje nikako nije jenjavalo. Narodu je u glavama pucalo. Riot V bili su jedan od rijetkih bendova ovogodišnjeg festivala koji se mogu pohvaliti »pretkambrijskom« aktivnošču. Pionirskim stažem. No kako je grupa skromna, to malo tko zna. Bend koji je utjecao i na Davea Mustainea kao glazbenika i bend koji u karijeri nikad nije dobio pravo priznanje za svoj opus i glazbeno vizionarstvo. Riječ je naime o grupi pionirske klasično heavy metalske uvježbanosti, kakvu su svirali još sedamdesetih na način koji je kasnije revolucionarno utjecao na rane Crimson Glory, Fates Warning, Queensryche, Vicious Rumors, Helstar, Agent Steel, Liege Lord, čak i falangu Bay Area bendova,… Bend je sastavio »best of« set listu i teško je izdvajati vrhunce nastupa. Skladbe naravno funkcioniraju jedinstveno. Neponovljivo. Sve redom, uključujući i posve novu Warrior, što je vrlo lijep obećanje za novi studijski album sastava. Prave poznavatelje Riot V su odveli u sedmo nebo, a jednako tako su svojom neiskrivljenosti i izrazitom izvedbenom iskrenosti osvojili i bisagu znatiželjnika koji bend prije toga nisu poznavali. Odsvirano na moć, odsvirano s velikom izvedbenom perfekcijom i potencijom velike angažiranosti. Mike Flyntz za predsjednika gitarskog soliranja! Nadajmo se da će Riot V doći na neki klupski špil u Sloveniju, možda već sljedećeg proljeća. Ukratko. Riot V! Nastup koji je definitivno donio jedan od vrhunaca ovogodišnje izdaje festivala Metaldays. I napokon je donio na pozornicu pravi izrađeni vokal, izrađeno klasično uvježbano pjevanje. Pravi melem za sva ona uši koja traže melodiju i autoritativno melodično izrađeno pjevanje velikog prijenosa vokalne snage i u ekstremno visoke registre. Ne »cookie monster« ekscese, kojih je bilo previše na festivalu i koji, ruku na srce, svojom “popačenosti” često izazivaju groteskost. Vokal Todda Michaela Halla bio je dakle jedan od rijetkih staroškolski uvježbanih vokala festivala, koji danas postaju sve veća rijetkost u metal univerzumu. Izniman završetak četvrtog dana festivala dakle! I ponovno je počelo kišišiti.
Nina Grad (fotografije): Alpha Tiger, In Solitude, Kadavar, Prong, Moonsorrow, Megadeth
Sebastijan Videc (fotografije, video): Skelfir, Inciter, Metalsteel, Inquisition, Riot V, plus video: Alpha Tiger & Megadeth
Aleš Podbrežnik (tekst): Drakum, From the Depth, Skelfir, Darkfall, Torture Pit, Sapiency, Alpha Tiger, In Solitude, Villainy, Kadavar, Metalsteel, Benighted, Moonsorrow, Inquisition, Megadeth, Riot V
Rok Klemše (tekst): Inciter, Prong
Setlista
BENIGHTED:
1. X2Y
2. Noise
3. Let the Blood Spill Between My Broken Teeth
4. Collapse
5. Experience Your Flesh
6. Carnivore Sublime
7. Prey
8. Collection of Dead Portrait
9. Jekyll
10. Slaughter/Suicide
11. Slut
12. Asylum Cave
INQUISITION:
1. Force of the Floating Tomb
2. Nefarious Dismal Orations
3. Command of the Dark Crown
4. Those of the Night
5. Embraced by the Unholy Powers of Death and Destruction
6. We Summon the Winds of Fire (For the Burning of All Holiness)
7. Desolate Funeral Chant
8. Master of the Cosmological Black Cauldron
9. Astral Path to Supreme Majesties
10. Infinite Interstellar Genocide
PRONG:
1. Eternal Heat
2. Beg To Differ
3. Lost And Found
4. For Dear Life
5. Carved Into Stone
6. Turnover
7. Unconditional
8. Revenge…Best Served Cold
9. Power Of The Damager
10. Another Worldly Device
11. Whose Fist Is This Anyway?
12. Snap Your Fingers, Snap Your Neck
MOONSORROW:
1. 1065: Aika
2. Muinaiset
3. Kinenkantaja
4. Pimeä
5. Sankaritarina
6. Kuolleiden Maa
MEGADETH:
1. Prince of Darkness (taped intro)
2. Hangar 18
3. Wake Up Dead
4. In My Darkest Hour
5. Tornado of Souls
6. Sweating Bullets
7. Skin o’ My Teeth
8. Dawn Patrol
9. Poison Was the Cure
10. Set the World Afire
11. She-Wolf
12. Trust
13. A Tout Le Monde
14. Public Enemy No. 1
15. Kingmaker
16. Cold Sweat (orig. Thin Lizzy)
17. Symphony of Destruction
–dodatak—
18. Peace Sells
19. Holy Wars… The Punishment Due
20. Silent Scorn (taped outro)
21. My Way (taped outro)
RIOT V:
1. Narita
2. Fight Or Fall
3. On Your Knees
4. Metal Soldiers
5. Wings Are For Angels
6. Johnny’s Back
7. Hard Lovin’ Man
8. Fire Downunder
9. Metal Warrior
10. Sign Of The Crimson
11. Angel Eyes
12. Still Your Man
13. Altar Of The King
14. Flight Of The Warrior
15. Bloodstreets
16. Roadracin’
17. Swords and Tequila
18. Warrior
19. Thundersteel
20. Outlaw
Galerija slika
